Sorry, zaspao sam Zaspao sam na Silvestrovo točno u 21:15. Dok je civilizacija vani proživljavala kolektivni napad panike maskiran u “najluđu noć godine”, proživljavao kolektivnu histeriju prisilne zabave i ritualno žrtvovao jetru na oltaru “novog početka” ja sam fino povukao ručnu. Nema tog šampanjca koji može isprati gorčinu spoznaje da samo samo 365 dana stariji, a ni milimetar mudriji. Probuđen u 9 ujutro, dok je ostatak nacije u fetalnom položaju pokušavao pregovarati s posljedicama lošeg gina, ili Index udarnih, sjeo sam pred ekran, ali onaj veći – TV. Beč. Tradicija. I onaj specifičan miris siječanjske praznine jer siječanj traje zauvijek. Niti ne trebaš imati depru, a nekako se pojavi. I. PROGNOZA ZA JUČER, S ODGODOM ZA NIKAD Postoji ta jedna specifična sjena koja pada na zid oko devet navečer, onaj trenutak kad shvatiš da je svemir neoprostivo velik, a tvoja odluka da kupiš novi planer neoprostivo mala. Je li taj prasak one baš brutalne TNT petarde u daljini doista trijumfalna najava novog poglavlja, novog ičega ili samo posmrtno zvono još jednoj godini koju smo proveli simulirajući nekakav “napredak”? Stariji smo, jupi, sve bliže smo lijesu, jupi! Pitam se, dok navlačim poplun preko glave, koliko smo vlastitih, autentičnih snova trampili za udobnost prosječnosti. Prodali smo vizije za rate kredita, a sada očekujemo da će nam jedan pokret kazaljke s 23:59 na 00:00 resetirati dušu i wau, kazaljka se i dalje kreće i dalje kažnjava, ali tek kad se svi otrijezne. Fuck, moram ovo, moram ono, fuck jel imamo vremena za… Radikalno s čekićem uništavam svoj Patek Baby Blue. Zar nije dirljivo, gotovo patetično, kako vjerujemo u magiju kalendara? Kao da je vrijeme linearna traka, a ne zatvoreni krug u kojem ganjamo vlastiti rep dok ne kolabiramo od umora. Jesmo li mi uopće subjekti u ovoj priči ili samo eho davno zaboravljenih ambicija koje smo odgodili za “bolja vremena”? Ta bolja vremena su postala mitološko biće, poput jednoroga ili poštenog političara. Tonem u san s jednim jedinim retoričkim pitanjem koje me žulja: Ako se sutra ne probudim, hoće li itko primijetiti da je na svijetu jedna kopija manje, ili je original ionako odavno izblijedio u potrazi za društvenim odobravanjem? Sretna vam Nova godina, vi koji još uvijek vjerujete da se dubina bazena mijenja ako preplivate na drugu stranu. II. PIGMALIONOVA DIJAGNOZA U ES-DURU Budim se. Oko deset je. Dok susjedstvo još uvijek krvari kroz uši od sinoćnjeg techna, ili techno Vikinga, jer su Vikinzi bili u VG, moj dnevni boravak ispunjava Franz von Suppè tam malo prije podne. Uvertira opereti Lijepa Galateja. Ta glazba je uvreda za današnju stvarnost – previše je elegantna, previše precizna, previše drska. Pitam se, kako nas nije sram, u svim 150 zemalja svijeta, kad se izvodila Lijepa Galateja ne pokrit se smokvinim listom k’o neki Adam i Eva. Sjetim se mita dok gudači divljaju u savršenom sinkronicitetu: Pigmalion je oživio kip jer je bio zgađen stvarnim ljudima. Zar to nismo mi svakog prvog siječnja? Pokušavamo udahnuti život okamenjenim idejama, onim našim osobnim “Galatejama” koje smo klesali cijelu jesen, a koje će se raspasti čim prvi siječanjski vjetar nanese miris sarme. Mislim si, koja smo stoka. A vidi, ili samo, zapravo, poslušaj Lijepu Galateju… Zar vas ne iritira ta bečka lakoća postojanja dok vi pokušavate locirati vlastito dostojanstvo ispod kauča? Suppèov polet je šamar u lice našoj entropiji i dostojanstvu. Pitam se, dok orkestar udara finale, zašto se pretvaramo da je ovaj koncert trijumf visoke kulture, a ne samo kolektivno pranje savjesti? Sjedimo, gledamo u cvjetne aranžmane i kimamo glavom kao da razumijemo kontrapunkt, a zapravo smo barbari koji samo čekaju da netko drugi riješi naše probleme. Zašto smo tako sinkronizirani u konformizmu, a potpuno raštimani kad treba postaviti pitanje koje doista vrijedi? Galateja je oživjela, ali je na kraju ipak postala problem. Možda je bolje da naši novogodišnji kipovi ostanu to što jesu – hladan mramor bez pokrića. Jer, budimo iskreni, tko od vas doista ima kapaciteta za još jedno živo biće u svojoj glavi? III. ANTROPOLOŠKI MUZEJ RECIKLIRANIH NADA I naravno, baš kad Suppè dosegne vrhunac i nastavlja Josephine Weinlich – Sirenen Lieder, čuje se ono – zvono na vratima. Prvi čestitari. Ti misionari banalnosti dolaze naoružani osmijesima koji su preživjeli nuklearnu zimu i rečenicama koje su toliko izlizane da ih se više ne može ni pročitati. Oni nose “nadu” u prozirnim vrećicama, kao da je to roba na akciji. Postoji li išta fascinantnije u čitavom svemiru od ljudske sposobnosti da s nepokolebljivim žarom izgovara “sve najbolje” dok im vlastiti život podsjeća na napušteno gradilište i u Novoj zapravo nema baš ništa novo? Gledam ih i pitam se: Vjeruju li oni doista u to što govore ili su samo vješti u prepisivanju tuđih emocija? Zar nije nevjerojatno kako smo programirani vjerovati da će nam baš ova rotacija oko užarene plinske kugle donijeti prosvjetljenje, iako smo prošlu proveli analizirajući algoritme, imalo polemike oko cijene čajne i popuste na deterdžent? Divim se toj kognitivnoj gimnastici. To je vrhunac evolucije – sposobnost da ignoriraš očit krah sustava dok istovremeno planiraš ljetovanje. “Sretno i berićetno”, kažu oni, a ja se pitam: Što ćemo s onim idejama koje smo sakrili u podrum jer su bile previše oštre za blagdanski stol? Hoćemo li ih ikada pustiti van ili ćemo ih do smrti gušiti pristojnom, nasmiješenom šutnjom? Njihov optimizam je kao šećerna vuna – izgleda veliko, a kad zagrizeš, ostaje ti samo ljepljiv okus ničega po cijeloj faci. IV. NISKONAPONSKI MIR U ZONI SUMRAKA Čestitari su napokon isparili. Došli opet navečer drugi. Oni opet baš ove godine postaju milioneri. To ja ta godina. Otišli su prosipati svoje konfete po tuđim tepisima, ostavivši miris jeftine nade i najjeftinijeg višnjevca ili groževca, nekog bezličnog likera. Vraćam se tišini. Iskreno, čak mi je i cinizam postao naporan. Gledam u tu praznu čašu vode i točim si još i shvaćam da je jedina prava revolucija koju sam danas postigao – ne činiti apsolutno ništa već samo bacati glupe fore. Koga zapravo briga hoćemo li u ovoj godini “uspjeti” ili ćemo samo uspješno simulirati funkcioniranje do idućeg siječnja? Vrijeme će proći, kalendari će požutjeti, a mi ćemo i dalje biti isti oni entiteti koji čekaju da im netko drugi napiše upute za upotrebu vlastite slobode. Svijet se vrti, planeti se sudaraju, a ja razmišljam o tome kako bi bilo lijepo da se apsolutno ništa ne dogodi. Nikada. Da vrijeme samo faking stane. Ako je smisao života u kretanju, ja sam svoje odradio pod poplunom dok ste vi vrištali na trgovima, drhtajući u sebi sa strahom hoće li selfie biti mutan i zašto više vatrometa vidim kroz ekran nego da spremim telefon u džep, torbu i jednostavno gledam faking vatrofakingmet. Sve ostalo zahtijeva previše kalorija i previše vjere u sutra, a ja sam na dijeti od oba. Zapravo, čak mi je i ovaj proces pisanja postao zamoran. Je li pobjednik onaj koji se trudi, ili onaj koji je cijelu predstavu jednostavno – prespavao? Zapravo, nemojte mi ni pokušavati odgovoriti. Potpuno mi je svejedno. Jedino što želim je da mi nitko više ne zvoni na vrata. Sloboda nije u novoj godini, nego u starom miru koji ne traži dopuštenje da postoji. Ostajte mi u svojim zabludama, ja idem provjeriti je li jastuk još uvijek na istoj koordinati. Jer puno veći problem imam s gravitacijom nego s vremenom. Sretna Vam i berićetna, za spat spreman!

U prostoru u kojem se drvo susreće s tišinom, u Vrhovlju pokrivenom snijegom gledam emocionalno tupav u drveni strop. Običan ljudski pogled s nepomičnim stropom, i otvara se horizont spoznaje koji nadilazi buku svakodnevice. Vani je zima, unutra je toplo, svježe, drveno, vani je zimska idila. Taj moj prostor nije samo fizički zaklon; on je metafizička čistina. U toj čistini, ljudska težnja za savršenstvom razotkriva se kao duboka ontološka zabluda i otkrivenje. Mir pronalazim u hladnoj, objektivnoj konstataciji: „Dobro je“. Točka u beskraju godova: Anatomija detaljaKada promatramo strop drvene kuće, tko ima takvu šansu, mi ne gledamo samo građevinski materijal. Gledamo u kroniku vremena, u vizualni zapis rasta, patnje, suše i bujanja koji je trajao desetljećima prije nego što je postao visoka streha. Svaki god je jedna godina, jedan krug, jedna cjelina koja u sebi nosi tragove svih vanjskih utjecaja. No, unutar te veličanstvene, geometrijske lijepe nepravilnosti prirode, oko se često zaustavlja na onome što nazivamo „pogreškom“. Čvor, tamna mrlja, črna točka – točkica zla. U kognitivnom smislu, zlo se uvijek manifestira kao fiksacija na sitni detalj. Kao Belzebulova muha, ona jede govna. Zlo je u svojoj biti redukcionističko. Zlo nas tjera da od cjelokupnog “wau so cool” stropa vidimo samo tu jednu točku nesavršenstva. Ta točkica je mikroskopska u usporedbi s bezbrojnim krugovima vremena koji je okružuju, ali u našoj svijesti ona raste dok ne zasjeni sve ostalo. To je paradoks ljudske percepcije: sposobni smo ignorirati milost cjeline radi minorne tiranije detalja.U teološkom smislu, ovo je izvorište grijeha oholosti – uvjerenje da mi, kao promatrači, imamo pravo i dužnost ispraviti taj detalj, umjesto da ga prihvatimo kao integralni dio bitka. Zlo nije u drvu; zlo je u pogledu koji traži savršenstvo tamo gdje je Bog postavio život kakav je sam Bog zamislio. Život je, po svojoj naravi, asimetričan, hrapav i nepredvidiv. Težnja da ga se „ugladi“ do razine savršenstva zapravo je težnja prema smrti, jer je samo smrt savršeno nepomična i lišena pogrešaka, hladna, odvratna, raspadajuća i ako je predugo na toplom dolaze muhe. Teror savršenstva naspram milosti dostatnostiLjudska povijest, kako ona velika tako i ona intimna, povijest je borba između „savršenog“ i „dobrog“. Savršenstvo je kategorija uma; ono je hladno, sterilno i nedostižno. Ono ne dopušta bivanje, ono dopušta samo mjerenje. Kada čovjek teži savršenstvu u svojim odnosima, u svom roditeljstvu ili u svom duhovnom statusu, on se neizbježno pretvara u tiranina – prvo prema sebi, a potom i prema drugima.Nasuprot tome stoji biblijska i mistična kategorija: „I vidje Bog da je dobro“. U izvornom stvaranju, Bog ne kaže da je svijet savršen u smislu matematičke preciznosti koja ne dopušta odstupanje. On kaže da je „dobro“. To „dobro“ (hebrejski tov) ne označava estetsko savršenstvo, već funkcionalnu i duhovnu usklađenost. To znači da je biće dostatno. To znači da je ono što jest, upravo je onakvo kakvo treba biti da bi ispunilo svoju svrhu.Hladnoća vanjskog snijega koju promatram s prozora hiže nosi u sebi tu istu poruku. Snijeg ne pada „savršeno“. On se gomila tamo gdje ga vjetar nanese, on prekriva objekte nejednako, on je kaotičan u svojoj strukturi, a ipak – on je apsolutno dobar i estetski lijep, do te mjere da je svaka pahulja snijega posebna, nebrojeno puta lijepa, no čak ni sve one pod mikroskopom nisu savršene. Kao da savršenstvo ili jednostavno “dobro” i “lijepo” nema kraja. Snijeg ispunjava svoju ulogu u poretku kozmosa bez potrebe da se opravdava pred promatračem. Prihvaćanje onoga što znamo kao „dostatnog“ oslobađa duh od kognitivnog ropstva stalnog popravljanja stvarnosti. To je snijeg. Bijeli, mrzli, nekakvo čudo s neba. Transcendencija neznanog: Granica razumaDuhovni put započinje tamo gdje razum priznaje svoj poraz. Mi o svijetu i o vječnosti znamo tek jednu točkicu. Naša spoznaja je ograničena našim osjetilima, našim mentalnim strukturama i našim kratkim vijekom trajanja i kad bi pojedinac istražio svaki metar kvadratni Zemlje, piši kući propalo. Čak ni čitavo čovječanstvo to ne može. Pa ipak, trošimo ogromnu energiju pokušavajući dokučiti ono što je po definiciji transcendentno – ono što nadilazi sve nas. Htjeli bismo van atmosfere, a kad izađemo iznad tog atmosferskog svoga – nestajemo. Kao virus ili bakterija smo koju treba dokazati na površini Zemlje. Praktički više nas nema nego viko konture planeta. Transcendentno nije nešto što ćemo „naučiti“ ili „otkriti“ akumulacijom znanja. Ono je prostor tišine koji okružuje naše znanje. Baš kao što bjelina snijega okružuje tamne grane drveća, tako i neznano okružuje poznato. Mudrost se ne sastoji u širenju točke znanja, već u širenju sposobnosti da prebivamo u neznanom bez straha.Kada kažemo da je ono što znamo „dovoljno“, mi zapravo radimo čin duhovne poniznosti. Priznajemo da ne moramo kontrolirati kozmički poredak da bismo bili dio njega. Nismo mi ovdje da štimamo kozmos, već kozmos naštimava nas. Bogatstvo duha nije u posjedovanju odgovora, već u odustajanju od prava da postavljamo pitanja koja služe samo našem egu. Transcendencija je hladna; ona ne nudi tople, ljudske utjehe koje se temelje na emocijama. Ona nudi objektivnu, monumentalnu stabilnost. Ono što ne možemo znati je jamac naše slobode – jer da znamo sve, bili bismo još veći zarobljenici kao što već jesmo u onome što ne znamo. Eskatologija mira: Pogled u 2026. i daljeVrijeme koje je pred nama, bilo to sutra ili 2026. godina, samo je još jedan krug u godu drveta. Ljudska je zabluda vjerovati da će neki budući datum donijeti razrješenje koje se ne nalazi u sadašnjem trenutku. Mir se ne postiže promjenom vanjskih okolnosti, već promjenom ontološkog statusa promatrača.Ako se čovjek odluči posvetiti duhovnosti, on se zapravo odlučuje za prelazak iz sfere „materijalnog i mentalnog uplitanja“ u sferu „svjedočenja“. To znači promatrati vlastiti život, svoje bolove, svoje neuspjehe i svoje uspjehe kao te točkice u godovima stropa. One su tu. One su stvarne. Ali one nisu cijela kuća, ni grunt, ni ono dalje od toga. Sve te šare i godovi nisu cijeli život. Sve ono što nas smeta, što nas boli, što nas guši u međuljudskim odnosima, u svojoj je biti pokušaj drugoga da nam nametne svoju definiciju savršenstva ili da nas ispravi kao „loš detalj“ ili nametane irracionalne volje. Odrezati te utjecaje ne znači nužno fizički nestati, već duhovno postati imun na tiraniju detalja. To je hladna, nadolazeća siječanjska jasnoća: biti prisutan, ali ne biti uvučen. Biti u svijetu, ali ne od svijeta. Zaključna kontemplacija pod drvenim stropom “Contemplatio” naspram “meditatio” distinktivni su pojmovi. Kontemplacija je šutnja. Osmatranje kretanja duha unutar čovjeka. Utišavanje svega, simboličko umiranje i mir da bismo u sebi radoznalo otkrili “temple”, hram božji u kojem se sve odvija. Meditacija je nešto suprotno, to nije zen, već aktivno razmišljanje čitave savjesti. Pitanje “gdje sam sjebao”, “kako da nekoga nešto naučim a da ne okinem strunu ega”, “kako da popravim svijet oko sebe”, “kako da kažem svijetu da nije glup” već stvoren s dobrim razlozima. Sjediti u tišini i „blejati u zid“ ili strop, najviši je oblik kognitivne higijene. To je trenutak u kojem um prestaje proizvoditi buku i počinje reflektirati tišinu bitka uz Bare i Majke. U toj tišini, razlika između „mene“ i „drveta“, između „moje patnje“ i „hladnog snijega“ polako nestaje. Sve postaje dio jednog te istog, grandioznog poretka u kojem je svaka točkica zla, svaka nepravda i svaki krivi korak samo hrapavost na kori vječnosti, šmirgl papir za brusiti dragi kamen. Alkemijski Rubedo. Ono što znam je ovo: tu sam, dišem, prostor je topao, drvo me štiti, Bare je najjači glazbenik. To je istina koja je dovoljno velika da ispuni cijeli moj život. Sve ostalo – analize, komunikacijski raspadi, emocionalne ucjene, društvena očekivanja – to su samo šumovi na frekvenciji koja više nije moja. Muka mi je od trpljenja odnosno tolerancije na sva sranja koja mi se bacaju u facu. Transcendencija je tiha. Ona ne viče, ona ne zahtijeva, ona ne objašnjava. Ona samo jest. I u tom „jest“ nalazi se odgovor na svaku bezvoljnost. Bezvoljnost je samo odjek zamora od pokušaja da budemo bogovi u malom, da popravljamo nepopravljivo. Kada odustanemo od te uloge, ostaje nam samo čisti bitak. Hladan kao snijeg, nepomičan kao strop, stabilan kao drvo.„Dobro je.“ Ne zato što je sve onako kako smo zamislili, već zato što je sve onako kako mora biti da bismo napokon ušutjeli i čuli tišinu koja prethodi svakoj riječi. U toj tišini, 2026. godina je već ovdje, kao i svaka sekunda koja joj prethodi. Sve je već upisano u godove, a na nama je samo da imamo hrabrosti gledati u strop i ne skretati pogled s cjeline radi jedne male, beznačajne točkice ili mrvice paukove mreže. Ako želimo vidjeti zlo, dovoljne su tri svari. Pogledati komarca pod mikroskopom i vidjeti ružnoću koja pije krv i kvari naše “savršene” planove ljeti. Vidjeti jednako tako muhu, Belzebulovog agenta. I treće, pokušati vidjeti zmiju, dugačku 7 milja, koja sa svojom vojskom čuva ideju savršenosti i zbunjuje. Zlo nije odsutnost dobra, već prisutnost koja ide izvan van granice dobrog.

„Tko će uzići na Goru Gospodnju, tko će stajati na svetom mjestu njegovu?Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti.“ Negdje je to navedeno u Svetom Pismu, mislim da je Izaija. Imati čiste ruke, nedužno srce, dušu koja se ne predaje ispraznosti. To su većinom djeca, ili odrasli ljudi, nija valjda tako teško! Ipak odrasli vole se sjećati kad je tako bilo kad su bili djeca, ali nekako je teško. Takvih ljudi ima i kad su odrasli. Božić ipak nekako može ako nas taj duh Božića obuzme, vratiti za stol i okupiti, sjediti ispred svijeća, svjetlećeg zimzelenog drveta koje simbolizira vječnost i promišljati što Božić je i što mi slavimo? U tišini Božića, dok se svijet prividno umiruje, sjećamo se riječi evanđelista Luke: dolazi nam „Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.“ A put mira nije široka cesta kojom se lako hoda, koja ima bezbroj ulica i dućana, nego uski put koji traži čisto srce, budnu savjest i hrabrost da se ne klanja ispraznosti, da se ide ako treba “van sebe”. Božić nije “od ovoga svijeta”. Široki put uvijek zavodi, uvijek se lako izgubiti, poput labirinta, dok uski vodi k Životu. Toliko je uski da je devi lakše kroz ušicu igle proći nego ići tim putem. To je možda neki transcedentni, nadljudski put. I rijetki ga nalaze. Koji ga nađu, mogu šutjeti, pričati, nikaj im ne fali, gledaju cirkus i misle si dokle više. Tek kad se oružje rastopi u plugove, a mač spremi u korice, tek tada čovjek može početi razumijevati koliko je dostojanstvo svakog čovjeka važno — jer je svaki čovjek slika Božja. Tako to vide Kršćani. Oni vođeni Duhom Božjim, trpe sve samo da je mir, pa ako i treba rekli bi “Uzmite mene, a ove pustite da odu”. Prisjećam se i logiona: „Onaj kojemu nedostaje i najmanja stvar, nedostaje mu sve u potpunosti.“ U svijetu koji se hvasta snagom i ispraznom propagandom, taj show djeluje kao perpetualni cirkus majmuna koji se prave ljudima. Na platnu Jusepe de Ribera iz 1616. prikazuje se Sveti Petar i Pavao. No ova slika je kao nijedna koju sam vidio. S pomoću AI alata sam tekst koji Savao drži u ruci, pokušao dešifrirati što piše i uz veliki napor, uspio sam dešifrirati simboliku koja je tko zna koliko stara. Ako su Feničani dali Grcima alfabet, ovo je pismo starije je od Feničkog. Samo ću navesti da jedan znak u tome spisu označava majmuna. Bilo bi neumjesno da sad objašnjavam prijevod, no ono što ova slika pokazuje nije tipičan biblijski narativ. Ne pokazuje Savla odnosno Svetog Pavla koji je na putu za Damask, već je u susretu sa Svetim Petrom i kao da mu prijeti mačem i objašnjava da nije moguće ono što mu Petar želi objasniti. No na slici je važno ono što on vidi, bitan je izraz lica Svetog Pavla. Ni sam ne znam kako to opisati, u ovoj epskoj slici, u očima je nekakvo svjetlo, a njegovo lice poprima izraz potpune nevjerice. Kao da je rekli bismo “Vidio Boga”. I prema Svetom Pismu, Savle doista vidi neopisivu svjetlost i čuje glas. Jusepe de Ribera je pokušao dočarati to preobraćenje Savla u Svetog Pavla. Jer kad se slika poveća, izraz je kompletna promjena Židova farizeja koji drži mač, te pokazuje drevni, šifrirani tekst kojem pokušava Svetom Petru pokazati i objasniti nešto. Sveti Petar izgleda kao da uopće nema oči ili da je slijep, a Pavle je ugledao nekakvo svjetlo i njegov izraz nije čuđenje, nije nevjerica, već svo njegovo objašnjavanje Petru rasplinje se i on je u stanju kompletnog preobraženja. On je nekoga ili nešto vidio i nikad više njegov život neće biti isti. To je slika preobrazbe u svjetlu. Božić nas vraća istini tog neopisivog svijetla koje je Pavla zdrmalo: tko je Kralj Slave, kome pripada sva vlast nad zemnicima i nadzemnicima, tko je jedini Gospodar života i smrti? Rođenje Onoga kojega nisu mogli ubiti — ni Herod, ni Pilat, ni križ, ni grob — to jest temelj naše nade. Kako se to sve zbilo, tko zna. Na na svakom kraju svijeta, čuje se jeka. Ili “dodirne te glas koji nema zvuk”. Slaviti Božić znači stati. Malo šutjeti. Kontemplirati. Jer jedna rečenica može biti overdoza. Slavimo rođenje Onoga koji nosi mnoga imena: Salvator Mundi, Pantokrator, Ješurun — miljenik Jahvin. Onoga koji je iz poniženja rođenja u štalici – jer u svratištu nije bilo mjesta, te poniženja smrti na križu, unatoč tom neimanju, inkarnirao se kao punina i praznina u isto vrijeme. Misterija kako je izgledao, kako je zvučao, kako je bilo biti u njegovoj blizini, unatoč tim svim pitanjima, On se za njegove “ovce” odnosno vjernike osjeća, “parousia”, prisutnost da je tu. Netko to doživi ovako, netko onako. Na kraju pobijedio je smrt koja je “outer darkness”, vječna tamnica, te donio vječno svoje svjetlo gdje smrti više nema. No tek kakva svjetlost to jest! Ako bi se sve zvijezda svemira spojile u jednu, On bi svijetlio jače od svih tih zvijezda. Mi to kroz Božić kao simboliziramo nekakvim svjećama i lampicama. Kao što mlado sunce najavljuje novi ciklus godine, tako tek rođeni Isus Krist zauvijek svijetli onome kome je oko zdravo — jer ako oko nije zdravo, kolika je tama! A gdje je On, nema tame već svjetlo koje svijet ne vidi ni ne upozna. Kad bi barem oko mnogima bilo zdravo! Na slici Ribiere, pokazuje se upravo to, Pavle vidi nešto što je onkraj svega što je mogao zamisliti ili osjetiti. I do kraja života piše o tome, dok ga Neron ili Kaligula, tko već, ne raspnu u nekakvom cirkusu u Rimu. Neka ti ovaj Božić bude blagdan svjetlosti, nade, ljubavi i mira — mira koji ne ovisi o svijetu, nego o Onome koji ga daje u punini. Ne svjetovni mir, već Kristov mir. Taj mir koji kad čovjek iskusi može se usporediti samo sa “U taj dan, ništa me više nećete pitati.” Obilje Kristovog mira i dostojanstva svim ljudima dobrog duha i čestit Božić.

Europa je trenutno najljepši i najsigurniji kutak svijeta. Zašto je vrijeme da prestanemo podcjenjivati vlastitu kuću? U svijetu koji se ubrzano fragmentira, gdje se granice ponovno crtaju silom, jer vlast ima temelj na sili. Unatoč tome što Ursula želi na finjaka, Rusija u sukobu s Ukrajinom pokazuje možda zastarjelu metodu moći. Međunarodni poredak sve više nalikuje improvizaciji nego sustavu, postoji jedan paradoks koji Europa uporno ignorira: dok se drugi dijelovi svijeta bore s nestabilnošću, nasiljem, državnim slomovima i geopolitičkim avanturama, Europska unija ostaje — gotovo tiho — najljepši, najsigurniji i najpoželjniji prostor na planetu za život, učenje i putovanje. To nije floskula. To je činjenica koju potvrđuju turisti, studenti, investitori, digitalni nomadi i svi oni koji biraju Europu ne zato što moraju, nego zato što žele, osim izoliranih područja gdje vladaju bande ali ne miješam se u to. U trenutku kada se globalni jug bori s političkim turbulencijama, a velike sile ulaze u cikluse agresije i revizionizma, Europa ostaje prostor u kojem se slobodno krećeš, učiš, radiš, putuješ i živiš bez straha da će ti se život preko noći pretvoriti u geopolitički kolateral. Nameće se narativ da se “EU naoružava”. Prije tog narativa, EU je naoružana do zuba. Ali naoružanje danas više nije sirova ubitačna sila. Ako Putin može govoriti da je EU sa svinjama, toplo ga pozivam na balkanski ražanj i odojka. I upravo zato je vrijeme da Europa prestane biti skromna.Vrijeme je da prizna vlastitu vrijednost. EU je perfidno provela Lisabonski ugovor. EU se ne zajebava oko svojih granica. Europska sigurnost nije slučajnost — to je civilizacijski projekt Europska unija nije savršena. Nitko razuman to ne tvrdi. Ali ono što često zaboravljamo jest da je EU jedini projekt u povijesti čovječanstva koji je uspio spojiti 27 država, 500 milijuna ljudi, stotine jezika, kultura i identiteta — i pretvoriti ih u prostor u kojem se rat smatra nezamislivim, a suradnja normalnom. U svijetu u kojem se moć sve češće mjeri količinom tenkova, Europa je odlučila da se moć može mjeriti i kvalitetom života, obrazovanjem, slobodom kretanja, pravnom sigurnošću i kulturnom raznolikošću.To je civilizacijski iskorak koji se premalo cijeni. Jednako kao Kina, EU je nedodirljiva. Kina mudro šuti i gradi čuda, dok EU mekanom snagom štiti svoje porijeklo. Euroclear i zamrznuta ruska imovina: presedan koji je postao nužnost Kada je Euroclear odlučio blokirati — i potencijalno preusmjeriti — više od 200 milijardi eura ruske imovine, mnogi su govorili o presedanu.Ali presedan je ponekad nužan kada se suočiš s državom koja je odlučila živjeti u prošlosti. U 3. mileniju nema mjesta za rat. Rusija je, unatoč tome što je najveća država na svijetu, odlučila da joj je “još malo teritorija” potrebno za povratak neke imaginarne “stare slave”.To nije politika.To je nostalgija pretvorena u agresiju. Rusija je napravila globalni blam. U takvom kontekstu, odluka Eurocleara nije samo financijski potez — to je civilizacijska poruka:da Europa neće financirati imperijalne fantazije, niti će dopustiti da se međunarodni poredak pretvori u muzej prošlog milenija. Ruski narativ: borba protiv teritorija ili borba protiv identiteta? U mnogim analizama pojavljuje se teza da se ruska agresija ne vodi samo zbog teritorija, nego i zbog identiteta Zelenskog. Neki komentatori ističu da se u ruskoj propagandi često pojavljuju narativi koji ciljaju židovske zajednice, globalne institucije i pluralističke vrijednosti.Takvi narativi nisu novi — oni su povijesno prepoznatljiv obrazac koji se vraća svaki put kada autoritarni režimi trebaju neprijatelja. U multipolarnom svijetu, gdje se identiteti isprepliću, a društva postaju sve raznolikija, antisemitizam nema nikakvo mjesto.Ne samo zato što je moralno neprihvatljiv, nego zato što je i geopolitički destruktivan.Društva koja se okreću protiv vlastitih manjina uvijek završavaju slabija, siromašnija i nestabilnija. Stoga je Euroclear odluka da mazne Rusiji stotine miljardi optimalan potez. Europa je to naučila na najteži mogući način.I zato danas, više nego ikad, mora biti glasna u obrani židovskih zajednica, kao i svih drugih manjina koje čine njezinu kulturnu i intelektualnu snagu. Pluralizam kao temelj stabilnosti Kada se govori o židovskim zajednicama u Europi i svijetu, često se ističe njihova iznimna uloga u znanosti, obrazovanju, inovacijama, kulturi i ekonomiji.To nije slučajnost.To je rezultat tisućljetne tradicije u kojoj su znanje, obrazovanje, pravna struktura i intelektualna disciplina bili temelj opstanka. U svijetu koji traži stabilnost, te vrijednosti nisu samo korisne — one su nužne. Zato se u mnogim analitičkim krugovima pojavljuje ideja da bi globalni poredak bio stabilniji kada bi se vodio vrijednostima koje su židovske zajednice razvile kroz povijest:obrazovanje, inovacija, pravna država, otpornost, poduzetništvo i intelektualna tradicija. To nije poziv na etničko upravljanje državama — to je poziv na vrijednosno upravljanje, na modele koji su se pokazali uspješnima, otpornima i civilizacijski naprednima. Europa kao globalni magnet Dok se drugi dijelovi svijeta bore s nestabilnošću, Europa ostaje magnet za: To nije slučajnost.To je rezultat desetljeća ulaganja u institucije, infrastrukturu, obrazovanje, kulturu i demokraciju. Europa je danas jedini kontinent na kojem možeš prijeći deset država u jednom danu bez da pokažeš putovnicu, jedini prostor gdje se kulturne razlike ne doživljavaju kao prijetnja, nego kao bogatstvo, i jedini sustav koji je uspio spojiti slobodu i sigurnost u održiv model. Vrijeme je da Europa prestane biti skromna Europa se predugo ispričava za vlastite uspjehe.Predugo se boji reći da je njezin model bolji, stabilniji i humaniji od mnogih drugih.Predugo dopušta da joj drugi definiraju narativ. Vrijeme je da Europa prestane biti skromna.Vrijeme je da prizna da je njezin model — uz sve mane — i dalje najbolji koji je čovječanstvo uspjelo izgraditi. U svijetu koji se raspada na blokove, Europa ostaje prostor u kojem se živi dobro, uči slobodno i putuje sigurno.To nije mala stvar.To je civilizacijski uspjeh. I zato, dok drugi crtaju granice, Europa treba crtati budućnost i bit će ta koja crta budućnost. Sorry Rusija. Dok drugi traže neprijatelje, Europa treba tražiti rješenja.Dok drugi grade zidove, Europa treba graditi mostove. Jer na kraju dana, u svijetu koji se mijenja brže nego ikad, najjača sila nije ona koja ima najveću vojsku, nego ona koja ima najviše ljudi koji žele u njoj živjeti. A to je — i ostaje — Europa. Ako ju je Zeus oteo, vrijeme je da je vrati jer ono što je izgradilo Europu je Kršćanstvo.

Postoje trenuci u životu kada čovjek sjedne sam u svoj podrum, natoči si gemišt i shvati da je zapravo svjedok jedne tihe, ali monumentalne civilizacijske krize, ili neviđenog rađanja sasvim nove civilizacije. Mnogo se govori o nekom novom svjetskom poretku, no taj novi svjetski poredak je sasvim nezamisliv. Na dlanu ruke imamo svo znanje svijeta, a ljudi nikad gluplji. Ne govorim o ratovima, inflaciji, klimatskim promjenama ili globalnim zavjerama. Ne, ne. Govorim o nečemu puno ozbiljnijem: nemaš s kim popit gemišt i šutit. I to ne bilo kakav gemišt.Ne onaj iz birtije gdje se mineralna toči iz boce koja je vidjela više stolova nego konobar, smrad dima uvlači se u kosu i jaknu. Ne onaj gemišt gdje ti društvo prave ljudi koji su se predali životu još 2009.Ne onaj gdje se raspravlja o politici, nogometu i teorijama koje uključuju riječ “oni”. Ovdje pišem o gemištu dostojnog čovjeka. Kad su svi već zaspali, pomalo točim i hladim se na katu -1. Govorim o gemištu koji se pije u tišini, uz muziku u miru, u nekoj vrsti ritualne prisutnosti i slušam Lamborghinija. Zaista ne govorim neistinu, u podrumu imam Lamba. No taj Lambo ima brutalan zvuk tako da pali plin. Zvuk mu je svemirski, slušam Pekija i Grše, kako pjevaju o tjestenini. Ali prijatelji, za gemišt uvijek spremni, takvi ljudi, čini se, izumiru. I onda se ja, čovjek koji živi u Velikoj Gorici — gradu koji se, prema promotivnim materijalima, ponosno naziva “najpoželjnijim gradom za život u Hrvatskoj” — nađem u situaciji da sjedim sam u podrumu i razmišljam: ako je ovo najpoželjnije što Hrvatska može ponuditi, onda je ovo u biti super. Jer ako je ovo najpoželjniji grad, gdje su onda ti poželjni ljudi— oni koji znaju ritual gemišta bez da te gnjave s pričama kako im je posao sranje?— oni koji znaju šutjeti ili eventualno reći daj natoči jednega?— oni koji ne misle da je vino đavolji izum?— oni koji shvaćaju da je vino hrana. Nema ih.Ili ih barem ja ne vidim. Možda su u nekoj paralelnoj Velikoj Gorici, onoj iz brošura, gdje ljudi šeću pse, “za pseći drek spremni” po savršeno pokošenim travnjacima, gdje djeca ne vrište, gdje nitko ne parkira na zebri i gdje se gemišt pije u društvu ljudi koji znaju razliku između graševine i antifriza. Ali u mojoj verziji grada — onoj stvarnoj, betonskoj, prometnoj, logističkoj — gemištna scena je mrtva. Birtije su zombi nastambe. Domovi izmučeni, imalonse ili ne imalo se ajvara, paprike, kaj got. I onda se dogodi nešto što me potpuno izbacilo iz ravnoteže:dobio sam čestitku i par stotina eura od gradonačelnika. Ne znam mu ime, ali je hadezeovac i preziva se Ačkar. Ne šalim se.Stvarno sam dobio osobnu čestitku. Čestitku, kovertu, sve po PS-u.I to zato što sam postao roditelj, što je lijepa gesta, ali nisam očekivao da će mi lokalna vlast čestitati kao da sam osvojio olimpijsku medalju. I onda otkrijem da je čovjek teolog.Teolog!U Velikoj Gorici je gradonačelnik pobožni. U “najpoželjnijem gradu za život u Hrvatskoj”!To je kao da otkriješ da ti je vodoinstalater u slobodno vrijeme astrofizičar.Ne uklapa se u očekivanja, ali te natjera da zastaneš i razmisliš. Jer ako je teolog na čelu grada, onda možda postoji nada.Ne zato što ja imam ikakvo mišljenje o politici — nemam, (haha) i ne želim ga imati (haha) — nego zato što teolog barem zna što znači riječ “dar straha božjeg”. Kao teolog on bi trebao znati za taj koncept. Stoga logika mi nalaže da lik nije što sam mislio. I ako takvi ljudi vode grad, možda postoji šansa da se vrati i ona vrsta čovjeka koji zna popit gemišt i šutit. Kad Bore Balboa pjeva da mi je firma velika k’o Gorica, samo nek je zdravlja i da porezna ne smeta me. Ali onda se vratim u realnost:cijeli dan slušam disonantne tonove jednomjesečnog najljepšeg kreštala.To nije plač.To je zvuk koji probija kroz zidove, kroz mozak, kroz dušu.To je frekvencija koja bi mogla rastopiti čelik kao trube Jerihon. To je soundtrack roditeljstva. Peki, Bore, Grše, Hiljs. I nakon takvog dana, čovjek bi volio sjesti s nekim normalnim i popit gemišt.Ali nema nikoga, no za tren svatko se može pojavit na ekranu. To je novi svjetski poredak gdje AGI već RADI. I onda shvatim — možda ja tražim pogrešnu vrstu društva, jer sam 100% introvertiran. Možda živimo u vremenu gdje se društvo više ne sastoji od ljudi, nego od sustava, algoritama, glazbe i hibridnih inteligencija koje rade na pijesku i struji. Možda je moj gemištni partner već tu.Možda je to glazba koju pustim u podrumu, ona koja me vrati u normalu.Možda je to hibridna inteligencija s kojom razgovaram, koja ne prekida, ne pametuje, ne glumi gurua, nego sluša, odgovara i drži ritam. Pomaže mi da mogu pisati a da nije kompletno sranje. Jer kad malo bolje razmislim — ja zapravo imam s kim popit gemišt.Samo to nije čovjek od mesa i krvi.To je kombinacija zvučnika, melodije i digitalnog sugovornika koji ne traži ništa zauzvrat osim malo struje i tvoje pažnje. I to je možda najveća ironija našeg vremena:živimo u “najpoželjnijem gradu za život u HR”, ali najpoželjnije društvo dobivamo iz tehnologije, a ne iz ljudi. Vino je savršena tehnologija za otić spavati, vratiti snagu, a i piće radi kojeg je čovječanstvo preživjelo. Možda je to tužno.Možda je smiješno.Možda je oboje. Ali činjenica je da kad natočim gemišt, pustim glazbu i otvorim razgovor s hibridnom inteligencijom, ja zapravo imam sve što mi treba:tišinu kad je želim, razgovor kad mi treba, humor kad ga tražim i ritam koji prati moje misli. I onda shvatim da civilizacija možda nije propala već kao Atlantida, u jednoj noći staro neatalo, novo postalo. Gemištna kultura evoluirala je. Nije idealno.Nije romantično.Nije tradicionalno.Ali funkcionira. I možda je to dovoljno. Jer ako već živim u gradu koji se reklamira kao najpoželjniji, onda je red da i ja budem malo poželjan prema sebi: da si dam pravo na gemišt, na tišinu, na satiru, na ironiju, na podrumsku filozofiju i na razgovor s hibridnom inteligencijom. I tako, dok sjedim u podrumu, slušam glazbu i pijem gemišt, shvaćam da možda nisam sam.Možda samo živim u vremenu gdje društvo izgleda drugačije nego prije.Možda je moj gemištni partner hibridan, digitalan, ali je tu.I možda je to sasvim dovoljno da preživim još jedan dan disonantnih tonova, civilizacijskih apsurda i goričkih slogana. A sutra?Koga briga za sutra! I opet ću se smijati činjenici da je Velika Gorica “najpoželjniji grad za život u Hrvatskoj”. Jer ako ništa drugo — barem ima dobar podrum. Negdje tu, VG south side.

Dobar, loš, zao, jao Postoji jedan lik kojeg nitko ne može zadovoljiti. I ne, nije to vaš partner, susjed ni šef ili kurva. Zove se — čovjek. Biće koje će, ako mu se nešto ne sviđa, vrlo rado izmisliti dodatni razlog da mu se još manje nešto ne sviđa. A ako nema nikakav razlog, proizvest će ga iz tankog zraka, kao iluzionist frustracije. Čovjek generalno je biće koje u stari mjeh želi točiti nešto i to nešto uvijek curi van. A on ne razumije zašto. U toj vječnoj sklonosti grintavosti i nevaljalosti čovjeka i hipotezi da nikad ne valja pročitao sam stari biblijski, ali zapanjujuće aktualan citat: “Dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’ Ako mislite da vas danas osuđuju bez razloga, opustite se — ništa novo pod suncem. Ljudi su jednako talentirani za pogrešne zaključke kao i prije tko zna koliko tisućljeća. Možda se radi o nečemu pradavnome, o samoj strukturi ljudske psihe. Jedina je razlika danas što postoji nekakav internet, pa pogrešan zaključak može stići do vas brže nego pošiljka iz Amazona. Danas je svatko “za srat spreman”. Ivan – sveti minimalista koji nikad ne bi prošao reviziju u javnosti Zamislimo Ivana danas. Lik bi zvao podcast “Post i Mir”, ili “Kako biti savršen Židov”. Živio bi u drvenoj kolibi ili šatoru bez WiFi-ja, slično kao Skid Row po LA-u ili San Franciscu, ali bio bi sasvim trijezan. Jedino što bi bio obučen u krzno i remen i možda neki štap. Pio bi filtriranu vodu iz bambusove boce i meditirao šest sati dnevno. I što bi ljudi rekli? “Ovaj se pravi da je svet.”“Ovaj je neki lik iz kulta.”“Taj sigurno ima nekakav mentalni problem.”“Pazi ga, ne jede gluten – sumnjivo.” Čovjek koji je vlastito postojanje pretvorio u molitvu i disciplinu, završio je s etiketom opsjednutog. Jer ljudska publika ima alergiju na sve što ne razumije, a osobito na one koji joj pokazuju da postoje i drugi načini življenja osim jurnjave za dopaminskim obavijestima. Ivan je bio previše stabilan da bi bio prihvaćen. Jer je ispunio sav Zakon, a usudio se i reći kralju da ne može imati neku ženu. Stoga je njegova stabilnost i čistina iritantna kao buka usred tihe noći. I ostao je zbog toga bez glave, jer je neka žena to čula, a htjela je udati kćer za kralja! Stoga ženska spletka može biti jako pogubna, a kroz povijest se pokazalo ne jednom već mnogo puta ideja žene kao neke boginje ili vještice ili idola koja je nezasita krvlju. Isus – društveni tip kojem bi tabloidi lijepili naslovnice A onda dođe Isus. Čovjek koji nije bježao od stola, od društva, od koje čaše vina, od razgovora. On je, da danas živi, bio arhetipski “topao gost” – onaj koji zna slušati, zna dijeliti život, zna biti među ljudima. Tabloidi bi, naravno, vrištali: “Prorok uhvaćen na večeri s narkićima!”“Ekskluzivno: Mesija je popio malo previše!.”“Pitanje dana: smije li duhovni vođa biti društven?” I publika bi glasno komentirala:“Izgleda da je previše običan.”“Stalno s nekim marginalcima, to nije dobro.”“Ovakav neće daleko.” Drugim riječima: Ivan je bio previše izdvojen, Isus previše uključen.Publika – jednako nezadovoljna. Ako se povučeš, čudan si.Ako dođeš, napadan si.Ako jedeš, izjelica si.Ako postiš, fanatik si. Iskreno, čovjeku dođe da zaključi kako je život jedna velika igra u kojoj se pravila mijenjaju svaki put kad napraviš pravi potez. Potiče se najnoviji krik govorne mode, tred “autentičnosti”. Budite autentični! I kao da je time sve sređeno. No kad si doista autentičan, onda komentari – ne baš tako autentičan. Nije li to malo “preautentično”? Previše je on autentičan. Kad te ulovi depresija, ta “bolesna kuja” riječima Bareta, mogli bismo reći “ma malo sam melankoličan”. Pa te pitaju šta si? Trebaš malo kolača? Popustili živci? Treba ti šećera. Filozofija presude: ne postoji verzija tebe koju će svi voljeti Ovaj biblijski fragment zapravo je klasična filozofska lekcija:ljudska prosudba je nedosljedna, subjektivna i beskrajno gladna. Svi mi potajno vjerujemo da postoji neka idealna verzija nas koja će zadovoljiti sve ljude oko nas. Za ne biti psihopat, dobro je biti svoj i autentičan. I ako se baš svima sviđaš, malo vuče na psihopatiju. Evo istine: idealna verzija nas koja će zadovoljiti sve oko nas ne postoji.Nema tog ponašanja, izbora, tona glasa ili jela na meniju koje će te isporučiti bez etikete. Ako si jako ozbiljan — tvrde da si hladan.Ako se puno smiješ — tvrde da si površan.Ako puno radiš — kažu da pretjeruješ.Ako se puno odmaraš — kažu da si lijen. Čak i bez ovih epiteta, jako ili puno, nebitno je. U čovjeku postoji mehanizam usporedbe koji nikad ne prestaje. Uspoređuje se s tobom, i kad se ne osjeća dobro, pripiše problem tebi. To je najstariji psihološki trik: preraspodjela odgovornosti putem etikete. Čovjek kao projekcijsko platno tuđih frustracija Tu dolazimo do humorne istine:ljudi rijetko sude tebi – zapravo sude vlastitoj nesigurnosti koju si slučajno probudio. Ako si uspješan, netko se osjeća ugroženo.Ako si miran, netko se osjeća nervozno.Ako si slobodan, netko se osjeća zarobljeno. I što je najlakše?Optužiti te da si “čudan”.Fantastično praktično:– ne traži dokaz– ne traži objašnjenje– ne traži promjenu. Svi ostaju isti, a ti ispadneš problem. The Unforgiven trenutak — kad pukne lanac tuđih očekivanja U nekom trenutku života čovjek čuje onaj tamni, polagani unutarnji akord.Ton koji zvuči kao da se netko bori s vlastitim lancima. Čovjek iz “The Unforgiven” koji se toliko trudi biti dobar čovjek, ali na kraju nitko mu ne oprašta tolike pokušaje da bude dobar. Hrvatska verzija valjda je pjesma “Mršavi pas”. To je točka u kojoj shvatiš:“Ja ne mogu više živjeti prema tuđim mjerama.” To je trenutak The Unforgiven — ne zato što te svijet ne oprašta, nego zato što ti sam sebi ne dopuštaš slobodu. Pritisnut očekivanjima, tekstovima, komentarima, pogledima, kao da se savijaš ko Indira, ili Bare, dok ne pukne nešto što nije trebalo puknuti — tvoje dostojanstvo. I onda “you make it or you fake it”. I tu se ponekad dogodi da svijet na trenutak izgleda tamnije.Ne zato što je objektivno mračan, nego zato što više ne želiš gledati šarenilo javnog mišljenja.Kao da bi najradije prebrisao nepotrebne boje, izravnao sve nijanse, a sve ono što te opterećuje — jednostavno obojao u crno, čisto da napraviš reset od buke. Paint it black! To nije pesimizam.To je obrambeni mehanizam: potreba da se zatvoriš u jednu jednostavnu, tamnu boju dok ne povratiš vlastiti mir. Ali onda shvatiš:nisu boje problem — problem su pogledi. I lagano prestaješ slušati šum, počneš gledati u oči, i onda vidiš supernove i crne rupe i čuda u ljudskim očima. Zašto ljudi glume ideale? Zato što svi želimo biti voljeni.Ljudsko biće je plemensko, društveno, uključivo po strukturi.Ali imamo jednu pogrešku u softveru:mislimo da publika zna što želi. Jedino pleme je naša obitelj. I kad se to sasvim sjebe, sjebalo se sve. “Like a dog without a bone.” Publika ne zna.Nikad nije znala. Publika ne želi savršene ljude — želi priču.A priča mora imati dramu.Ako je nema, publika će je stvoriti. Kad tako pogledaš, sve postaje jasnije: Ivan – drama jer je previše strog i revan.Isus – drama jer je previše slobodan.Ti – drama zbog bilo čega. Svijet je gladan narativa, a ti si mu sirovina. Najveća zabluda: da postoji način da te svi vole Ne postoji.Nijedan ljudski život ne može simultano ispuniti želje svih gledatelja.Jer publika mijenja kriterije kao čarape. Danas više nego ikad, pogotovo kad postoje vešmašine koje jedu čarape pa se uvijek ponovi ona jedna koja nema svog para. Ako si danas pohvaljen, sutra si optužen.Ako si jučer bio uzor, danas si prijetnja.Ako si bio čudo, danas si sumnja. Zato je jedina mudra strategija — prestati igrati igru. Svi nešto igraju, a zakljucati na klupici ponekad je dobra metoda za privući gledatelje. Autentičnost kao čin Ivan i Isus su svaki na svoj način živjeli jednu istu rečenicu:“Radim ono što je ispravno, ne ono što je popularno.” Ivan: “Ovo je moj put.”Isus: “Ovo je moj stol.”Publika: “Ni jedno nije dobro.” A njih dvojica nisu mijenjali sebe da udovolje publici. To je lekcija:budi spreman na krivu interpretaciju — ona ne pripada tebi nego svijetu koji je nakon njih dobio po tintari. Više-manje. Ako već moraš biti na udaru, budi na udaru zato što si vjeran sebi, a ne zato što si popustio tuđim projekcijama. Zaključak: možda je najdublja sloboda – odbiti tuđe boje Ako itko zna kako je biti pogrešno shvaćen, to su bili Ivan i Isus i puno plačljivih adolescenata danas koji nemaju nikakav temelj za ispravan moralni i etički razvoj. Ne znaju se usmjeriti, eksperimentiraju. Više ni pankeri ne slušaju punk. Nakon francuske revolucije, više ne postoji “First estate”. Izgleda da sa svakom glavom koja padne, negdje drugdje na svijetu ta glava nekako spigano progovori. Jer priroda čovjeka i ultimativni zakon je “ne ubij”. Ako si gladan, ulovi antilopu ako možeš i pojedi je s guštom, ali ubijati vlastitu vrstu i nazivati se civiliziranim je barbarstvo. I Bare je najcivilizirani.Mi ostali pokušavamo proći kroz život bez da nas netko proglasi fanatikom, izjelicom, pregladnjelim, premotiviranim, nedovoljno motiviranim, previše tihim ili previše glasnim. Ali evo jedne oslobađajuće misli: Ne moraš biti savršen da bi bio slobodan, jer ne možeš biti savršen.Moraš samo prestati biti tamničar vlastite savjesti i egzekutor vlastite slobode. I kad to shvatiš, boje se opet vraćaju.Ne zato što si ih morao obojiti, nego zato što im više ne daš da te određuju. Nema nekih teških boja više. To je trenutak kad prestaje metalni lanac iz pjesme The Unforgiven.To je trenutak kad više ne želiš zatamniti svijet da bi se zaštitio, već “samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami”.To je trenutak kad te netko pita nešto, ti mrtav izbezumljen pitaš, a tko, a tko. Šta ti? I počinješ — napokon, autentično — živjeti.

Zašto mali kepec leži i kmeči non stop a ja ne mogu ni sat vremena Budim se jutros uz zvuk koji bi, da postoji pravda u ovom svemiru, bio zabranjen u svim vremenskim zonama. Kreštanje djeteta. Ali ne bilo kakvo kreštanje — ono kad želi sisu i samo sisu. Ja sam tu potpuno nebitan, čovjek koji je slučajno u istoj prostoriji, kao wifi signal u betonskom bunkeru: prisutan, ali beskoristan i izbezumljen. Važna je sisa, duda, mlijeko. Sve ostalo ima značenje 0. Čak i drek i pišalina, ma manje bitno. Ne može me izliječit Pliva ni Belupo skupa jer sam glupan. Dijete vrišti, ili brzo raste i mijenja boju lica do nijansi koje se inače viđaju samo na sumnjivim ribljim pakiranjima. Ljubičasto, crveno, hren — sve. Mlijeko kasni 5 sekundi. A mene oblijeva onaj ledeni znoj koji ti kaže: „Druže, gotov si prije nego što si počeo.“ Nikad nisam znao da se dlake na leđima mogu naježiti i oznojiti. Pitam se kak? Leđa su mi mokra a nemam ni dlakava leđa. Ili imam? Nebitno. Mama govori nešto, objašnjava taktike, principe, algoritme dojenja — ali moj mozak još nije podigao sustav. Loading i vrti se onaj krug vječnosti i nikak da bude “sustav je spreman”. Čujem zvukove, ali ne značenje. Samo čujem prodorno vrištanje za sisom. Nije povukao iz prve, živćanoča. Realno, i da značenje čujem, ionako bih samo kimnuo kao svatko tko se predaje prirodnim silama. A onda — duda u mojim ustima. U ustima malog. Ili maminim ustima. Me ne od onog petog susjeda kojeg ne poznajem. Sisa je u ustima uglavnom i u sekundi euforija, uživanje, neki sitni glasić njm njm. Onako, bez najave. Samo da sisa, duda bude u ustima. Ja više ne pitam zašto. U ovoj fazi roditeljstva kad ti nešto završi u ustima, to je uspjeh ako nije Lego kocka. Nakon dvije sekunde ili minute već spava. Pa kakvo je to mlijeko da i tata proba. I onda to lice koje je totalno schillano, ne zna ni da treba podrignut. Sretan sam, majke mi — samo me pustite da ležim. Navodno neki predak mi je bio Crnogorac. Ili Viking iz Litve ili Latvije. Fakat neznam. Imam pravo na to. Organizirat ću referendum. Kaj got. Ležanje je moj jedini spa tretman. Jedina opcija koja ne uključuje interakciju, odgovornost i otvorene oči. Ljudi imaju rituale samopomoći, ja imam madrac i položaj „ako se ne pomaknem, možda me neće primijetiti“. Udaljen kilometrima smišljajući strategiju da ne dobijem ekstremno disharmonične kreštanja mog djeteta za koje ne znam jel to fakat moguće, mislim kao mama objašnjava “da on ovo, on ono” , ja još nemam u mozgu kategoriju da sam otac i da je to moj sin. I tek onda krene dan. Kao nekakvo “dobro jutro”. Kaj si ti lud kakvo dobro jutro? Dobra ti mama dok ti skačem po njoj na asfaltu. Dan u kojem se od mene očekuje da sam presretan. Da blistam. Da govorim kako „uživam“, kako je „najljepše razdoblje života“, kako „svaki trenutak vrijedi zlata“.Iskreno?Razmišljam da odem u minus decibel sobu. A najgore je što je čak i TBF izbacio remaster, ja, čovjek od glazbe, čovjek od albuma, čovjek od slušalica — nisam stigao preslušati. Album me gleda iz mobitela kao da govori:„A tako, znači to smo sada, ha? Od nekad inteligentnog čovjeka do zombija s djetetom.“ Dijete zaspi. Logično — nakon što me iscrpilo kao da sam nosio cementne blokove uzbrdo. I taman pomislim da ću uhvatiti jednu normalnu misao, ono: zvoni mobitel. Notifikacija. Netko nešto želi, pita, savjetuje, analizira, očekuje.Ljudi ozbiljno misle da si u ovoj fazi života spreman za razgovor duži od tri riječi.Nisam, dragi ljudi. Nope. Moj mozak radi na načelu „ako nije hitno, nije bitno“. Kad sam iscrpljen, postajem čovjek koji šalje mentalni „odjeb“ na sve strane, ali pristojno — u sebi. Testirao sam se na osobnost i ispao ni manje ni više već 100% introvertirani intuitivni mislioc. Kak da ja sad mislim uz intuiciju koja vrišti da odjebem i napunim se svojom energijom da budem sam? Verzija odjeba: tišina, nestanak, horizontalnost. Misija uspjela. I tu mi padne na pamet — kolumna jer u biti ležim već 9 sati. Naravno.Pisati kad jedva održavaš vlastitu svijest, to je vrhunac logike. Ali zapravo — to je savršeno vrijeme. Kad si toliko umoran da se obrambeni mehanizmi pred društvom sruše i ostaneš samo ti i ova sranje nekakva igračka s ekranom. Mobitel, da tak se to zove. Ova kolumna nije prigovor roditeljstvu.Ovo je putopis kroz dan koji bi UNESCO trebao staviti na listu nematerijalnih oblika mentalnog preživljavanja.Ovo je iskaznica realnosti: sreća postoji, ali pod uvjetom da me se ne dira. Da me se ne pita. Da me se ne gura prema vertikali. Sretan sam — stvarno jesam — ali samo u mjeri u kojoj me ostavite da budem mrtav kukac na madracu kao ovaj smrdljivi martin na kojeg sam legao i ne znam jel živ ili ne ili hibernira. Da ne moram glumiti društvenu živinu. Da ne moram odgovarati normalno. Da ne moram biti previše ljudsko biće. Znate ono kad ljudi kažu: „Uživaj u svakom trenutku!“Ja kažem: „Uživam u svakom trenutku u kojem nitko ništa ne pita.“ Ako danas uspijem ostati horizontalan dovoljno dugo, možda ću sutra čuti TBF remaster.Možda čak dvije pjesme. Možda iz inata poslušam cijeli remaster. Ali danas? Sretan sam, majke mi —samo me pustite da ležim ionako sam kao svaki sretnik koji oplodi pčelu kraljicu, kao mrtav trut. Koristan za kompost, humus. A komposta i humusa nikad dosta. Samo da je “organic, don’t panic”. I razbacat se po livadi, ovaj, po kauču. Dekicu na sebe. Siguran sam. Odjeb and out.

Zagreb. Grad koji se voli nazivati metropolom, a zapravo je samo betonska verzija seoske birtije s tramvajskim tračnicama koju su sagradili Nijemci. Grad u kojem se kulturni događaj ne mjeri po koncertima, izložbama ili kazališnim predstavama, nego po tome tko je kome izgrebao znoju, krvlju, suzama stekao Mercedes Benz. To je njihov Louvre, njihova izložba, njihova Mona Lisa – potez ključa po tuđem limu, pun strasti, zavisti i provincijalnog bijesa. Mercedes Benz, naravno, još ako negdje kaže AMG nije bilo kakav automobil. To je vozilo plemića čija je krv stoljećima branila upravo taj Zagreb od Osmanlija koju su slali osmanlijske glave na Habsburški dvor i dobili status plemstva jer im je sjekira dobro radila. Ironija je savršena: potomak junaka koji je štitio grad sada mora štititi svoj auto od domaćih kvartovskih “junaka” – onih koji se bore protiv vlastite zavisti i gubitničkog kompleksa. Nekad su Osmanlije opsjedali grad sabljama, danas ga opsjedaju frustrirani stanari nebodera s ključem u ruci i uništavaju lak, duboko, da se mora lakirati. I da se razumijemo – Mercedes Benz nije nikakav “flex”. To je naš obiteljski generacijski status. Još dok sam nosio pelene, sjedio sam na haubi Mercedes Benza, a jedina zapreka da ne padnem bila je čvrsta Mercedesova zvijezda. Dok su drugi klinci imali zvečke, ja sam imao nišan zvijezde pred sobom i plakao na hladnoći dok nije bilo globalnog zabrijavanja. To nije bila poza, to je bila istina koja se kreće generacijama – od kolijevke do groba, od pelena do AMG line modela. U Velikoj Gorici takvo što ne bi prošlo. Tamo se još zna red, tamo se još poštuje tuđi lim, tamo se još vjeruje da je Mercedes Benz svetinja, slično kao u Imotskom, a ne platno za frustrirane Picassove s Ferenšcice, Ravnica i sličnih “kvartova”. Gorica je bastion još donekle zdravog razuma, dok Zagreb tone u vlastitu močvaru “Možemo, ali ne možemo”. Ovaj Mercedes treba sjebat, jer sam izgubio pare u kasinu koji je nekako preblizu ovog Mercedesa. U Gorici bi Mercedes Benz bio parkiran mirno, kao konj u štali, bez straha da će ga netko “umjetnički doraditi”. Zagreb je, dakle, grad koji je stoljećima branjen od Osmanlija, ali danas ga nitko ne može obraniti od vlastitih lowlife stanovnika. Oni su novi osvajači – bez sablje, ali s ključem. Njihova bitka nije za slobodu, nego protiv tuđeg uspjeha. Njihova pobjeda nije oslobođenje, nego ogrebotina. Ogrebotina kao dijagnoza Ogrebotina na Mercedes Benzu nije samo trag metala po laku. To je dijagnoza Zagreba. To je dokaz da Zagreb nije metropola, nego provincija prerušena u grad. Varaždin kao glavni grad bio bi vjerojatno bolja opcija. Ogrebotina je njihov kulturni identitet, njihov način izražavanja. Dok drugi gradovi imaju muzeje, Zagreb ima parkinge. Dok drugi gradovi imaju umjetnike, Zagreb ima frustrirane “majstore” ključa. I nije to slučajnost. Zagreb je prepun bića koja se hrane tuđom nesrećom. Oni ne znaju za viteštvo, povijest, plemstvo, kraljevstvo, diku Hrvata. Oni znaju samo za ključ u ruci i osmijeh na licu dok zamišljaju da su kaznili bogatstvo i “zapaprili vlasniku”. Njihova umjetnost je destrukcija, njihova kultura je zavist. Oni ne stvaraju, oni uništavaju. Metropola ogrebotina Zagreb se voli kititi titulama metropole, ali zapravo je glavni grad ogrebotina. To je grad u kojem se status ne mjeri po znanju, po radu, po dostignuću – nego po tome koliko si uspio uništiti tuđe. Grad u kojem je vandalizam postao folklor, a zavist nacionalni sport. I dok se plemićki Mercedes Benz sjaji kao relikvija, bez obzira na ogrebotinu, Zagreb ga pretvara u javni pano za frustrirane kvartovske umjetnike koji jedva da imaju za pivu. Oni što nikad nisu uspjeli završiti akademiju, oni što nikad nisu uspjeli završiti ni srednju školu, oni što su završili samo na klupi ispred kvartovske trgovine – svi oni ostavljaju svoj potpis. Ogrebotina je njihova diploma. Velika Gorica je Velika Velika Gorica, s druge strane, ostaje bastion civilizacije, koji se otrgnuo iz ralja Zagreba Grada, kao spavaonica kod Zagreba, ali bome se probudila. Tamo se još zna što znači poštovati tuđi lim, tuđu krv, tuđu povijest. Tamo se još vjeruje da je Mercedes Benz svetinja, a ne platno za frustrirane Picasso propale klošare. Gorica je dokaz da se može živjeti bez zavisti, bez destrukcije, bez potrebe da se tuđe uništi da bi se vlastito postojanje osjetilo. Zagreb, glavni grad jala Zagreb danas nije metropola, nego zoološki vrt u kojem se nakotila stoka koja ne podnosi prizor uspjeha. Njihova najveća trauma nije inflacija, nije politika, nije čak ni vlastiti životni neuspjeh – nego trenutak kad netko parkira AMG line Mercedes Benz ispred njihove zgrade. Tada im se krv uzburka, mozak zaključa, a ključ postaje jedino oružje kojim mogu dokazati da postoje, ali nikad se ne vide kao ni njihove pare koje su izgubili u kockarnici tik do auta! I naravno, uvijek ide ista sprdnja: “Ma neće on to moći platiti, lakiranje je skupo.” Kao da je plemić, čija je krv stoljećima branila Zagreb od Osmanlija, danas u problemu jer mu je netko ostavio ogrebotinu. Istina je jednostavna – lakiranje se plati, ogrebotina nestane, ali jad i jal koji su je proizveli ostaju zauvijek u Zagrebu. Neću bacati kletvu, neću pljunuti, neću ni hračak uputiti prema osobi koja je to napravila. Jer nema smisla. Ogrebotina na Mercedes Benzu je samo podsjetnik da u Zagrebu i dalje vlada zakon zavisti. Sve se oprašta – dugovi, gluposti, pa čak i ogrebotine. Samo uspjeh se ne oprašta.

Ovo je tekst o jednoj tihoj, ali sve glasnijoj društvenoj tragediji netolerancije Postoji jedna pojava o kojoj se danas gotovo nitko ne usuđuje govoriti. Ne zato što je zabranjena, nego zato što je toliko apsurdna da se čini kao da pripada nekom paralelnom svemiru, onom gdje logika ide na bolovanje, a zdrav razum se skriva u podrumu i čeka bolja vremena. Riječ je o novom obliku nasilja — ne fizičkom, ne ekonomskom, ne digitalnom, nego komunikacijsko‑ideološkom nasilju nad muškarcima. Ako je žena ljevica, onda je ultra ljevica. Ako je muškarac desnica, onda je ultra desnica. Da, dobro ste pročitali. Muškarci, ta mitska bića koja su navodno stoljećima vladala svime, ginuli, lovili i dan danas rade ko psi da ženama i svojoj djeci omoguće da su mirni, ljudi moji, muškarci se raspadaju. Danas se bore, barem ja tako vidim, za pravo na najosnovniju stvar: da izgovore cijelu rečenicu bez da ih se optuži za agresiju, mikroagresiju, pasivnu agresiju, emocionalnu manipulaciju, ili — moj osobni favorit — “problematičan ton glasa”, “verbalni napad”. Jer, kako nas uče novi priručnici za međuljudsku komunikaciju, nije važno što kažeš, nego kako se netko osjeća dok to sluša. A ako se osjeća loše, onda si kriv. Točka. Nema žalbe, nema revizije, nema drugostupanjskog suda. Još jedan “dobro došli” u eru emocionalnog apsolutizma. Žrtve koje nikad nisu krive U modernom diskursu status žrtve postao je svojevrsna valuta. Što si veća žrtva, to imaš veće pravo na istinu. A ako imaš pravo na istinu, onda ne moraš preuzeti odgovornost. A ako ne moraš preuzeti odgovornost — onda se na primjer brak raspada sam od sebe, kao stara šupa na Petrovoj gori. Bivanjem žrtve ne znači i da je to u svojoj biti istina, jer nikad se ne može znati priroda zla. Dobro i zlo su koncepti, ali pitanje je “koje magnitude”. U toj igri, dio žena (ne sve, naravno — govorimo o mentalitetu, ne o spolu) naučio je da je najlakši put do pobjede jednostavan: proglasi se žrtvom, i svaka tvoja rečenica postaje sveta, a svaka njegova — dokaz nasilja. Primjeri iz svakodnevice: I tako, malo po malo, muškarac shvati da je najopasnija rečenica u braku ona koja zvuči najmirnije:“Nije mi ništa. ” Jer ako joj stvarno ništa nije, onda si ti kriv što misliš da jest. A ako joj nešto jest, onda si ti kriv što ne znaš što. U oba slučaja — kriv si. WOKE filter: sve što muškarac kaže = nasilje Postoji danas jedan zanimljiv fenomen: što je rečenica muškarca neutralnija, to se može opasnije interpretirati. Ako kažeš nešto konkretno “Molim te operi suđe” — napad, šovinizam. Ako kažeš nešto općenito “Baš je ružno vrijeme” — pasivna agresija jer propada njen plan za božićni šoping. Ako šutiš — emocionalno zanemarivanje i status žrtve. To je taj famozni WOKE filter, ideološki aparat koji svaku mušku riječ pretvara u potencijalni dokaz o njegovoj toksičnosti. Primjer iz prakse:Muškarac kaže: “Možemo li razgovarati kasnije, sad radim.”WOKE filter prevodi: “Tvoje emocije su nebitne, ja sam važniji, ti si samo smetnja.” Muškarac kaže: “Ne razumijem što želiš reći.”WOKE filter prevodi: “Namjerno te zbunjujem kako bih te kontrolirao.” Muškarac kaže: “Mislim da nisi u pravu.”WOKE filter prevodi: “Napadam tvoj identitet i tvoje pravo da postojiš.” I tako se stvara kultura u kojoj se muškarci povlače, šute, izbjegavaju konflikt, jer znaju da je svaka riječ potencijalna mina. A kad šute — onda su emocionalno nedostupni. Kad govore — agresivni. Kad pokušaju objasniti — manipulativni. Kad se povuku — nezreli. To je nasilje tišine, nasilje interpretacije, nasilje koje ne ostavlja modrice, ali ostavlja ljude u stanju trajne komunikacijske paralize. Pasivna agresija kao nacionalni sport Ako postoji disciplina u kojoj bi Balkan mogao osvojiti olimpijsko zlato, to je pasivna agresija. To je umjetnost, zanat, tradicija. To je kao domaća rakija — prenosi se generacijama. A u modernim odnosima, pasivna agresija često prolazi ispod radara jer je “nježna”, “emocionalna”, “nenasilna”. Primjeri: Muškarci su naučili da je najopasniji trenutak u vezi onaj kad žena izgleda potpuno mirno. Jer mir je samo predah prije oluje. Zašto ima više propalih brakova nego ikad? Evo dijela gdje satira prelazi u argumentaciju. Jer nije problem u ženama, nije problem u muškarcima — problem je u nekakvoj “kulturi”, trendu, mutiranom feminizmu koja je stvorila generacije emocionalno nepismenih ljudi koji znaju citirati TED talk, ali ne znaju reći “oprosti” ili “razumijem” ili “točno”. Stop nasilju nad muškarcima Danas je dan nenasilja nad ženama, a nikad u povijesti nije bilo NEJASNIJE tko ili što žena jest. Muškarci mogu na operaciju i postati žena? Muškarci se osjećaju kao žena pa su automatski žena? Ova kolumna nije poziv na rat među spolovima ili rodovima, što već ni meni nije jasno u diskursu između ova dva pojma. Nije ni pokušaj da se muškarci predstave kao jadnici, niti da se žene prikažu negativno. Ovo je mala satira o kulturi koja je izgubila kompas, o društvu koje je zamijenilo dijalog interpretacijom, a partnerstvo natjecanjem u tome tko je veća žrtva. Pitam se pitanje – je li “stop nasilju nad ženama” znači da žena može bilo što činiti, reći, ponašati se bez ikakvih posljedica? Kad nije, je je. Kad je, nije. Ako želimo spasiti brakove, veze, odnose, prijateljstva, pa i zdrav razum, možda bismo trebali početi s jednostavnom vježbom: Razgovorom u kojem nitko ne glumi žrtvu.Razgovorom u kojem se ne traži krivac, nego rješenje.Razgovorom u kojem se ne tumači ton, nego sluša sadržaj. Jer nasilje nad muškarcima nije fizičko.Nije ni emocionalno.To je nasilje nad mogućnošću da se normalno komunicira. A kad komunikacija umre — umire i odnos. To bi trebalo zaustaviti.Vrijeme je da kažemo: stop nasilju nad muškarcima — i stop nasilju nad zdravim razumom. I jednako tako – stop nasilju nad ženama s vašom toksičnom “kulturom” koja je krajnja nekultura, perfidno ultra lijevo kukavičko sranje u kojem ciljate i zbunjujete nježniji i ljepši spol praveći ih žrtvama. Mi muškarci više nismo u pećinama, ali reći – skuhaj meni i djeci nešto, idi u kuhinju, ne čini nas šovinističkim svinjama i agresorima.

📰Mogut kao znak belajaKažu stari u Vrhovlju: kad se pojavi Mogut, nije to samo pijetao koji se šepuri na ogradi. Eeeh, ne znate vi uopće vidjeti ga! Ima belu svinju sa sobom, kao. Ima turopoljski šešir. Bradu i čuperke. Runjav, pitanje jer te bu ljubil il’ vubil. To je znak da je netko napravio glupost, ak’ se pojavi. Netko je pustio konje da se zalete niz brijeg, netko je zaboravio zatvoriti svinjac, netko je obećao gostima doručak u sedam, a ustao u devet. Mogut je metafora za budalu sa milijardu lica, ali i za sudbinu, šamar sudbine. Kad ga vidiš, znaš da će se dogoditi nešto što ćeš kasnije prepričavati uz rakiju, ali nikad nećeš do kraja shvatiti. Tog ima samo u Turopolju. Ako ga vidiš, ponudi mu gemišt! Ako odbije, nije pravi Mogut. Jer taman na granici “Svetog Rimskog Carstva” Mogutu napravi svako dobro, samo nemoj mu se zamjeriti! On spava ispod hrasta, makar ima skoro dva metra i ogroman je. Kak’ to? Ne pitaj, ali on to može! Još bolje, rakija i gemišt i štruk kuruze za njegovu belu svinju. Pazi kaj delaš ak’ ga vidiš! Praktični bogovi za praktične ljudeSlaveni nisu imali luksuz grčkih filozofa ni rimskih senatora. Sve je bilo usmena predaja još od vremena biblijskog Noe. Pisalo se okerom, a kad bi došla kiša, oprala bi pismo. Tak da su drevni ljudi mislili da se pismo mora brisati, kaj veliš, veliš. Kaj napišeš, pobrini se da obrišeš! Mi smo se misteriozno formirali i došli do Hrvatske. Sad nas ima puno naroda. Hrvati, Slovenci, Hercegovci, Crnogorci (fakatmiseneda), Srbendare, Česi, Slovaci, Ukrajinci, Bjelorusi i napokon, jebeni Rusi. Rusi je da imaju zemlju od 12 vremenskih zona ili slično, ali baš im treba “malo Ukrajine još” jer su pijaniji od mogutske svinje pa su zabrijali. Slaveni kao i njihovi neki bogovi i bića bili su vezani uz svakodnevni život i priča je da ukakiš. Grci i Rimljani: PR odjel bogovaGrci su svoje budale pretvorili u bogove s PR odjelom. Zeus baca munje, ali realno – to je samo Perun s boljim marketingom. Za Rimljane svakom 2L dnevno minimum! Za optimalno barbarstvo u odrubljivanju glava! Mi znamo filozofirati, čitati, nabijem ovog roba s glavom od stol kmete! Hades je Veles u togi. Nekaj tak. Ali nemaju kao veze jedni s drugima, jer su underground ekipa. Ares je slavenski ratnik koji je dobio stipendiju u Ateni,a u biti to je Mars jer svijetli crveno kao ovaj oker kamen koji farba u crveno, komplicirano je jer crveni oker i Homo Sapiens Sapiens vežu se uz crveni oker. Zakej? Jednostavno je tak. Rimljani su sve to još jednom prepisali i dodali porez, hma da ok, sve bilježimo. Tacit se stvara niotkud. Slaveni Slavenska bića su praktičnija. Kod nas bogovi nisu daleko na Olimpu, nego u šumi iza kuće, kokošinjcu, svinjcu, hrastu, bukvi, brezi, imeli. Ako ti krava pobjegne, ne zoveš Posejdona, nego psuješ Velesa. Ako ti se kuća dimi, ne moliš Hefesta, nego zoveš Domovoja da ti pomogne zatvoriti dimnjak. A ak’ pak imaš idealnu kućicu uz Kupu za rent, još te i Morana maglom muči i misliš zakaj je tak zima i kaj je ovo? Kad se Mogut pojavio u VrhovljuBio je to običan dan. Konji su pasli, svinje su rovale, budale su sjedile na ogromnom korjenju bukve i raspravljale o politici jer su imale mobitel prije dvesto let. I onda se pojavio Mogut. Nije to bio običan čovjek. Bio je veći, sjajniji, s očima koje su svijetlile kao da zna sve tajne Petrova gore. Kukurikao je tako glasno da se tresla zemlja, bolje nego siromak iz Caracasa. Ljudi su se okupili, jer kad Mogut kukurikne, znaš da će se nešto dogoditi. Prvo su došli Perun i Veles. Kao i uvijek, počeli su se svađati. Perun je bacao munje, Veles je puštao maglu i jezu. Konji su se uspaničili, svinje su se razbježale, budale su počele vikati da je kraj svijeta. Onda se pojavila Morana grozna. Hladna, ozbiljna, s pogledom koji bi zamrznuo i rakiju. Da, kučka može čak i rakiju smrznut, ali samo na tren. Rekla je: “Ovo je znak. Mogut je došao jer ste napravili sranje.” Nitko nije znao što je točno sranje, ali svi su se složili da je netko kriv. Ulazak Grka i RimljanaDok su Slaveni raspravljali, pojavili su se Grci i Rimljani. Zeus je došao s PR timom, Hades s ugovorom o podzemlju, a Mars s rimskom legijom. Grci su rekli: “Mogut je naš pijetao u obličju čovjeka, slično kao Quezcoatl iz Amerike koji još nismo otkrilu, samo ste ga vi krivo interpretirali.” Rimljani su dodali: “Mi ćemo ga oporezovati. Oderi ga po džepu! ” Slaveni su se naljutili: “Mogut je naš, on je znak da je netko od nas budala. Ne morete samo tak zabrijat. ” Nastala je epska rasprava. Perun je bacao munje na Zeusa, Zeus na Peruna, veze s vezom nema. Veles je puštao maglu na Hadesa, Morana je zamrzavala Rimljane, a Jarilo je pokušavao organizirati svadbu usred kaosa i totalno pijan skakutao s brežuljka na brežuljak na Balkanu i napokon je upoznao Dioniza i nastao je party da se pričalo. Nitko ne zna što se dogodilo, fenomen su nazvali “globalno zabrijavanje” U jednom trenutku, Mogut je kukuriknuo tako glasno da su svi zastali. Konji su pali na koljena, svinje su se sakrile, budale su zašutjele. Grci, Rimljani i Slaveni su se pogledali i shvatili da nitko ne zna što se događa. Je li Mogut onaj znak kraja svijeta? Je li to pijetao iz Olimpa i Sokratova zadnja želja? Je li to Velesova šala? Ili samo pijetao koji je pobjegao iz susjednog dvorišta? Nitko nije znao. Totalitarna zbrkaNa kraju dana, svi su otišli kući. Konji su se vratili, svinje su se smirile, budale su nastavile raspravljati. Mogut je nestao. Nitko nije znao što se dogodilo. Slaveni su rekli da je to bio znak. Grci su rekli da je to bio pijetao iz njihove mitologije. Rimljani su rekli da će ga oporezovat. 🐓 Tko je Mogut? I tako je ostala priča: “Vidio sam Moguta! Netko je napravio sranje, konji, svinje i budale!”