---

Sorry, zaspao sam

Zaspao sam na Silvestrovo točno u 21:15. Dok je civilizacija vani proživljavala kolektivni napad panike maskiran u “najluđu noć godine”, proživljavao kolektivnu histeriju prisilne zabave i ritualno žrtvovao jetru na oltaru “novog početka” ja sam fino povukao ručnu. Nema tog šampanjca koji može isprati gorčinu spoznaje da samo samo 365 dana stariji, a ni milimetar mudriji. Probuđen u 9 ujutro, dok je ostatak nacije u fetalnom položaju pokušavao pregovarati s posljedicama lošeg gina, ili Index udarnih, sjeo sam pred ekran, ali onaj veći – TV. Beč. Tradicija. I onaj specifičan miris siječanjske praznine jer siječanj traje zauvijek. Niti ne trebaš imati depru, a nekako se pojavi.

I. PROGNOZA ZA JUČER, S ODGODOM ZA NIKAD

Postoji ta jedna specifična sjena koja pada na zid oko devet navečer, onaj trenutak kad shvatiš da je svemir neoprostivo velik, a tvoja odluka da kupiš novi planer neoprostivo mala. Je li taj prasak one baš brutalne TNT petarde u daljini doista trijumfalna najava novog poglavlja, novog ičega ili samo posmrtno zvono još jednoj godini koju smo proveli simulirajući nekakav “napredak”? Stariji smo, jupi, sve bliže smo lijesu, jupi! Pitam se, dok navlačim poplun preko glave, koliko smo vlastitih, autentičnih snova trampili za udobnost prosječnosti. Prodali smo vizije za rate kredita, a sada očekujemo da će nam jedan pokret kazaljke s 23:59 na 00:00 resetirati dušu i wau, kazaljka se i dalje kreće i dalje kažnjava, ali tek kad se svi otrijezne. Fuck, moram ovo, moram ono, fuck jel imamo vremena za… Radikalno s čekićem uništavam svoj Patek Baby Blue.

Zar nije dirljivo, gotovo patetično, kako vjerujemo u magiju kalendara? Kao da je vrijeme linearna traka, a ne zatvoreni krug u kojem ganjamo vlastiti rep dok ne kolabiramo od umora. Jesmo li mi uopće subjekti u ovoj priči ili samo eho davno zaboravljenih ambicija koje smo odgodili za “bolja vremena”? Ta bolja vremena su postala mitološko biće, poput jednoroga ili poštenog političara. Tonem u san s jednim jedinim retoričkim pitanjem koje me žulja: Ako se sutra ne probudim, hoće li itko primijetiti da je na svijetu jedna kopija manje, ili je original ionako odavno izblijedio u potrazi za društvenim odobravanjem? Sretna vam Nova godina, vi koji još uvijek vjerujete da se dubina bazena mijenja ako preplivate na drugu stranu.

II. PIGMALIONOVA DIJAGNOZA U ES-DURU

Budim se. Oko deset je. Dok susjedstvo još uvijek krvari kroz uši od sinoćnjeg techna, ili techno Vikinga, jer su Vikinzi bili u VG, moj dnevni boravak ispunjava Franz von Suppè tam malo prije podne. Uvertira opereti Lijepa Galateja. Ta glazba je uvreda za današnju stvarnost – previše je elegantna, previše precizna, previše drska. Pitam se, kako nas nije sram, u svim 150 zemalja svijeta, kad se izvodila Lijepa Galateja ne pokrit se smokvinim listom k’o neki Adam i Eva. Sjetim se mita dok gudači divljaju u savršenom sinkronicitetu: Pigmalion je oživio kip jer je bio zgađen stvarnim ljudima. Zar to nismo mi svakog prvog siječnja? Pokušavamo udahnuti život okamenjenim idejama, onim našim osobnim “Galatejama” koje smo klesali cijelu jesen, a koje će se raspasti čim prvi siječanjski vjetar nanese miris sarme. Mislim si, koja smo stoka. A vidi, ili samo, zapravo, poslušaj Lijepu Galateju…

Zar vas ne iritira ta bečka lakoća postojanja dok vi pokušavate locirati vlastito dostojanstvo ispod kauča? Suppèov polet je šamar u lice našoj entropiji i dostojanstvu. Pitam se, dok orkestar udara finale, zašto se pretvaramo da je ovaj koncert trijumf visoke kulture, a ne samo kolektivno pranje savjesti? Sjedimo, gledamo u cvjetne aranžmane i kimamo glavom kao da razumijemo kontrapunkt, a zapravo smo barbari koji samo čekaju da netko drugi riješi naše probleme. Zašto smo tako sinkronizirani u konformizmu, a potpuno raštimani kad treba postaviti pitanje koje doista vrijedi? Galateja je oživjela, ali je na kraju ipak postala problem. Možda je bolje da naši novogodišnji kipovi ostanu to što jesu – hladan mramor bez pokrića. Jer, budimo iskreni, tko od vas doista ima kapaciteta za još jedno živo biće u svojoj glavi?

III. ANTROPOLOŠKI MUZEJ RECIKLIRANIH NADA

I naravno, baš kad Suppè dosegne vrhunac i nastavlja Josephine Weinlich – Sirenen Lieder, čuje se ono – zvono na vratima. Prvi čestitari. Ti misionari banalnosti dolaze naoružani osmijesima koji su preživjeli nuklearnu zimu i rečenicama koje su toliko izlizane da ih se više ne može ni pročitati. Oni nose “nadu” u prozirnim vrećicama, kao da je to roba na akciji. Postoji li išta fascinantnije u čitavom svemiru od ljudske sposobnosti da s nepokolebljivim žarom izgovara “sve najbolje” dok im vlastiti život podsjeća na napušteno gradilište i u Novoj zapravo nema baš ništa novo?

Gledam ih i pitam se: Vjeruju li oni doista u to što govore ili su samo vješti u prepisivanju tuđih emocija? Zar nije nevjerojatno kako smo programirani vjerovati da će nam baš ova rotacija oko užarene plinske kugle donijeti prosvjetljenje, iako smo prošlu proveli analizirajući algoritme, imalo polemike oko cijene čajne i popuste na deterdžent? Divim se toj kognitivnoj gimnastici. To je vrhunac evolucije – sposobnost da ignoriraš očit krah sustava dok istovremeno planiraš ljetovanje. “Sretno i berićetno”, kažu oni, a ja se pitam: Što ćemo s onim idejama koje smo sakrili u podrum jer su bile previše oštre za blagdanski stol? Hoćemo li ih ikada pustiti van ili ćemo ih do smrti gušiti pristojnom, nasmiješenom šutnjom? Njihov optimizam je kao šećerna vuna – izgleda veliko, a kad zagrizeš, ostaje ti samo ljepljiv okus ničega po cijeloj faci.

IV. NISKONAPONSKI MIR U ZONI SUMRAKA

Čestitari su napokon isparili. Došli opet navečer drugi. Oni opet baš ove godine postaju milioneri. To ja ta godina. Otišli su prosipati svoje konfete po tuđim tepisima, ostavivši miris jeftine nade i najjeftinijeg višnjevca ili groževca, nekog bezličnog likera. Vraćam se tišini. Iskreno, čak mi je i cinizam postao naporan. Gledam u tu praznu čašu vode i točim si još i shvaćam da je jedina prava revolucija koju sam danas postigao – ne činiti apsolutno ništa već samo bacati glupe fore. Koga zapravo briga hoćemo li u ovoj godini “uspjeti” ili ćemo samo uspješno simulirati funkcioniranje do idućeg siječnja? Vrijeme će proći, kalendari će požutjeti, a mi ćemo i dalje biti isti oni entiteti koji čekaju da im netko drugi napiše upute za upotrebu vlastite slobode.

Svijet se vrti, planeti se sudaraju, a ja razmišljam o tome kako bi bilo lijepo da se apsolutno ništa ne dogodi. Nikada. Da vrijeme samo faking stane. Ako je smisao života u kretanju, ja sam svoje odradio pod poplunom dok ste vi vrištali na trgovima, drhtajući u sebi sa strahom hoće li selfie biti mutan i zašto više vatrometa vidim kroz ekran nego da spremim telefon u džep, torbu i jednostavno gledam faking vatrofakingmet. Sve ostalo zahtijeva previše kalorija i previše vjere u sutra, a ja sam na dijeti od oba.

Zapravo, čak mi je i ovaj proces pisanja postao zamoran. Je li pobjednik onaj koji se trudi, ili onaj koji je cijelu predstavu jednostavno – prespavao? Zapravo, nemojte mi ni pokušavati odgovoriti. Potpuno mi je svejedno. Jedino što želim je da mi nitko više ne zvoni na vrata. Sloboda nije u novoj godini, nego u starom miru koji ne traži dopuštenje da postoji. Ostajte mi u svojim zabludama, ja idem provjeriti je li jastuk još uvijek na istoj koordinati. Jer puno veći problem imam s gravitacijom nego s vremenom. Sretna Vam i berićetna, za spat spreman!