Kako god bilo, nikad ne valja – kršćanska paralela
Dobar, loš, zao, jao
Postoji jedan lik kojeg nitko ne može zadovoljiti. I ne, nije to vaš partner, susjed ni šef ili kurva. Zove se — čovjek. Biće koje će, ako mu se nešto ne sviđa, vrlo rado izmisliti dodatni razlog da mu se još manje nešto ne sviđa. A ako nema nikakav razlog, proizvest će ga iz tankog zraka, kao iluzionist frustracije. Čovjek generalno je biće koje u stari mjeh želi točiti nešto i to nešto uvijek curi van. A on ne razumije zašto.
U toj vječnoj sklonosti grintavosti i nevaljalosti čovjeka i hipotezi da nikad ne valja pročitao sam stari biblijski, ali zapanjujuće aktualan citat:
“Dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’
Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!’
Ako mislite da vas danas osuđuju bez razloga, opustite se — ništa novo pod suncem. Ljudi su jednako talentirani za pogrešne zaključke kao i prije tko zna koliko tisućljeća. Možda se radi o nečemu pradavnome, o samoj strukturi ljudske psihe. Jedina je razlika danas što postoji nekakav internet, pa pogrešan zaključak može stići do vas brže nego pošiljka iz Amazona. Danas je svatko “za srat spreman”.
Ivan – sveti minimalista koji nikad ne bi prošao reviziju u javnosti
Zamislimo Ivana danas. Lik bi zvao podcast “Post i Mir”, ili “Kako biti savršen Židov”. Živio bi u drvenoj kolibi ili šatoru bez WiFi-ja, slično kao Skid Row po LA-u ili San Franciscu, ali bio bi sasvim trijezan. Jedino što bi bio obučen u krzno i remen i možda neki štap. Pio bi filtriranu vodu iz bambusove boce i meditirao šest sati dnevno. I što bi ljudi rekli?
“Ovaj se pravi da je svet.”
“Ovaj je neki lik iz kulta.”
“Taj sigurno ima nekakav mentalni problem.”
“Pazi ga, ne jede gluten – sumnjivo.”
Čovjek koji je vlastito postojanje pretvorio u molitvu i disciplinu, završio je s etiketom opsjednutog. Jer ljudska publika ima alergiju na sve što ne razumije, a osobito na one koji joj pokazuju da postoje i drugi načini življenja osim jurnjave za dopaminskim obavijestima.
Ivan je bio previše stabilan da bi bio prihvaćen. Jer je ispunio sav Zakon, a usudio se i reći kralju da ne može imati neku ženu. Stoga je njegova stabilnost i čistina iritantna kao buka usred tihe noći. I ostao je zbog toga bez glave, jer je neka žena to čula, a htjela je udati kćer za kralja! Stoga ženska spletka može biti jako pogubna, a kroz povijest se pokazalo ne jednom već mnogo puta ideja žene kao neke boginje ili vještice ili idola koja je nezasita krvlju.
Isus – društveni tip kojem bi tabloidi lijepili naslovnice
A onda dođe Isus. Čovjek koji nije bježao od stola, od društva, od koje čaše vina, od razgovora. On je, da danas živi, bio arhetipski “topao gost” – onaj koji zna slušati, zna dijeliti život, zna biti među ljudima. Tabloidi bi, naravno, vrištali:
“Prorok uhvaćen na večeri s narkićima!”
“Ekskluzivno: Mesija je popio malo previše!.”
“Pitanje dana: smije li duhovni vođa biti društven?”
I publika bi glasno komentirala:
“Izgleda da je previše običan.”
“Stalno s nekim marginalcima, to nije dobro.”
“Ovakav neće daleko.”
Drugim riječima: Ivan je bio previše izdvojen, Isus previše uključen.
Publika – jednako nezadovoljna.
Ako se povučeš, čudan si.
Ako dođeš, napadan si.
Ako jedeš, izjelica si.
Ako postiš, fanatik si.
Iskreno, čovjeku dođe da zaključi kako je život jedna velika igra u kojoj se pravila mijenjaju svaki put kad napraviš pravi potez. Potiče se najnoviji krik govorne mode, tred “autentičnosti”. Budite autentični! I kao da je time sve sređeno. No kad si doista autentičan, onda komentari – ne baš tako autentičan. Nije li to malo “preautentično”? Previše je on autentičan. Kad te ulovi depresija, ta “bolesna kuja” riječima Bareta, mogli bismo reći “ma malo sam melankoličan”. Pa te pitaju šta si? Trebaš malo kolača? Popustili živci? Treba ti šećera.
Filozofija presude: ne postoji verzija tebe koju će svi voljeti
Ovaj biblijski fragment zapravo je klasična filozofska lekcija:
ljudska prosudba je nedosljedna, subjektivna i beskrajno gladna.
Svi mi potajno vjerujemo da postoji neka idealna verzija nas koja će zadovoljiti sve ljude oko nas. Za ne biti psihopat, dobro je biti svoj i autentičan. I ako se baš svima sviđaš, malo vuče na psihopatiju.
Evo istine: idealna verzija nas koja će zadovoljiti sve oko nas ne postoji.
Nema tog ponašanja, izbora, tona glasa ili jela na meniju koje će te isporučiti bez etikete.
Ako si jako ozbiljan — tvrde da si hladan.
Ako se puno smiješ — tvrde da si površan.
Ako puno radiš — kažu da pretjeruješ.
Ako se puno odmaraš — kažu da si lijen.
Čak i bez ovih epiteta, jako ili puno, nebitno je.
U čovjeku postoji mehanizam usporedbe koji nikad ne prestaje. Uspoređuje se s tobom, i kad se ne osjeća dobro, pripiše problem tebi. To je najstariji psihološki trik: preraspodjela odgovornosti putem etikete.
Čovjek kao projekcijsko platno tuđih frustracija
Tu dolazimo do humorne istine:
ljudi rijetko sude tebi – zapravo sude vlastitoj nesigurnosti koju si slučajno probudio.
Ako si uspješan, netko se osjeća ugroženo.
Ako si miran, netko se osjeća nervozno.
Ako si slobodan, netko se osjeća zarobljeno.
I što je najlakše?
Optužiti te da si “čudan”.
Fantastično praktično:
– ne traži dokaz
– ne traži objašnjenje
– ne traži promjenu.
Svi ostaju isti, a ti ispadneš problem.
The Unforgiven trenutak — kad pukne lanac tuđih očekivanja
U nekom trenutku života čovjek čuje onaj tamni, polagani unutarnji akord.
Ton koji zvuči kao da se netko bori s vlastitim lancima. Čovjek iz “The Unforgiven” koji se toliko trudi biti dobar čovjek, ali na kraju nitko mu ne oprašta tolike pokušaje da bude dobar. Hrvatska verzija valjda je pjesma “Mršavi pas”.
To je točka u kojoj shvatiš:
“Ja ne mogu više živjeti prema tuđim mjerama.”
To je trenutak The Unforgiven — ne zato što te svijet ne oprašta, nego zato što ti sam sebi ne dopuštaš slobodu. Pritisnut očekivanjima, tekstovima, komentarima, pogledima, kao da se savijaš ko Indira, ili Bare, dok ne pukne nešto što nije trebalo puknuti — tvoje dostojanstvo. I onda “you make it or you fake it”.
I tu se ponekad dogodi da svijet na trenutak izgleda tamnije.
Ne zato što je objektivno mračan, nego zato što više ne želiš gledati šarenilo javnog mišljenja.
Kao da bi najradije prebrisao nepotrebne boje, izravnao sve nijanse, a sve ono što te opterećuje — jednostavno obojao u crno, čisto da napraviš reset od buke. Paint it black!
To nije pesimizam.
To je obrambeni mehanizam: potreba da se zatvoriš u jednu jednostavnu, tamnu boju dok ne povratiš vlastiti mir.
Ali onda shvatiš:
nisu boje problem — problem su pogledi.
I lagano prestaješ slušati šum, počneš gledati u oči, i onda vidiš supernove i crne rupe i čuda u ljudskim očima.
Zašto ljudi glume ideale?
Zato što svi želimo biti voljeni.
Ljudsko biće je plemensko, društveno, uključivo po strukturi.
Ali imamo jednu pogrešku u softveru:
mislimo da publika zna što želi.
Jedino pleme je naša obitelj. I kad se to sasvim sjebe, sjebalo se sve. “Like a dog without a bone.”
Publika ne zna.
Nikad nije znala.
Publika ne želi savršene ljude — želi priču.
A priča mora imati dramu.
Ako je nema, publika će je stvoriti.
Kad tako pogledaš, sve postaje jasnije:
Ivan – drama jer je previše strog i revan.
Isus – drama jer je previše slobodan.
Ti – drama zbog bilo čega.
Svijet je gladan narativa, a ti si mu sirovina.
Najveća zabluda: da postoji način da te svi vole
Ne postoji.
Nijedan ljudski život ne može simultano ispuniti želje svih gledatelja.
Jer publika mijenja kriterije kao čarape. Danas više nego ikad, pogotovo kad postoje vešmašine koje jedu čarape pa se uvijek ponovi ona jedna koja nema svog para.
Ako si danas pohvaljen, sutra si optužen.
Ako si jučer bio uzor, danas si prijetnja.
Ako si bio čudo, danas si sumnja.
Zato je jedina mudra strategija — prestati igrati igru. Svi nešto igraju, a zakljucati na klupici ponekad je dobra metoda za privući gledatelje.
Autentičnost kao čin
Ivan i Isus su svaki na svoj način živjeli jednu istu rečenicu:
“Radim ono što je ispravno, ne ono što je popularno.”
Ivan: “Ovo je moj put.”
Isus: “Ovo je moj stol.”
Publika: “Ni jedno nije dobro.”
A njih dvojica nisu mijenjali sebe da udovolje publici.
To je lekcija:
budi spreman na krivu interpretaciju — ona ne pripada tebi nego svijetu koji je nakon njih dobio po tintari. Više-manje.
Ako već moraš biti na udaru, budi na udaru zato što si vjeran sebi, a ne zato što si popustio tuđim projekcijama.
Zaključak: možda je najdublja sloboda – odbiti tuđe boje
Ako itko zna kako je biti pogrešno shvaćen, to su bili Ivan i Isus i puno plačljivih adolescenata danas koji nemaju nikakav temelj za ispravan moralni i etički razvoj. Ne znaju se usmjeriti, eksperimentiraju. Više ni pankeri ne slušaju punk. Nakon francuske revolucije, više ne postoji “First estate”. Izgleda da sa svakom glavom koja padne, negdje drugdje na svijetu ta glava nekako spigano progovori. Jer priroda čovjeka i ultimativni zakon je “ne ubij”. Ako si gladan, ulovi antilopu ako možeš i pojedi je s guštom, ali ubijati vlastitu vrstu i nazivati se civiliziranim je barbarstvo. I Bare je najcivilizirani.
Mi ostali pokušavamo proći kroz život bez da nas netko proglasi fanatikom, izjelicom, pregladnjelim, premotiviranim, nedovoljno motiviranim, previše tihim ili previše glasnim.
Ali evo jedne oslobađajuće misli:
Ne moraš biti savršen da bi bio slobodan, jer ne možeš biti savršen.
Moraš samo prestati biti tamničar vlastite savjesti i egzekutor vlastite slobode.
I kad to shvatiš, boje se opet vraćaju.
Ne zato što si ih morao obojiti, nego zato što im više ne daš da te određuju. Nema nekih teških boja više.
To je trenutak kad prestaje metalni lanac iz pjesme The Unforgiven.
To je trenutak kad više ne želiš zatamniti svijet da bi se zaštitio, već “samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami”.
To je trenutak kad te netko pita nešto, ti mrtav izbezumljen pitaš, a tko, a tko. Šta ti?
I počinješ — napokon, autentično — živjeti.
