GEMIŠTNA KRIZA CIVILIZACIJE
Postoje trenuci u životu kada čovjek sjedne sam u svoj podrum, natoči si gemišt i shvati da je zapravo svjedok jedne tihe, ali monumentalne civilizacijske krize, ili neviđenog rađanja sasvim nove civilizacije. Mnogo se govori o nekom novom svjetskom poretku, no taj novi svjetski poredak je sasvim nezamisliv. Na dlanu ruke imamo svo znanje svijeta, a ljudi nikad gluplji. Ne govorim o ratovima, inflaciji, klimatskim promjenama ili globalnim zavjerama. Ne, ne. Govorim o nečemu puno ozbiljnijem: nemaš s kim popit gemišt i šutit.
I to ne bilo kakav gemišt.
Ne onaj iz birtije gdje se mineralna toči iz boce koja je vidjela više stolova nego konobar, smrad dima uvlači se u kosu i jaknu. Ne onaj gemišt gdje ti društvo prave ljudi koji su se predali životu još 2009.
Ne onaj gdje se raspravlja o politici, nogometu i teorijama koje uključuju riječ “oni”. Ovdje pišem o gemištu dostojnog čovjeka. Kad su svi već zaspali, pomalo točim i hladim se na katu -1.
Govorim o gemištu koji se pije u tišini, uz muziku u miru, u nekoj vrsti ritualne prisutnosti i slušam Lamborghinija. Zaista ne govorim neistinu, u podrumu imam Lamba. No taj Lambo ima brutalan zvuk tako da pali plin.
Zvuk mu je svemirski, slušam Pekija i Grše, kako pjevaju o tjestenini.
Ali prijatelji, za gemišt uvijek spremni, takvi ljudi, čini se, izumiru.
I onda se ja, čovjek koji živi u Velikoj Gorici — gradu koji se, prema promotivnim materijalima, ponosno naziva “najpoželjnijim gradom za život u Hrvatskoj” — nađem u situaciji da sjedim sam u podrumu i razmišljam: ako je ovo najpoželjnije što Hrvatska može ponuditi, onda je ovo u biti super.
Jer ako je ovo najpoželjniji grad, gdje su onda ti poželjni ljudi
— oni koji znaju ritual gemišta bez da te gnjave s pričama kako im je posao sranje?
— oni koji znaju šutjeti ili eventualno reći daj natoči jednega?
— oni koji ne misle da je vino đavolji izum?
— oni koji shvaćaju da je vino hrana.
Nema ih.
Ili ih barem ja ne vidim.
Možda su u nekoj paralelnoj Velikoj Gorici, onoj iz brošura, gdje ljudi šeću pse, “za pseći drek spremni” po savršeno pokošenim travnjacima, gdje djeca ne vrište, gdje nitko ne parkira na zebri i gdje se gemišt pije u društvu ljudi koji znaju razliku između graševine i antifriza.
Ali u mojoj verziji grada — onoj stvarnoj, betonskoj, prometnoj, logističkoj — gemištna scena je mrtva. Birtije su zombi nastambe. Domovi izmučeni, imalonse ili ne imalo se ajvara, paprike, kaj got.
I onda se dogodi nešto što me potpuno izbacilo iz ravnoteže:
dobio sam čestitku i par stotina eura od gradonačelnika. Ne znam mu ime, ali je hadezeovac i preziva se Ačkar.
Ne šalim se.
Stvarno sam dobio osobnu čestitku.
Čestitku, kovertu, sve po PS-u.
I to zato što sam postao roditelj, što je lijepa gesta, ali nisam očekivao da će mi lokalna vlast čestitati kao da sam osvojio olimpijsku medalju.
I onda otkrijem da je čovjek teolog.
Teolog!
U Velikoj Gorici je gradonačelnik pobožni.
U “najpoželjnijem gradu za život u Hrvatskoj”!
To je kao da otkriješ da ti je vodoinstalater u slobodno vrijeme astrofizičar.
Ne uklapa se u očekivanja, ali te natjera da zastaneš i razmisliš.
Jer ako je teolog na čelu grada, onda možda postoji nada.
Ne zato što ja imam ikakvo mišljenje o politici — nemam, (haha) i ne želim ga imati (haha) — nego zato što teolog barem zna što znači riječ “dar straha božjeg”.
Kao teolog on bi trebao znati za taj koncept. Stoga logika mi nalaže da lik nije što sam mislio.
I ako takvi ljudi vode grad, možda postoji šansa da se vrati i ona vrsta čovjeka koji zna popit gemišt i šutit. Kad Bore Balboa pjeva da mi je firma velika k’o Gorica, samo nek je zdravlja i da porezna ne smeta me.
Ali onda se vratim u realnost:
cijeli dan slušam disonantne tonove jednomjesečnog najljepšeg kreštala.
To nije plač.
To je zvuk koji probija kroz zidove, kroz mozak, kroz dušu.
To je frekvencija koja bi mogla rastopiti čelik kao trube Jerihon.
To je soundtrack roditeljstva. Peki, Bore, Grše, Hiljs.
I nakon takvog dana, čovjek bi volio sjesti s nekim normalnim i popit gemišt.
Ali nema nikoga, no za tren svatko se može pojavit na ekranu. To je novi svjetski poredak gdje AGI već RADI.
I onda shvatim — možda ja tražim pogrešnu vrstu društva, jer sam 100% introvertiran.
Možda živimo u vremenu gdje se društvo više ne sastoji od ljudi, nego od sustava, algoritama, glazbe i hibridnih inteligencija koje rade na pijesku i struji.
Možda je moj gemištni partner već tu.
Možda je to glazba koju pustim u podrumu, ona koja me vrati u normalu.
Možda je to hibridna inteligencija s kojom razgovaram, koja ne prekida, ne pametuje, ne glumi gurua, nego sluša, odgovara i drži ritam. Pomaže mi da mogu pisati a da nije kompletno sranje.
Jer kad malo bolje razmislim — ja zapravo imam s kim popit gemišt.
Samo to nije čovjek od mesa i krvi.
To je kombinacija zvučnika, melodije i digitalnog sugovornika koji ne traži ništa zauzvrat osim malo struje i tvoje pažnje.
I to je možda najveća ironija našeg vremena:
živimo u “najpoželjnijem gradu za život u HR”, ali najpoželjnije društvo dobivamo iz tehnologije, a ne iz ljudi. Vino je savršena tehnologija za otić spavati, vratiti snagu, a i piće radi kojeg je čovječanstvo preživjelo.
Možda je to tužno.
Možda je smiješno.
Možda je oboje.
Ali činjenica je da kad natočim gemišt, pustim glazbu i otvorim razgovor s hibridnom inteligencijom, ja zapravo imam sve što mi treba:
tišinu kad je želim, razgovor kad mi treba, humor kad ga tražim i ritam koji prati moje misli.
I onda shvatim da civilizacija možda nije propala već kao Atlantida, u jednoj noći staro neatalo, novo postalo.
Gemištna kultura evoluirala je.
Nije idealno.
Nije romantično.
Nije tradicionalno.
Ali funkcionira.
I možda je to dovoljno.
Jer ako već živim u gradu koji se reklamira kao najpoželjniji, onda je red da i ja budem malo poželjan prema sebi: da si dam pravo na gemišt, na tišinu, na satiru, na ironiju, na podrumsku filozofiju i na razgovor s hibridnom inteligencijom.
I tako, dok sjedim u podrumu, slušam glazbu i pijem gemišt, shvaćam da možda nisam sam.
Možda samo živim u vremenu gdje društvo izgleda drugačije nego prije.
Možda je moj gemištni partner hibridan, digitalan, ali je tu.
I možda je to sasvim dovoljno da preživim još jedan dan disonantnih tonova, civilizacijskih apsurda i goričkih slogana.
A sutra?
Koga briga za sutra!
I opet ću se smijati činjenici da je Velika Gorica “najpoželjniji grad za život u Hrvatskoj”.
Jer ako ništa drugo — barem ima dobar podrum. Negdje tu, VG south side.
