Sretan sam, majke mi – samo me pustite da ležim

Zašto mali kepec leži i kmeči non stop a ja ne mogu ni sat vremena

Budim se jutros uz zvuk koji bi, da postoji pravda u ovom svemiru, bio zabranjen u svim vremenskim zonama. Kreštanje djeteta. Ali ne bilo kakvo kreštanje — ono kad želi sisu i samo sisu. Ja sam tu potpuno nebitan, čovjek koji je slučajno u istoj prostoriji, kao wifi signal u betonskom bunkeru: prisutan, ali beskoristan i izbezumljen. Važna je sisa, duda, mlijeko. Sve ostalo ima značenje 0. Čak i drek i pišalina, ma manje bitno. Ne može me izliječit Pliva ni Belupo skupa jer sam glupan.

Dijete vrišti, ili brzo raste i mijenja boju lica do nijansi koje se inače viđaju samo na sumnjivim ribljim pakiranjima. Ljubičasto, crveno, hren — sve. Mlijeko kasni 5 sekundi. A mene oblijeva onaj ledeni znoj koji ti kaže: „Druže, gotov si prije nego što si počeo.“ Nikad nisam znao da se dlake na leđima mogu naježiti i oznojiti. Pitam se kak? Leđa su mi mokra a nemam ni dlakava leđa. Ili imam? Nebitno.

Mama govori nešto, objašnjava taktike, principe, algoritme dojenja — ali moj mozak još nije podigao sustav. Loading i vrti se onaj krug vječnosti i nikak da bude “sustav je spreman”. Čujem zvukove, ali ne značenje. Samo čujem prodorno vrištanje za sisom. Nije povukao iz prve, živćanoča. Realno, i da značenje čujem, ionako bih samo kimnuo kao svatko tko se predaje prirodnim silama.

A onda — duda u mojim ustima. U ustima malog. Ili maminim ustima. Me ne od onog petog susjeda kojeg ne poznajem. Sisa je u ustima uglavnom i u sekundi euforija, uživanje, neki sitni glasić njm njm. Onako, bez najave. Samo da sisa, duda bude u ustima. Ja više ne pitam zašto. U ovoj fazi roditeljstva kad ti nešto završi u ustima, to je uspjeh ako nije Lego kocka. Nakon dvije sekunde ili minute već spava. Pa kakvo je to mlijeko da i tata proba. I onda to lice koje je totalno schillano, ne zna ni da treba podrignut.

Sretan sam, majke mi — samo me pustite da ležim. Navodno neki predak mi je bio Crnogorac. Ili Viking iz Litve ili Latvije. Fakat neznam. Imam pravo na to. Organizirat ću referendum. Kaj got.

Ležanje je moj jedini spa tretman. Jedina opcija koja ne uključuje interakciju, odgovornost i otvorene oči. Ljudi imaju rituale samopomoći, ja imam madrac i položaj „ako se ne pomaknem, možda me neće primijetiti“. Udaljen kilometrima smišljajući strategiju da ne dobijem ekstremno disharmonične kreštanja mog djeteta za koje ne znam jel to fakat moguće, mislim kao mama objašnjava “da on ovo, on ono” , ja još nemam u mozgu kategoriju da sam otac i da je to moj sin.

I tek onda krene dan. Kao nekakvo “dobro jutro”. Kaj si ti lud kakvo dobro jutro? Dobra ti mama dok ti skačem po njoj na asfaltu. Dan u kojem se od mene očekuje da sam presretan. Da blistam. Da govorim kako „uživam“, kako je „najljepše razdoblje života“, kako „svaki trenutak vrijedi zlata“.
Iskreno?
Razmišljam da odem u minus decibel sobu.

A najgore je što je čak i TBF izbacio remaster, ja, čovjek od glazbe, čovjek od albuma, čovjek od slušalica — nisam stigao preslušati. Album me gleda iz mobitela kao da govori:
„A tako, znači to smo sada, ha? Od nekad inteligentnog čovjeka do zombija s djetetom.“

Dijete zaspi. Logično — nakon što me iscrpilo kao da sam nosio cementne blokove uzbrdo. I taman pomislim da ću uhvatiti jednu normalnu misao, ono: zvoni mobitel. Notifikacija. Netko nešto želi, pita, savjetuje, analizira, očekuje.
Ljudi ozbiljno misle da si u ovoj fazi života spreman za razgovor duži od tri riječi.
Nisam, dragi ljudi. Nope.
Moj mozak radi na načelu „ako nije hitno, nije bitno“.

Kad sam iscrpljen, postajem čovjek koji šalje mentalni „odjeb“ na sve strane, ali pristojno — u sebi. Testirao sam se na osobnost i ispao ni manje ni više već 100% introvertirani intuitivni mislioc. Kak da ja sad mislim uz intuiciju koja vrišti da odjebem i napunim se svojom energijom da budem sam? Verzija odjeba: tišina, nestanak, horizontalnost. Misija uspjela.

I tu mi padne na pamet — kolumna jer u biti ležim već 9 sati.
Naravno.
Pisati kad jedva održavaš vlastitu svijest, to je vrhunac logike.

Ali zapravo — to je savršeno vrijeme. Kad si toliko umoran da se obrambeni mehanizmi pred društvom sruše i ostaneš samo ti i ova sranje nekakva igračka s ekranom. Mobitel, da tak se to zove.

Ova kolumna nije prigovor roditeljstvu.
Ovo je putopis kroz dan koji bi UNESCO trebao staviti na listu nematerijalnih oblika mentalnog preživljavanja.
Ovo je iskaznica realnosti: sreća postoji, ali pod uvjetom da me se ne dira. Da me se ne pita. Da me se ne gura prema vertikali.

Sretan sam — stvarno jesam — ali samo u mjeri u kojoj me ostavite da budem mrtav kukac na madracu kao ovaj smrdljivi martin na kojeg sam legao i ne znam jel živ ili ne ili hibernira. Da ne moram glumiti društvenu živinu. Da ne moram odgovarati normalno. Da ne moram biti previše ljudsko biće.

Znate ono kad ljudi kažu: „Uživaj u svakom trenutku!“
Ja kažem: „Uživam u svakom trenutku u kojem nitko ništa ne pita.“

Ako danas uspijem ostati horizontalan dovoljno dugo, možda ću sutra čuti TBF remaster.
Možda čak dvije pjesme. Možda iz inata poslušam cijeli remaster.

Ali danas?

Sretan sam, majke mi —
samo me pustite da ležim ionako sam kao svaki sretnik koji oplodi pčelu kraljicu, kao mrtav trut. Koristan za kompost, humus. A komposta i humusa nikad dosta. Samo da je “organic, don’t panic”. I razbacat se po livadi, ovaj, po kauču. Dekicu na sebe. Siguran sam. Odjeb and out.