STOP NASILJU NAD MUŠKARCIMA

Ovo je tekst o jednoj tihoj, ali sve glasnijoj društvenoj tragediji netolerancije

Postoji jedna pojava o kojoj se danas gotovo nitko ne usuđuje govoriti. Ne zato što je zabranjena, nego zato što je toliko apsurdna da se čini kao da pripada nekom paralelnom svemiru, onom gdje logika ide na bolovanje, a zdrav razum se skriva u podrumu i čeka bolja vremena. Riječ je o novom obliku nasilja — ne fizičkom, ne ekonomskom, ne digitalnom, nego komunikacijsko‑ideološkom nasilju nad muškarcima. Ako je žena ljevica, onda je ultra ljevica. Ako je muškarac desnica, onda je ultra desnica.

Da, dobro ste pročitali. Muškarci, ta mitska bića koja su navodno stoljećima vladala svime, ginuli, lovili i dan danas rade ko psi da ženama i svojoj djeci omoguće da su mirni, ljudi moji, muškarci se raspadaju. Danas se bore, barem ja tako vidim, za pravo na najosnovniju stvar: da izgovore cijelu rečenicu bez da ih se optuži za agresiju, mikroagresiju, pasivnu agresiju, emocionalnu manipulaciju, ili — moj osobni favorit — “problematičan ton glasa”, “verbalni napad”.

Jer, kako nas uče novi priručnici za međuljudsku komunikaciju, nije važno što kažeš, nego kako se netko osjeća dok to sluša. A ako se osjeća loše, onda si kriv. Točka. Nema žalbe, nema revizije, nema drugostupanjskog suda.

Još jedan “dobro došli” u eru emocionalnog apsolutizma.

Žrtve koje nikad nisu krive

U modernom diskursu status žrtve postao je svojevrsna valuta. Što si veća žrtva, to imaš veće pravo na istinu. A ako imaš pravo na istinu, onda ne moraš preuzeti odgovornost. A ako ne moraš preuzeti odgovornost — onda se na primjer brak raspada sam od sebe, kao stara šupa na Petrovoj gori. Bivanjem žrtve ne znači i da je to u svojoj biti istina, jer nikad se ne može znati priroda zla. Dobro i zlo su koncepti, ali pitanje je “koje magnitude”.

U toj igri, dio žena (ne sve, naravno — govorimo o mentalitetu, ne o spolu) naučio je da je najlakši put do pobjede jednostavan: proglasi se žrtvom, i svaka tvoja rečenica postaje sveta, a svaka njegova — dokaz nasilja.

Primjeri iz svakodnevice:

• On: “Možeš li, molim te, spustiti ton?”
  Ona: “Aha! Gaslighting!”
• On: “Ne slažem se.”
  Ona: “Verbalni terorizam i napad!”
• On: “Dobro jutro.”
  Ona: “Zašto TI određuješ kad je jutro dobro?”
• On: “Jesi dobro?”
  Ona: “Prestani me kontrolirati!”

I tako, malo po malo, muškarac shvati da je najopasnija rečenica u braku ona koja zvuči najmirnije:
“Nije mi ništa. ”

Jer ako joj stvarno ništa nije, onda si ti kriv što misliš da jest. A ako joj nešto jest, onda si ti kriv što ne znaš što. U oba slučaja — kriv si.

WOKE filter: sve što muškarac kaže = nasilje

Postoji danas jedan zanimljiv fenomen: što je rečenica muškarca neutralnija, to se može opasnije interpretirati.

Ako kažeš nešto konkretno “Molim te operi suđe” — napad, šovinizam.
Ako kažeš nešto općenito “Baš je ružno vrijeme” — pasivna agresija jer propada njen plan za božićni šoping.
Ako šutiš — emocionalno zanemarivanje i status žrtve.

To je taj famozni WOKE filter, ideološki aparat koji svaku mušku riječ pretvara u potencijalni dokaz o njegovoj toksičnosti.

Primjer iz prakse:
Muškarac kaže: “Možemo li razgovarati kasnije, sad radim.”
WOKE filter prevodi: “Tvoje emocije su nebitne, ja sam važniji, ti si samo smetnja.”

Muškarac kaže: “Ne razumijem što želiš reći.”
WOKE filter prevodi: “Namjerno te zbunjujem kako bih te kontrolirao.”

Muškarac kaže: “Mislim da nisi u pravu.”
WOKE filter prevodi: “Napadam tvoj identitet i tvoje pravo da postojiš.”

I tako se stvara kultura u kojoj se muškarci povlače, šute, izbjegavaju konflikt, jer znaju da je svaka riječ potencijalna mina. A kad šute — onda su emocionalno nedostupni. Kad govore — agresivni. Kad pokušaju objasniti — manipulativni. Kad se povuku — nezreli.

To je nasilje tišine, nasilje interpretacije, nasilje koje ne ostavlja modrice, ali ostavlja ljude u stanju trajne komunikacijske paralize.

Pasivna agresija kao nacionalni sport

Ako postoji disciplina u kojoj bi Balkan mogao osvojiti olimpijsko zlato, to je pasivna agresija. To je umjetnost, zanat, tradicija. To je kao domaća rakija — prenosi se generacijama.

A u modernim odnosima, pasivna agresija često prolazi ispod radara jer je “nježna”, “emocionalna”, “nenasilna”.

Primjeri:

• “Radi što hoćeš.”
  (što znači: ako napraviš ono što hoćeš, ja ću te kazniti šutnjom)
• “Sve je u redu.”
  (što znači: ništa nije u redu, ali ti ćeš to saznati tek kad bude prekasno)
• “Samo ti pričaj, ja te slušam.”
  (što znači: upravo sam aktivirala unutarnji radar za svaki tvoj prekršaj)

Muškarci su naučili da je najopasniji trenutak u vezi onaj kad žena izgleda potpuno mirno. Jer mir je samo predah prije oluje.

Zašto ima više propalih brakova nego ikad?

Evo dijela gdje satira prelazi u argumentaciju. Jer nije problem u ženama, nije problem u muškarcima — problem je u nekakvoj “kulturi”, trendu, mutiranom feminizmu koja je stvorila generacije emocionalno nepismenih ljudi koji znaju citirati TED talk, ali ne znaju reći “oprosti” ili “razumijem” ili “točno”.

1. Inflacija očekivanja
   Brak se više ne doživljava kao partnerstvo, nego kao Disneyland.
   Ako partner nije stalno pažljiv, empatičan, duhovit, romantičan, prisutan, emocionalno dostupan, samosvjestan, samokritičan, i još k tome zna kuhati — onda nešto nije u redu.
2. Ideološka konfuzija
   Danas nitko više ne zna tko što smije reći, tko što smije osjećati, tko što smije tražiti.
   Jedni se boje da će biti optuženi za agresiju, drugi da će biti optuženi za pasivnost.
   Svi hodaju po jajima, a nitko ne zna tko ih je tamo posložio.
3. Komunikacijski ratovi
   Sve se tumači, ništa se ne sluša.
   Ljudi ne razgovaraju da bi se razumjeli, nego da bi pobijedili.
   Svaka rečenica je dokazni materijal.
   Svaka emocija je argument.
   Svaka tišina je prijetnja.
4. Emocionalna nepismenost
   Najveći paradoks modernog doba:
   Nikad se nije više pričalo o emocijama, a nikad se manje nije razumjelo što su.
   Ljudi znaju sve o “triggerima”, “traumama”, “granicama”, “projekcijama”, ali ne znaju osnovnu stvar:
   da je odnos dvosmjerna ulica, a ne sudnica. Da u suštini, definicija emocije nije jasna. Možda samo djelomično, da je emocija ono što nas pokreće, motivira.

Stop nasilju nad muškarcima

Danas je dan nenasilja nad ženama, a nikad u povijesti nije bilo NEJASNIJE tko ili što žena jest. Muškarci mogu na operaciju i postati žena? Muškarci se osjećaju kao žena pa su automatski žena? Ova kolumna nije poziv na rat među spolovima ili rodovima, što već ni meni nije jasno u diskursu između ova dva pojma. Nije ni pokušaj da se muškarci predstave kao jadnici, niti da se žene prikažu negativno. Ovo je mala satira o kulturi koja je izgubila kompas, o društvu koje je zamijenilo dijalog interpretacijom, a partnerstvo natjecanjem u tome tko je veća žrtva. Pitam se pitanje – je li “stop nasilju nad ženama” znači da žena može bilo što činiti, reći, ponašati se bez ikakvih posljedica? Kad nije, je je. Kad je, nije.

Ako želimo spasiti brakove, veze, odnose, prijateljstva, pa i zdrav razum, možda bismo trebali početi s jednostavnom vježbom:

Razgovorom u kojem nitko ne glumi žrtvu.
Razgovorom u kojem se ne traži krivac, nego rješenje.
Razgovorom u kojem se ne tumači ton, nego sluša sadržaj.

Jer nasilje nad muškarcima nije fizičko.
Nije ni emocionalno.
To je nasilje nad mogućnošću da se normalno komunicira.

A kad komunikacija umre — umire i odnos.

To bi trebalo zaustaviti.
Vrijeme je da kažemo: stop nasilju nad muškarcima — i stop nasilju nad zdravim razumom. I jednako tako – stop nasilju nad ženama s vašom toksičnom “kulturom” koja je krajnja nekultura, perfidno ultra lijevo kukavičko sranje u kojem ciljate i zbunjujete nježniji i ljepši spol praveći ih žrtvama. Mi muškarci više nismo u pećinama, ali reći – skuhaj meni i djeci nešto, idi u kuhinju, ne čini nas šovinističkim svinjama i agresorima.