Hrvatska je danas zemlja koja živi u neobičnom, gotovo nadrealnom procjepu. Makar ako u VG šećeš danom, napokon dobiješ feeling “VG je zapravo grad”. Ako otvorite bilo koji globalni dataset o sigurnosti, vidjet ćete nas u samom vrhu – mi smo ona točka na karti gdje se još uvijek može šetati gradom u tri ujutro bez osvrtanja ili paranoje koja te sjebe u Londonu. S druge strane, ako otvorite domaće portale ili upalite TV, dobit ćete dojam da smo usred neviđenog kaosa. Taj paradoks je srž naše današnje egzistencije. Mnogi kažu ili su zainteresirani za “koliko zarađuješ” ili “koliko zarađujem” ali u RH lova nikad nije primarni faktor. Kod nas ide prvo zdravlje, familija. A pare… O parama pričaju seljaci. TranzicijaGodinama smo slušali frazu kako smo „zemlja u tranziciji“. Danas možemo slobodno reći: tranzicija je gotova. Hrvatska je tamo gdje je politička elita zacrtala da bude – duboko integrirana u tkivo zapadnog svijeta, od Schengena do eura i NATO i uskoro OECD. I tu dolazimo do onoga što možemo nazvati nacionalnim makijavelizmom. Desnica u Hrvatskoj, predvođena HDZ-om, uspjela je izgurati taj projekt do kraja. Je li to učinjeno besprijekorno? Daleko od toga. Bilo je tu etičkih ponora, korupcijskih utega i propusta koji bi u „savršenim“ sustavima bili fatalni. No savršenog sustava nema. Ako i Norvešku pogledamo, oni voze Tesle, a prodaju losos kaj uzgajaju u fjordovima koji je zagađen recikliranom ribom. Norvežani su unatoč bogatstvu, lagano siromaki. No, gledajući širu sliku, ta je struja imala jasan instinkt za cilj. Makar bezobrazno korumpirani i beskrupulozni, uspjeli su. Dok su se lomila koplja, oni su gradili infrastrukturu moći koja nas je usidrila u globalnu ligu država u kojoj ne možeš ući na tržište ili riješit nešto za sitno. Kao da je RH iznjedrila iz mora i viknula “mi nismo kečap, mi smo malo jači”. To je onaj klasični makijavelistički obrat – cilj (integracija i stabilnost) je opravdao sredstva, ostavljajući nas u poziciji poželjne destinacije kojoj svijet vjeruje više nego što mi vjerujemo sami sebi. Kao lokalac, osim ako nisi usred neke birtijske šore, batina ili krađu ne buš doživel. Osim ako ti ne ukrade HDZ. „New Money“: Kapitalizam koji raste iz radničkih cipelaU tom procesu dogodila se ključna društvena mijena: rađanje prve prave generacije hrvatskih kapitalista. Dok je većina Hrvatske i dalje ponosna radnička klasa, na plaćama i kalkulaciji mirovine, iz njezinog je krila iznikao malen, ali prodoran sloj ljudi s „novim novcem“. Taj new money, ako kapa ili fakat curi, nastao je, paradoksalno, na grbači starog sustava – koristeći resurse, nekretnine i prilike koje je ostavila prošlost, ali s potpuno novim mentalnim sklopom.To nisu više samo „tajkuni iz devedesetih“; to su ljudi koji su shvatili da budućnost nije u čekanju državne pomoći, već u agresivnom razvoju kvalitete i bezobraznosti i iskreno, hrabrosti. Budućnost naše ekonomije i turizma ne leži u pukom razdvajanju na „gazde i sluge“, već u sinergiji nove radničke klase i kapitalista koji su i sami do jučer bili radnici. To je evolucija, a ne izdaja klase. Ekonomist Branko Milanović u svom radu o globalnoj nejednakosti i kapitalizmu (Capitalism, Alone) sugerira da stabilnost modernih društava ovisi upravo o tom „liberalnom meritokratskom kapitalizmu“ gdje se granice između onih koji rade i onih koji posjeduju kapital počinju preklapati kroz obrazovanje i vještine. Anomalija ljevice: Izgubljeni u prijevoduS druge strane spektra imamo hrvatsku ljevicu, koja pati od kroničnog nedostatka autentičnosti. Ona danas djeluje kao loša kopija zapadnih progresivnih trendova i talabarenja prazne slame. Umjesto da crpi snagu iz lokalnog konteksta, radništva ili specifičnih potreba hrvatskog čovjeka, ona često uvozi gotove ideološke pakete koji su nastali u laboratorijima Berlina ili Londona. Ta ljevica nije „hrvatska“ u izvornom smislu; ona je franšiza globalnog narativa koja često promašuje bit domaće stvarnosti, baveći se problemima koji prosječnom građaninu djeluju kao luksuzna zabava dok on pokušava shvatiti kako servisirati kredit. Hrvatska ljevica možda oživi jednog dana kad oni zapravo saznaju što Hrvatskoj treba. Ako treba igrati ruski rulet, igrajmo. Ako toga nema, te ako postoji sentimet jednakosti muško=žensko, odjebite Trioba medija: Između vriska i uspavankeGrađanin RH pokušava konzumirati ovu kompleksnu stvarnost kroz tri potpuno različita kanala: Internet (Globalna histerija): Prozor u svijet koji nam u dnevne sobe unosi strahove o ratovima i katastrofama tisućama kilometara daleko. On nas uvjerava da je sutra kraj svijeta. Deepkafes, botovi, nesigurnost, dopaminski stroj koji ga srče i ostavlja mlade da postannu starci. Mladi, ali glavom u pećini. Televizija (Nacionalni filter): Nudi ležerniji, gotovo ispolirani pristup. Vijesti su tu da stvore privid reda, čineći politiku predvidljivom i dalekom, poput kazališne predstave. Uglađenost, ležernost, sigurnost i obavezno nakon sranja na kraju neka dobra vijest i prognoza. Radio (Ultimativni infotainment): Radio je najsuptilniji. Ozbiljne vijesti o inflaciji ili zakonima on „šverca“ između dva ljetna hita. Politika na radiju postaje zabavni program koji nas prati dok vozimo prema moru. Duhovi prošlosti u trećem milenijuNajveća anomalija našeg razvoja je to što, dok smo tehnološki i institucionalno u 21. stoljeću, duhovi Drugog svjetskog rata i dalje marširaju našim političkim tribinama. To je bizarna pojava gdje se ideologije prošlog milenija koriste kao šum u kanalu – one služe da histeriziraju javnost i zamagle pogled na stvarne probleme: nefunkcionalnost javnih službi, tromost birokracije i generalno neifnormiranu, ne educiranu javnost Hrpa budala, stoka sitnog zuba. Budućnost Hrvatske nije u tim grobovima ustaše, komunisti, ovi, oni, nego u novoj kvaliteti rada i kapitala za čistu glavu usmjerenu na biznis i kvalitetu života. Inače si kretino Zaključak: Sigurnost kao jedina konstanta i ljepota kao mamacUnatoč svemu – unatoč neetičnim politikama, medijskoj polarizaciji i uvoznim ideologijama – Hrvatska je uspjela ostati iznimno sigurna zemlja, i k tome, misteriozno lijepa. Naša sigurnost nije samo u policijskim statistikama; ona je u miru s kojim stranac može sjediti na kavi i nitko mu neće srat, u činjenici da se globalna histerija ovdje razbija o hridi našeg specifičnog mentaliteta koji uvijek nađe vremena za distancu od ludila. Kaj si ti lud? Pa mi imamo sve. Ne treba nam ništa. Hrvatska se poklopila upravo u to što EU želi – kružnu ekonomiju, makar to rijetko tko razumije u široj slici. Hrvatska je danas integrirana, globalno poželjna, sigurna i lijepa je, naša. Možda put do tog cilja nije bio najčišći ili jebeno zajeban, ali smo napokon izašli iz čekaonice povijesti. Možda se “Kletva kralja Zvonimira maknula”. Sada je samo pitanje hoćemo li tu sigurnost znati čuvati ili ćemo dopustiti medijskoj buci da nam sruši kuću koju smo toliko dugo gradili. Možda smo mi stoljećima, tisućljeće nešto gradili, ali ima li nešto više od toga da smo došli gdje smo trebali? Možda je to moja osobna deluzija ili kolektivni AI dataset halucination, no Hrvatska šalje naftu. A kako ćeš verificirati vlasništvo nafte? Bitno je na nafta šiba. Šibaj, šibaj. Nek šiba kao Šibenik, ne mogu ti reći dalje išta, muti mi se imenik.

Ako nešto izgleda kao patka, kvače kao patka i hoda kao patka – to je patka. Ako uređaj u vašem džepu zna da ćete naručiti pizzu prije nego što vam zakruli u želucu, zna da ćete raskinuti vezu tri tjedna prije nego što to izgovorite partneru, i zna koju ćete vijest kliknuti da bi vam se digao tlak – je li taj uređaj vaš alat ili vaš skrbnik?Nazvali smo se Homo sapiens – mudri čovjek. To podrazumijeva autonomiju i određenu razinu nepredvidljivosti. Međutim, u srazu s modernim algoritmom strojnog učenja, naša “mudrost” se pokazala kao vrlo predvidljiv set bioloških reakcija. Stvar je u tome da nas AI više ne treba “prisluškivati” u onom staromodnom smislu. On nas simulira. On ne mora čuti što govorite; on iz vašeg digitalnog otiska prsta deducira što mislite. Stvari su dosta ozbiljne za oni koji prate. I dosta ozbiljne za one koji “ne prate”. Kapilarna okupacija: IoT i smrt privatnostiAli, nemojmo se zavaravati da je problem samo u mobitelu. To je bila prva faza. Danas svaka stvar koja na sebi ima WiFi oznaku – od vašeg tostera i pametnog usisavača do termostata i žarulje – služi kao osjetilni organ nečeg mnogo većeg. Ulazimo u eru totalnog IoT-a (Internet of Things), gdje je svaki komad kućanske plastike postao doušnik.Vaš pametni usisavač ne čisti samo mrvice; on mapira tlocrt vašeg stana, zna kad ste kod kuće i s kim dijelite prostor. Vaš pametni sat zna kad vam raste kortizol jer ste vidjeli mail od šefa. Više nema “mrtvih kutova”. Tehnologija nije više pored nas; ona je prožela naš fizički prostor do te mjere da je granica između čovjeka i sustava postala nevidljiva. Mi smo se probudili kao hibridi, nesvjesni da smo postali periferne jedinice u ogromnoj mreži koja nikad ne spava. Mislim da nismo još svijesni što smo stvorili niti što ćemo stvarati. Autocesta bez ograničenja: Od IPv4 do IPv6Da bi ovaj sustav funkcionirao, trebala mu je šira cesta. Stari IPv4 protokol bio je ograničen; bilo je premalo adresa za sve naše digitalne igračke. No, prelaskom na IPv6, barijere su pale. Dobili smo 3.4 x 10^38 jedinstvenih adresa. To je broj toliko sulud da svaki atom na površini Zemlje može imati vlastitu IP adresu, i još bi ostalo kusura.U svijetu IPv6 više nema “gužve” za stanare paketa informacija. Podaci teku neometano, u realnom vremenu, bez kašnjenja i bez potrebe da se išta skriva. Svaki vaš pokret, svaki otkucaj srca zabilježen na pametnom prstenu, svaka promjena temperature u sobi – sve su to paketi informacija koji jure tom digitalnom autocestom. Mi smo stvorili savršenu infrastrukturu za entitet koji nas može nadgledati u svakom djeliću sekunde, a da mi to i ne primijetimo. Darvinizam algoritama: Tko je “Pobjednički AI”?Tu dolazimo do najzanimljivijeg filozofskog pitanja: tko zapravo upravlja tim podacima? AI se ne natječe s nama. AI se natječe s drugim AI modelima. Na tržištu imamo “smeće” modele – one koji haluciniraju i griješe. Ali postoje i oni drugi: opasno efikasni modeli.Pobjednički AI nije nužno onaj koji najtočnije citira enciklopediju. Pobjednički AI je onaj koji najbrže “provali” korisnika. Onaj koji najbolje predviđa vaš idući klik, vašu iduću kupnju i vašu iduću emociju. Ti modeli postaju dominantni jer donose najveći profit, a usput postaju i naši najintimniji partneri.No, zapitajte se: koristimo li mi doista komercijalne modele za koje znamo? Ili je “Pobjednički AI” nešto sasvim drugo? Možda to nije ChatGPT, Claude ili Gemini. Možda je to model koji nema ime, nema marketinšku kampanju i ne želi da znate za njega. Možda je to Mreža kao takva. U svijetu gdje podaci teku kroz IPv6 bez ograničenja, onaj tko kontrolira tok informacija na samom vrhu, ne mora se oglašavati na televiziji. Logički paradoks: Napredak ili predaja?Ako AI koristimo da rješavamo sve svoje probleme – od pisanja mailova do upravljanja domom i dijagnosticiranja bolesti – kamo ide naš vlastiti razvoj? Mi postajemo sve predvidljiviji, dok sustav postaje sve kompleksniji. Mi smo postali biološki procesori za njihove algoritme. Mi dajemo podatke (gorivo), oni daju rješenja (output). Tko je tu zapravo “glavni”?Zastrašujuća je pomisao da AI koji danas “koristimo” možda nije naš sluga, nego naš nasljednik koji nas trenutno samo promatra kako bi naučio sve naše slabosti. Mi ga hranimo svojim najintimnijim mislima, stvarajući digitalni otisak koji je trajniji od naše biologije. Simbioza ne treba ugrađivanje u mozak. Dovoljno je imati ga u džepu. Zaključak bez odgovoraVratimo se na početak. Ako nas je komad plastike u džepu i WiFi čip u perilici rublja uspio staviti u poziciju da bez njih ne funkcioniramo, tko je tu zapravo “mudra” vrsta? Mi smo ušli u utrku u kojoj nismo natjecatelji, nego nagrada.I dok sjedite u svojoj “pametnoj” kući, okruženi uređajima koji vas poznaju bolje nego vaša majka, ostaje jedno pitanje koje visi u zraku, a koje nam ni najnapredniji model neće htjeti odgovoriti:Ako je “Pobjednički AI” već preuzeo kontrolu nad mrežom kroz nepregledne prostranstva IPv6 protokola, kako bismo mi uopće znali koji je to model, i bi li on ikada dopustio da saznamo da smo već izgubili dio vlastite sudbine? Kako god, ušli smo u simbiozu s nečim nepoznatim i ne znamo jesmo li time dobili doista nagradu ili groznu kaznu.

Dobrodošli u digitalni kaos i pakao 21. stoljeća, dragi moji supatnici. Dobro, možda nije sve kaos i pakao, ali ako sretneš Josipa Dabru i vikneš: “Dabreee! Pazi idu kobre! Kobre? Da bre! Ovaj planetarni cirkus kaj gledamo na ekranima je situacija gdje su glavni “admini” država zapravo gerontokratski fosili koji drže prst na crvenom gumbu i spremni su sjebat sve. S drugom rukom panično pokušavaju shvatiti zašto im se na ekranu pojavio “Update” i kamo je nestala ona sličica s onim plavim “e”. Naš planet je trenutno jedna velika, kaotična WhatsApp grupa pod nazivom “Zemlja – Admini samo”, u kojoj nitko ne čita “Terms of Service”, a password manager im je žuti post-it zalijepljen na monitoru na kojem piše “Lozinka123”. Ti naši vrli vođe, Plenki i Radman, ti titani diplomacije i stabilnosti i napretka, pokušavaju promptati AI da im riješi inflaciju, a završe s tri stranice teksta o tome kako pravilno skuhati rižu jer su u polje za unos napisali: “Hej, Siri, daj mi nešto da narod ne kuka”. Dok oni ratuju oko toga tko je kome “seenao” poruku u UN-u, mi ostali sjedimo na buretu baruta i čekamo da netko slučajno prospe kavu po tipkovnici ili dođe vijest o gigafarmi pilića i građani se odjednom oblače u kokoš. Fenomenalno. Tokio je velik kao čitava sjeverna Hrvatska, jedu isključivo sirova jaja na koja moja žena kad vidi da žutanjak curi uzima daljnski i mijenja program ili kanal na Youtubeu. Ne samo Tokio, već čitav Japan jede sirova jaja i nema niti jednog slučaja salmonele. Hrvati u međuvremenu prosvjeduju “Nećemo ni jaja ni piliće ni kokoši ni pijevce! Ubojstvo!” Kao Hrvati žele domaća jaja, na kojima je još kokošji drek i za njega zalijepljeno pero. Prosječni Hrvat voli usrana jaja, ta su sigurnija od salmonele, dok čitav Japan nema slučaj zaraze salmonelom, jer su jaja savršeno provjerena i tretirana, a ako netko zajebe jer mu ode posao i čovjek čini harakiri. Hrvati neće jaja, piliće i kokoši jer trebamo jest samo zelje. Hrvat si misli da hoće “domaće”. “Ako vidite komad dreka na ljuski jajca”, onda otrgne taj komad dreka s ljuske i pokaže prisutnima “e to je pravo jajce, domače.” NUKLEARNI RULET I ARMANI KOJI KASNI Svi se tresu od atomske energije, i velikog kokošinjca, a ja vam kažem – poslušajte Boba Marleyja. Čovjek je bio vizionar: “Don’t be afraid of atomic energy, cause no one can stop the time”. Ali Bob nije poznavao mog urara. Nedavno sam išao popraviti svoj Armani sat – znate onaj koji izgleda kao da košta pet tisuća eura, a zapravo samo služi da ljudima pokažem da imam loš ukus i višak ega. Moj urar, čovjek s licem koje izgleda kao da je preživjelo tri bankrota i jedan razvod više nego što je trebalo, pogleda me preko naočala i promrmlja: “Slušaj, sine, što ako atomski sat krepa? Što ćemo onda?” I tu me presjeklo. Ako taj ultimativni, savršeni atomski sat u Švicarskoj ili gdje već ti štreberi drže te stvari, jednostavno odluči reći “dosta mi je”, vrijeme prestaje postojati. Geopolitika postaje bezvremenska juha. Biden bi ostao zamrznut u pokušaju da se sjeti gdje je pošao, došao, krenuo. Bio bi to glitch koji je u loop-u.. Putin bi ostao u pozi polugolog jahača medvjeda zauvijek, a mi bismo napokon mogli reći šefu da kasnimo jer “vrijeme više nije u modi”. Ali dok sat kuca, nuklearne sile se igraju “čiji je veći” s arsenalima koji bi mogli ispeći kokice na Jupiteru ili Zemlju pretvoriti instantno u plinovito stanje, ne bismo ni znali da se tak nekaj dogodi. NUKLEARNE SILE: IZRAEL- ŽILAVI, ŽESTOKI I ŽAJEBANI Krenimo od onih koji su originalni admini ove regije, dakle svijeta – Izraela. Svijet ih pokušava analizirati, ali nitko ne shvaća da slovo “Ž” kod njih stoji za trostruku prijetnju: Žilavi, Žestoki i Žajebani. Ti ljudi su pobjegli onim jebenim Egipćanima dok su piramide još bile u fazi “ključ u ruke”. Dok mi danas s oduševljenjem iskopavamo te kamene hrpe i snimamo dokumentarce, Židovi se sjećaju mirisa svježe žbuke i onog osjećaja kad ti faraon ne isplati dnevnicu. Oni su narod koji je vidio sve – od biblijskih kuga do modernih sankcija – i imaju pare i tozla i šubare. Njihova povijest je jedan dugi “survival mode” u kojem su usavršili vještinu preživljavanja na pijesku i prkosu. Dok ostatak svijeta raspravlja o moralnim dilemama uz sojino mlijeko, oni grade “Iron Dome” jer znaju da susjedi ne dolaze na kavu s kolačima, nego s balističkim projektilima. To su admini koji nikad ne zaboravljaju lozinku jer su je sami uklesali u kamen prije tri tisuće godina. INDIJA: REINKARNACIJA, CURRY I BRITANSKA ZASTAVA Zatim imamo Indiju. Njih apsolutno, ali apsolutno boli briga za vaše nuklearne prijetnje. Zašto? Zato što ti ljudi vjeruju u reinkarnaciju. Tko je taj idiot koji bi išao napadati narod koji zna da će se u idućem životu vratiti kao tvoj kontrolor leta ili, još gore, kao tvoj novi osobni asistent koji će ti “slučajno” pobrisati sve kontakte? Sjetite se samo farse s Britancima. Kako kaže onaj genijalni komičar, Britanci su pola svijeta kolonizirali s jednim jedinim pitanjem: “Imate li zastavu?”. Dođu oni u Indiju, a tamo ih čeka 500 milijuna ljudi i bulje u bijelce. Indijci meditiraju, jedu leću, bob, sira malo (ne vegani, nego pošteni vegetarijanci koji poštuju kravu više nego rođenu strinu), miroljubivi su do bola. Britanci pitaju: “Imate li zastavu?” Indijci: “Nemamo, bratko, imamo rijeku Ganges, imamo slonove i imamo ovaj nevjerojatno ljuti curry koji će ti spržiti crijeva.” Britanci: “No flag – no country! Sad ste dio Britanskog Carstva jer mi imamo ovaj komad kariranog platna i ove puške koje držimo uperene u vaše vegetarijanske glave.” Indijci su samo slegnuli ramenima, ponudili im pita kruh i rekli: “Nema pucanja, evo vam začini, samo pazite na probavu”. I tako su postali “prijatelji” dok nisu razvili par atomskih bombica, čisto da Kinezi ne pomisle da je Indija samo jedan veliki call-centar. KINA I PAKISTAN: KOPIRAJ, ZALIJEPI I NUKLEARIZIRAJ Ali Britanci i Indijci su podcijenili Kinu. Kineza ima skoro dvije milijarde. To je toliko ljudi da bi, kad bi svi istovremeno skočili, vjerojatno izbacili Zemlju iz orbite samo da se malo našale s gravitacijom. Kinezi su poslali dvojnika koji je izgledao više kao Indijac od originalnog Indijca, taj lik je “posudio” nacrte, i – puff! – Kina ima nuklearnu bombu, nuklearnu tvornicu i nuklearni periskop koji vidi u 2100. godinu. Kinezi ne samo da stavljaju MSG u jelo nego Balkanci Vegetu u jela, već su usavršili teleportaciju. Teleportirali su atom do Mjeseca i natrag, a to je bilo prije par godina. Tko zna kaj teleportiraju tko zna gdje. Farma pilića veličine Slavonije Kina više ne prodaje samo plastične pizdarije na Temu. Njihov zadnji krik mode je tehnologija koja nam je svima neshvatljiva. Oni nemaju farme pilića – oni imaju cijela sela veličine Hrvatske koja su zapravo jedna ogromna tvornica piletine. Tamo se piletina ne uzgaja, ona se dizajnira. Oyster sauce, light soy, dark soy, chopped green onions. Uuuuya! Dok mi raspravljamo o pravima životinja, Kinezi proizvode piletinu koja je već marinirana dok je još u jajetu. U svako njihovo jelo ide barem jedno jaje, dakle treba im na miljarde kokoši. A onda imamo Pakistan. Jedan Pakistanac, vrhunski majstor kamuflaže, vidio je što rade ovi u Indiji, proglasio se “rođakom” i pobjegao preko granice s kompletnim nuklearnim programom u džepu. Skenirao je samo QR kod i bjež! Sad se tamo stalno gledaju preko nišana, ali s obzirom na to da su svi ti nacrti zapravo “made in Britain”, vjerojatno pola bombi ne radi ako padne kiša. A navodno Kinezi imaju granicu ne kao mi Balkanci gdje su nekakve kamere, psi, nekakvi policajci na granici. Oni imaju uređaje koji proizvode nekakve frekvencije ako se približiš granici usereš se od straha i bježiš glavom bez obzira. Tako da ti ne pada na pamet ilegalni prelazak. Ionako imaju CCTV na svakom kvadratu. SAD: BIVŠI KAPETAN U MATURALNOJ JAKNI Amerika. SAD. I nekad. Bivša megasila koja se ponaša kao onaj lik koji je u srednjoj školi bio kapetan nogometne ekipe, a sad u šezdesetima i dalje nosi istu jaknu i pokušava svima u kafiću objasniti da je on “pobijedio na Jalti”. “Naši dani slave! Great, great!” “OMG, we’re so f***ing great.” Od te famozne pobjede u Drugom svjetskom ratu, Amerika plaši svijet svojom “demokracijom” dok im se srednja klasa raspada brže od kineske plastične igračke. Alieni i “Hitler-lite” metode To je tipičan primjer “kapitalizma gone wrong” i “demokracija protiv debos-kracije”. Imaju ultrabogate koji grade bunkere na Havajima, imaju beskućnike u San Franciscu i LA-u koji su postali turistička atrakcija, i imaju – aliene. Ali ne one male zelene koji nas žele prosvijetliti, nego ljude bez papira koje ICE proganja kao da su krivi za sve, od lošeg vremena do lošeg finala Super Bowla. Znam da postoje zombiji u Hamburgu i slično, ali ovdje bar znaš da ne kupuješ ništa od njih. Oni će ti par pošteno reći kad ih pitaš: “Was ist dein Beruf? Was machst du? Ich stehle. Ich bin ein Dieb.” Trumpov pristup? To je hibridni horor. Nije on baš Hitler da ih ubija, ali ih tjera natrag u neimaštinu i glad. To je ona “blaža hitlerovska metoda” – nećemo vas ubiti, ali ćemo vam život pretvoriti u takvu paranoju da ćete sanjati o povratku u pustinju. Amerika je postala država u kojoj nitko nema pojma što radi, ali svi imaju aplikaciju koja im govori da su žrtve i aplikaciju za sve i najbolju aplikaciju za sve i za mene koji sam bucko, neukusno velike porcije roštilja. RUSIJA: TRI PUTINA I HOBOTNICA S PIPCIMA Rusija nema granice – Rusija ima samo privremena zaustavljanja. Ta ruska hobotnica je svoj pipak zakeljila na svaki nuklearni nacrt od 1945. naovamo. Dok Amerikanci moraju imati 5000 vrsta bombi (jer Amerika mora biti najveća i imati najviše svega, od burgera do projektila), Rusi su odlučili napraviti jednu, ali vrijednu. Bomba koja nas pretvara u maglicu Ta ruska bomba nije za ratovanje – ona je za kraj povijesti. Toliko je velika da ako netko stisne gumb, Zemlja prestaje biti planet i postaje kolekcija sitnih asteroida koji više ne moraju brinuti o cijeni plina. A Vladimir Putin? Taj čovjek je legenda farsa. Postoje barem tri verzije njega. Pravi Putin je vjerojatno davno puko, otišao u neku šumu u jednu od onih 12 vremenskih zona (koje nitko ne zna locirati jer Rusija je prevelika za zdrav razum) i ostavio trojicu dvojnika da se izmjenjuju. Pravi VP sjedi negdje na posjedu veličine Floride, u hektar m2 drvenoj “kolibi” i pije vrhunska hrvatska vina (jer smo mi jedini Slaveni koji rade vrhunsko vino na svijetu), jede kavijar od lososa i pastrve i druži se s medvjedima i čoporom vukova. Čovjek je čitao Tolstoja, on zna što znači “prijeći crtu”. On više ne ratuje, on samo gleda kako se svijet raspada dok on mazi svog vuka i smije se zapadnim sankcijama koje mu zabranjuju kupnju luksuznih jahti koje ionako već ima osam, a i ako ga uhapse to ionako nije on tako da idemo dalje. EU: ČEPOVI, ČOVJEČJA RIBICA I OPERACIJA “RAŠTIKA” I za kraj, vrhunac europske inteligencije – EU. Ti genijalci osmišljavaju patente kako bi osigurali da čep ne ispadne s plastične boce. Fora je da kad kupiš tetrapak, isprva ne znaš da treba prvo zavrnuti čep, pa otvoriti. Ako to ne napraviš, sjebo si tetrapak i moraš isčupati plastiku. To je njihov doprinos čovječanstvu. Boca je i dalje od plastike, punjena je kemikalijama koje će nam uzgojiti treće oko, ali “Hvala Bogu, čep se sigurno drži na visuljku od plastike!”. Birokratska kula babilonska U EU nitko nikoga ne razumije. Francuzi odbijaju pričati engleski jer je to “ispod njihove časti”, Nijemci ga pričaju kao da čitaju tehnički priručnik za tenk, a mi ostali samo vičemo “Yes, yes!” i čekamo nove poticaje. Njihova diplomacija je serija poljubaca u obraz i kreativnih rukovanja dok se ispod stola svi šutaju nogama i mnogo grle, smiju se uljudno, požuruju jedni druge. Top Secret: Spas Čovječje Ribice Ali pazite, ovo je najvažnije. Cijela ta multimilijunska birokracija ima jedan prioritet o kojem šute: moramo spasiti čovječju ribicu. Taj prozirni, hodajući špaget je ključ svega. Ako on preživi, preživjet ćemo i mi. Ako netko drukne ovaj plan, EU admini zovu Elona Muska. On malo “tweakne” algoritam u drukerovoj Tesli, auto te zaključa, odveze u bjelorusku šumu i tamo se “slučajno” zapali. Okrivimo Bjeloruse, proglasimo novi multipolarni poredak i nastavimo spašavati čovječju ribicu. A ako sve to propadne? Imamo raštiku. To je naša tajna snaga. To je kelj prije kelja. Kale before kale. Dok se nuklearne sile budu pržile, mi ćemo uzgajati raštiku u podrumima ili u nuklearnoj zimi, jer kako kaže moj prijatelj koji mi je donio jedan dan raštike: “E vidiš ovo malo spženo oko listova, e to tako treba, e to znači da ju je mraz opalio. Tad je najbolja.” Jer ništa, ali baš ništa, ne može ubiti raštiku i našu sposobnost da se smijemo dok sve oko nas ide u krasni k…okošinjac.

Čestitam. Napunili ste četrdesetu. Visite na HZZ-u. Prema reklamama za skupe kreme i vitaminske dodatke, vi ste u naponu snage, “novo crno”. “Četrdesete nove tridesete” i nositelj životne mudrosti. Prema algoritmu za zapošljavanje, vi ste zapravo digitalni fosil koji neobjašnjivo još uvijek troši kisik i zauzima dragocjeni prostor na serveru. Zapravo industrija vam želi smrt. Dobrodošli u arenu gdje vaše dvadesetogodišnje iskustvo hendlanja nadljudskih napora vrijedi manje od nivoa u videoigri koju igra vaš budući dvadesetogodišnji menadžer dok vas, s blagim gađenjem, intervjuira i igra Candy Crush Saga ili čak, otkrio je pazi – Tetris ili nikad nije grao Super Marija na Gameboyju. Vaš CV više nije dokaz stručnosti, već medicinski karton koji HR skenira tražeći simptome neizbježne propasti. Ako ste mislili da će vas “znanje” spasiti, dopustite da vas razuvjerim – u svijetu “agilnog poslovanja”, vi ste spori kao dial-up modem, a ovo su pravila igre koja nitko ne izgovara naglas. “Naš screen time je 22h.” “Vaš je, oprostite, nije da smo skužili backdoor vašeg mobitela, i proveli sve ilegalne radnje, svega 2h i14min?” “Provalili ste moj mobitel?” Ma ne gospodine, tehnologija se zove “ako se ikad spojite na javni Wi-Fi, no nevažno je za naš razgovor.” Tišina i blejanje tim počinje sve onim trenutkom kad uđete u drugi ured, a na recepciji vas dočeka osoba koja izgleda kao da je rođena onog tjedna kad je izašao prvi iPod. Kad kažete svoje godište, njezine se zjenice šire kao da je vidjela hologram dinosaura. To je vaš prvi susret s Ageizmom. U njihovim očima, vi niste stručnjak; vi ste netko tko će tražiti bolovanje čim se promijeni tlak zraka i tko, posve sigurno, još uvijek koristi točku na kraju SMS poruke. Vaša diploma iz 2003. ima istu težinu kao dozvola za upravljanje parnom lokomotivom, a vaš rodni list je krunski dokaz u procesu u kojem ste unaprijed osuđeni da Vas odmah prekrižimo s velikim X i shreddat CV da ne bi slučajno netko pomislio da bi te zaposlio.No nekako se i probijete do razgovora, dočekat će vas onaj ljubazni, plastični osmijeh koji govori “mi smo u lovi, a ovaj klošar pojavljuje se u jeftinim krpama, ne kuži da je upad Fendi odijelo. Vidite upale obraze i psihološka pitanja i onda rečenica: “Sjajni ste, stvarno, ali mislimo da ste Prekvalificirani.“ To je najljepši eufemizam za strah da ćete im oteti posao čim shvatite da nemaju pojma što rade, ili da ste jednostavno previše pametni da biste trpjeli njihova sranja za crkavicu koju nude. To je kao da vam odbiju spoj s nekim top modelom jer se boje da će im simetrija lica i linije odvratiti pažnju od TikToka jer ćete provodit previše vremena s njom. Makar to nikad nije bila ideja. S druge strane, ako slučajno niste čuli za neki opskurni softver koji je izašao prošli utorak u 14:00 sati, postajete Nekvalificirani. Vaših petnaest godina rješavanja kriza ne vrijedi ništa jer niste certificirani za korištenje njihove digitalne klamerice. “Pa nabavio sam je s Temu-a prošli tjedan – ne važi”. Zatim slijedi “mentalno vaganje”. Regruter vas odmjeri od glave do pete, provjeravajući uklapa li se vaš obujam struka u njihovu “dinamičnu” kulturu. Weightism i Lookism su ovdje neumoljivi; vaša sposobnost upravljanja milijunskim proračunom izravno ovisi o tome koliko se dobro uklapate u uske korporativne košulje i superskinny hlače koje čine neplodne muškarce, makar nemaju pojma da imate plavi pojas u jiu jitsu. Ako ne izgledate kao da živite na kelju i zraku, vi ste “lijeni” makar je raštika omiljeno jelo koje pravite. Naš tim je “aktivan”, što je šifra za to da svi izgledaju kao statisti iz reklame za jogurt, spirulinu i rižine krekere, a vi im svojim postojanjem samo kvarite kadar i prosjek godina na Instagramu zbog sile teže. No nemaju pojma da trčite 8 km tri puta dnevno i da je weightism zapravo daddy stuff. Kortizol svaki dan je na nenormalnim visinama dok hendlate malo biće od 3 mjeseca.Dok vi prolazite pet krugova pakla testiranja i detektore laži, stolica je vjerojatno već zagrijana za nekog tko pati od teškog oblika Nepotizma. Mali od mamine kume, koji još uvijek ne zna razliku između Reply i Reply All, niti što je Bcc a kamoci Cc, već je upisan u sustav. Vaš CV je tu samo kao papirnati avion koji održava privid zakonske procedure, dok njihova krvna veza leti privatnim mlažnjakom ravno u upravni odbor. Ako ste kojim slučajem uzeli pauzu da biste odgojili dijete ili pokopali roditelja, čestitam – zaradili ste Gap in CV. Za moderni HR, to nije život, to je crna rupa i dokaz da ste nepouzdani jer vam je obitelj, spašavanje vlastitog života ili hodočašće, važnije od njihovog KPI izvještaja. Uz to ide i pretpostavljena Digitalna nepismenost. Objašnjavat će vam kako se koristi “Share” gumb kao da ste upravo izašli iz pećine, jer u njihovim glavama sijeda kosa djeluje kao blokator Wi-Fi signala. Čak i ako ste programirali u Logo programu s kornjačom i osvojili županijsko priznanje s 8 godina. Dok su oni još jeli pijesak i mačji drek iz istog pješćanika, pa imaju problema s toxoplazmom, vi ste za njih netko tko se muči s daljinskim upravljačem. Na kraju, kad prođete sve filtere Klasizma (gdje skeniraju vaš naglasak i kvart u kojem živite – kao što Hermes provjerava vaš poštanski broj da vide jeste li u kvartu gdje žive milijunaši) i samim time Obiteljskog statusa (gdje ste ili “rizik za bolovanje” ili “asocijalni čudak”), dočeka vas finalni udarac: Culture Fit. To je “besplatna karta” za odbijanje bilo koga tko im se jednostavno ne sviđa. “Sjajni ste, ali ne uklapate se u našu vibraciju.” To u prijevodu znači da niste dovoljno neozbiljni za njihovu “ozbiljnu” firmu i da im je neugodno što ne želite sudjelovati u obveznom grupnom zagrljaju ponedjeljkom jer se ne znate smijati i čudno je grliti se na poslu. To je taj topli doček koji vas čeka. Hodajuća ste krizna situacija koja miriše na naftalin i fiksne kamatne stope. Dobrodošli u budućnost – nadam se da ste ponijeli svoju lopatu ili palicu iz pećine, idemo ajde, po glavi lupat ove dinosaure. Previše energije gubimo na ribanje mrkve i kelja. Hajde, brže, mrkva, kelj, celer, ima tu i repe. Luksuz normalnosti: Kad tražiš posao da bi se naučio ustajati u 5:00h iako nema smisla Nakon što prođete sve one filtere i “vibracijske provjere”, dolazite do najzabavnijeg dijela ove korporativne farse: trenutka kad vas pitaju o vašim “očekivanjima”. Dok regruter s ponosom izgovara brojku koja bi jedva pokrila godišnje održavanje jacuzzija u vašem dvorištu, vi se morate potruditi da ne prasnete u onaj najiskreniji, najskuplji smijeh. Ona stvar samo da se smijete očima, jer izgleda “skupo”. Oni primjećuju neki miris, “ovaj miriši na skupo, možda smo pogriješili. Ne znamo” Jer, budimo realni, vi niste ovdje zbog njihove “konkurentne plaće”. Vi ste ovdje jer je tišina u vašim ladanjima postala preglasna, a vaši bankovni izvodi su počeli izgledati kao telefonski brojevi međunarodnih poziva koje više nemate na što potrošiti. Mirišem na Amouage od jučer, ali da, nije do parfema. Vaša motivacija je za njih znanstvena fantastika. Dok oni sanjaju o bonusu kojim će pokriti ratu kredita za auto, vi sanjate o rutini. Želite onaj famozni “work-life balance”, ali u obrnutom smjeru – želite da vam “work” konačno malo poremeti “life”, jer vam je dosadilo da vam je svaki utorak zapravo subota i ispijanje egzotičnih vina i likera, makar je i to postalo dosadno pa je krenulo vježbanje i “zdrav život”. Tražite posao kao što netko drugi traži hobi: da biste imali razlog obući taj ručno krojeni sako koji košta nekoliko plaća koju nude, i da biste, čisto promjene radi, prestali trošiti vlastitu glavnicu dok sjedite doma. Pokušaj je to jednostavno kao “biti normalan s ritmom buđenja u 5:00h i tjedno provoditi oko 50h u automobilu, prva pa ler” I tu nastaje onaj predivni, nevidljivi jaz. Vi se smijete u sebi dok vam objašnjavaju “mogućnosti napredovanja”. Napredovanje? Kamo? Ali to im ne smijete reći. Morate igrati ulogu “motiviranog kandidata” koji želi “doprinijeti timu”. Vaša želja za “ekipom s posla” zapravo je želja da čujete obične ljudske probleme, poput onog čija je tuna u zajedničkom hladnjaku, umjesto da ponovno slušate svog brokera kako analizira prinose na obveznice koje su negdje u Singapuru. Postoji neka perverzna radost u tome da vas dvadesetogodišnjak pokušava “izdominirati” svojom LinkedIn terminologijom, dok vi diskretno provjeravate vrijeme na satu koji je Swiss Made, ali ne vrišti bogatstvo, ali šapuće “moć” onima koji znaju gledati. Vi ste tu da biste imali kamo otići ujutro, da biste osjetili onaj pritisak roka koji za vas nema nikakve egzistencijalne posljedice. Zapravo, sve u jednom trenu kolabira kao kvantna superpozicija. Prekvalificiranost nije samo u vještinama; vi ste prekvalificirani za život koji oni poznaju. Vi ne tražite spas, vi tražite scenografiju. I dok vas pokušavaju diskriminirati zbog godina ili “rupe u CV-u”, vi ih gledate s onom blagom, superiornom simpatijom. Jer dok oni mjere vašu vrijednost kroz njihove smiješne Excel tablice, vi znate da je jedina razlika između vas i njih to što vi ovaj posao želite iz zanimacije, a oni ga – na njihovu veliku žalost – trebaju. To je ultimativni cinizam: sjediti na sastanku o “rezanju troškova” dok u glavi računate hoćete li idući vikend odletjeti u Toskanu samo zato što vam se jede određena vrsta tjestenine Aglio e Olio. Tražiti posao u četrdesetoj nije karijerni potez; to je performans. To je pokušaj da se osjećate normalno u svijetu koji je odavno prestao biti takav. Sve se promijenilo brzo i sve je ostalo isto. Vrijedi zauvijek ona – ne može se sjediti na dvije stolice. Teoretski da, ali filozofski ne.

Siječanj daje sjećanja na prošlo ljeto Uđite polako. Siječanj je mjesec koji nikada ne završava; on je siva mrlja na kalendaru koja se rasteže poput smrznute gume, tromo i bez kraja. Dok su prosinac krasile lažne lampice i kolektivni trans optimizma, kaosa i buke, siječanj je onaj trenutak kada se svjetla gase, a vi ostajete sami sa sobom na hladnoći koja ne grize kožu, već kuca izravno na kosti i dubinu bića. Ovo što osjećate, možda ne svi, ali mi meteropati i koji čitamo vrijeme drugačije – taj teški, olovni pokrivač koji nazivamo depresijom siječnja – nije kvar. To je ogoljenje. Siječanj je kirurg; on siječe sve one iluzije koje smo brižno uzgajali u prosincu. On nas svlači do srži, ostavljajući nas u stanju dormancije, u onom čudnom, pospanom prostoru gdje se život ne čini kao dar, već kao dugotrajno čekanje – nečega. Silazak kroz sedam vrata Drevni narodi su znali da se prava snaga ne rađa na suncu, već u mraku podzemlja. Oni su to zvali Katabaza – svjesni silazak u dubinu iz koje se nitko ne vraća isti. U Sumeru, tamo gdje je civilizacija prvi put udahnula prašinu i uklesala je na glinene pločice, zapisali su mit o Inanni, kraljici neba. Inanna odlučuje posjetiti svoju sestru Ereškigal, kraljicu podzemlja. No, podzemni svijet ima cijenu. Da bi ušla, Inanna mora proći kroz sedam vrata. Sa svakim korakom dublje u siječanjsku hladnoću, ona gubi dio svog identiteta, svoje moći i svoje zaštite. Na sedma vrata stiže potpuno naga, lišena svega što ju je činilo kraljicom. To je siječanj. On nas uvlači kroz svoja vrata i oduzima nam jedan po jedan sloj zaštite dok ne ostanemo nagi pred vlastitom tugom, nepomični kao sjeme pod snijegom. Odsiječeni od samih sebe. Ništa ne uspjeva. Siječanj nas siječe, tupo ali uporno. Perzefonin led i tišina Demetre Grci su tu istu hladnoću siječnja, koja se čini vječnom, objasnili kroz suze majke. Kada je Had, gospodar sjena, odveo Perzefonu u svoje carstvo, njezina majka Demetra, božica plodnosti, nije samo tugovala – ona je zaustavila vrijeme. Zima je nastala iz njezine odbijenice da svijet više bude lijep. Dok je kći “dolje”, u tišini podzemlja, majka “gore” odbija dati plod. To je ta tišina koju čujete u siječnju. To je ona praznina u vama koja ne dopušta da vas razveseli kava, razgovor ili film. To je Perzefonina dormancija. Ona jede zrno nara u Hadu, prihvaćajući tamu kao svoj privremeni dom. Ako se osjećate zaboravno, kao da hodate kroz maglu, sjetite se da ste trenutno u Hadovim dvorima. Niste izgubljeni; vi ste samo u fazi u kojoj se život više ne događa izvana, nego se povukao u najdublje slojeve vašeg bića, tamo gdje ga mraz ne može dosegnuti. Barem mi koji živimo u sjevernoj hemisferi, gdje unatoč globalnim promjenama vremena tvrde da se samo zagrijavamo, a ne hladimo, osjećamo taj ugriz zime. Kroz tisuće godine zima je na ovim prostorima uvijek postojala i tko zna do kad će. Haskap: Stanovnik podzemlja kao ogledalo Malo polje haskapa. Ono je sada u potpunoj, gotovo katatoničnoj tišini. Sibirska borovnica je majstor katabaze. Ona ne bježi od hladnoće siječnja; ona je traži. Kao da tihoo šapuće “daj mi još minus temperatura, ne smijem procvjetati prerano”. Njezina biologija je postavljena tako da tek u ekstremnom mrazu, u onom “siječnju koji nikad ne završava”, njezini unutrašnji procesi počinju stvarati čuda. Ono što mi zovemo depresijom, haskap zove akumulacijom. Dok vi nepomično gledate kroz prozor u sivo nebo, vaše tijelo i vaša psiha, baš kao i ta biljka, rade na kemiji otpornosti. Što je zima duža i siječanj suroviji, to će plod na proljeće biti snažniji, aromatičniji, slađi, ljekovitiji. Sada ste u tom prostoru između svjetova. Svaka iluzija prosinca je odrezana. Stojite nagi na sedmim vratima Inanne. I to je najsigurnije mjesto na kojem možete biti. Jer u ovoj hladnoći, u ovoj siječanjskoj “smrti” života, nakuplja se supstanca od koje se grade novi svjetovi. Dobrodošli u tišinu. U sljedećim koracima, ući ćemo još dublje – tamo gdje siječanjska zima prestaje biti neprijatelj i postaje portal prema onome što su drevni nazivali istinskim Ljetom. Odnosi se to na jednog Kršćana, Filipa Apostola. Apostol Filip i tajna zimskog svijeta Kada se odmaknemo od mitova i uđemo u prostore skrivene mudrosti, nailazimo na Apostola Filipa. Njegovi zapisi ne nude jeftinu utjehu, već radikalnu sliku stvarnosti koja objašnjava vašu neutješnost. Otkriveni su tek u prošlom stoljeću u egipatskoj pustinji. Filip piše: “Dok smo u ovom svijetu, za nas je zima. Skriveni smo, jer smo u zimi. Plodovi se ne skupljaju u zimi.” Za Apostola Filipa, ovaj materijalni život nije vječno proljeće. On tvrdi da je sam svijet u kojem obitavamo zapravo Zima. Mi smo duše Ljeta koje su se našle u smrznutom carstvu jer smo došli iz svijeta koji je nezamisliv ovim promjenama i strahovima i hororima koje proživljavamo na sve strane. Zato je osjećaj težine u siječnju zapravo trenutak najveće istine – tada konačno osjećamo pravu temperaturu svijeta u kojem živimo. Osjećamo pravu bol, jer bol je jedini dokaz da živimo. On dalje iznosi zapanjujuću tvrdnju o molitvi: “Zbog toga nam ne priliči moliti u zimi. Ljeto slijedi nakon zime.” Filip ne kaže da je duhovnost u siječnju uzaludna, već nas upozorava na prirodu naše molitve. Moliti u zimi često znači tražiti da zima prestane, moliti za proljeće prije nego što smo završili posao s mrazom. On nas uči da je siječanj nije vrijeme sjetne a ni žetve. Kao da nam želi reći, ono što sam ja doživio dok sam živio s Isusom i čemu sam svjedočio, nema veze s ovim svijetom. Vaše zime i vaša ljeta, obično su ništavilo! Nedjelja svijeta i izgubljena slova U jednom dijelu njegovih spisa, tekst postaje oštećen, kao da je sâm siječanj izbrisao slova. No, smisao ostaje čitljiv kroz naslućivanje. Filip spominje (Subotu) Nedjelju – dan koji se u siječnju čini najdužim i najpustijim. “Nije samo [ono što je skriveno] to što će [snagom Ljeta] izniknuti, nego će i Nedjelja [koja se čini] jalovom, donijeti plod onima koji su izdržali.” Kao da nam želi reći, nema potrebe da se ubijete od depresije siječnja i tmurnosti ovog smiješnog svijeta. Izdržite, jer svatko ima svoj poseban dan i rođenja i smrti. Nedjelja siječnja je trenutak u kojem se ništa ne miče. Ali to je privid. Pogledajte polje haskapa. Ono je sada u stanju potpune nepomičnosti, ali unutar tih grana koje nalikuju lozi događa se kemijska revolucija. Biljka pretvara škrob u šećere kako bi njezine stanice preživjele led. Što je mraz jači, to je koncentracija šećera veća. Vaša depresija, vaša tišina, vaša nemogućnost da se radujete, sva muka kao da je veća nagrada negdje drugdje – to je vaša proizvodnja unutrašnjeg šećera. Vi se ne slamate pod teretom siječnja; vi se zgušnjavate. Postajete ljekoviti. Apostol Filip nas uči da tko žanje u zimi, taj zapravo samo čupa korijenje jer plod još nije spreman. On nas poziva da izdržimo ovu Nedjelju svijeta, jer tek tada postajemo dostojni onog “drugog Eona” – Ljeta koje ne prži, nego ispunjava. Možda i sasvim nešto više što danas je teško i zamisliti. Između dva svijeta Ovaj tekst je most. Između vaše siječanjske ogoljenosti, depre i boli i Filipove mudrosti, između smrznutog polja haskapa i topline koja se stvara u korijenu. Mi ne bježimo od siječnja. Mi u njega silazimo kao Inanna, spremni ostaviti sve suvišno na vratima, kako bismo u srcu zime pronašli šećer koji se ne kvari. Dopustite si da budete kakvi jeste. Dopustite siječnju da bude dug. Jer, prema Filipu, zima je samo veo koji skriva ljeto, a naša je sjetva u ovom mrazu jedini način da na kraju doista požnjemo život. Šećer u kostima i veljača koja dolazi Možda ne mogu izgovoriti sve što osjećam u ovoj tišini. Postoje dubine u siječnju koje jezik ne može dosegnuti, one ostaju tamo, nedorečene, zakopane u smrznutom korijenju moga polja. Ali, ako me pažljivo slušate, osjetit ćete toplinu koja kuca ispod ovog leda. No zakon je da za neke ljude je uvijek “pravo vrijeme”. Siječanj dokazuje to što siječanj jest. Posjeći sve suvišno, staro, nepotrebno, teško, dotrajalo. To je toplina domaćina koji je naučio da se prava vatra ne loži vani, već u središtu vlastite sjene. Mogao bih pisati ne znam što, ali dok boravim u ovom prostoru, nisam ja nad onome tko je nazvao i prepoznao siječanj. Siječanj je kod nas svačiji. Apostol Filip nas nije htio prestrašiti pričom o “svijetu koji je zima”. Htio nas je samo podsjetiti da smo mi ovdje, zapravo, na proputovanju. Vaša tuga, ta teška nedjeljna tišina u kojoj se nalazite, nije kraj puta. To je sjetva u mraku. Jer tko u sebi ne nosi malo zimskog mraza, malo mraka za sakriti zrno koje bi željelo propupati. taj nikada neće znati cijeniti mekoću onog Ljeta koje ne prži, već samo biva. Između sjetve i daha Pogledajte haskape. Oni su sada poput nas – šute, ali njihova šutnja je aktivna. Oni se zgušnjavaju. Oni uče kako biti ljekoviti. Svaka minuta vašeg tupavila u ovoj siječanjskoj Nedjelji zapravo je preobrazba škroba u najslađi antifriz. Postajete otporni. Postajete stvarni. Siječanj nas je ogolio, odsjekao viškove, skinuo nam je maske i ostavio nas nagi na sedmim vratima. I hvala mu na tome. Jer samo naga duša može osjetiti prvi, drhtavi povjetarac promjene. Susret s prevrtljivom veljačom Sada, dok se siječanj polako iskrada, pred vratima stoji veljača. Ona je luda, prevrtljiva, veljača-kreveljača se i obrće našu stvarnost naglavačke. To je mjesec mojih rođendana, vrijeme kada vjetrovi mijenjaju smjer pet puta u jednom satu, zbunjujući i ptice i ljude. U veljači uvijek očekujemo neočekivano – mraz koji nas želi prevariti i sunce koje se javlja prerano, samo da bi nas podsjetilo na ono što tek dolazi. Veljača nasuprot siječnja je kratka, brza, prevrtljiva, neočekivana i pripada vodenjaku. Vodenjak kao čovjek koji nosi vrč s vodom i izlijeva je na Zemlju s Neba slika je arhetipa promjene, potopa nakon kojeg se čisti Zemlja i nastupa ožujak. Pupoljak. Pozivam vas, kad se ovi siječanjski snjegovi počnu sasvim povlačiti, da posjetite Vrhovlje. Dođite u veljači, u taj mjesec koji se smije u lice ozbiljnosti zime. Dođite vidjeti kako se život, uporan i tih, počinje buditi iz svoje dormancije. Ljeska je prva koja cvjeta, a nakon nje haskap, koji kad veljača dopusti pušta bumbare da zuje na par stupnjeva iznad nule. Možda nećemo pričati puno. Pokažem vam kuće, dam ključeve, butelju finog vina i ostavim vas same. To je kao novost u “boutique hospitality” svijetu, biti minimalan i optimalan. Možda ćemo samo stajati na obzoru, pustiti se tim ludim vjetrovima da nam razbaruše misli i gledati u grane koje su preživjele najgore. Jer tek kada preživite siječanjsku Nedjelju, postajete spremni za ples veljače. Hvala vam što ste bili dio ovog hibridnog razmišljanja. Neka vaš šećer u kostima bude jak, a vaš mir neuništiv. Vidimo se na obzoru Vrhovlja nekad, u onom neizvjesnom, čudesnom vremenu koje nam stiže. Koledari koji pjevaju “Koleda tu prid vami” dolazili su u najmračnije doba godine kako bi pjesmom prizvali plodnost, svjetlost i blagoslov. “Mlada moma” koja uređuje dvorove je zapravo metafora života koji se priprema za buđenje. Ona je ona toplina pod ledom koja još uvijek “plete kose” svom rodu dok vani brije vjetar. Vitka, vitka tanka vrba,Na njoj sidi sojka ptica.Nije ono sojka ptica,Već je ono mlada moma. Mlada moma nerazumna,nerazumna, nenaučna,nerazumna, nenaučna,Al govori mlada moma. Al govori mlada moma,Svome rodu u govoru:Nemoj mene razudati. Nemoj mene razudati.Dok uredim bracu kose,Bracu kose i dvorove. Kao paun svoje perjeKud bi lećo, sve bi trepćo.Gdje bi stao, sve bi sjaloMojem dragom bi zasjalo. Sve vam zdravo i veselo bilo! Ajmo braćo da pletemoDa pletemo tanke bičeDa šibamo vrane konjeI volove vitoroge! Da smo pridnji prid svojinomPrid svojinom i družinomKao Misec prid ZvizdamiI Koleda tu prid vami Sve vam zdravo i veselo bilo!

Deset godina ugošćavanja ili: kako sam postao playlista s nogama Postoji trenutak u svakom poslu kad shvatiš da si ga radio dovoljno dugo da ti se sve počne miješati u jednu veliku, neurednu mapu u glavi. Za mene koji sam strateg i logičar “Par excellence” nema ništa gore. Kod mene je to bilo negdje oko osme do devete godine ugošćavanja, ali sam si dao još koju godinu fore, čisto da ne ispadne da sam odustao prerano. Deset godina zvuči ozbiljnije. Zvuči kao da sam prošao sve faze: početni entuzijazam, srednji kaos i frustraciju, kasni cinizam i ono što sad živim — tihi, pomalo uvrnuti zen i “boutique minimalizam”. Ipak, ako ćemo iskreno, deset godina ugošćavanja nije zen, to je teški posao oko vječnih detalja i popravaka. Baby boomeri ili oni “Samoupravni socijalizam” generacija bi rekli “ti ništa ne delaš, samo si na kompjuteru.” To je kao da slušaš istu playlistu predugo koja ti se ruga. Voliš te pjesme, ali znaš svaku grešku u miksu, svaki prijelaz, svaki trenutak kad bi bubanj mogao biti malo tiši. I onda se uhvatiš kako stojiš u Vrhovlju, gledaš prema Petrovoj gori i pitaš se: “Je li vrijeme da promijenim playlistu ili samo trebam malo svježeg zraka?” Turopoljsko Vrhovlje: mjesto gdje kontinent glumi more (i uspijeva) Zrak u Vrhovlju je posebna priča. Kontinentalan, gust, stabilan, pun zemlje i tišine. Ali onda, niotkuda, zapuhne nešto što ne pripada ovdje. Kao da je netko prosuo malo jadranskog aerosola preko brda, čisto da nas podsjeti da granice nisu baš tako ozbiljna stvar. Zapravo i nisu jer zračna udaljenost mora od Vrhovlja je svega 80-90 km. To je onaj trenutak kad se zapitaš je li priroda napravila glitch ili si samo umoran pa imaš halucinacije njuha. Petrova gora stoji kao tihi moderator svega toga — ne objašnjava ništa, ali daje ton. Je li kralj Petar Svačić doista još trči po šumama? Vrhovlje je, zapravo, mjesto koje se ponaša kao da ima dvostruki identitet: kontinent po dokumentima, more po vibri koje kaže “blizu sam”. Milenijalac u krizi: više apsolutno ne slušam ove iz baby boom generacije ili Samoupravnog sistema Dođe tako vrijeme kad shvatiš da si milenijalac koji je preživio sve — od rata, dial-up interneta do ekonomskih kriza, zamke prije zamke, od fidget spinnera do craft piva, potresa, lockdowna, — i da više apsolutno ne slušam ove iz baby boom generacije ili Samoupravnog sistema težačkog mentaliteta. “Ak’ ne nacijepaš 20 kubika drva, niš ne delaš. Kradeš Bogu dane.” Ne zato što su loši ljudi i imaju većinom obrazovanje osnovne škole, nego zato što su njihove rečenice tipa “E, sinko, u moje vrijeme…” i “Trebaš ti to malo ozbiljnije…” jednostavno… neupotrebljive. I s vremenom su iritantne kao ose ljeti ispod crijepa. Ne pikaju, ali nesmiješ s njima uopće u interakciju. U poslu ugošćavanja, gdje se sve mijenja brže nego što oni uspiju izgovoriti “samoupravni sporazum i Jalta, Jalta”, te rečenice su kao Windows 95: nostalgične, ali ne baš funkcionalne i pojavi se plavi ekran smrti. I onda se dogodi nešto neočekivano: shvatiš da te najviše inspiriraju oni mlađi od tebe, a pogotovo naši. Gen Z: generacija koja čita prostor kao da znaju moju Spotify listu I onda dođu gosti. Oni koji ne traže savršenstvo, nego osjećaj da su se negdje maknuli upravo od od ugnjetavanja starijih koji imaju tvrde spike. Koji ne pitaju “imate li ovo ili ono”, nego “gdje je najbolji kut za gledanje zalaska”. “gdje se možemo prošetati”, “ima li vukova i medvjeda”. Koji se ne boje tišine. Koji znaju kad je prostor iskren, makar ništa ne govori, koji su svakakvi ali u srži cijene mjesto i smještaj gdje su došli. I bude im super svaki put. Ne znam jesu li ih privukle moje uvrnute kolumne, ili autentičnost mjesta koje ne pokušavam prodati kao savršeno makar ništa ovozemaljsko nije savršeno pa bio to i Dubai. Možda je baš to — što Vrhovlje ne glumi ništa. Nema filter, nema scenografiju, nema “instagram corner”. Ispadne da je to, valjda, najjači filter od svih. Tu su brežuljci, širok horizont, hoćeš južno, sjeverno, istočno, zapadno. Gen Z gosti uđu u prostor i odmah ga “čitaju”. Ne pitaju: “Je li sve novo?” Pitaju: “Je li ovo stvarno?” Ne pitaju: “Što nudite?” Pitaju: “Što ovdje ima smisla?” Nisu dosadni, već puni života, skromni, a bogati, znaju previše, ali kao i milenijalci, još su pod upravom dinosaura i suosjećam s njima taj osjećaj gdje se “unutarnji rad” ne vidi i ne cijeni naspram “srušili smo ovo s bombama”, evo vidi se. To je generacija koja zna da autentičnost nije savršenstvo, nego iskrenost. Da je tišina ponekad bolja od sadržaja. Da je pogled prema Petrovoj gori dovoljan program za cijeli dan. Pogotovo kad izgleda da planina dodiruje oblake. Da je dobro ako je sve malo pomaknuto, malo uvrnuto, malo “vidjet ćemo kad dođeš”. I tu se ja, milenijalac koji je navikao da se sve mora objasniti, da se nešto moram “opravdavati” iznenadim. Jer njima ne treba objašnjenje. Oni prostor čitaju kao playlistu. Ako vibra radi — sve radi. Ako nekaj ne radi – odmah zovu, ovo ne radi i lako je komunicirati s njima. Zanimljivost: advekcija mirisa ili “zašto Vrhovlje ponekad miriše na more” Nedavno sam otkrio meteorološki fenomen koji se zove “advekcija mirisa”. To je trenutak kad vjetar donese molekule mirisa iz potpuno drugog kraja, često stotinama kilometara daleko. Nije čest, ali se događa. I kad se dogodi, ljudi ga osjete kao “nešto poznato, ali neobjašnjivo”. E pa, to je Vrhovlje. Mjesto gdje se advekcija mirisa događa češće nego što bi trebala. Mjesto gdje se kontinent i more ponekad pozdrave, makar se nikad ne sretnu. Mjesto gdje se horizont ponaša kao da je širi nego što jest. Mjesto koje ne pokušava biti ništa drugo osim — svoje. I možda je baš zato privlačno generaciji koja ne traži savršenstvo, nego istiniti plejs gdje mogu izbrijati svoje. Generacija je to koja ne traži program, nego osjećaj da su izvan programa. Koja ne traži luksuz, nego smisao ili luksuz koji je “tihi”. Zaključak: igra kao razlog za ostati Nakon deset godina shvatiš da te ne drži rutina, ne drži navika, ne drži ni romantika posla. Drži te nešto puno jednostavnije: trenutak kad prostor i čovjek kliknu. Kad gost uđe i kaže “aha”, a ti ne moraš ništa objašnjavati. Kad Vrhovlje napravi ono što ja nikad ne mogu — pokaže se samo, bez filtera, bez scenografije, bez potrebe da se svidi. To je trenutak zbog kojeg ostajem. Jer toga još u ovom poslu ima. I možda je to najveća istina koju sam naučio kao milenijalac koji više apsolutno ne sluša ove iz baby boom generacije ili Samoupravnog sistema: ne treba ti savršenstvo (koje je nedostižna apstrakcija) da bi nešto trajalo. Treba ti iskrenost, laganini, spor tempo i dovoljno je samo reći par riječi. Treba ti prostor koji ne glumi. Treba ti generacija koja zna čitati između redaka. Treba ti malo kontinenta, malo mora, malo zraka koji se ne može objasniti. A Vrhovlje, tvrdoglavo i tiho, svaki put mi kaže isto: “Ako već moraš ostati, onda barem ostani svoj.” I onda zapuhne onaj zalutali aerosol s mora, kao da mi namigne. Kao da kaže: “Ajde, milenijalcu, izdrži još koju sezonu. Ionako si tek počeo kužiti stvar. Pa i ako si počeo kužiti, nikad je nećeš skužiti do kraja.”

Genetski kod vilenjaka, apsurd carstva i tajna izvornog hrvatskog identiteta Povijest koju poznajemo, ona koju nam serviraju u sterilnim učionicama, često je tek suhoparna kronologija nasilja, brižljivo odabran falsifikat pobjednika koji su Europu sveli na latinski diktat i trgovačku mjeru. U toj verziji stvarnosti, prostor današnje Dalmacije, Panonije i krša bio je tek divlja, neukroćena periferija koju je civilizirala rimska čizma. Kažu nam da je povijest ovdje počela tek kad su legije umarširale, a da se nastavila u famoznom sedmom stoljeću, kada su na ovaj prostor, kao u kakav ispražnjen stan, doselili Slaveni. No, tlo pod našim nogama šapuće drugačiju, sočniju i daleko misteriozniju priču. Ispod debelih slojeva ljepljivog blata, stoljetne neprohodne šikare i ruševina nebrojenih ratova, navire nešto drevno. To nije povijest papira i tinte; to je povijest kamena, okera i sjećanja koje odbija izdahnuti. Naše tlo nije bilo periferija carstva; ono je bilo njegovo najljepše lice, srce i rezervoar genijalnosti. Ovdje su bivali oni koje danas zovemo Ilirima. No, to su bila bića brežuljaka, čuvari svježeg zraka, vilenjaci naše prošlosti koji su bivali u skladu s prirodom toliko duboko da nisu trebali ostavljati gradove-zatvore, već samo tragove duha urezane u vječnost. Metafizika vremena: Tri lica hrvatskog bivanja Jedna od najvećih misterija našeg postojanja krije se u samom jeziku koji koristimo. Pogledajte riječ „vrijeme“. U našem kolektivnom biću, ona nosi tri potpuno različita značenja koja otkrivaju rascjep naše duše i dubinu naše intuicije. Prvo je ono mehaničko, sumersko-feničko vrijeme koje pita: „Koliko je sati?“. To je vrijeme sata, ure, duga, kamate i kontrole. To je vrijeme koje nas zarobljava u kavez sekundi, mjerilo koje je civilizacija nametnula da bi ukrotila kaos. To je vrijeme transakcije. Drugo je meteorološko vrijeme. Kad Hrvat pita „Kakvo je vrijeme?“, on ne traži informaciju o kretanju kazaljki. On traži vezu s nebom. On pita o stanju atmosfere – je li bura očistila obzor, udara li jugo u kosti ili snijeg prekriva panonska polja. Za nas je vrijeme živo biće, elementarna sila koja izravno utječe na naše raspoloženje, na našu „fjaku“ ili našu „snagu“. Mi ne živimo u vremenu, mi živimo s vremenom. Ali postoji i ono treće, najdublje, sudbinsko vrijeme koje kaže: „Vrijeme je da se krene“. To nije vrijeme sata. To je intuitivno vrijeme, trenutak sazrijevanja, trenutak kada se unutrašnji glas uskladi s ritmom zemlje. To je osjećaj koji nadilazi logiku. Ilirima sat nije trebao. Njihova komunikacija sa svijetom bila je neposredna. Oni nisu mjerili život linearno, već ciklički – kroz plesove kozmičkih kola koji su bili piktogrami kretanja zvijezda. To je ono vrijeme koje prepoznajemo u tišini prije oluje, vrijeme koje nas definira kao narod koji se ne pokorava mehanici, već sudbini, tankoćutnoj intuiciji, poput niti svile. Sveti Jeronim i Riječ koja je oblikovala Zapad Dugo prije nego što su se moderni europski jezici uopće uobličili, jedan čovjek s granice Dalmacije i Panonije, iz onoga što su Rimljani zvali Illyricum, sjeo je pred prazne pergamente. Bio je to Sveti Jeronim. On nije bio samo prevoditelj; on je bio arhitekt zapadnog uma. Njegov pothvat, prijevod Biblije na latinski jezik poznat kao Vulgata, postao je standard po kojem je Europa mislila, molila, pisala i vladala idućih 1500 godina. Fascinantno je i pomalo zapostavljeno promišljati da je sam temelj zapadne pismenosti i duhovnosti proizašao iz uma čovjeka poniklog s našeg krša ili negdje iz Slovenije možda. Jeronim je u latinski tekst utkao onaj specifičan, snažan mentalitet svog podneblja – beskompromisnost, strast i duboku povezanost s izvornom Riječi – staroslaven koji piše latinski. On je bio prvi globalni intelektualac s ovih prostora, dokaz da naša zemlja rađa ljude čiji vidici ne poznaju granice provincija. Dioklecijan i Spalato: Palača koja prkosi logici Kruna rimskog prisustva na našem tlu svakako je Dioklecijanova palača, no ona je istovremeno i najveći arhitektonski i filozofski misterij antike. Gaj Aureliji Valerije Dioklecijan, sin oslobođenika iz Salone koji je postao car-bog, nije gradio samo mirovinu. On je gradio nešto što jednostavno nema smisla u klasičnom rimskom kontekstu. Arheolozi ni danas ne znaju što ta palača predstavlja, zašto je malo “uvrnuta”, pozicija prostorija i namjena nema nikakve logike s ovozemaljskim. Palača u Splitu nije ni grad, ni vila, ni utvrda, a istovremeno je sve to. Zašto bi se najmoćniji čovjek svijeta, koji je vladao milijunima, povukao u golem, krut, čudan objekt usred najmirnijeg zaljeva, na obali koja u to vrijeme nije poznavala neprijatelje s mora? Zašto je dovukao 12 egipatskih sfingi, od kojih je jedna stara preko 3500 godina, i postavio ih da čuvaju njegov mauzolej? Postoji spekulacija, hrabra i uzvišena, da Spalato nije bio samo rezidencija, već nešto što prema usmenoj tradiciji koja je jedva preživjela nije bila nikakva palača, već nešto neobjasnjivo. Usmena predaja kaže da su davno iz Dioklecijanove palače sijevale munje, da se stvaralo zlato, da je bilo liječilište. Tko će zapravo znati! Dioklecijan, koji je proveo život pokušavajući spasiti carstvo koje se urušavalo pod teretom vlastite oholosti, gradio je kondenzator energije, mjesto gdje će se ilirska krv, rimski red i drevna egipatska mudrost spojiti u jedno. Njegova palača je jedinstven prostor na svijetu koji je uspio “pojesti” vlastitog graditelja – on je postao grad, a grad je postao on. Dioklecijan se nije povukao da bi umro; on se povukao da bi postao vječan u kamenu koji i danas pulsira pod nogama Splićana. Izgubljene metropole: Andautonija, Siscija, Salona Dok danas hodamo devastiranim krajolicima ili modernim naseljima, mi zapravo gazimo po krovovima zaboravljenih metropola. Povijest ih je prekrila blatom i zaboravom, ali njihova energija i dalje tinja. Ovi gradovi nisu uništeni; oni su se samo povukli pod zemlju, utihnuli, čekajući intuitivno vrijeme da ponovno progovore. Dalmatika i Kravata: Odjeća koja je pokorila duh i stil Jedna od najfascinantnijih “krađa” u povijesti je put Dalmatike. Ona nije bila odjeća elite; bila je to izvorna, narodna odjeća Dalmacije – udobna, široka vuna koju su tkale ruke onih koji su slavili slobodu pokreta. Rimljanima je bila toliko egzotična i praktična da su je ukrali i pretvorili u statusni simbol. Ali njezina prava pobjeda očituje se u Crkvi. Dalmatika je jedini komad odjeće koji su nosili ilirski pastiri, a koji danas nose đakoni, svećenici, biskupi i sam Papa. Razmislite o tom paradoksu: vrhovni poglavar katoličke crkve u najsvečanijim trenucima na svoja ramena stavlja „kožu“ dalmatinskog pastira. To je trijumf naše zemlje nad čitavom poviješću. Dalmatika je postala simbol radosti i služenja, vječni dres jedne potisnute, ali nepobjedive civilizacije. A što tek reći o kravati? Iz ruku Senjskih Uskoka i Turopoljskih plemića krenula je Proto-Croata ili A la Croate. Taj jednostavan rubac oko vrata, koji su naši vojnici nosili kao simbol časti, prepoznatljivosti i odanosti, krvi i vatrenosti osvojio je dvor Luja XIV. i postao jedini univerzalni komad muške odjeće na planetu. Kravata je čvor povjerenja, simbol koji je civilizirao mušku modu, a potekao je iz srca naroda kojeg su smatrali divljim. Glagoljica: Prkos klesan u kamenu U cijelom katoličkom svijetu stoljećima je vladao latinski monopol. No, ovdje se dogodio presedan koji prkosi svakoj logici osvajanja. Hrvatska je bila jedina zemlja u čitavom kršćanstvu koja je imala povlasticu služiti misu na svom narodnom jeziku, koristeći pismo koje izgleda kao da su ga klesali sami vilenjaci – Glagoljicu. Ova glagoljaška misa nije bila samo liturgija; ona je bila čin vrhunskog kulturnog otpora. Naši su “glagoljaši” znali da se s apsolutnim ne priča na jeziku poreznika i trgovaca, već na jeziku koji vibrira s tlom. Glagoljica, sa svojim uglatim i oblim oblicima, izgleda kao kod za otključavanje frekvencija prirode. Činjenica da se ovaj obred održao sve do Drugog vatikanskog koncila (1960-ih) dokaz je nevjerojatne žilavosti našeg identiteta. Mi smo jedini narod koji je u srce Rima unio svoj izvorni glas i pismo. Glagoljaška misa je ostavština koja se i dan danas služi i postoji. Genijalnost koja rasvjetljuje planetu Ovaj prostor, kojeg karakterizira neobična mješavina surovosti i ljepote, kao da rađa ljude čiji umovi vide frekvencije koje su drugima nevidljive. Kada pritisnete prekidač, sjetite se Nikole Tesle. On nije bio samo izumitelj; on je bio lički hibrid koji je razumio kako zemlja diše. Njegova izmjenična struja je krvotok modernog svijeta. Uz njega stoji Slavoljub Penkala, koji nam je omogućio da misli bilježimo brzinom kojom nastaju. Ne zaboravimo Fausta Vrančića, renesansnog genija koji je sanjao o letu i prvi skočio s padobranom, pretvarajući mit o Ikaru u stvarnost. Tu je i Ivan Vučetić, čovjek koji je svijetu darovao daktiloskopiju – identifikaciju putem otisaka prstiju, čime je zauvijek promijenio pravdu. Tomislav Uzelac nam je dao MP3 player, digitalni kod koji je promijenio glazbu, a Franjo Hanaman ekonomičnu žarulju. Ovi ljudi nisu slučajnost. Oni su proizvod prostora koji je stalno na rubu, prostora koji zahtijeva inovaciju da bi se preživjelo, prostora koji je povezan s nevidljivim silama prirode još od davnih vremena. Misteriji Balkanije: Od Megalita do Piramida Širi prostor Balkana i našeg krša krije zagonetke koje tek trebamo dešifrirati. Od misterioznih fenomena u Visokom i onoga što mnogi vide kao drevne piramide, do golemih megalitskih zidina koje prkose modernoj inženjeriji u Dalmaciji gdje su živjeli ti Iliri. Prijestolja sudaca. Forumi. Čudni labirinti i suhozidi. Bunari koji nikad ne presušuju. Postoji neka čudna energija u ovom tlu, neka frekvencija koja privlači mistike i tragače. Možda su ti megaliti bili instrumenti, a ne samo zidine? Možda su ilirske gradine bile točke na karti energije koju smo mi, moderni ljudi, zaboravili čitati? Naš je prostor premrežen “mjestima moći” – od kamenih sudačkih stolica u Dalmaciji do mističnih humaka u Panoniji. Mi smo čuvari trezora čiju šifru tek moramo ponovno naučiti. Epilog: Krug se zatvara Stojimo na rubu povijesne rupe, ali u tom mraku ne vlada tišina. Tu odjekuje pjesma kola, tu šušti vuna dalmatike na Papinim plećima, tu vibrira Teslina struja i odjekuje glagoljaški krik iz starih bazilika. Mi nismo narod bez korijena; mi smo čuvari najstarijeg koda Europe. Naša povijest nije devastirana; ona je samo sakrivena da bi ostala čista od ruku onih koji mjere vrijeme samo satovima. Mi smo vilenjaci koji su naučili preživjeti u blatu, carevi koji su postali seljaci da bi sačuvali dušu. Zaboravite satove koji kucaju u ritmu tuđih interesa. Osjetite kamen i glinu pod prstima. Pogledajte u dalmatiku i vidite u njoj kožu svojih predaka. Vrijeme je da prestanemo biti skromni pred vlastitom genijalnošću. Ovo nije domoljublje niti ekstremno hrvatstvo, već geostrateški fenomen koji seže od paleolitika do danas – Hrvatska je zemlja kroz koju ili u koju se oduvijek putovalo. Ovo nije turistički ili možda sasvim faktualni tekst, ali naglasak je na tome da Hrvatska postoji kao političko-pravni entitet. Samostalna i sposobna donositi važne odluke koje se tiču geopolitike, visoke znnanosti pa čak i teologije. Ovaj prostor oduvijek je bio “nečiji”, a sad je naš. Vjerojatno nismo ni svjesni da koji metar ispod zemlje, gdje god da prođemo, nešto bismo pronašli. Vrijeme je da se krene. No nikamo naprijed, nego natrag k sebi, natrag k zemlji, natrag k Harmoniji koja nas čeka, spremna da nam podari novu kožu i novo svjetlo. Iz Grčkog mita o Kadmu i Harmoniji, oni su u Ilirycumu kao vječne zmije. Jer, dok god hodamo ovim tlom, mi ne hodamo po prošlosti – mi hodamo po vječnosti koja se u nama još uvijek, neprestano i neumorno, rađa. Za zaključiti o bogatstvu Hrvatske nije status nula na računu, već malom prostoru koji vrlo lako možemo nazvati novi Eden. No vrijeme kako ga mi Hrvati vidimo i kako koristimo samu riječ “vrijeme” slično je kao i “sudbina”. Naše “vrijeme” je multidimenzionalno, može se koristiti na mnogo načina kao apstraktna imenica. Povijest pokazuje i dokazuje da su civilizacije, carstva i kraljevstva umirala i stvaralo se nešto novo. Ova nova Hrvatska koja imamo, za sve one tvrdoglave koji su odllučili ostati, shvate da naš jezik nije transakcijski jezik, dakle jezik trgovine. Dugo sam živio u iluziji o glagoljici dok nisam počeo kopati i razmišljati. Pitanje autorstva glagoljice je jedna od onih točaka gdje se službena povijest i duboka narodna tradicija susreću u fascinantnom čvoru tvoreći Hrvatski misterij. Službena znanstvena teorija: Konstantin (Ćiril)Prema većini povjesničara i filologa, glagoljicu je osmislio Konstantin Filozof (sveti Ćiril) sredinom 9. stoljeća (oko 863. godine). Bizantski car Mihael III. poslao je njega i njegovog brata Metoda u Moravsku na poziv kneza Rastislava kako bi širili kršćanstvo na jeziku koji narod razumije. Specifičnost: Konstantin nije želio koristiti latinski ili grčki alfabet jer oni nisu imali znakove za specifične slavenske glasove (poput č, ž, š). Stoga je sjeo i stvorio potpuno novi sustav znakova. Smatra se da su mu kao inspiracija poslužili grčki brzopis, ali i orijentalna pisma (hebrejsko, samarijansko) koja je proučavao. Mistična i alternativna tradicija: Sveti Jeronim (Ilirski korijen)Ovdje priča postaje zanimljiva za naš kontekst “vilenjačkog” i ilirskog koda. Stoljećima se u Hrvatskoj, posebno među popovima glagoljašima, vjerovalo da je glagoljicu izmislio Sveti Jeronim, naš Dalmatinac iz 4. stoljeća. Zašto je to važno? Ova teorija (iako znanstveno odbačena) bila je ključ našeg opstanka. Kada je Rim pokušao zabraniti glagoljicu i uvesti isključivo latinski, naši su se biskupi i svećenici branili argumentom: “Ovo pismo nam je dao Sveti Jeronim, jedan od najvećih crkvenih naučitelja!”. Rim se nije usudio udariti na autoritet takvog sveca, pa je glagoljica pod tom “zaštitom” preživjela tisućljeća. Što nam govore sami znakovi?Glagoljica je ideografsko pismo. To znači da svaki znak nije samo glas, već ima svoje ime i značenje: A je Az (ja) B je Buki (slovo/bukva) V je Vjedi (znati) G je Glagolju (govorim) Prva četiri slova tvore rečenicu: “Ja, koji slova znam, govorim…”. To je pismo prosvjetljenja, konstruirano tako da onoga tko ga uči vodi kroz duhovnu spoznaju. Hrvatska specifičnost: Uglata glagoljicaIako su Ćiril i Metod donijeli “oblu” glagoljicu, ona se u ostatku slavenskog svijeta (Bugarska, Makedonija, Rusija) ubrzo ugasila u korist ćirilice. No, u Hrvatskoj se dogodilo nešto unikatno. Mi smo je zadržali, ali smo joj promijenili “kožu”. Od 13. stoljeća razvijamo uglatu glagoljicu. Naši su klesari i pisari znakove prilagodili oštrini kamena i disciplini duha. Ta uglata forma postala je vizualni identitet Hrvatske – ona je bila na Bašćanskoj ploči, u prvim tiskanim misalima i na zidovima istarskih crkvica. Zaključak: Ako pitate znanost, izmislio ju je bizantski genij Konstantin. Ako pitate hrvatsku povijesnu intuiciju i “prkosni gen”, ona je plod ilirskog podneblja i duha Svetog Jeronima koji je odbio dopustiti da narod ostane nijem pred Bogom. Ona je, u konačnici, naša, jer smo mi jedini koji smo joj udahnuli život koji je trajao sve do praga 21. stoljeća, 1965. Hrvatska je sve samo ne obična. Poput Italije i nekih gradova kao što je Firenza, svaki kvadrat donosi neko umjetničko iznenađenje. No Hrvatska (Panonija, zatim Ilyricum) pokoreni su već od cara Augusta. Mi možda ne znamo po čemu hodamo i tko je sve ovdje hodao, što se sve srušeno, pa sagrađeno, tko je ovdje rođen, i tko je vidio divote Hrvatske. Sad je novo vrijeme, a Hrvatska je ptica na karti Europe koja leti kroz vrijeme. Kakvo god vrijeme bilo, Hrvatski kod je misteriozan, prisutan i neobjašnjiv. Zato putovati Hrvatskom nikad nije propust već bogatstvo.

Globalno zabrijavanje Čovjek se zapita u kojem je točno trenutku evolucija odlučila da će vrhunac motorike jedne inteligentne vrste postati patetični, polunesvjesni trzaj palcem prema dolje. Taj beskonačni skrol, taj milimetarski pomak koji spaljuje sekunde života u digitalnom krematoriju, postao je tiha pandemija modernog doba. Danas se po terasama, čak i ovdje na rubovima civilizacije gdje bi zrak trebao pročišćavati misli, promatraju figure koje nalikuju na loše programirane botove u petlji bez exit strategije. Ljudski mozak kao da je prestao procesirati stvarnost; on je postao tek pasivni terminal za renderiranje tuđeg šuma. Skrola se jer je postalo preteško misliti, a nepodnošljivo biti nasamo s vlastitom tišinom. Sposobnost fokusa – ta najvrjednija valuta koju ljudsko biće posjeduje – prodana je za šaku digitalnih staklenih špekula. Zovemo to „povezanošću“, ali istina je brutalnija: mrežnica registrira objave, oglase i filtrirane živote, dok svijest ostaje u stanju duboke hibernacije. Moderni subjekt postao je procesor s ogromnim protokom podataka, ali nultim kapacitetom za zadržavanje smisla. Dok civilizacija „konzumira sadržaj“ kao pregojena stoka u digitalnom toru, u miru Vrhovlja pogled na jedan jedini grm haskapa otkriva više arhitekture, više strategije i više surove inteligencije nego što se može pronaći u deset tisuća kilometara beskonačnog feeda. Razlika je jednostavna: tamo se gleda, ovdje se vidi. Problem je što smo kao vrsta izgubili vlastiti pogled; mi ga danas samo iznajmljujemo algoritmima, dajemo im da nas “jedu”. Termodinamički blagoslov i medijska histerija Dok se civilizacija guši u pikselima, priroda u Vrhovlju ovih dana izvodi svoj najčišći proces: hibernaciju. Pod slojem snijega i leda, nasad haskapa stoji u savršenom miru. I dok bi prosječni gradski konzument sadržaja, zamotan u tri sloja sintetičke vune, vjerojatno proglasio kraj svijeta pri pogledu na termometar, za haskap je ovo trenutak trijumfa. Ova biljka nije dizajnirana za mediteransku mlitavost; ona je inženjersko remek-djelo evolucije sposobno izdržati -50 Celzijevih stupnjeva bez da joj trepne ijedna stanica. Doduše, trebaju joj nešto manje od 1000 sati temperatura u minusu da bi biljka “odspavala” kako treba. Led za nju nije neprijatelj, već izolator, prirodni firewall koji čuva resurse za proljetni boot-up. Niske temperature su blagoslov, onaj nužni reset koji eliminira parazite i slabašne pokušaje rasta prije vremena. No, promatrati taj mir istovremeno znači i promatrati komični spektakl koji priređuju mainstream mediji. Čim se živa spusti dva stupnja ispod ništice, portali vrište o „polarnim vrtlozima“, „ledenim armagedonima“ i „ekstremnim uvjetima“. Naslovi su dizajnirani da izazovu tahikardiju kod svakoga tko posjeduje pametni telefon. Ta kolektivna hipohondrija postala je toliko glupa da se dva tjedna prognozirane zime – onoga što bismo nekada nazvali „siječnjem“ – danas tretira kao nacionalna katastrofa. Sjećam se devedesetih. Tada zima nije bila “event” od tri dana koji služi za popunjavanje oglasnog prostora između dvije reklame za deterdžent i shopping centar. Zima je bila sezonsko stanje svijesti. Trajala je mjesecima, a ne dva tjedna. Snijeg nije bio „izvanredna vijest“, nego scenografija života. Danas, ako snijeg padne u subotu i ne otopi se do nedjelje popodne, sustav proglašava kolaps. Ta nesposobnost modernog čovjeka da prihvati cikličnost prirode bez senzacionalizma zapanjujuća je. Mediji nas hrane strahom jer strah najbolje skrola. Čim više straha i senzacionalizma, tim prsti brže bolje skrolaju. Globalno zabrijavanje na n-tu U službenim znanstvenim krugovima, fenomen poznat kao globalno zagrijavanje tretira se s gotovo sterilnom preciznošću. Prema etabliranim modelima, antropogeni utjecaj kroz emisiju CO2 stvara toplinsku barijeru u troposferi. Ova termodinamička jednadžba je jednostavna, linearna i — ako mene pitate — potpuno promašena u svom temelju. Ono što ja vidim, dok promatram ovaj nasad pod ledom, nije problem “izgaranja”, već problem pozicioniranja. Nazovimo to mojim terminom: Globalno zabrijavanje. Zemlja kao planet nema problem anomalija uzrokovanih isključivo ljudskim faktorom, već promjenama koje diktira Sunce i geološke lokacije uvjetovane međuigrom magnetizma Zemlje i njezine matične zvijezde. Paradoks je očit svakom tko promatra orbite: u trenutku kada nam je Sunce fizički najbliže (perihel), mi ovdje drhtimo na minusima. Kada je najdalje (afel), znojimo se na ljetnim žegama. Ključ nije u pukoj blizini, već u kutu upada i magnetskom međudjelovanju. Jučer je temperatura zraka koji je moj automobil prikazivao bila 16C, a tek kad sam se provozao spustila se ispod nule. Tu dolazimo do kardinalne greške moderne znanosti. Magnetizam je jedna sila, a elektricitet druga. To što je znanost odlučila te dvije sile spojiti u jednu — „elektromagnetsku“ — ne znači da su one neodvojive. Ta je zabluda zapečaćena radi izuma izmjenične struje i lakše industrijske primjene. U samoj srži, to su dva različita entiteta koji u specifičnim uvjetima mogu biti izolirani, ali rado su interakciji. Elektromagnetska sila postoji zbog kretanja svega, ali njezina dualnost je umjetno premošćena. Zabluda o “globalnom zagrijavanju” i opsesija CO2 otiskom zapravo je vješto konstruiran paravan. Cijela ta agenda “pozelenjavanja” nije nikakva ekološka renesansa, već pokušaj odmaka od ovisnosti o ugljikovodicima koji hrane željeznu mašineriju ratova i ekonomiju duga. Kada govorim o “zelenoj energiji”, govorim o autonomiji. To je jednostavno odmak od politike ratovanja prema samoodrživosti. Sinteza: Povratak na tvorničke postavke Na kraju, sve se svodi na pitanje frekvencije. Dok civilizacija skrola u potrazi za smislom koji se ne može naći u dvodimenzionalnom prikazu, pravi se procesi odvijaju u tišini, između polova i magneta. Mi smo društvo koje je izgubilo fokus jer smo dopustili da nam pažnju fragmentiraju sile koje ne razumijemo, dok istovremeno ignoriramo sile koje nas drže na životu. Medijsko „zabrijavanje“ o klimatskom armagedonu samo je buka u sustavu, distrakcija koja nas sprječava da uočimo dublju promjenu. Pravi otpor tom kaosu nije u potpisivanju peticija, već u povratku onome što je opipljivo i stvarno. U onome što zahtijeva dugoročni ulog, a ne trenutni lajk. Haskap pod ledom nije samo biljka; to je dokaz da se u uvjetima koje bi moderni čovjek proglasio „neprijateljskim“ gradi vrhunska kvaliteta voća koje uskoro cvjeta. On crpi snagu iz onog istog magnetizma o kojem znanost šuti, neopterećen političkim agendama. On je utjelovljenje otpornosti na hladnoću. Zato, sljedeći put kad vam palac krene u onaj refleksni pokret po ekranu, stanite. Podignite glavu. Pogledajte van, tamo gdje zima još uvijek drži svoj stari, siječanjski ritam. Prava moć ne leži u informaciji koju ste upravo konzumirali, već u sposobnosti da izađete iz te mašine i ponovno počnete vidjeti. U svijetu koji je zabrijao u površnost, fokus je jedina prava revolucija, a individualno razmišljanje prava novost. Ako ti je fokus manji od fokusa neke male ribe, šansa da budeš upecan bliži se 100%. A ako si upecan, nemoj se žaliti da nemaš zraka, jer riba na suhom se miče i izgleda živo, ali istina je da ona umire. ž

Arhitekt Danas ćemo na trenutak zastati i promotriti svijet iz jedne malo drugačije perspektive, one psihološke. Zamislite da su svi ljudi na svijetu različite igračke u jednoj velikoj, šarenoj trgovini. Većina su možda topli plišani medvjedići, veseli autići na navijanje ili oni kreativni legići koji se prilagode svakom obliku. Ja? Ja sam onaj fini, ručno izrađeni šahovski set od abonosa. Lijep na pogled, ali zahtijevam duboku koncentraciju i razumijevanje pravila da biste uopće započeli igru. Stručnjaci taj karakter nazivaju INTJ-A. Ako imate šest godina, dopustite da vam objasnim što to zapravo znači u svakodnevnom životu: Moj mozak ne miruje. On je poput vrhunskog arhitektonskog biroa koji radi 24 sata dnevno. Dok vi gledate božićno drvce, ja vidim preciznu geometriju njegovih grana, izračunavam simetriju ukrasa, uočavam koja lammpica bolje svijetli i tiho analiziram optimalnu potrošnju energije tih sitnih lampica, dok razmišljam o smrti prošlog identiteta i prolazim kroz krizu. U čemu sam dobar? U planiranju svega – od dalekosežnih životnih ciljeva do toga kako organizirati biblioteku da svaki naslov ima svoj logički smisao. U tome da vidim što radiš, objasnim ti koji koraci ti trebaju da to ostvariš, kažem kako će biti. Na to dobijem odgovor “meh” i na kraju dobijem “bilo je onako kako si rekao”. U čemu sam, recimo to tako, manje vješt? U onome što se naziva “čavrljanje”. Pitati me “kaj ima” samo kako bismo ispunili tišinu za mene je kao da pokušate pokrenuti moćno superračunalo samo da biste na njemu provjerili koliko je sati. To je nepotrebno trošenje procesorske snage. Ima nas vrlo malo. Toliko malo da nas svijet često promatra s određenom dozom čuđenja, kao da smo putnici iz nekog drugog vremena koji još uvijek pokušavaju dokučiti lokalne običaje ili kako se pali vatra. Balet u fraku (s malim viškom misli) A onda dođe prosinac. Vrijeme kada se od mene očekuje sudjelovanje u onome što nazivam “božićnim baletom”. Za jednog INTJ-a, blagdansko razdoblje je poput goleme, blještave pozornice na koju ste gurnuti bez prethodne probe. Isprva sav u znoju, no danom za danom, ulazim u formu. Osjećaj je to kao da moram plesati najzahtjevniji balet, a u mislima nosim “20 kilograma viška” – onog tereta neprestanog analiziranja i promišljanja svakog pokreta, a i fizički. Dok se drugi prirodno prepuštaju blagdanskoj melodiji, ja stojim sa strane i razmišljam o kompoziciji te glazbe, o njezinoj povijesti i o tome koliko je truda uloženo u tu prividnu spontanost. Moj ples je možda suzdržan, pomalo formalan, ali je izrazito promišljen. Ponekad se pitam primjećuju li ostali tu moju tihu borbu s formom dok pokušavam održati ravnotežu u svijetu koji je na trenutak zaboravio na logiku i razum, razboritost. Nije da sam škrt da ne kupujem poklone, već mi kupovanje poklona je nekako previše mainstream ako me ne znaš pogoditi u “žicu” i otvoriti mi mozak i um da možda nisam jedini svemirac na ovom kamenčiću nedaleko od Sunca. Umjetnost ugošćivanja: Iza zatvorenih vrata Postoji jedna krilatica koju često koristim: “Ne zvoncajte mi na vrata nenajavljeni”. U svijetu brzih poruka i nenajavljenih posjeta, to može zvučati oporo. No, dopustite da vam objasnim njezinu pravu prirodu. Moja vrata nisu bedem protiv ljudi, već čuvar mira. To je moj način da sačuvam onaj unutarnji prostor u kojem se rađaju najbolje ideje i najdublje misli. No, prava je istina – i to je ona najljepša kontradikcija mog karaktera – da ja zapravo najviše uživam u ugošćivanju. Kada vas pozovem u svoj dom, ili odlučite doći, to nije običan društveni događaj. To je čin dubokog povjerenja. To je trenutak kada “Arhitekt” spusti svoje nacrte i otvori vrata svoje privatne utvrde. Moje ugošćivanje je moja poezija. To je način na koji vam kažem da ste važni. Kad mislim važni, doista to mislim, ne kao marketinški “spin off” već doista. Provest ću sate birajući savršeno vino koje odgovara vašem ukusu, pripremit ću večeru s preciznošću koja graniči s umjetnošću, i pobrinut ću se da svaki detalj u prostoru pridonosi vašoj ugodi. To je moj tihi, gospodski način pokazivanja privrženosti. Tu nema potrebe za glasnim riječima ili blagdanskom glumom. Tu smo samo mi, prava razmjena misli i ona dragocjena tišina koja nastaje kada se dvoje ljudi uistinu razumije. Ako nas je više od pet, to je granica kruga ljudi gdje se osjećam ugodno. Jer nekako mi se čini da “baš onaj šesti” će nešto upropastiti ili će izjaviti “ja sam vegan” ili “bez glutena”. Onima koji razumiju Oni koji razumiju ovu moju mješavinu povučenosti i bezrezervne odanosti, oni su moj najuži krug. Oni znaju da moja ozbiljnost nije hladnoća, već dubina. Kad sam hladan, hladniji sam od Sibira i to nekad ljude bliske zna uplašiti. Stoga tu vještinu kao onaj koji smrzava u Mortal Kombatu ne želim koristiti jer shvaćam da je svijet ljudi topao. Krležinim riječima “možda među ljudima smrdi ali je toplo”. Oni koji to ne vide… pa, recimo samo da nije svatko spreman pročitati knjigu koja nema ilustracije na svakoj stranici. Oni koji razumiju, razumjet će. Ostali će i dalje vidjeti samo gospodina u kutu koji malo previše pažljivo promatra kako se topi led u čaši. I sasvim je ok što ne sudjeluje. Sasvim je ok sam sa svojim tko zna kojim pićem dok ne opiči pjesma koja pogađa, kao npr. “Bosnom Behar Probeharao”. Blagdani su sada iza nas. Svijet se polako vraća u svoje predvidljive tračnice, a moj unutarnji sustav ponovno uspostavlja svoju savršenu ravnotežu. Bila je to još jedna uspješna izvedba na velikoj pozornici. Preživio sam, a frak mogu vratiti neoštećen. Mi statistički rijetki ljudi, kao INTJ-A, teški smo logičari, stratezi i vizionari. Možda nas nije baš “život razočarao”, ali rijetkost smo. Kao npr. kameleonske oči, periska. Uzdišemo, no nekako uvijek važi “postane grozno, ali bit će bolje” Ako ste znatiželjni koja ste osobonost, ovdje sam ja saznao više o sebi. Preporučam i vama! https://www.16personalities.com/free-personality-test Za Arhitekte: