Zagreb. Grad koji se voli nazivati metropolom, a zapravo je samo betonska verzija seoske birtije s tramvajskim tračnicama koju su sagradili Nijemci. Grad u kojem se kulturni događaj ne mjeri po koncertima, izložbama ili kazališnim predstavama, nego po tome tko je kome izgrebao znoju, krvlju, suzama stekao Mercedes Benz. To je njihov Louvre, njihova izložba, njihova Mona Lisa – potez ključa po tuđem limu, pun strasti, zavisti i provincijalnog bijesa.

Mercedes Benz, naravno, još ako negdje kaže AMG nije bilo kakav automobil. To je vozilo plemića čija je krv stoljećima branila upravo taj Zagreb od Osmanlija koju su slali osmanlijske glave na Habsburški dvor i dobili status plemstva jer im je sjekira dobro radila. Ironija je savršena: potomak junaka koji je štitio grad sada mora štititi svoj auto od domaćih kvartovskih “junaka” – onih koji se bore protiv vlastite zavisti i gubitničkog kompleksa. Nekad su Osmanlije opsjedali grad sabljama, danas ga opsjedaju frustrirani stanari nebodera s ključem u ruci i uništavaju lak, duboko, da se mora lakirati.

I da se razumijemo – Mercedes Benz nije nikakav “flex”. To je naš obiteljski generacijski status. Još dok sam nosio pelene, sjedio sam na haubi Mercedes Benza, a jedina zapreka da ne padnem bila je čvrsta Mercedesova zvijezda. Dok su drugi klinci imali zvečke, ja sam imao nišan zvijezde pred sobom i plakao na hladnoći dok nije bilo globalnog zabrijavanja. To nije bila poza, to je bila istina koja se kreće generacijama – od kolijevke do groba, od pelena do AMG line modela.

U Velikoj Gorici takvo što ne bi prošlo. Tamo se još zna red, tamo se još poštuje tuđi lim, tamo se još vjeruje da je Mercedes Benz svetinja, slično kao u Imotskom, a ne platno za frustrirane Picassove s Ferenšcice, Ravnica i sličnih “kvartova”. Gorica je bastion još donekle zdravog razuma, dok Zagreb tone u vlastitu močvaru “Možemo, ali ne možemo”. Ovaj Mercedes treba sjebat, jer sam izgubio pare u kasinu koji je nekako preblizu ovog Mercedesa. U Gorici bi Mercedes Benz bio parkiran mirno, kao konj u štali, bez straha da će ga netko “umjetnički doraditi”.

Zagreb je, dakle, grad koji je stoljećima branjen od Osmanlija, ali danas ga nitko ne može obraniti od vlastitih lowlife stanovnika. Oni su novi osvajači – bez sablje, ali s ključem. Njihova bitka nije za slobodu, nego protiv tuđeg uspjeha. Njihova pobjeda nije oslobođenje, nego ogrebotina.

Ogrebotina kao dijagnoza

Ogrebotina na Mercedes Benzu nije samo trag metala po laku. To je dijagnoza Zagreba. To je dokaz da Zagreb nije metropola, nego provincija prerušena u grad. Varaždin kao glavni grad bio bi vjerojatno bolja opcija. Ogrebotina je njihov kulturni identitet, njihov način izražavanja. Dok drugi gradovi imaju muzeje, Zagreb ima parkinge. Dok drugi gradovi imaju umjetnike, Zagreb ima frustrirane “majstore” ključa.

I nije to slučajnost. Zagreb je prepun bića koja se hrane tuđom nesrećom. Oni ne znaju za viteštvo, povijest, plemstvo, kraljevstvo, diku Hrvata. Oni znaju samo za ključ u ruci i osmijeh na licu dok zamišljaju da su kaznili bogatstvo i “zapaprili vlasniku”. Njihova umjetnost je destrukcija, njihova kultura je zavist. Oni ne stvaraju, oni uništavaju.

Metropola ogrebotina

Zagreb se voli kititi titulama metropole, ali zapravo je glavni grad ogrebotina. To je grad u kojem se status ne mjeri po znanju, po radu, po dostignuću – nego po tome koliko si uspio uništiti tuđe. Grad u kojem je vandalizam postao folklor, a zavist nacionalni sport.

I dok se plemićki Mercedes Benz sjaji kao relikvija, bez obzira na ogrebotinu, Zagreb ga pretvara u javni pano za frustrirane kvartovske umjetnike koji jedva da imaju za pivu. Oni što nikad nisu uspjeli završiti akademiju, oni što nikad nisu uspjeli završiti ni srednju školu, oni što su završili samo na klupi ispred kvartovske trgovine – svi oni ostavljaju svoj potpis. Ogrebotina je njihova diploma.

Velika Gorica je Velika

Velika Gorica, s druge strane, ostaje bastion civilizacije, koji se otrgnuo iz ralja Zagreba Grada, kao spavaonica kod Zagreba, ali bome se probudila. Tamo se još zna što znači poštovati tuđi lim, tuđu krv, tuđu povijest. Tamo se još vjeruje da je Mercedes Benz svetinja, a ne platno za frustrirane Picasso propale klošare. Gorica je dokaz da se može živjeti bez zavisti, bez destrukcije, bez potrebe da se tuđe uništi da bi se vlastito postojanje osjetilo.

Zagreb, glavni grad jala

Zagreb danas nije metropola, nego zoološki vrt u kojem se nakotila stoka koja ne podnosi prizor uspjeha. Njihova najveća trauma nije inflacija, nije politika, nije čak ni vlastiti životni neuspjeh – nego trenutak kad netko parkira AMG line Mercedes Benz ispred njihove zgrade. Tada im se krv uzburka, mozak zaključa, a ključ postaje jedino oružje kojim mogu dokazati da postoje, ali nikad se ne vide kao ni njihove pare koje su izgubili u kockarnici tik do auta!

I naravno, uvijek ide ista sprdnja: “Ma neće on to moći platiti, lakiranje je skupo.” Kao da je plemić, čija je krv stoljećima branila Zagreb od Osmanlija, danas u problemu jer mu je netko ostavio ogrebotinu. Istina je jednostavna – lakiranje se plati, ogrebotina nestane, ali jad i jal koji su je proizveli ostaju zauvijek u Zagrebu.

Neću bacati kletvu, neću pljunuti, neću ni hračak uputiti prema osobi koja je to napravila. Jer nema smisla. Ogrebotina na Mercedes Benzu je samo podsjetnik da u Zagrebu i dalje vlada zakon zavisti. Sve se oprašta – dugovi, gluposti, pa čak i ogrebotine. Samo uspjeh se ne oprašta.