🎄 Mir svim ljudima dobre volje, čestit Božić (na filozofski način)
„Tko će uzići na Goru Gospodnju, tko će stajati na svetom mjestu njegovu?
Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti.“
Negdje je to navedeno u Svetom Pismu, mislim da je Izaija. Imati čiste ruke, nedužno srce, dušu koja se ne predaje ispraznosti. To su većinom djeca, ili odrasli ljudi, nija valjda tako teško! Ipak odrasli vole se sjećati kad je tako bilo kad su bili djeca, ali nekako je teško. Takvih ljudi ima i kad su odrasli. Božić ipak nekako može ako nas taj duh Božića obuzme, vratiti za stol i okupiti, sjediti ispred svijeća, svjetlećeg zimzelenog drveta koje simbolizira vječnost i promišljati što Božić je i što mi slavimo?
U tišini Božića, dok se svijet prividno umiruje, sjećamo se riječi evanđelista Luke: dolazi nam „Mlado sunce s visine da obasja one što sjede u tmini i sjeni smrtnoj, da upravi noge naše na put mira.“ A put mira nije široka cesta kojom se lako hoda, koja ima bezbroj ulica i dućana, nego uski put koji traži čisto srce, budnu savjest i hrabrost da se ne klanja ispraznosti, da se ide ako treba “van sebe”. Božić nije “od ovoga svijeta”.
Široki put uvijek zavodi, uvijek se lako izgubiti, poput labirinta, dok uski vodi k Životu. Toliko je uski da je devi lakše kroz ušicu igle proći nego ići tim putem. To je možda neki transcedentni, nadljudski put. I rijetki ga nalaze. Koji ga nađu, mogu šutjeti, pričati, nikaj im ne fali, gledaju cirkus i misle si dokle više.
Tek kad se oružje rastopi u plugove, a mač spremi u korice, tek tada čovjek može početi razumijevati koliko je dostojanstvo svakog čovjeka važno — jer je svaki čovjek slika Božja. Tako to vide Kršćani. Oni vođeni Duhom Božjim, trpe sve samo da je mir, pa ako i treba rekli bi “Uzmite mene, a ove pustite da odu”.
Prisjećam se i logiona: „Onaj kojemu nedostaje i najmanja stvar, nedostaje mu sve u potpunosti.“ U svijetu koji se hvasta snagom i ispraznom propagandom, taj show djeluje kao perpetualni cirkus majmuna koji se prave ljudima.
Na platnu Jusepe de Ribera iz 1616. prikazuje se Sveti Petar i Pavao. No ova slika je kao nijedna koju sam vidio. S pomoću AI alata sam tekst koji Savao drži u ruci, pokušao dešifrirati što piše i uz veliki napor, uspio sam dešifrirati simboliku koja je tko zna koliko stara. Ako su Feničani dali Grcima alfabet, ovo je pismo starije je od Feničkog. Samo ću navesti da jedan znak u tome spisu označava majmuna.
Bilo bi neumjesno da sad objašnjavam prijevod, no ono što ova slika pokazuje nije tipičan biblijski narativ. Ne pokazuje Savla odnosno Svetog Pavla koji je na putu za Damask, već je u susretu sa Svetim Petrom i kao da mu prijeti mačem i objašnjava da nije moguće ono što mu Petar želi objasniti. No na slici je važno ono što on vidi, bitan je izraz lica Svetog Pavla. Ni sam ne znam kako to opisati, u ovoj epskoj slici, u očima je nekakvo svjetlo, a njegovo lice poprima izraz potpune nevjerice. Kao da je rekli bismo “Vidio Boga”.
I prema Svetom Pismu, Savle doista vidi neopisivu svjetlost i čuje glas. Jusepe de Ribera je pokušao dočarati to preobraćenje Savla u Svetog Pavla. Jer kad se slika poveća, izraz je kompletna promjena Židova farizeja koji drži mač, te pokazuje drevni, šifrirani tekst kojem pokušava Svetom Petru pokazati i objasniti nešto. Sveti Petar izgleda kao da uopće nema oči ili da je slijep, a Pavle je ugledao nekakvo svjetlo i njegov izraz nije čuđenje, nije nevjerica, već svo njegovo objašnjavanje Petru rasplinje se i on je u stanju kompletnog preobraženja. On je nekoga ili nešto vidio i nikad više njegov život neće biti isti. To je slika preobrazbe u svjetlu.
Božić nas vraća istini tog neopisivog svijetla koje je Pavla zdrmalo: tko je Kralj Slave, kome pripada sva vlast nad zemnicima i nadzemnicima, tko je jedini Gospodar života i smrti? Rođenje Onoga kojega nisu mogli ubiti — ni Herod, ni Pilat, ni križ, ni grob — to jest temelj naše nade. Kako se to sve zbilo, tko zna. Na na svakom kraju svijeta, čuje se jeka. Ili “dodirne te glas koji nema zvuk”.
Slaviti Božić znači stati. Malo šutjeti. Kontemplirati. Jer jedna rečenica može biti overdoza. Slavimo rođenje Onoga koji nosi mnoga imena: Salvator Mundi, Pantokrator, Ješurun — miljenik Jahvin. Onoga koji je iz poniženja rođenja u štalici – jer u svratištu nije bilo mjesta, te poniženja smrti na križu, unatoč tom neimanju, inkarnirao se kao punina i praznina u isto vrijeme. Misterija kako je izgledao, kako je zvučao, kako je bilo biti u njegovoj blizini, unatoč tim svim pitanjima, On se za njegove “ovce” odnosno vjernike osjeća, “parousia”, prisutnost da je tu. Netko to doživi ovako, netko onako. Na kraju pobijedio je smrt koja je “outer darkness”, vječna tamnica, te donio vječno svoje svjetlo gdje smrti više nema. No tek kakva svjetlost to jest! Ako bi se sve zvijezda svemira spojile u jednu, On bi svijetlio jače od svih tih zvijezda. Mi to kroz Božić kao simboliziramo nekakvim svjećama i lampicama.
Kao što mlado sunce najavljuje novi ciklus godine, tako tek rođeni Isus Krist zauvijek svijetli onome kome je oko zdravo — jer ako oko nije zdravo, kolika je tama! A gdje je On, nema tame već svjetlo koje svijet ne vidi ni ne upozna. Kad bi barem oko mnogima bilo zdravo! Na slici Ribiere, pokazuje se upravo to, Pavle vidi nešto što je onkraj svega što je mogao zamisliti ili osjetiti. I do kraja života piše o tome, dok ga Neron ili Kaligula, tko već, ne raspnu u nekakvom cirkusu u Rimu.
Neka ti ovaj Božić bude blagdan svjetlosti, nade, ljubavi i mira — mira koji ne ovisi o svijetu, nego o Onome koji ga daje u punini. Ne svjetovni mir, već Kristov mir. Taj mir koji kad čovjek iskusi može se usporediti samo sa “U taj dan, ništa me više nećete pitati.”
Obilje Kristovog mira i dostojanstva svim ljudima dobrog duha i čestit Božić.
