​Kad sam prvi odlučio otvoriti vrata i ponuditi ljudima luksuz bijega „usred ničega“, u Turopolju su me gledali s onom blagom, dobronamjernom nevjericom s kojom se obično promatraju ekscentrični umjetnici. Luđak to je to. Sanjar koji ima uve v glavi. Danas, nekoliko godina kasnije, očnije 10, gledaju me kroz prozore svojih novopečenih drvenih kućica s identično kupljenim plastičnim jacuzzijima i LED rasvjetom iz kineskog uvoza. ​Dobrodošli u inflaciju Turopoljskog turizma — krajolik u kojem su svi odjednom shvatili gdje se nalazi kapital, ali su potpunosti zaboravili zašto ljudi uopće bježe iz grada, putuju i što nisu vidjeli te na kraju i zašto smo mi, kao, cijela femily razbili sa sekirom panj. ​Umjetnost zvana 2 km paradox ​Priznajem, izraz „usred ničega“ u mom je slučaju priličan geografski paradoks. Možda u selu sretnete pračovjeke ili čudne likove alternativce. Alternativci su nekad bili oni koji samo puše travu, a dogodila se transhuman renesansa. U selu svi se u nevjerici pogledavaju. Nalazimo se svega dva kilometra od asfaltirane stvarnosti, Zagreba, civilizacije i prdnemo do zračne luke Pleso. Pa ipak, onog trenutka kad kročite na imanje Haskap Cluba, ta dva kilometra djeluju kao svjetlosne godine. ​To nije bila slučajnost, nego matematički precizno projektirana iluzija tišine. Tišina nije nestala,ali push button tehnologija neo kapitalizma zabrijala je na čisti zrak, bumbare, cvijeće i eko zonu. Ideja je bila jednostavna, a opet nedostižna za prosječnog rentijera: stvoriti utočište koje nudi apsolutni mir i izolaciju među nasadima sibirske borovnice i višestoljetne šume a da pritom ne morate izgubiti poluge na ovjesu automobila vozeći se tri sata po makadamu. To je bila arhitektura doživljaja, a ne samo iznajmljivanje kvadrata pod krovom. Krenulo je tak, a sad je ovak. ​Pecanje na suhom i poplava imitatora ​I što se dogodilo kad je model uspio? Dogodio se klasični balkanski copy-paste reflex. Turopolje je preko noći postalo poligon za proizvodnju “ruralnog luksuza” po šabloni. Iznikle su kućice na svaki korak, sa svih strana svijetli isti kataloški namještaj, a oglasnici su preplavljeni frazama o “oazama mira” i “drvenim ljepoticama”. Baš bed kaj neke uopće nemaju ni recenzije, a neki koji su se snašli kao mi imamo blizu stotke ako se ubroje oni koji ne ostavljaju recenzije. Stoga model je uspio šačici lokalnih, a drugi moraju otplaćivati loš kredit i banke omastile prste. ​Problem s kopiranjem je u tome što možete prepisati formulu, ali ne možete preprepisti atmosferu. Rezultat? Tržište je preplavljeno, a rentijeri su sami sebi stvorili okruženje u kojem sada moraju — pecati u suhom. Pokušavaju prodati priču o izolaciji dok im gost s terase gleda u susjedov kompost ili sluša kosilicu s druge strane ograde. Kvantiteta je potisnula bit, a gosti su ubrzo shvatili da ‘drvena kućica’ ne znači automatski i ofce i nofce. ​Zašto se original ne da replicirati? ​Haskap Club nikada nije bio zamišljen kao industrija prenoćišta. Ovdje ne iznajmljujemo samo krevet i toplu vodu; nudimo mikrokozmos. Naše „usred ničega“ ima svoju boju, svoj miris i svoj jedinstveni okus sibirske borovnice. To je mjesto gdje se jutarnja kava pije uz pogled na uredne redove plodova, gdje tišina ima puni sastav i gdje luksuz ne dolazi iz plastične kade s mjehurićima, nego iz autentične estetike i prostranstva koje vas okružuje. ​Za sve one koji znaju prepoznati razliku između promišljenog koncepta i brzopotezne investicije, Haskap Club ostaje ono što je bio od prvog dana: originalni pionir turopoljskog paradoksa. ​Ako tražite mjesta koja su kopirana s Pinteresta, izbor je zaista golem. Ali ako želite doživjeti kako zapravo izgleda kad je “ništa” zapravo sve — znate gdje se nalazi 2 km paradox.