Daj mi par soma Hrvata, jel ti chiaro? Jeste li ikad razmišljali o Haagu? Meni vam je to čista komedija apsurda, i to balkanska! Evo, da vam ispričam, jer ovo se ne može shvatiti ozbiljno, pogotovo kad pogledaš ulogu NATO-a i Rusije. I. NATO, Rusija i Uvoz “MacShita” Devedesete, kažem vam, bile su magično vrijeme. Kao kliinac šetam u školu dok pada ju nekakve paštete s neba (nisam ih jeo). Vrijeme kada se Hrvatska rađala u vatri i dimu, a svijet je igrao najluđu predstavu u povijesti. Ogrizli se o Balkan, nije im jasno zašto su Harmonija i Kadmo našli ovdje. Harmonija i Kadmo: Od Osnivača Tebe do Besmrtnih Zmija Priča o Harmoniji i Kadmu ima nekoliko verzija, ali je najpoznatija ona koju je opisao rimski pjesnik Ovidije u svojim Metamorfozama. 1. Njihov herojski početak Kadmo je bio feničanski princ, brat Europe, a postao je slavan jer je osnovao grad Tebu u Grčkoj. On je zaslužan i za to što je Grcima donio alfabet. Harmonija (Hèrmonía, što znači “sklad” ili “jedinstvo”) nije bila obična smrtnica. Ona je bila kći boga rata Aresa i boginje ljubavi Afrodite. Bila je, dakle, utjelovljenje kontradikcije – dijete Strasti i Sukoba. Vjenčanje Kadma i Harmonije bilo je spektakl. Prisustvovali su svi bogovi, a Harmonija je dobila dva slavna dara: 2. Tragedija i Božji Gnjev Unatoč ovom velikom početku (osnivanju Tebe, herojskim djelima i božanskom vjenčanju), njihov život je bio progonjen tragedijom. Gnjev bogova, ili prokletstvo ogrlice, donosilo je neopisivu bol njihovoj djeci: Kadmo i Harmonija su, već stari i skrhanih srca, napustili Tebu, progonjeni nevoljama. Otišli su na daleki sjever, u Iliriju (današnji Balkan), gdje je Kadmo, prema mitu, vladao ilirskim plemenom Enhilejaca. 3. Transformacija u zmije (Ovidijeva verzija) U Iliriji su, nakon godina patnje, Kadmo i Harmonija došli do zaključka da su njihove nevolje kazna bogova. Kadmo je u jednom trenutku, iscrpljen i žalostan, rekao nešto što je zapečatilo njihovu sudbinu: „Ako me sudbina, dok sam tražio svoju kćer [Europu], tako progonila, ako sam ja, po kazni nekoj, prolio božansku krv u Tebe, i ako su me bogovi zbog toga kaznili, onda neka se i ja pretvorim u zmiju!” I čim je izgovorio te riječi, počeo se mijenjati: Harmonija, shrana od boli, vidjevši svog muža kako se pretvara, jecala je: „Zašto, o bogovi, i ja? Ako je krivnja u njemu (Kadmu), pustite me, ali ako je u sudbini, i ja sam kriva! Preobrazite i mene!” Bogovi, dirnuti njenom neizmjernom ljubavlju i patnjom, uslišali su joj molitvu. Dok je zagrlila supruga-zmiju, njezino tijelo također je poprimilo zmijski oblik. Simbolika Transformacije Njihova transformacija nije bila kazna, već konačni oblik pomirenja i mira: Na taj način, Harmonija (“Sklad”) i Kadmo (Osnivač civilizacije) konačno su pronašli mir u besmrtnom obliku zmija, oslobođeni ljudskih boli i prokletstava. Prokletstvo Balkana Prvo, NATO. NATO je bio onaj strogi policajac koji ti dođe na rođendan, pa ti stoji iza leđa dok režeš tortu. Kažu: Embargo na oružje, strogo zabranjeno! I stvarno, patroliraju Jadranom. Ali hej, nekim čudom, naši su kupili sve što im je trebalo: tenkove, PZO, avione… Šala: Ma, znate što? Taj UN-ov embargo na oružje bio je zapravo najbolja reklamna kampanja koju je hrvatska vojska imala. Poruka je bila: Ako stvarno želiš nešto nabaviti, to moraš kupiti ilegalno, skupo i odmah! A NATO se pravio lud. Vjerojatno su ti brodovi patrolirali jer su tražili morskog psa ili su provjeravali je li netko donio pizzu bez računa. Drugo, Rusija. Rusija, sirota. Devedesete, propada im Sovjetski Savez, hladnjaci prazni, ali skladišta puna starog, ali fino nauljenog sovjetskog “MacShitYoMama” (oružja, jel’). Oni su bili bratski nastrojeni prema Srbima, ali su bili još bratskije nastrojeni prema gotovini. Paradoks: Rusi su istovremeno u UN-u plakali kako je agresija na Srbe neprihvatljiva, a u pozadini, tiho, dogovarali isporuku Migova Hrvatskoj. To je, prijatelju, vrhunac geopolitike! To vam je kao da istovremeno na Facebooku pišeš da si protiv kave, a ispod stola piješ tri šalice. Rat je bio unosan jer je stvarao potrebu za MacShitom. A kad je rat završio? E, tad smo počeli uvoziti “Megić”! Jer, u 20. stoljeću smo kupovali oružje da se oslobodimo, a u 21. stoljeću uvozimo McDonald’s, IKEA-u i loše bankarske proizvode da dokažemo da smo “pravi Zapad”. II. Haški Apsurd: Tko će platiti ceh za “UZP Osnivanja RH”? E, tu dolazimo do vica stoljeća, a on se zove Haški Sud. Haag je bio postavljen da sudi “zločincima”, ali on je zapravo postao teatar političke kozmetike. Prvi na listi za “Udruženi Zločinački Pothvat” (UZP) bio je, naravno, Franjo Tuđman. Jer, on je glavni šef bande koja je odlučila osnovati državu, pa onda Ante Gotovina. Šala: Tuđman je, kao pravi majstor tajminga, preminuo 1999. godine. Haag je ostao sa savršeno sročenom optužnicom, ali bez glavnog optuženika. To vam je kao da naručite najveću pizzu u gradu, a dostavljač vam javi da je pećnica riknula. Što onda rade? Pošalju optužnicu onome tko je najglasnije vikao “Sloboda!”. To je bio, naravno, general Ante Gotovina. Gotovina je, dakle, dobio čast biti zamjenski krivac. Proveo je sedam godina u pritvoru u Scheveningenu (uhićen 2005., oslobođen 2012.). To vam je kao da vam na račun restorana, pored vašeg carpaccia, dodaju i bocu najskupljeg vina koju je popio predsjednik za susjednim stolom, koji je u međuvremenu nestao. Sve se svelo na pitanje: Je li Oluja bila oslobađanje ili UZP osnivanja države? Brkanje pojmova kao vic: Kada Tuđman na Brijunima priča o deložaciji, Haag kaže: UZP. Kada Gotovina na terenu provodi akciju i oslobađa, Haag kaže: UZP. Kada Gotovina na kraju kaže: “Rat je prošlost!”, Haag kaže: NE! Još 24 godine! To je bilo pravo brkanje lončića. Haški sud je legalno granatiranje Knina pretvorio u zločinačku namjeru, sve dok Meron nije rekao: “Daj, dosta je! Svi ste se pravili ludi, a sad se Gotovina nevin raspada u zatvoru! Puštajte ga i braki ga onaj neki odvjetnik Luka neki!” III. Prosvjetljenje i Slavensko Nesmijanje Oslobađajuća presuda 2012. godine bila je Pravna Oluja koja je oprala sedam godina nepravde. Gotovina je izašao, sretan kao novi ribar, i poručio nam: Ovo je kraj, idemo dalje! A mi danas sjedimo pred Teslinim ekranom (Laptop, smartphone, što već imate), i gledamo tu povijest. Pred svjetlosti tog ekrana, jasno vidimo sve te konce: Sve je postalo transparentno. U 21. stoljeću više ne trebaš biti obavještajac. Dovoljno je da čitaš internet i shvatiš da su nas sve vozali. I zato, dolazimo do zadnjeg vica, a to smo mi, Slaveni: Šala: Zašto se Slaveni nikad ne smiju kad pričaju o povijesti? Zato što je naša povijest toliko depresivno skupa i komplicirano nepoštena da bi svaki smijeh zvučao kao zadnja, najgluplja stvar koju možemo napraviti. Znači, Gotovina je slobodan, Tuđman je izbjegao sud, rat je bio “UZP Osnivanja RH”, i mi smo tu. A da se smijemo? Ma nećemo. Za svaki slučaj. Jer, ako se previše nasmijemo, možda netko opet iz Haaga pošalje optužnicu, samo ovaj put za “Udruženi Zločinački Pothvat prevelikog optimizma”. Zato šutimo i gledamo u Teslin ekran. Jer tu, barem, možemo kontrolirati brightness. A povijest? Ona i dalje radi svoje, bez da pita kaj. buymeacoffee.com/haskapclub

Napisao Gemini na prompt. Strana podrška u Domovinskom ratu: Kontrastne uloge Rusije i NATO saveza Domovinski rat (1991. – 1995.) bio je razdoblje međunarodnog embarga na uvoz oružja (Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a br. 713), što je Republiku Hrvatsku dovelo u izrazito nepovoljan položaj jer joj je prethodno oduzeto oružje Teritorijalne obrane. U tom kritičnom periodu, uloge ključnih vanjskih aktera, Ruske Federacije i Sjevernoatlantskog saveza (NATO), bile su bitno različite i često paradoksalne. 1. Uloga NATO saveza: Provedba embarga i diplomatski pritisak Uloga NATO-a kao organizacije tijekom Domovinskog rata bila je primarno formalna i nije uključivala izravno vojno angažiranje ili opskrbu oružjem. Zapravo, NATO je službeno imao suprotan učinak: 2. Uloga Rusije: Ključni dobavljač naoružanja Iako je Ruska Federacija (kao nasljednica SSSR-a) bila članica UN-a i morala se pridržavati embarga, njezina je uloga u naoružanju Hrvatske bila statistički i strateški neprocjenjiva. 3. Ruski dobrovoljci i vojnici UNPROFOR-a Za razliku od organizacijske podrške, postojale su i individualne, kontrastne uloge: Statistička analiza podrške u naoružanju RH (1991. – 1995.) Kvantitativna usporedba temeljena je na dostupnim procjenama u kontekstu ilegalnog uvoza, gdje 0% predstavlja službenu podršku. Kriterij / Akter Rusija i Postsovjetske Države NATO Savez (kao organizacija) Pojedine NATO Članice (Neslužbeno) Službena podrška naoružanju 0% (Embargo UN-a) 0% (Provedba embarga) 0% (Embargo UN-a) Procjena udjela u uvezenom oružju Dominantan (60% – 80% u teškom naoružanju) Nema direktnog udjela Manji, ali značajan (pješačko oružje, komunikacija) Ključni doprinos Zrakoplovstvo, PZO (S-300), Protuoklopne rakete Provedba UN-ova embarga; Kasnija intervencija u BiH (1995.) Logistička i manja pješačka oprema Zaključak analize: Iako je NATO službeno provodio međunarodni embargo, čime je RH dovedena u težak položaj, Rusija je bila presudan, ali neslužbeni, partner u naoružanju Hrvatske. Opskrba sovjetskim naoružanjem za novac omogućila je Hrvatskoj vojsci da postigne operativnu sposobnost potrebnu za pobjedu u ratu i obnovu suvereniteta. NATO-ov utjecaj postao je ključan tek na samom kraju rata, u Bosni i Hercegovini, čime je diplomatski kontekst rata u cjelini riješen. Koliko istine ima u ovom AI generiranom odgovoru, slobodno ostavite u komentaru! buymeacoffee.com/haskapclub

Uporno mi se nude razni AI alati za pisanje. Ponekad su korisni za napraviti skicu nekog bloga, knjige ili brzog pretraživanja u sažetku, ali umjetna inteligencija je samo agregat digitalnih informacija javno dostupnih, te se AI pravi pametnim jer to može sažeti u neki smisleni odgovor. AI ne može znati sve – što je iza paywalla, na papiru, sve što nije digitalno. Stoga ovaj članak pišem bez AI asistenta. Kao politički znanstvenik, štoviše, novinar, u svojoj struci zaradio sam 20 kuna od novinarstva. Nije to zbog toga što novinarstvno nije unosni posao za medijske kuće koje zarađuju basnoslovne marketinške dilove, već zato što sam od početka, kad sam u Glasniku Turopolja napisao dvije kartice teksta za 20kn i to je bilo to. Kartica teksta je bila 18kn, a ja sam objavio dvije kartice. Tako da sam zaradio čak 36 kuna. Novinarstvo koje sam ja stručno diplomirao je bilo ono što se tiče TV-a i radija. Tu su bili i novi mediji i pismeno novinarstvo. Novi mediji taman kad je nastao Facefook, a svi su počeli pisati knjige pa je nastao kraj svijeta, jer svatko može napisati knjigu. To mi je je zanimljivo iznio moj doktor psihić, kad je u nekoj od naših sesija izjavio “svijet je gotov kad svatko može biti pisac i napisati knjigu.” Zaista, kad posjetim knjižnicu imam nekoliko opcija – posuditi lektiru koja je zabranjena jer klinci moraju čitati lektiru. Ostalo su neke mainstream pop naslovi koji su kao “nefikcija” i “fikcija” koja je isti kalup gdje nastaje problem, dolazi nešto izmišljeno, zatim nastaje rat i dobro pobjeđuje i uspostavlja ravnotežu. Također, “nefikcija” koja daje vrhunski razrađen sadržaj o nekoj gorućoj temi, ali ta tema je usmjerena na profit pisca, a ta goruća tema ostane neriješena. Sve napisano je u kalupu iste redakture i izdavačke politike. Nije svatko Haruki Murakami. Koji je jazz restoran zamijenio pisanjem pa se svi oduševe kako on isprepliće san i javu, mačke, fantaziju i krutu realnost, bez fatalizma, već sve kroz neki njegov nadrealni filter oka i prsta. Kao novinar koji nikad to nije bio, već sam se samo čudio kako je novinarstvo “objektivno izvještavanje o laži” umjesto premise koju sam prvo naučio na faksu da je “novinarstvo objektivno izvještavanje o istini” moj koncept novinarstva se rasplinuo u “kaj je ovo?”. S vremenom mi je postalo jasno. Objektivno izvještavati o istini je u samoj premisi “istini svijeta” djelomično točno. Ponajviše o “politika je kurva” selekciji raznih sočnih ratnožednih članaka. Za razliku od prijašnjih članaka u ovom ne koristim AI, već pišem što mi je na pameti. A pamet mi jednostavno sugerira da novinarstvo ima par rubrika – žutu, zelenu i crnu. Objektivna istina nije u ideologiji, u podjeljenosti, u običnom svijetu. Istina ne pripada “svijetu”. Taj drugi svijet se može dočarati u knjigama, ili ako ima netko samostalnu platformu za pisanje kao npr. ja Tomislav, ovu haskap.club domenu. Novinarstvo kao “objektivno izvještavanje o istini” treba rasčlanbu. Pa hajdemo to rasčlaniti. “Objektivno” znači da neki objekt, automaton, robot, netko bez “duše”, makar ne mogu niti želim demonizirati ikoga tko radi ili izvještava o istini, a u svojoj biti niti ne zna što je istina. “Izvještavanje” pak podrazumijeva da nešto piše radi pisanja ili čita radi čitanja kao TV voditelji. To im je posao i zbog tog posla dobivaju nekakvu naknadu, plaću, što god da bude “kruva i cirkusa”. Taj “objekt izvještavanja” u svojoj srži nema spoznaju istine, te u tome nemoguće je stvoriti izvještaj vjeran istini osim možda u crnoj kronici. “Taj auto zabio se u stup i osoba je poginula”. To je možda najbliže “objektivnom izvještavanju o istini”. Istina je također najbliža o sportskim zbivanjima. No ne uzimajući u obzir glumu i “eventualnu korupciju” o sportskim događajima. No nema veze što je nogomet najbolja pozornica svijeta glume i spletki u nezamislivo kompetititivnom sportu. Nema veze što se događa, ali zabavno je i gubimo živce i razni klubovi svijeta žive za taj trenutak oslobađanja emocija za ljubav. Kako god da je u nogometu ili bilo kojem drugom sportu, imamo asumpciju da je ipak fair play to kaj sport drži različitim od politike. Izvještavanje o istini u novinarstvu tako se čini izvan dosega običnog novinara. Novinar izvještava ono što vidi u “svijetu”. No što je taj “svijet” o kojem novinar izvještava? To nije svijet u cjelini, već neka aktivnost, događaj. To je običan svijet “kruha i igara” ili “master of puppets” svijet riječima Metallice. To nije istinski svijet i ono što se dogovara iza svih tih događaja koji se lansiraju u javnost. Novinar tako ostaje na suhom. On jadan piše o glupostima i dobiva kikiriki, koštice… Dok oni koji igraju zgrću materijalna bogatstva i benefite slave. No hajdemo čitav ovaj članak zapapriti. Ideja “poruka je medij” je najbliža istini. Ukoliko medij kroz koju se poruka prenosi ne dozvoljava da određene informacije ili članak bude objavljen nije a priori medij koji je istinski nazidan na temelj istine. On je jedino nazidan na temelj kapitalizma informacija, ne može biti novinarski već onaj koji se tiče jednog jednostavnog pojma – propagande. Stoga novinari su su samo “propaganda”, dok je istina sakrivena. No što je istina? Istina je ova slika istine koja izlazi iz bunara s bičem da svakoga opali s istim bičem jer mnogi smo mi “fejk” bagra. Zanimljivo je što sam zamišljao da je povijest nekako linearan i točan narativ. Neke bitke i porazi. Kraljevi i kraljice. Kmetovi i poljoprivrednici. U današnje vrijeme poduzetnici i luzeri. Bogati i siromašni. Muško i žensko gdje se linija toliko zakomplicirala da više nikome ništa nije jasno. Ni meni, jer ne razumijem mnogo toga što se odvija trenutno tamo negdje gdje nisam trenutno. Mogu pročitati na vijestima što je krivo negdje na drugom kraju svijeta koji vjerojatno nikad neću vidjeti, ali opet u meni stvara tenziju. Pa zašto ovo, pa zašto ono. Eto, tak. Zato. U svom neznanju saznao sam da je cijenjeni Yang Chen-Ning, kineski teoretičar fizike shvatio kvantnu fiziku prije one knjige o kvantnoj fizici “Koji K uopće znamo?”. On je tvrdio da nije potrebno raditi akceleratore čestica niti su potrebni. U samoj teoriji, obradio je subatomske čestice tako da je dobio neviđeno mnogo priznanja od svih mogućih institucija i ljudi u svijetu znanosti. Doživio je 103 godine i neki dan je umro. Počivao u vječnom miru. Zanimljivost koju sam pročitao dogodila se na njegov 90. rođendan. “Godine 2012. održane su proslave 90. rođendana Yang-a. Kinesko sveučilište u Hong Kongu (The Chinese University of Hong Kong) bilo je domaćin znanstvene konferencije i svečane večere na kojoj je najavljeno osnivanje Arhiva C. N. Yang-a (CN Yang archive). Fizičar Kenneth Young otvorio je svečanost. Yang je također dobio crnu kocku od Sveučilišta Tsinghua na čijim je stranama ugravirano 13 njegovih ključnih doprinosa. Na kocki je na kineskom jeziku također napisano “Čestitke profesoru Chen Ningu Yangu za 90. rođendan”. Kocka sadrži i staru kinesku pjesmu koju je Yang upotrijebio u svojoj knjizi Selected Papers and Commentaries (Odabrani radovi i komentari) iz 2013. godine, a koja glasi: Komad literature Namijenjen je mileniju Ali njegove uspone i padove znaju Već u srcu autora — Du Fu” buymeacoffee.com/haskapclub

Ponekad mi se čini da hrvatski jezik ima manjkavost kad se radi o ljubavi. Žene to pokazuju na način koji muškarcima baš nije uopće jasan niti će ikad biti. One najbolje je napisati to da sve učine potpunim, ljepšim, daju dušu i sve ukrase prisutnošću. One su zagonetka za svakog muškarca i ponekad se dogodi da smo bespomoćni pred njima. Sirotinja jer ne možemo znati niti razumijeti makar im poklonimo baš sve, ali muškarac se može osjećati potpuno prazno. S druge strane, muškarci su idioti u ljubavi. Kao da nam fali pola mozga jer u pola sekunde žena može promijeniti sve i muškarac se pita pa kaj je bilo ovo? Mi prije od svega ne razumijemo sebe, a kako da razumijemo žene? To nam baš ne ide, a ako ide onda je nešto kao fortuna. Puka sreća ili sudbina ili nekakva “viša sila”. Mnogi očajni muškarci danas ljubav kupuju skupim stvarčicama za skupo žensko dupe i tijelo violine. Za razliku od prošle kolumne, u ovoj filozofiram o ljubavi. Uran je vladar vodenjaka, najčudniji lik od svih, pa tako moj horoskopski znak ima neki arhetipski utjecaj i na stil pisanja. Vodenjaci su kao kutija belgijske bombonjere. Nikad ne znaš kaj je unutra. Ili kao iz filma “The Holy Mountain” koji nikad nije završen. Činiti dobro nikad nije gotovo, niti izgleda da raditi dobro, ono što valja i vrijednosti nikad ne staje jer ovaj svijet ima ontološku grešku u nečemu. Uvijek može bolje, ali kad to izvedemo, frustrirani smo jer i tog boljeg je superlativ, i od superlativa opet super superlativ superlativa. Jednostavno naš zemaljski svijet možda ima tu grešku da iz njih učimo, da budemo bolji. Ali čak i da shvatimo sve i popijemo svu pamet svijeta, greška ostaje. Zakaj? Nemam pojma, ali ljubav pokriva tu grešku. I dalje savršena ljubav u trenu može postati horor. Mi Hrvati jednostavno kažemo “volim te”, “ljubim te”. I tak. Imamo jednu riječ – ljubav. Ali ta ljubav nas čini zbunjenima. Nemamo neki “vodič” kako voljeti, ljubiti. Koga, što, zašto, gdje, kako? Stari Grci, mudrijaši, lijepo su nas zajebali. Svijet je zavolio pare i sustave kontrole u opisu špilje koju Platon, mudrijaš, i moj prvi bijeli zec kojeg sam imao kao kućnog ljubimca se zvao. No nažalost moj zeko Platon, bio je jako malen. Stao mi je na dlan i bojao me se i kakao je i kakica mu se zalijepila na bijelo krzno. Nisam znao kako da ga očistim pa sam ga okupao. I Platon, moj mali zec je umro. Bio sam tužan jer nisam znao da se mali zečevi ne kupaju nego valjda trebao sam neku kefu nabaviti da mu krzno isčetkam. Zaista nisam imao pojma kako da mu pomognem. Bilo mi ga je žao, ali nije me satrla tuga kao nakon što godinama zavoliš neku veću životinju poput pesa. A to se opet ne može usporediti s tugom ako izgubimo voljenu osobu. E to bolje znamo, tugovati i naricati i uništit si život, vjeru, optužit svijet i spremni na nezamislivo jer smo “nešto” ili “nekog” izgubili. Ali zajebimo to, vratimo se na ljubav ili kak bi velika Slovenija rekla “ljubezen”. Starogrčaka klasifikacija ljubavi nudi bogat materijal za promišljanje o složenosti ljudskih odnosa. Njima ljubav nije samo jedna riječ ili poimanje. Stari Grci su, za razliku od modernog shvaćanja ljubavi, u anglosaksonskm “I love you” to su drugačije klasificirali. “Love” kao ljubav na jaziku Hrvata bizarno znači nešto kao “da može bum te volela ak’ imaš love”. Nemaš love? E jebiga, ak’ nemaš love nebum ja za siromaka udala se. I tak to. Mudri Grci ulavnom kroz prizmu romantične strasti, prepoznali su i imenovali više različitih oblika tog snažnog osjećaja. Ima ih osam najčešće spominjanih vrsta. Starogrčke Vrste Ljubavi: Vodič za Komplicirane Emocije Eros (ἔρως) – Strastvena, Erotska Ljubav Definicija: Imenovana po grčkom bogu plodnosti i strasti, Eros predstavlja seksualnu strast i želju, onu snažnu, intenzivnu i impulzivnu privlačnost koja se javlja na početku romantične veze. To je kad iz gornje glave sva pamet ode u donju. Barem kod muškaraca. Grci su na Eros često gledali s oprezom, smatrajući ga opasnim, vatrenim i iracionalnim oblikom ljubavi koji može zaposjesti osobu i dovesti do gubitka kontrole. Iako je neophodan za razmnožavanje da radi neki alat, njegova nestabilnost i sklonost brzom nestajanju bila je prepoznata. U modernom kontekstu, to je “zaljubljenost”, faza “leptirića u trbuhu” koja, ako se ne razvije u nešto dublje, obično izblijedi. Za dugotrajnu vezu, Grci su smatrali da se Eros mora nadopuniti drugim vrstama ljubavi. Rimljani su imali nešto sličniju klasifikaciju, Amor koji ima strelicu pa nas “pogodi da smo se zaljubili”. Philia (φιλία) – Prijateljska Ljubav, Duboko Drugarstvo Definicija: Philia je duboka, cijenjena prijateljska ljubav ili bratska naklonost koja se razvija između jednakih, zasnovana na lojalnosti, dijeljenju emocija, žrtvovanju i povjerenju. Grci su Philiju često cijenili više od Erosa, naglašavajući njezinu stabilnost i razboritost. Platon je ideju Philije razradio kao platonsku ljubav – ljubav bez fizičke privlačnosti, fokusiranu na divljenje karakteru i vrlinama drugoga. To je ljubav koja se razvija među suborcima, dugogodišnjim prijateljima, ili čak i između partnera koji su jedno drugome prvenstveno najbolji prijatelji. U nju je ugrađena spremnost na žrtvu za drugoga i iskrena briga za dobrobit prijatelja. To je odanost, nada, vjera u odnos između osoba. Storge (στοργή) – Obiteljska Ljubav, Prirodna Naklonost Definicija: Storge je prirodna naklonost i bliskost, najčešće ona koja postoji između članova obitelji – roditelja i djece, braće i sestara. Ova vrsta ljubavi je nježna, zaštitnička i bezuvjetna. Ne ovisi o izgledu, zaslugama ili postignućima, već je utemeljena na krvnoj vezi i navici. Storge je sporija za izgradnju od Erosa, ali je izuzetno čvrsta i teško se prekida. Ona hrani razvoj djeteta i daje mu sigurnost, no može se proširiti i na bliske prijatelje koje smatramo dijelom svoje “obitelji”. Agape (ἀγάπη) – Nesebična, Univerzalna Ljubav Definicija: Agape je najviši oblik ljubavi, bezuvjetna i nesebična ljubav, suosjećanje koje se proteže na sve ljude, prirodu ili Boga. Agape je “poklon ljubav”, ljubav bez očekivanja koristi ili uzvraćanja. To je altruizam u svojoj najčišćoj formi, volja da se čini dobro drugome, bez obzira na to tko je. U kršćanstvu je kasnije postala sinonim za Božju ljubav prema čovječanstvu. Ona je potrebna za zdravu zajednicu i društvo, jer predstavlja sposobnost brige za strance i opće dobro. Ludus (λούδος) – Razigrana Ljubav Ludus je zaigrana, koketna i neozbiljna ljubav. Ljubav kao igra, bez obveze. Karakteriziraju je flert, zavođenje, ples i zabava. To je ljubav mladih ili onih koji su u vezi radi uzbuđenja, a ne radi predanosti. Grci su je cijenili kao element koji unosi lakoću i radost u život. U zrelim vezama, zadržavanje Ludusa (zaigranosti, šala) smatra se važnim za održavanje iskre i lakoće. I svađa je ludus, kad na primjer stavimo veš na košaru za veš umjesto da podignemo poklopac i bacimo gaće ili hlače u košaru. Ili pak, nedajbože, čašu stavimo na stol umjesto na podložak i tri dana nas obuzme ludus. Pragma (πρᾶγμα) – Trajna, Zrela Ljubav Pragma je zrela ljubav koja je sazrela, a temelji se na razumijevanju, predanosti i zajedničkim ciljevima. To je ljubav koja traje. Pragma se često razvija iz Erosa ili Ludusa, ali s vremenom nadilazi puku strast ili igru. Temelji se na praktičnim razlozima, zajedničkim vrijednostima i sposobnosti prihvaćanja. To je svjestan izbor da se ostane s partnerom, da se “radi” na vezi i da se pokaže naklonost unatoč svim preprekama i promjenama (u izgledu, statusu, itd.). Grci bi je vjerojatno preporučili kao temelj dugog braka. Ili bi TBF pjevao “uskladimo toplomjere”. Philautia (φιλαυτία) – Ljubav Prema Sebi Philautia je ljubav prema samome sebi. Grci su razlikovali dvije vrste: pozitivnu i negativnu. Negativna Philautia je sebičnost i arogancija, egocentrična ljubav koja dovodi do usredotočenosti samo na vlastitu korist. Pozitivna Philautia je samopoštovanje i samilost prema sebi. Grci (posebno Aristotel) su smatrali da je pozitivan oblik Philautie ključan: ako ne voliš sebe, ne možeš iskreno i zdravo voljeti drugoga. Tko je siguran u sebe i brine o sebi, ima više ljubavi za dati drugima. U današnjim vremenima puno je negativne Philautia jer osuđujemo sami sebe i na nas ogroman utjecaj ima marketing. Rijetko se može nači osoba koja voli sebe i u sebi vidi da je “alles gut”. No na svu sreću, znanost je otkrila hrpu lijekova koji omogućavaju kad upadnemo u tu zamku melankolije ili depre omogućiti da se osjećamo bolje. No antidepresiv neće omogućiti to. Za zavoljeti sebe trebamo se jednostavno prihvatiti kakvi jesmo i zanemariti “kaj budu ljudi rekli” ili ona stara “pusti selo neka priča”. Manija (μανία) – Opsesivna Ljubav Manija je opsesivna, posesivna i ljubomorna ljubav koja često dovodi do ludila ili bijesa. Smatrala se neuravnoteženim stanjem, često nastalim kao posljedica nestabilne mješavine Erosa (strasti) i Ludusa (želje za igrom/zavođenjem) ili nedostatka Philautie (samopoštovanja). Osoba opsjednuta Manijom često osjeća potrebu da posjeduje partnera, proganja ga i žudi za stalnom potvrdom. U vezi je Manija toksična jer partnera pretvara u objekt želje i ispunjenja vlastitih emocionalnih praznina. Dosta je Manije u svijetu. Ne samo oko osoba kao subjekta ili objekta žudnje, već oko raznih stvari, statusa, šta ti ja znadem. Čini mi se da danas najviše ljubavi je upravo Manija. Svi smo manijaci. Sve nas treba u ludnice. Manijakalni smo prema skoro svemu. A to nije zdravo. Kad bismo dopustili šamaranje umjesto raspravljanja, da se uvede “bitchslap policy” to bi bilo produktivno. I tako ovi grčki koncepti pokazuju koliko je složena i raznolika ljubav. Od strastvenog Erosa do nesebičnog Agapea, Grci su nam ostavili temelj za razumijevanje da nijedna veza ne može biti zdrava ako se oslanja samo na jednu vrstu ljubavi. Vjerojatno ih ima i još, Mogli bismo uvesti novu propedeutiku, znanost o ljubavi. Kad netko pita tko si ti? “Ja sam Biofil, volim sve stvoreno, prirodu i društvo.” Tko si pak ti? “Ja sam Ecomanijak, imam Ludus prema zaštiti planeta Zemlje” A ti tko si? “Ma pere me Eros, nemrem si pomoći.” Kako to misliš, ne možeš si pomoći? Pa imaj Philautia prema sebi, pomozi sam sebi.” A ti četvrti tko si ti? A ja prakticiram Pragmu, zanš to ti je… Ajde, dobro, previše filozofiraš. buymeacoffee.com/haskapclub

Naš put do istinske slobode, kako za koga, počinje jednim naizgled kontradiktornim činom: zastajanjem i usporavanjem. U ovom svijetu jurnjave, stajati mirno ili hodati sporo je radikalno. Svi jure te zaposlenost i ljudski odnosi tu nikad gori. Ekrani hipnotiziraju. Toliko stvari da više ne znamo što nam je nužno i potrebno nasuprot što je van granica mogućnosti, održivosti ili jednostavno – zdravog razuma. Starogrčka “schole” nije bila puka lijenost; bila je plemeniti, posvećeni prostor dokolicе, temeljni preduvjet za duboku misao. Prije nego što je škola postala dvorana s klupama, komunističkim “packama” i”klečanju na kuruzi” te “đavolje igralište” ili slični PR spinovi iz prošlih režima 20. stoljeća. Krenulo je sve to od Freuda i njegovog rođaka Bernaysa. Freud, kokainski manijak i njegov ujac stvorili su feminizam. Freud je ostao živ do početka Hitlerovskog sranja kojeg je nekakva “crna ruka verzija 2.0” opremila metaamfetaminimina pa da priča bajke o oslobođenju nekakvih bijelaca. Sav taj PR je postao neka žena u trapericama koja puši cigaretu hodajući New Yorkom, tako pokazujući nekakvu “slobodu i jednakost muškome”; kao da je releventna Rooseveltu na konferenciji na Jalti. Schole je bila stanje uma: sloboda od nužnog rada, posvećena kontemplaciji (kasnije novijem kršćanskom konceptu budističke meditacije, koji se razlikuje u tome da u našem tijelu ušutimo kao Hramu Božjemu i prisjećanju na žrtvu ljubavi. Sokrat je dokazao da i nepismeni rob može rješavati matematiku pod tutorstvom. Ta je “schole” rodila je filozofiju, umjetnost i znanost. Krenuvši od Orfičkog jajeta i Pitagorejskih škola ili Eluzijskih misterija. Zapadnu civilizaciju koja želi postati globalna izradila je stara Grčka, ponajprije krenuvši od Platona, zatim Aristotel “Nikomahovom Etikom” te njegovim učenikom Aleksandrom Velikim po kojem je današnja Palestina dobila ime gdje se događa nekakvo “primirje” i “postiže se dogovor”. Kad se Noa nakon potopa napio od vina, prokleo je sina koji je “pokrio ga” i uz to prokleo zemlju Kanan, gdje je današnji Izrael i Palestina. Konfliktna situacija na Bliskom Istoku i u Maloj Aziji uvijek je bila napeta, jer, Sredozemlje je poput “Međuzemlja” u Gospodaru Prstenova. Sredozemlje želi biti slobodno, ali nikako ne uspjeva jer svaka religija tog, sada multikulturalnog Zapada temeljena je na Kršćanstvu, Židovstvu i Islamu duhovno. Jednako tako, Sveti Grad Jeruzalem postavljen je kao “Kamen Spoticanja” za sve narode, barem tako je navedno u Svetom Pismu. Izgleda da dok se ne postigne se potpuna pravda koju provode militantni islamisti, Bliski Istok ostati će mjesto tenzije. Do kad? Nije moja briga, kao što je briga Hrvatske i Europske Unije. Demokracija nakon drugog svjetskog rata i dobu hladnog rata za SAD postala je sredstvo “njihove ideje demokracije i Californicationa” globalno što je ontološki nezamislivo. Osvajanje svijeta kroz prilijevanje krvi, pod izlikom da čitav svijet treba pod svaku cijenu biti “Kalifornikacijski i NATOiziran”. Taj “Zapad” preko bare ne razumije da dok su oni budni, “istok” spava i obrnuto. To ne znači da su jedni budni a drugi pospani, već da se oboje bude i uviđaju greške “globalne demokracije”. Jer uz republike, postoje i monarhije. Gramzivi Zapad nije poput “Orijentalnog Istoka”. I nemoguće da krajnji zapad (Silicijski krš) bude jednakopravan “kršu Dalmacije ili Dolomita”. Izjava Donalda Trumpa u razgovoru za postizanje mira u Izraelu da će na silu razoružati Islamske ratnike, usput rekavši da je “Meloni zgodna” pokazuje u Sponvilleoj verziji redova u amoralnom kapitalizmu ono što se može nazvati “barbarstvom”. U knjizi “Je li kapitalizam moralan” Andre Comte Sponville sa Sorbonne tvrdi da je nemoguće brkati redove kapitalizma. Trump je Meloni nazvao “zgodnom” pred najvećim čelnicima zemalja dok Stanley Tucci otkriva “Bella Italia” lifestyle i svoje korijene, a nisam siguran je li itko od njih pogledao film “La Grande Bellezza”. Reći tako što je tragikomično. Prvi red kapitalizma je znanstveno-tehnološki. Taj red najvažniji je za napredak sustava kapitala. Drugi red je pravno-politički red. Treći je moralni, četvrti etički, a peti je eventualno red “ultimativne ljubavi” ili “Boga”. Trump je ozbiljno pobrkao redove i ispao barbar jer je umislio da snagom može razriješiti paradoks “kad beskonačna snaga suprotstavi se nepomičnom objektu” . U ovom smislu nepomičnom Hamasu koje nije briga za njihov život već za Božju Pravdu. Jednako tako “anđeostvo” je brkanje redova predstavljajući ideju Trumpa kao “spasitelja” dok “Salvatore Mundi” je “Kralj nad Kraljevima”, ovisno u nekom kontekstu religije. Niti jedna religija ne treba spasitelja jer religija je eventualno “nešto peto i nepoznato”. U sredini je Europa, koja je u mitovima oteta. Jedan disidentski ruski pisac Mereškovski kaže da “Europa želi poroditi mir, ali uvijek rađa rat”. Dmitrij Mereškovski sanjao je o nekom trećem tisućljeću vladavine slobode i Svetog Duha. Iz tadašnjeg Ruskog Carstva bio je prognan u Francusku jer komunizam bez Boga i pameti nije uspio. Navodno u Francuskoj revoluciji kad je glava zadnjeg francuskog monarha pala na zemlju i dalje je nešto govorila. Europa oduvijek sanja mir, no izgleda da je zajebancija gotova. Lisabonski Ugovor tiho je prošao bez referenduma i napravio davno sanjanu integriranu Europu. Europa se ozbiljno ujedinila. Oni koji su vani, ostaju vani. Oni koji su unutra su oni za koje se treba zbrinuti evropskom “kohezijskom politici”. EU je odlučila ići putem socijalne kohezije i vladavine zajedničkih prava. New York s Kipom slobode nije više mjesto gdje se događa ostvarenje nekakvog sna ili slobode jer nema politiku socijalne kohezije ili inkluzivnosti već ultra “laissez-faire” sirovom amoralnom kapitalizmu bez pravila. Značenje “amorala” kapitalizma je u tome što kapitalizam kao rad, zemlja i kapital ne mari ili je izvan kategorije morala. Moral je tek treći stup u kojem vjeruje se da su građani u mogućnosti mijenjati državu bacanjem jaja ili paradajza na ustanove vlasti, ali zaboravljaju da je vlast utemeljena na sili. Stoga moralni red je inferioran pravno-političkom. Jer moralni red u Sponvilleovom sustavu redova odnosi se na osobni moral. Danas, američka ideja je dokolicu pretvorila u još jedan “task” na listi: “Odmori se 30 minuta – efikasno!” Aplikacije za meditaciju mjere naš zen, fitness satovi nas tjeraju da budemo optimalni čak i u snu. Cijeli život pretvorili smo u jednu veliku, neprekidnu, tjeskobnu potragu za učinkovitošću i namjera je to isfurati globalno, što je nerealno, Rusiji, Kini, Indiji, Emirati, hajde priseri! Ako je netko voljan njima nametati nekakav “policy” svijet će se upišat od smijeha ili će ispasti ogroman blam. “Di je priša?” No, prava misao, ona Aha! Heureka! Ona iskra, nikad ne dolazi po rasporedu. Ona je divlja, neproračunata i duboko neučinkovita. Tiranija algoritma nas tjera da radimo brže, ali ne dopušta nam da stvaramo dublje, da uronimo u hram našeg Tijela. No algoritam nije duša, već alat. Silikonski krš. Apsurd umjetne inteligencije i ideja da će neki alat omogućiti nam da “sjedimo i ne radimo ništa s beskonačnom zabavom i euforijom spoznaje” je nerealna. Taj kontrast između vizije i efikasnosti najbolje oslikava lik rođen iz naših krajeva. Nikola Tesla – čovjek koji je sanjao o besplatnoj, bežičnoj energiji koja je danas noć pretvorila u dan, a siromašnima donijela svjetlo. Ali taj san nije mogao procvasti u surovim, iako prelijepim gudurama Like, gdje je rođen. Njegov san o svjetlu, simbolično, sinuo mu je u Budimpešti, no da bi ga ostvario morao je otići u Novi svijet, u epicentar učinkovitosti i kapitala – New York koji je nakon doba Viktorijinih stepenica i konja koji su srali u tolikim količina govana predstavili kroz idelnu ideju New Yorka i “Sam u kući” fenomena ideje Božića, ali onog američkog. Svakako Kršćani slave Božić, no zakaj je hrvatski božić nejednak američkom? Jer mi bacamo “šenicu i kuruzu i daj Bog racekov i picekov” kaj oni uopće kurca pojma nemaju. Njegova filantropska vizija znanosti, ideja da izumi služe čovječanstvu, a ne profitu, bila je u osnovi ne-učinkovita. Tesla je bio genij schole zarobljen u kavezu efikasnosti i vjerojatno “oš kupit ciglu” scenariju. Sanjam da se vratio, da sad gleda u ovaj naš današnji svijet gdje neintuitivna, hladna, redukcionistička znanost dominira koja je rascijepala atom. Ono što su vidjeli kad su rascijepili atom su vrtlozi energije, kvantove i nešto neshvatljivo je toliko jednostavno da moraš biti glup da ne shvatiš, ma kaj got. Vidio bih kako se njegova genijalnost koristi za pokušaj dominacije, a ne za oslobođenje. Vidio bi kako se filantropija izvrtala u hladnoratovski PR, bankarski George Westinghouse i J.P. Morgan šljam, a znanost se svela na utrku za sljedećim, mjerljivim proizvodom dok nisu nastali svjetski ratovi. Štoviše, Mađarska je napravila jednako pogubnu grešku kad su dva Židova otkrili još nešto nezamislivo – nuklearnu energiju i izvezli u SAD. Svi oni vjerojatno se okreću u grobu jer nisu znali da znanost ima granice te da red morala i etike nalaže te granice u razvoju znanosti da služi ljudima u “ethosu” odnosno “dobrom duhu”. Životi ovih znanstvenika nose lekciju: znanost umjesto da nas oslobađa kao grčka schole, uperena je protiv ljudi i to u obliku nezamislivih suptilnih oružja koja bi trebala biti alat. Do te točke gdje je moguće globalno uništenje. Krv, znoj i suze su nužni, mi smo biološka bića s višim kognitivnim mogućnostima. Dana nam je pamet i moramo se boriti da je zadržimo i sve što je “smart” nije “art”. Ali ta muka nije cilj. Ona je cijena koju plaćamo za trenutak slobode, kad odahnemo od rada, dobijemo prirodnu navalu nekih kemikalija u CNS-u da se osjećamo zadovoljno. Naše pravo i zdravlje da se gegamo i kušamo vrhnje vlastitog truda neće biti u tome da se potrošimo pod snagom Big Bena, sata koji nas bičuje. To je trenutak kad stojimo maleni, ne ispod zvijezda, već ispod Sunca. Zvijezde su daleko, ali Sunce svaki dan se pojavi. Zaslužili smo taj topli, efikasno-neefikasni trenutak mira jutarnjeg izlaska svjetla i posprepmit se spat kad sunce zađe. Replicirati proces koji se događa u Suncu i usmjeriti ga kao oružje masovnog uništenja kao da nije potpuna ludost dok nas i samo Sunce dovoljno muči UV zrakama. Pametnome dosta, Na kraju, moramo ponovno pronaći hrabrosti za neučinkovitost. Napredak znanosti spada u prvi red kapitalizma jer gura nas naprijed. No kad znanost postaje oružje protiv nas to se zove – zlo. Dok se AI brine za brzinu, mi ćemo se brinuti za smisao. Usporite. Udahnite. Jer istinsko vizionarstvo raste samo u onim trenucima koje tiranija učinkovitosti nije uspjela ukrasti. To je dokolica dostojna čovjeka. buymeacoffee.com/haskapclub

Ova igra je samo za budale Ploča je ispred nas kao neka jeftina verzija univerzuma. Šarena. Kartonska. Smrdi na tiskaru iz Kine i broken dreams. Ali igramo je. I tu smo. Mi smo tu. Četvero nas. Plastični. Šuplji. Spremni da se kolektivo razočaramo u sljedećih sat vremena. Zeleni već ima napadaj. “MORA se početi!” viče on, tresući se od nervoze. “MORA! Planeta umire!” “Ovo je jebena ploča za igru,” kaže žuti – pokušavajući zvučati smireno, ali srce mu lupa ko da je popio šest espresa i zaboravio da ima anksioznost i vjerojatno bi trebao plaćati 100€ za sat vremena privatne psihoterapije gdje netko kima glavom i strpa zelembaća u džep. Kad je sesija gotova, uzdahne i podigne zelembaća u zrak i divi se svojoj vještini slušanja i kimanja glavom. Njegova psihoterapija je u tome što kad mu žuti dođe da također postavi sugestivna pitanja poput “jeste li probali theta valove slušati, imam CD. Skladbe su fenomenalne.” Ili nešto tipa “Jeste li pokušali disati?” Žuti pokušava ne-disati, ali kad zadrži dah, odjednom mu treba zraka pa prodiše i ne razumije tu psihoterapiju. “Sve je planeta!” urla zeleni. Naravno vegan, wink, wink. Onaj militaristički vegan koji se zgraža. “Netko od vas jede ribeye well done? S mojim krumpirićima? Ja svaki dan pojedem kilu barem i petek na Gorice ima plac tam skroz na drugom kraju grada, ali hoću samo eko krumpir jer pesticidi i VI STE UBOJICE BUBICA! Sve je interconnected! Mi smo ekosistem! Ovaj karton je metafora! Jebeni licemjeri, kako se usudite ŠPRICATI KRUMPIR I UBIJATI BUBE ZLATICE?!” Plavi se smije. Onaj gadan, bahat smijeh tipa koji ide na ted talk o stoicizmu i posli prodaje kripto scam. “Smrt zelenima,” kaže plavi hladno. “ŠTA?” zeleni se digne kao da ga je neko ubo iglom. Moooolim?! “Čuo si,” kaže plavi i nakašlje se kao da upravo nije rekao nešto totalno poremećeno. “Vi jedete biljke. Mrkve, brokula, kupus – ŽIVA BIĆA. Čak i čaj koji kuhate ima receptore za bol. Kaj me ti u glavu s tim svojim sranjima. Vi vršite totalni genocid nad mrkvama, brokulama, zelju. Znaš da su u biti gljive pimpeki koji rastu iz zemlje. Vi ste gej. A za to isto mi se fućka. I plavi pućka svoj vejp s okusom mango-kanabis, ali samo koristi terpene bez kanabinoida jer ne smije prčkat po svom kanabinoidnom sustavu. “TO NIJE ISTINA!” zeleni je crveni u licu sad. Ili je to samo refleksija od crvenog koji sjedi pored njega i kljuca od bijesa već deset minuta. Crveni bijesni k’o kipuća peć kad su vlakovi još išli na ćuu ćuu, ugljen i to. Crveni ne govori već se napuhuje i busa. Crveni diše glasno i iritira sve ostale. Crveni gleda ploču ko da joj duguje novac. Svi sve spremaju nabrijani. “Počnimo više tu jebenu igru,” reže crveni kroz zube. “I ako ne pobijedim, palim ploču. I vas. I plastiku. Sve u kurac.” “Ne možeš se ljutiti,” veli žuti. “To su pravila.” “JEBEŠ PRAVILA!” urla crveni. “Ali… igra se zove čovječe ne ljuti se,” pokušava žuti opet. “Ma jebe mi se kak’ se zove,” crveni udara šakom o stol. “Ja se ljutim. To je moj identity. To je ko sam ja. Pojeo sam pet Carolina Reapers za ovo.” Zeleni se okreće i izbulji oči od ljubomore kaj jede jebeno bilje. Zatim kimće. “Razumijem. I ja imam identity. Ja sam vegan. Ja sam spasitelj” “SMRT ZELENIMA!” viče plavi opet, totalno opušteno, ko da je to njegova mantrа. “ZAŠTO TO GOVORIŠ?!” zeleni je na rubu suza. “Jer je istina,” kaže plavi, oslanjajući se nazad ko da leži na plaži. “Vi ste licemjeri. Koljete živu materiju i pričate o spasilačkim misijama.” Zeleni plače sad. Ili viče. Ili oboje. Teško je reći. Žuti gleda i ne zna šta da radi. Želi se uklopiti. Želi da ga vole, ali to trenutno nije prioritet ali svatko je u teškoj briji i gleda ih, anksiozan, izbezumljen. “Želim da igra počne i završi bez tragedije ak’ bi bilo ikak’ moguće plastična gospodo, ne ljuti se, naljuti se ili fakat ne znam, jebeno sam nervozan. Žuti se već raspada iznutra. On već zna da je tragedija tu. Osječa je u vazduhu. Ko vonj prije kiše. Ili požara. Kocka pada s neba odnekud (i sve počinje, ili se nastavlja, ili nikad ne prestaje) I onda. Crno-bijela kocka. Pada. Odnekud. Odozgo na ploču. Svi gledaju svoju stranu. TUTANJ. Ploča se trese. “ŠESTICA!” viče zeleni i skače kao nenormalan spreman da se makne iz svojeg zatvora. Muca i kreće “J J JA JA KREĆEM PRVI! SPAŠAVAM PLANET!” “Ti ne spašavaš ništa,” mrmlja plavi. “Ti si samo plastična figurica.” “PLASTIKA JE PROBLEM!” urla zeleni već trčeći. “JA SAM PROTIV PLASTIKE!” Kad je izašao iz kućice ponosno vodi. Otvore mu se oči i skuži da je plastičan. “Ti si plastika,” kaže žuti tiho. Zeleni zastaje. Gleda svoje ruke. Plastične. Šuplje. “Ne,” šapće. “Ne ne ne. Ja sam bio plastika. Mene je moguće razgraditi sve do stupnja atoma. Jebite se.” “Zaboravi,” kaže plavi. “Baci kocku dalje.” Kocka opet bubne na ploču. Trojka. Zeleni ide tri polja naprijed. Ili četiri. Zaboravio je brojati od uzbuđenja. “Jesi li se naljutio?” pita me crveni. “Ne znam,” kažem iskreno. “Trebam li?” “NE ZNAŠ?!” crveni je na nogama sad. “PA TO TI JE CIJELA POENTA! Ili se ljutiš ili se ne ljutiš! Nemaš sredine!” “Ali… možda ima sredine,” kaže žuti. “Možda je to cijela stvar. Možda se treban ljutiti da se ne ljutiš ali ipak se ljutiš jer se trebaš ljutiti zbog ljutnje same po sebi, ali da je ljutnja koja nije ljutnja. Recimo rafinirana ljutnja? “SMRT ZELENIMA!” viče plavi opet. “PRESTANI TO GOVORITI!” zeleni je izbezumljen. “Ja nosim kilograme kelja svaki dan i ribam puno zelja i mrkve! Pješice! PJEŠICE! Znaš li ti koliko kalorija to košta?! Znaš li ti kako je moj život mukotrpan!? “Koga boli kurac za tvoj kelj,” reže crveni. “Ja jedem meso. Žderem sve. I ljut sam. Stalno. Ali svoju ljutnju internaliziram u to da ajde ne seri i igraj dalje.” “Nije okej,” kaže žuti. “Igra kaže da se ne ljutiš.” “JEBE MI SE ZA IGRU!” crveni zgrabi kocku i baci je tako jako da ona odleti s ploče i padne negdje iza fotelje. Svi šute. Kocka je nestala. “Super,” kaže plavi. “Sad ne možemo igrati.” “DOBRO!” viče crveni. “NEKA! Ionako je sve namješteno! Ionako ja nikad ne pobijedim! Ionako ma boli me kurac.” I onda plače. Crveni plače. Vatreni, ljuti, iskreni crveni – plače. Zeleni ga gleda. “I ja plačem,” kaže tiho. “Svaki dan. Kad vidim što radimo planeti.” “SMRT ZELENIMA!” Opet vikne plavi i zijevće. “Plastični plačipizdeki. Ke?” “Lažeš,” kažem ja. “I ti plačeš. Samo ne pokažeš.” Plavi zakotrlja očima. Nastavak (bez kocke, bez pravila, bez smisla) Nekako se nastavilo igrati. Bez kocke. Izmišljali smo brojeve. “Šest,” kaže zeleni. “To nije šest,” kaže crveni. “To je laž.” “Sve je laž,” kaže plavi. “Ajde duvaj ga. Ali igramo dalje jer šta drugo imamo?” Pomičem se negdje. Možda naprijed. Možda natrag. Možda nigdje. “Jesi li se naljutio?” pita me zeleni. “Jesam,” kažem. “I nisam. Oboje. Istovremeno.” “To je nemoguće,” kaže plavi. “Nije,” kažem. “Ja sam žuti. Ja sam u sredini. Ja sam anksiozni most između vas.” “Most? Šta?” crveni me gleda čudno kao Japanac. “Da. Most. Ili zid. Ili ništa. Ne znam više. Ovo je sjebana igra.” Zeleni počinje plakati opet. “Ja samo želim da planet preživi. Zašto je to toliko teško?” “Jer ti jedeš kupus,” kaže plavi. “A kupus osjeća bol. Intenzivna poljoprivreda sjebala je zbog tvog guacamolea zalihe vode i orangutane.” “KELJ NE OSJEĆA!” viče zeleni. “Duvaj ga. Osjeća,” kaže plavi. “Pročitao sam studiju.” “Koja studija?!” “Ne sjećam se. Ali sam siguran da postoji. Negdje na internetu sigurno je istina.” Crveni se smije ali čak i njemu je nekak čudno. “Svi smo mi luzeri. Svi mi igramo igru u kojoj su pravila kontradiktorna. Ne smiješ se ljutiti, ali ako se ne ljutiš – nisi autentičan. Ako se ljutiš – prekršio si pravila. Ako ne igraš – kukavica si. Ako igraš – budala si.” “Dupli zajeb.” kažem ja. “Šta?” crveni me gleda. “Ništa. Samo… zaboravi.” Ko pobjeđuje (ili gubi, ili ni jedno ni drugo) Ne sjećam se ko je stigao prvi do cilja. Možda zeleni. Možda plavi. Možda nitko. Ali zeleni je i dalje viče o planeti. Crveni je i dalje ljut. Plavi je i dalje bahat. A žuti i dalje anksiozan jer ima intruzivne misli o ugroženosti pandi koje je vidio samo na telki i kao igračke. “Jesmo li završili?” pita plavi. “Ne,” kaže crveni. “Nikad ne završavamo.” “Onda šta radimo?” “Nastavljamo,” kaže plavi. “Jer šta drugo imamo?” Zeleni diže ruku. “Možemo spasiti planet?” “Ne,” veli žuti. “Ali možemo se praviti da ga spašavamo dok igramo igru koja nema smisla. Ili toliko je sjebana da mi se više ne da igrati i boli me kurac za tebe bahati plavi umišljenko, ti crveni smanji koliko jedeš ajvara i ti zeleni FUCK YOUR KALE!” Zeleni razmišlja. “To mi zvuči kao dobar plan. Možda posstanem vegeterijanac.” Počinje maštati kakav sir ima okus. Jednom dok je bio u srednjoj pojeo je roštilj. Razmišlja da bi mogao imati recidiv te epizode. Postaje alarmantno za njegov identitet. Crveni kimnee. “I ja se slažem. Ali ću se i dalje ljutiti.” “Naravno,” kaže žuti. “Ne bi bio ti da se ne ljutiš.” Plavi zijevće. “Smrt zelenima.” “Zašto?” pita zeleni umorno. “Ne znam,” kaže plavi. “Navika.” Epilog (koji nije epilog jer ništa ne završava) Sjedimo oko ploče. Šarene. Kartonske. Besmislene. Kocka je negdje iza fotelje. Niko je ne traži. Figurice stoje na poljima. Ili ne stoje. Ne sjećamo se više. “Čovječe, naljuti se,” kaže crveni. “Čovječe, ne ljuti se,” kaže zeleni. “Čovječe, fućkaj se,” kaže plavi. Ja – žuti – šutim. I postaje ona “awkward” šutnja. Anksioznost raste. “Kaj?” Pitam ih. “Ti si kajkavac! Ha Ha HA!” kaže plavi. “Ti si kajsija! Ha Ha Ha!” kaže zeleni. “Ti si kajmak!” Kaže crveni i zapali ploču i plastiku i ode sve u kurac. THE END Jer šta drugo imamo? Ionako su figure plastične i priča je stvarna. Sva sreća, ova igra odigrala se u “sandboxu” što znači da je virtualno stvarna. U biti sad je ono čiča miča gotova je priča. buymeacoffee.com/haskapclub

Kronika jednog domaćina koji je znao prije svih Prije oko deset godina, dok su drugi još razmišljali hoće li staviti plastificirani stol u dvorište, ja sam već imao viziju. Ne Airbnb. Ne Booking. Viziju. Kućicu, vrt, mjesto za nestati. Njemački stil kolibe iz 19. stoljeća na rubu kolabirajućeg Svetog Rimskog Carstva, dobro, malo nakon toga. Godina izgradnje: 1885. Kad su Nijemci poslali Bolle-a da izgradi Zagreb i 55 kapela u Turopolju od kojih je 10ak preživjelo, ja sam znao da će se val modernizma jednom preliti i na Turopolje, jednu od najstarijih kvazi država na svijetu bla bla. I tako je nastalo Vrhovlje — ne kao selo, nego kao ideja. Vrhovlje nastalo je od Ivanovaca, takozvanih “Vitezova Hospitalera” kroz Plemenitu Opčinu Turopoljsku tamo u 14. stoljeću. No Vukomerić dobio je ime po “Jakobu, sinu Vukote” još u 7. stoljeću kao iz pjesme Zabranjenog Pušenja “Ženi nam se Vukota”. Neki (ne)kršteni Slaven od “Plemena Vuka” došao je na ovo područje i nije otišao do danas. Srdačan pozdrav poštovanom Jašaru Kao koncept, kao neko mjesto koje bi htjelo biti otkriveno, ali u isto vrijeme sakriveno. Kao mjesto koje gleda direktno na Petrovu goru, i to s takvom preciznošću da se možeš zakleti da vidiš kako Petar Snačić još uvijek trči kroz šumu. Jer Petrova gora nije samo brdo. To je povijest. To je rana. To je mjesto gdje je zadnji hrvatski kralj narodne krvi — Petar Snačić — izgubio krunu, život i, po nekima, razum. 👑 Četiri verzije smrti Petra Snačića Prva verzija je klasična: Petar je uveden u zamku, izdan od svojih, ubijen na Gvozdu, a kruna mu je oduzeta kao da je riječ o poklon bonu. Koloman je došao, rekao “moje” i otišao s krunom. Hrvatska je plakala, ali tiho, jer nije bilo društvenih mreža. Pojavljuje se Bela IV. i daje nam nekakva prava, makar smo mi imali prava prije nego što je on izmislio nekakva prava. Druga verzija je mirotvorna. Petar je rekao: “Ma evo vam kruna, samo da ne bude krvi.” Mađari su rekli “hvala” i odmah podigli poreze i sakrili Snačića. Jer Mađari su, kako da to kažem diplomatski… šupci. Uvijek su bili jer tako zvuče. Bankomat je serekeš. Pčela je beremed. Trut je jebeberemed. I to nije uvreda, to je povijesna činjenica. Ipak, Mađari vjerojatno nisu papci već Habsburgovci koji su gnjavili Gričku vješticu. Treća verzija je mistična. Petar nije poginuo. Petar je pobjegao. U šumu. I još uvijek trči. Svake noći, kad vjetar zapuše iz pravca Petrove gore, čuješ šuštanje. To nije lišće. To je Petar. Bježi. Jer zna da ga algoritam Booking.com-a još uvijek traži. Petar je živ i nikad neće biti nađen. Četvrta verzija je teorija urote. Petar nikad nije postojao, sve je završilo sa Zvonimirom. Bio je izmišljotina plemstva da se opravda predaja krune jer je netko zajebao Zvonimira jer trebalo je ići u nekakve “križarske ratove”, a on je “samo htio braniti Hrvatsku”. U stvarnosti, kralj je bio lokalni kovač iz Vrhovlja koji je imao najjaču rakiju i najčistiji bunar i zanimala ga je samo Hrvatska. Ali povijest pišu pobjednici. I Mađari. I Austrijaci odnosno južni Nijemci. I postoji rupa u povijesti u kojem se ne ne zna gdje je zapravo nestala hrvatska kruna. No nema veze, kraljevi više nisu u modi, prijevoz im je s biciklom i sad je fora demokracija, parlament razni ustavi (samo da nisu apsolutistički). 🐝 Stereotip #1 – Ekološki ratnici protiv osa Dođu puni entuzijazma usred ljeta na 39C. “Ovo je raj! Priroda! Mir! Prekrasni krovovi!” I onda vide osu. Jednu. Koja leti. Ne napada. Samo patrolira. Ja nudim kemijski sprej. Oni kažu: “Ne, ne, mi bismo prirodno rješenje.” Dobro. Stavim limun, klinčiće, lavandu, pjevam šamanske pjesme, zamke od boca od Coca Cole s radlerom unutra. Ose se smiju i njuše radler od limuna. Drugi dan ih je pet. Treći dan ih je dvadeset i jedna nosi sunčane naočale. Gost trči po dvorištu, maše ručnikom, viče: “Zašto ste mi to dopustili?” Ja kažem: “Vi ste to tražili.” Ostavlja 6 jer “nije bilo dovoljno prirodno, ali previše prirodno”. ⚡ Stereotip #2 – Sve je super dok ne nestane struje ili se sjebe jacuzzi Gost dolazi, sve mu je savršeno. Pogled, mir, domaći sok od haskapa i aronije, ptičicice ujutro, divota i duboki uzdah. I onda nestane struje. Na pet minuta. U selu. U cijeloj općini. Gost izlazi van kao da je u apokalipsi. “Što se događa?!” Ja kažem: “Nestalo je struje.” On kaže: “Ali ja sam na odmoru!” Kao da struja zna da je on na odmoru. Drugi gost izbuši jacuzzi ispod vode, ali specifično cijev koja dovodi zrak tako da bude mjehurića. Doslovno izbuši, ne znam tko ulazi s nožem u jacuzzi. Pokušavao ga sam “malo popraviti” jer mi je šumilo i voda je curila posvuda. Sad šumi još više i štrca metar i pol u vis. Ostavlja 7 jer “jacuzzi nije bio dovoljno robustan nego plastično sranje”. Brate, to je jacuzzi iz Bauhausa, ne tenk i sjebao si ga i “Host Cover” ne funkcionira. 🔥 Stereotip #3 – Balkanci i roštilj pod zabranom Zabrana roštilja zbog požara? Nema veze. Balkanci roštiljaju. U šumi, na balkonu, na krovu, nema veze. Nabavili smo lojtre, ne znam ni od koga ni kako, ali roštiljali smo na krovu. Jedan mi je gost roštiljao na poklopcu od bojlera. Rekao je: “Ma to je inox, ne brini.” Nije inox, već plastika, ali gost je uvjeren da je bilo tako. Drugi je donio vlastiti roštilj, naravno, Balkanac, Slovenac, ali diskutabilno je o tome da je Slovenija – Balkan. Treći je pitao mogu li mu posuditi cigle da napravi “privremeni roštilj”. Ja kažem: “Zabranjeno je.” On kaže: “Pa nećemo zapalit ništa, samo ćemo malo kurit’.” Malo. Malo dima, malo mesa, malo panike, kupili smo ćevapa ne mogu predugo stajat. Ostavlja 10 jer “domaćin je fleksibilan”. Ja nisam fleksibilan. Ja sam riskirao soma eura kaznu od države i ugrozu borovice, specijalne endemske vrste zimzelenog drveća od koje se radi gin ako previše “zakurite”. 🛁 Stereotip #4 – Jacuzzi je čist? Ne kupamo se. Jacuzzi je friško opran, svježa voda od VG Vodoopskrbe (jer nemamo vodovod) dezinficiran, miriši na mentu, matičnjak i snove. Gost dolazi, pogleda ga i kaže: “Ne, ne, previše je čist. Ne izgleda prirodno.” Ja kažem: “To je svježa čista voda, ne šumski potok.” On kaže: “Ne osjećam se opušteno jer krajolik je vrlo otvoren, snimaju me sa satelitom i ima aluminijsku foliju kao kapu.” Drugi gost kaže: “Možda je previše klora. Odgodit ću ovu priliku za uživanje u hidromasaži” Ocjena 8.5 jer previše je ekspozicije. Treći kaže: “Možda je premalo klora.” Nitko se ne kupa. Jacuzzi stoji. Ja ga gledam. On mene gleda. Ostavlja 8 jer “jacuzzi nije bio korišten, ali je bio prisutan”. Prisutan. Kao duh. Kao bivša ljubav. Nitko ne zna kaj se događa i kaj tko hoće niti gdje smo. 🌱 Stereotip #5 – Razmišljamo zeleno, ali trošimo kao hidroelektrana Gost dolazi s pričom o održivosti. “Mi razmišljamo zeleno.” Dolazi s Teslom, ali traži produžni kabel od 20 metara i 50 kW snage. Ipak kaže: “Mi ne koristimo plastiku.” Ali traži dodatno 17 flaširanih boca vode jer “zicer je zicer”. “Mi štedimo struju.” Ali klima radi 24/7, dok su prozori otvoreni i zaboravio je stisnut onaj STOP na WC vodokotliću i voda lagano i sigurno curi dok ne krepa pumpa u bunaru. Poziv u ponoć, pijani gosi bune se da se ne mogu oprati. “Mi volimo prirodu.” Ali ostavljaju smeće ispred kuće jer ne vide kante za odvajanje otpada par metara dalje iza čoška kuće. Ostavlja 9 jer “nije bilo dovoljno solarno i manjak sadržaja”. Pa ako ti nedostaje sadržaja, idi prošetaj mini kanjonima s istočne i zapadne strane. Ako se vratiš, pobijedio si (bez mobitela pliz)! 🚽 BONUS Stereotip – Kuća bez vode i bez kakanja Dođe gost, pogleda kuću iz 1885., njemački stil gradnje s planjkama od hrastovine, sve originalno hrvatsko makar je njemačko. Kaže: “A gdje je tuš?” Ja kažem: “Nema. U ovoj kući. To je vanjska soba samo za spavanje” Kaže nadanje: “A gdje je voda?” Ja kažem: “Nema. To je vanjska soba samo za spavanje.” Kaže: “A gdje se… znate…” Ja kažem: “Nema. Ovdje se samo spava. U njoj se nikad nije kakalo.” Pogleda me kao da sam mu rekao da je Zemlja ravna ili kao da je Zemlja kocka. Ostavlja 5 jer “nije bilo dovoljno civilizirano” i “neispunjena očekivanja”. Brate, ti živiš bolje nego kralj prije 300 godina samo trebaš se prošetat 10 metara dalje da obaviš to kaj trebaš. Imaš Wi-Fi, klimu, bubble bath, hammock, ležaljke, milinu, imaš madrace, imaš rakiju, trebaš samo napravit par koraka. Što još hoćeš? Nirvanu? Ali Nirvana nije duhovno stanje koje se kupuje. 📈 Eksponencijalni porast standarda života Danas se ljudi žale ako nema USB punjača u sobi, mislimo na USB-C. Prije 200 godina, kralj je imao drveni zahod i slugu koji mu je grijao čarape ili umakao je noge u lavoru u kompostnom WC-u. Danas gost ima deluxe lokaciju, udobnost za spavanje, nula buke, savršeno čist zrak, čisto nebo bez svjetlosnog zagađenja, u krugu od 20 km sve moguće vrste jela, ali se žali jer mu je jastuk “previše mekan”. Ako je previše tvrd onda je “previše tvrd”. Živimo u uvjetima boljima nego što su carevi sanjali, ali svejedno — 7/10 jer “nije bilo dovoljno inspirativno”. 🏆 Zaključak – Vukomerić, Vrhovlje, frustracija i oduševljenje Ja sam prvi. Prvi koji je pokrenuo ovaj Airbnb trend. Prvi koji je dobio “Local Host” nagradu. Prvi koji je znao da će Vrhovlje biti top lokacija. I što sam dobio? Gost koji pita gdje je jacuzzi u kući iz 1885. Nije u kući, već evo tu – vani u paviljonu odnosno sjenici koja je majstorski napravljena i izdržala tri faking potresa bez da je crijep ispao jer su je radili turopoljski majstori. Tu si i ovi gumbići. Gost koji misli da se voda stvara sama i cijevi ne postoje, vodovod je apstrakcija. Gost koji ne zna da je Vukomerić mjesto “gdje vukovi kolo vode, a lisica raznosi poštu”. Ali meni je svejedno. Viktorijanske stepenice postoje jer kad su konji bili dominantan oblik prijevoza, napravljene su tako je je na Newyorškim ili Londonskim ulicama jednostavno bilo previše konjskih sranja, pa bi na takvim stepenicama valjalo promijeniti obuću. Frustracija koju imam je da prije sto i kusur godina gradovi su bili puni balege i nitko to ne shvaća. Sela na rubnim područjima nekakvih kraljevskih ili carskih ili kakvih god političkih tvorevina nisu znale što se događa 20 km dalje. Nitko nije imao pojma koju cipele nosi x celeb na y kanalu na LED ekranu. Vrhovlje je nedostižno. To nije samo lokacija. To je vibracija, frekvencija i energija koja nosi ideje vjetrom i resetira osobnost još od pamtivijeka. Nemoguće je doći kod nas, a da nemaš onaj “wow” ili uzdah efekt. Tek kad ostaneš nekoliko dana, lupi te onaj “slow” osjećaj kad te priroda, šuma, skriveni vukovi, srne, ježevi koji smucaju okolo osjete ili crvenrepke pozdrave. Ono kad te priroda ošamuti, lagano, kad osjetiš moć tišine. Simfoniju napuštene sirove, pitomo-divlje prirode. Kad čitav dan visiš u hammocku, duva vjetar, a ti se vraćaš u grad umoran k’o pas jer te ošamutio ovaj brdoviti kraj. Mnogi ulaze u posao kontinetalnog rentanja u zagrebačkom prstenu s nekom računicom. Žele “okrenut pare” u području koje je namjerno puno kisika jer je namjerno nerazvijeno industrijski jer imamo Turopoljski Lug i Zagrebačku županiju, koja je stara milijune godine, te je župan županije još stariji od županije. Područje poput Vrhovlja mjesto je koje nitko nikad nitko nije osvojo, već je svatko kroz ovo područje “produžio nezainteresirano dalje”, možda u neke veće “centre moći”. A Vrhovlje je ostalo tako slobodno i puno kisika. Nakon dobre doze kisika s Vrhovlja, u gradu sve se čini kao kad hrčak trči na onom beskonačnom kolu u sve bržem krugu potrošnje. Dok Vrhovlje ostaje otvoreno za sve, sa svojim tajnama, jarcima, potočićima, endemima, leptirima, bogomoljkama, pogledima i životinjama koje su se vratile nakon genocida koji je bio izvršen konačne 1953, vraća se vukić na vratanca. Te godine ubijen je posljednji vuk u Vukomeriću. A vuk je neki Vukota. I vukovi ponovo šeću selom – poslano od gosta. Ravnoteža postignuta. buymeacoffee.com/haskapclub