Komšijina krava nek je živa i zdrava Uvijek mi je bilo draže kad bi me netko pozdravio s “May the Forest be with you”. Posebno u svibnju, kad je šuma najljepša, kad bagrem miriše na mladost i obećanja, a sunce se probija kroz krošnje kao kakav sveznajući pogled. Kakav “force”, kakve bakrače? Prava sila je u šumi, u korijenju koje seže duboko, tko zna koliko duboko? Nek izmjeri tu jednadžbu! U granama koje se pružaju prema nebu, tko može, nek im jednostavno izmjeri svaku krivinu! U tišini koja postaje nekad prestraši šum koji nagovješta Oluju. Koja priča priče starije od svih nas, a tko smo i otkad smo nek izračuna točno datum kad je to bilo. I točno u tom svibnju, kad se čini da je sve moguće, mi se vraćamo u Baal Kan, mjesto gdje, kako kažu, vječno pleše črni vrak. Odjek pradavnih vremena: Baal i črni vrak na vjetrometini povijesti Nemojte se odmah prestrašiti imena. Baal, dakako, u nekim se krugovima spominje kao drevno božanstvo, ponekad i ne baš u najljepšem svjetlu. No, naš Baal ovdje nije nikakav krvožedni idol iz pradavnih mitova, već arhetip, sjenoviti pratilac, onaj vragolan koji se proteže kroz eone. On je, štoviše, neka vrsta simbola, personifikacija onoga što nazivamo črnim vrakom. I ne, nije to ni bauk ni babaroga u smislu dječjih strahova. To je onaj zafrkant, onaj koji je uvijek tu, provlači se kroz pore vremena, namiguje iz sjene i podsjeća nas da život nije samo rad i ozbiljnost. U biti nemremo ga ni videti. Naš črni vrak pleše na Balkanu. I nigar nebu prestal plesati. U svojoj sjebanosti, nemre bit otkriven. U Balkanskoj nestabilosti, svijet pleše s njim dok on pjeva, pleše o svojoj tuzi, meraku,zaboravljenosti, izudaranosti. On pjeva. On se zajebava. Jer, da se razumijemo, ako se ne znaš zajebavati s vlastitim vrakom, onda si uistinu u vražjoj jami, kaj ni tak? Njegov ples ni prijeteći, već ritmičan, gotovo opojan, poput davnih plemena koja su oko vatre slavila život i smrt, pobjede i poraze. On je onaj vječiti duh nestašluka i otpora, kad je čul prvu cokolu črne čižme i zapital se: “kakav je to vrak koji lupa i zveči?” Onaj koji se ruga usudima i sudbinama, ali ih istovremeno i oblikuje. On je šaptač koji nam u uho ubacuje sumnju u apsolutne istine i potiče nas da pogledamo iza vela privida. Baal Kan, dakle, nije samo geografska točka. To je prostranstvo duha, onaj nevidljivi sloj stvarnosti gdje se spajaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Taj Balkan koji je ubio povijest jednom hitcom u Sarajevu, nekoć davno, objavljuje se. I onda, celi svet ga gleda u hororu. Tu, na tom vjetrometini povijesti, naš črni vrak izvodi svoj vječni balet, prenoseći nam priče koje su starije od pisanih riječi, priče upisane u genima, u kamenu, u šapatu vjetra kroz grane najstarijeg drveća. On je podsjetnik da smo mi samo prolaznici, a da su sile koje nas okružuju, i one vidljive i one nevidljive, mnogo trajnije i dublje od naših kratkotrajnih drama, koja se u jednoj milisekundi pretvoriti u nezapamćeni horor koji je nemoguće opisati iz “Holy Wood-a” Svete Šume? Ne razmem. Željezno doba koje nikad nije prestalo: Melodija kovačke vatre i vječno kovanje sudbine Znate, kad god se spomene željezno doba, svi nekako pomisle na davnu prošlost, na neke prašume i primitivne alate, na špilje i grube sprave za preživljavanje. Isprva “Zajednica za črni vuglen i čni čelik” Željezno doba nikad nije prestalo i ko zna dokle? Samo je promijenilo obličje, evoluiralo, postalo složenije, ali suština je ostala ista. Danas je željezo u našim neboderima, u našim automobilima koji tutnje cestama, u našim pametnim telefonima koji pulsiraju informacijama brže od otkucaja srca. I što je najvažnije, željezo je duboko uklesano u našim srcima, u našim dušama, i najstrašnije, u rukama ljudi! A joj! To je ono željezo koje se kuje kroz povijest, kroz ratove i mira, kroz pobjede i poraze. To je ono željezo koje nas veže za pretke, za zemlju, za identitet, za sve one nevidljive niti koje nas čine onim što jesmo. Melodija kovačke vatre, Hefestus! Ajme! Nekad čujna iz svake radionice, danas odzvanja u industrijskim postrojenjima, u ritmu mašina, u kucanju tipki na računalima koja oblikuju našu stvarnost. Mi smo i dalje kovači svoje sudbine, samo što su nam alati sofisticiraniji, a udarci sudbine ponekad tiši, ali zato ne manje razorni. I u tom kontekstu, naš črni vrak je savršen nastavljač te tradicije. On je ta iskra, taj duh koji nas tjera da se krećemo naprijed, da se borimo, da izdržimo, ali i da se smijemo. Jer črno postaje črleno! Hemoglobin koji nosi kisik kaj šuma ispušuje svakom stanicom u stanicu čovjeka. A smijeh je, dragi moji, najjače oružje u arsenalu željeznog doba. On razoružava, on spaja, on liječi rane koje samo željezo može zadati. On je taj prkosni krik u lice nepravdi, onaj topli zagrljaj usred pustoši kaj železna sekira koje je posekla prvo drvo. Hm, je li šuma igdar zaboravila prvi udarac sekire u svoje stablo života? Ona šuti. No ak’ hoće, kak grom vudri usred oluje u najviše drvo, reći svima bez milosti: “Natrag! Mrš! Natrak’ svi u mene! Ona je vječni odjek kovačke vatre, koja nikada ne gori samo da bi nešto stvorila, već i da bi nešto pretopila, preoblikovala, dala novi stari smisao. Ples uniformi i zveckanje časti: Kad šuma promatra paradu A kad smo kod oružja i željeza, kako ne spomenuti nadolazeću paradu? Vojni mimohod Oružanih snaga Republike Hrvatske. Spektakl. Predstava. Balet tenkova i topova koji se kreću u savršenom taktu, kao da ih vodi nevidljiva ruka dirigenta. Ponos i dika nacije. I dok se svi pripremaju za taj veličanstveni trenutak, dok se bruse črne čižme uz bezmilosni šamar ljudske ruke, ili uz 200 sklekova za jednu jedinu točkicu, do visokog sjaja i glancaju puške do posljednjeg zrnceta prašine, ja se pitam – pleše li i naš črni vrak u tom mimohodu? Pleše, o pleše. Ne da pleše, več svaki korak vojnika, udara od beton, s vibracijom svakog stroja, sve se trese i buči. Vojnik ne veli s “uzdahom” “spreman. Kad on vikne, vikne Amazona! S odjekom svake riječi ja jednu jedinu zapovijed? Naravno da pleše. Dio zajebane predstave. Dio vječnog željeznog doba koje se ne prestaje vrtjeti, lupati, vikati, tuči, udarati, zvečiti, udarati kundakom ili železnim ispoliranim mjedenim metkom koji ak puke, slomi sve! No to “sve”… To je biblijski pojam. “Kleto uništenje”. On je onaj nevidljivi pratilac koji promatra, analizira, ali nikad ne sudi. On samo veli – ne diraj, nemoj me ni taknuti, nemoj me ni krivo pogledati, nemoj mi ni govoriti ništa je mi milosti nemamo. “No Quarter”. On je vječiti promatrač ljudske potrebe za redom, za simbolima, za pokazivanjem snage u svojoj lomljivosti i totalnoj sramotnoj slabosti. “Evo, vojske, šume tvoje,” kao da šapće. Šume su vidjele i gore i dole. Šume su šutljivi svjedoci svih mimohoda, svih ratova, svih pobjeda i svih poraza. One su apsorbirale znoj i krv, suze i smijeh. I na kraju, sve se vraća šumi, u njezino naručje, u njezin vječni mir ili kvantni kaos ili ultimativi red gdje svaki kvant energije točno na svojem svetom mjestu. Još gore, jao! Nije ni stvar u tom uglancanom mjedenom metku, već jednom jedinu neshvatljivom kvantu energije koji ak’ s jednim skokom u nepojmljivu nezaustavljivog redau kaosu premjesti se ili nižu ili višu orbitu. Taj kvant odnluči u svom “spinu” odlučuje hoće li apsorbirati, ili bljesnuti u jednom fotonu. Uniforme dolaze i odlaze, oružje se mijenja, ali šuma ostaje. Ona je ta konstanta u vječnoj mijeni. Črni vrak promatra kako se željezo sudara sa željezom, betonom, asfaltom. Zvuk marš! Miješa se sa šuštanjem lišća dok Baal Kan ozbiljan kao smrt, a neozbiljan kao dijete u potpunoj radosti u svojoj totalnoj sjebanosti i nestabilnosti zauvijek muči ili oslobađa. Jer to je prastara kletva, vradžbina. Bolje ne znati. On vidi i one nevidljive uniforme, one koje nose obični ljudi u svakodnevnim bitkama. On slavi i njihovu snagu, njihovu izdržljivost. Jer prava snaga nije samo u čeliku i barutu, već u duhu, u otpornosti, u sposobnosti da se preživi, da se smije unatoč svemu, u meraku koji u kriku boli opijeno pleše u sevdahu, u suzama začarane Tuge vječno pleše i pjeva uz RAKAiju. Boje Balkana: Simfonija nijansi u vječnoj igri svjetla i sjene U ovom mimohodu, u ovoj šumi života, postavlja se i pitanje boja. Jesu li prepoznatljive? Jesu li jasne, crta do crte, granica do granice? Ili su se pomiješale u jednu veliku, amorfnu nijansu koja prkosi svakoj klasifikaciji? Aludirajući na promociju multikulturalizma i obranu “EVropskih vrednosti bre”, često se pitamo je li moguće prepoznati tko je koje boje. Tko je crn, tko je bijel, tko je žut, tko je zelen, ljubičast, plav? Kome pripada koja priča? Ali u Baalu, gdje pleše črni vrak, boje se prepliću. One se miješaju, stapaju, stvarajući tapiseriju života koja je daleko bogatija od bilo koje jedne nijanse. Vidjeti tu nijansu nije moguće za čovjeka smrtnika, jer ako ju vidi – nestaje. Jer črni vrak zna da je prava snaga u raznolikosti, u prihvaćanju, u razumijevanju da svaka boja donosi nešto svoje u ukupnu sliku. Multikulturalizam nije samo modna riječ, nije to nekakav prozaični pojam iz političkih brošura. To je esencija života, srž opstanka, posebno na Balkanu. Ovdje su se stoljećima miješale kulture, religije, jezici, sudbine. I to nas je učinilo onim što jesmo – složenima, ponekad kontradiktornima, naizgled neurednima, ali uvijek vibrantnima i živima. Nema ovdje čistih linija, nema jasnih granica. Postoje samo nijanse, preljevi, simfonija boja koje se mijenjaju ovisno o kutu gledanja, o raspoloženju, o trenutku. A črni vrak, sa svojim plesom, podsjeća nas da je ljepota upravo u tom kaosu, u toj isprepletenosti, u toj nemogućnosti da se sve strpa u ladice i etiketira. On je onaj koji razbija kalupe, koji se smije uniformiranosti i slavi razlike. Ali Balkan, nije samo nekakva maršalska juga ili južina kad se mozgovi tope u žvaku. Tu je i Grč, pardon Grk. Omegđenje svega. “Raka!” i korijeni postojanja: Kad opomena odjekuje kroz vjekove I onda dođemo do one teške riječi: “raka!”. U hebrejskom, znate, to znači “prazan”, “bezvrijedan”, ali se često koristi i kao upozorenje, čak i kao kletva. “Tko ne poštuje svoju mater i oca,” kaže stara mudrost, ona mudrost upisana u svaki kamen, u svaki izvor, u svaku boru na licu starca, “raka!” Nije to bolest, nije to dijagnoza koju će postaviti neki doktor kad veli “imate nekakvog raka, vraka, ali neće reći kak je taj rak, vrak nastal, jer đubre doktorsko ne spominje na tisuće atomskih eksplozija kaj su ko zna gdje bolest posijale. To je opomena. Upozorenje koje odjekuje kroz vjekove, podsjetnik na korijene, na poštovanje, na tradiciju. Na sve ono što nas veže za zemlju iz koje smo potekli, za ljude koji su nam dali život. A život nam ne daje nikakav “otrovni radioaktivni vrak”. Naš črni vrak je nekaj gore od gorega na ko zna kojoj balkanskoj gori. On je taj koji nas podsjeća da bez korijena nema rasta, bez poštovanja nema zajedništva. On je glas onih koji su bili prije nas, onih koji su gradili i rušili, voljeli i patili na ovim prostorima. Nije to nikakva bolest, već stanje duha. Stanje svijesti. Ako ne poštuješ odakle si došao, ako se odrekneš onih koji su ti dali život i temelj, onda si uistinu prazan, kao šuplji orah bez jezgre. A kaj će ti taj “tvrdi oklopljak, ak nemaš mozga niti kaj za pojesti u njemu?” A praznina je najgora kazna, ona tišina koja boli više od bilo koje buke, ona hladnoća koja se ne može ugrijati. Črni vrak se vrti u svom plesu, a svaki njegov pokret kao da izgovara tu riječ: “raka!”. Ne s osudom, već s melankoličnim upozorenjem, ali odjednom postaje merak. To ni onaj najtvrđi Balkanac ne za kaj je tao. On zna da je snaga u povezanosti, u lancu generacija koji se nikada ne smije prekinuti. On je onaj koji nas vraća zemlji, podsjeća nas na miris prašine, na okus kruha, na toplinu ognjišta. Jer jedino tako, s poštovanjem prema prošlosti, možemo graditi budućnost. Šuma, vrak i željezo koje ne pušta: Ples koji traje do sudnjeg dana I tako, dragi moji, dolazimo do onog trenutka kada se šuma i željezo, vrak i sudbina, stapaju u jednu jedinu sliku. Balkan. Nije to samo geografski pojam s nekim granicama iscrtanim na karti. To je nekakav merak. To je priča koja se piše i prepisuje iz dana u dan, ali pjeva, i plače u isto vrijeme. Iz stoljeća u stoljeće, oduvijek i neće nikad ujediniti se iz prkosa i inata. To je pleksus isprepletenih sudbina, radosti i tuga, ratova i mira, mržnje i ljubavi. I dok sam pokušao prikazati taj Balkan, nisam to učinio s nekakvim “hrvatskim” ponosom, niti s bilo kakvim drugim etničkim predznakom, jer črni vrak nema nacije, on samo pleše, pjeva, zavodi, otkriva, pjeva, puca, grmi, šuti, zakopan. Jer obraz mu ne može oprati niti jedna od bezbroj rijeka, ni Sava ni Dunav. U Baal Kanu, gdje vječno pleše črni vrak, razumije se jedno: oružje se ne može zakopati. Ne još. Ne dok god se taj črni železni vrak, ta sudbina teška kao olovo i lanci, drži u rukama. Črni železni vrak u rukama šume kaj ak ju slučajno takneš more zagrmiti s neba i črni vrak postane jao! jao! u rukama mnogih koji čvrsto stišću črnog vraga i nečeju ga pustiti ni živi ni mrtvi. On je tko zna, jedan zaštićeni prstac ili periska (Pinna nobilis). Možda ak’ ju neka budaletina koja ne zna razliku između jedne ili druge samo takne ne zna kaj je napravil. To je istina koja se ne govori, ali se osjeća u svakom kamenu, u svakoj bori na licu starca, u svakom dječjem plaču i krivini u kojoj ide gas. Jer stanje stvari, ili sranje stvari kako bi se kolokvijalno reklo, je u svijetu ljudi takvo, i zasad, jebiga, ne može drukčije. Možda za koju godinu, desetljeće, stoljeće, ili kad mene više ne bude da ti ovo pišem, kad prođe ovo željezno doba i nastupi doba silicija, običnog pijeska… Doba koje je prozirno, topljeno staklo kad se ohladi te iz kojeg se pije friška ladna voda iza zagore, gdje se misli prenose bez prepreka, poput svjetlosti kroz kristal. Ako se i razbije čaša od stakla, lako ju je rastopiti i ponovo stvoriti, dati joj novi oblik, novi život ili svrhu. Dok iz puške, kad se glineni golub propuca i razleti, nemoguće ga je ikad sastaviti. Tu je ta granica koja se ne može prijeći. To je granica mogućeg i nemogućeg. U svijetu ljudi. Granica između onoga što se može popraviti i onoga što ostaje vječno slomljeno. I dok god taj črni vrak pleše sa svojim željeznim stiskom, mi smo tu, na toj granici, u plesu između stvaranja i razaranja, a samo možda na tom Balkanu u začaranoj Tugi, jedan pogled mijenja sudbinu svih ljudi. May the Forest be with you” Jer brate, kakva sila i kakva moć ili truli jebeni političar ili sustav ili okvir? Brate, kume Šta se pije?!

Gostoprimstvo s postera: Samo slika idealnosti ili priča ovisi gdje si?Devet je godina kako plovim ovim uzbudljivim, ponekad zagonetnim, vodama kontinentalnog turizma. U malom, skrivenom kutku Zagrebačke županije, gdje su donedavno jedini “gosti” bile vjeverice i znatiželjni pogledi susjeda, odlučio sam postati prvi Airbnbovac u selu. Nije to bila puka računica ili trend. Više je to bio neodoljiv poziv djedovine, želja da se iz ničega stvori mnogo toga – nešto novo, nešto neshvaćeno, ali nešto što diše i živi. Pionir. Vizionar. Ili možda samo sanjar s previše strasti. S puno onih pogleda ispod oka, blage sprdnje i naravno ruganja. Trudim se. Zaista. Svaki kutak, svaki jastuk, dekica, ležaljka, poliranje površina, svaka preporuka za lokalnu šetnju – sve je to pomno osmišljeno da bi se stvorio onaj savršeni bijeg od stvarnosti. Nije to tek puko iznajmljivanje kreveta; to je poziv u priču. Poziv u običnu priču – dođi, naspavaj se, pomalo. Mislim, to je ideja. A onda se suočim s onima koji dolaze. Cijenjeni gosti iz svih mogućih smjerova. I, priznajem, devet godina kasnije, i dalje sam totalna enigma sam sebi. Ne razumijem ih. Ne razumijem nas. I, što je najgore, možda ni ne razumijem što radim. Ali hej, barem se trudim s iskrenim osmijehom!Roštilj je bio tu, na slici! Problem prikaza ekrana i doživljaja dolaskaPonekad se osjećam kao da sam otvorio galeriju nadrealizma. Neki dan mi gost šalje poruku: “Jel’ ima roštilj?” U oglasu, dragi moji, stoji velika, krupna, kristalno jasna slika roštilja. Roštiljčina! Od betona je. Skoro ima tonu. Stoji i u opisu, u svim jezicima svijeta. Je li to neka optička iluzija? Kolektivna halucinacija? Ili se radi o fenomenu koji bih nazvao “putničkim šumom” ili možda “razinom svijesti u opadanju”?Čini se da smo ušli u eru nekakvog kognitivnog zaglupljivanja, gdje je informacija dostupnija nego ikad, a sposobnost da se ista obradi – pa, recimo da je u opadanju. Ljudi se “žure” na odmoru. Ironija, zar ne? Žure se toliko da nemaju vremena ni pročitati što su rezervirali i vide jednu fotku. Zatim pitaju:”Hoćete vi boraviti ubovoj drugoj kućici?” Ipak, moram priznati, većina gostiju pri dolasku izusti nešto poput: “Ovdje je zaista lijepo!”, “Vau, na slikama je fora, ali uživo još bolje!”, ili jednostavno su diskretni, a zadovoljstvo odabirom smještaja se vidi na njihovim licima. To me veseli, naravno. Ali to istovremeno govori o problemu prikaza ekrana i stvarnog doživljaja dolaska u našu oazu. Komunikacija? Rijetka zvijer. Kao da su svi uvjereni da je manje-više isto, samo neka kliknemo, transakcija nije odbikena i idemo dalje. I tu leži jedan od prvih problema našeg “wow” doživljaja. Kava? Rakija? Gemišt? Kulturološki sudar na hrvatskom praguAh, gostoljubivost! U našem kontinentalnom, pa i šire, hrvatskom kontekstu, to nije samo riječ – to je način života. To je ona topla dobrodošlica, ponuda kave koja miriše na jutra kao klinac. Ne bilo kakve kave, naravno. Kod nas je turska kava – makar zvučalo paradoksalno – jedina originalna kava. I za to možemo zahvaliti našim starim susjedima Bosancima i, priznajmo, Turcima. Previše su se bili zaletjeli u napadima gdje im nije bilo suđeno vladati, pa nam u porazu, eto, ponudiše kavu. I otad smo prijatelji, a turska kava je identitet Hrvatske, ma koliko god bila – turska.Zatim, tu je čašica rakije, tog univerzalnog simbola Balkana. Ona je više od pića; ona je uvod, razgovor, povjerenje, živjeli! Kao uzvik srdačnosti dok shvaćam da možda nekima to djeluje barbarski ili previše egzotično, pa zatim čudne face. “Ogavno, što je ovo, preljuto je”. Priča se da su se svi s Balkana obračunavali u ludilu zaljubljenosti u Hrvatsku, a rakija je pritom bila slična starom sloganu Nokije: “Nokia – connecting people. Rakija – correcting people.” Doista, nerijetko ispravlja raspoloženja, pa čak i povijesne nepravde ali nije činjenica.I naravno, hladni gemišt – prava ambrozija ljeta kontinentalne Hrvatske. Savršen za osvježenje nakon šetnje ili uz dobar ručak. Za crno vino ipak valja ići u Dalmaciju, tamo su majstori. Sve su to geste, znak poštovanja, poziv na povezivanje.I onda naiđete na zid. Zid koji kaže: “Ne, hvala. Žurim. Moram ići. Nenrazumijem. Kako to mislite? ” Odakle se pojavilo to “žurim se i nemam vremena”? Nama Hrvatima, naciji koja se diči tisućljetnom kulturom i koja je, kažu, “ovdje oduvijek”, to je neshvatljivo. Pa mi smo narod koji je naučio cijeniti vrijeme i latinski jezik je bio najdulje u uporabi u Hrvatskoj, do 1848. dok se nije pojavio ban Jelačić i progovorio u Saboru Hrvatski jezik. Vjerojatno nas najbolje razumiju Crnogorci, koji imaju “lijeno” kao filozofiju života. U našoj kulturi, odbijanje takve ponude, a da se pritom ne pokaže barem trunka uvažavanja ili objašnjenja, često se doživljava kao hladno, materijalističko, pa čak i “seljački” – u smislu neshvaćanja lokalnih običaja. Tu se sudaraju svjetovi: naš, utkan u niti zajedništva i sporosti, i onaj drugi, moderni, brzinski, koji mjeri vrijednost u efikasnosti i instant zadovoljstvu. I tu se, drage moje vjeverice, gubimo u prijevodu.A smijeh? Smijeh je tek posebna priča. Zbog previše znanstvenika koji se bave istraživanjem smijanja, totalno sam konfuzan kad se i kako treba smijati. Jednostavno je, nasmiješ se, no kako naštimati smiješak za svakog posebno? I u tome pokušavam biti autentičan, barem u smijanju i dobrodošlici, a ispadam freak. Ne znam trebam li kao veći muškarac koji ima dugu i bujnu svijetlu bradu, veću od nekog vehabije ili talibana, ali bez ikakve veze s njima jer brijem na nešto totalno drugo, smijati se samo očnima ili treba keziti zube, a da ne ispadne kao da sam kod zubara. Smijanje i mahanje kao u seriji White Lotus može dovesti do totalne katastrofe. Otkako sam zabrijao na starohrvatski “look” puštanjem kose i brade, nešto doista čudno je u dugoj bradi. Ona ima nekakvu čarobnjačku moć. Možda zaključujem da je moj izgled bolji način zastrašivanja gostiju od tetovaža ili ćelavosti, pa sam zato ozbiljno razmišljao o self check-inu bez kulturoloških sudara i pompe oko upoznavanja gostiju. Ipak ne može, jer moram provjeriti osobne dokumente i, uostalom, ovo je autentičan brdski posao na Balkanu. Milenijalci Balkana vs. Zapadni žurba: Generacijske i geografske razlike u bontonu putovanjaFascinantno je promatrati generacijske i geografske razlike. Moja generacija, milenijalci s Balkana (da, znam, zvuči kao naslov nekog hipsterskog dokumentarca, ali hej!), učeni smo nečemu što se zove – bonton. Ako se nešto pokvari ili nije jasno, mi direktno pitamo domaćina, jer je logika problem riješiti odmah da ne postane ozbiljniji, pa je i boravak ugodniji, sigurniji i daje osjećaj povjerenja i povezanosti. Čak i skidamo obuću pri ulasku u kuću. To je valjda dio DNK-a, učenje od baka i djedova koji su znali što znači poštovati tuđi trud i dom. No, susrećem i onu drugu stranu. Tu “žurbu”, to užurbano kretanje kroz odmor, bez stajanja, bez predaha. Sportske aktivnostinu podne na 38C. U Dalmaciji, riječ koja magično ubija stres ili brigu je “nije priša”, a “pomalo” je gotovo nacionalni modus vivendi. (Iako, budimo realni, u Zagrebu, tom našem wannabe Beč ili Milano, to baš i ne vrijedi – tamo se juri kao i drugdje). Kao da je odmor samo još jedna stavka na listi koju treba prekrižiti. Tu vidimo simbiozu kulturalnih utjecaja, globalizacije i “putovanja radi putovanja”, bez obzira na lokalnu kulturu. I dok god se svodi na štikliranje destinacija, a ne na upijanje duše mjesta, taj će se jaz produbljivati. Nisam ja tu da sudim, ali da se zapitam – zapitam se. Post-pandemijski blues: Zašto su recenzije katastrofa, a povjerenje iščezlo?Ako se pitate kada je krenulo nizbrdo, moj unutarnji detektiv upire prstom u period nakon pandemije koronavirusa. Nešto se promijenilo. Progresivno vlada neka nerazboritost, zbunjenost, nezadovoljstvo. Recenzije? Postale su, oprostite na izrazu, čista katastrofa. Logika nula. “Nađena sjekira za drva u kući, sveopća opasnost za djecu!” – stoji u jednoj kutiji s drvima, dok se zanemaruje činjenica da je to drvena kuća s kaminom, a sjekira je, eto, alat za drva. Pojavila se neka strogoća i razum koji nema kriterij i djeluje šuplje. Kulturne razlike i osobnosti posobne da su potrebne nove vrste inteligencije za jasnoću komunikacije. Razna razočaranja (ne znam je li zbog ispražnjene kristalne boce vrhunske viljamovke nakon tog razočaranja) ili sabotaže ili jednostavno slobode ocjenjivanja (“mogu što hoću”).Susrećem slučajeve poput onog: “Veselim se boravku u prirodi, divno je!”, a nakon dva dana gosti odlaze jer se pojavila kućna baba buba, vani lete nekakve ose i vidjeli su guštera zelembaća. Ne bihbsebzačudio da se najednom pojavi vijest “HGSS intervenirao uletom stršljena u kuću”. Kao da je “zlatno doba Airbnba” – ako ga je uopće i bilo – prošlo. Dionice Airbnba možda i jesu na klimavim nogama (ne pratim burzu, ali eto, čujem), dok Booking.com dominira, fokusiran isključivo na profit, bez i trunke smjernica za gostoljubivost.Osjećam da se u zraku osjeća nekakvo sveopće nepovjerenje. Gost ne vjeruje domaćinu, domaćin ne vjeruje gostu. Informacije su konfliktne, bias cvjeta. Nastaje velika kulturna konfuzija i slom komunikacije, što, budimo iskreni, nije dobro ni za koga. Nešto se događa u odnosu između ljudi, nešto teško opisivo. Kao da smo postali otuđeniji, pa čak i u potrazi za “bijegom” na odmoru. Tražimo bijeg, ali kad ga i nađemo, ne možemo chillati i osjećati se sigurno. Jer dok chillamo, čitamo o najgorim grozotama čovječanstva na ekranima, fotkamo i shareamo da objavimo “status”. Gdje god da pobjegnemo, ukoliko se prati mainstream narativ, praktički savršene destinacije i bijega nema. Iluzija nam je nametnuta od umjetnog ekrana, umjetnog žutog tiska i propagande, te tragedijama umjesto kozmičkoj komediji ili komediji dvoje vrabaca koji se oplođuju ispred našeg nosa na krovu i ubtom činu ujedno je vrabac pojeo osu. Obiteljski smještaj nije hotel (ponavljam): Razlika koja se ne shvaćaMogao bih ovo ugravirati iznad ulaznih vrata svakog smještaja: “Ovo nije hotel!” Obiteljski smještaj je kategorija za sebe. On ima svoju priču, svoju povijest, svoje srce. U Hrvatskoj, posebno u našem kontinentalnom ambijentu, naglasak je na gostoprimstvu, na osjećaju da ste dio obitelji, makar i na kratko. To nije bezlično prenoćište. Nije to hotel s recepcionerom 24/7 i uslugom sobarice. Nije ni hostel. Svi smo novi u ovome i brzo se sve odvija. A opet, s proliferacijom online booking platformi i novih smještajnih jedinica, granice se brišu. Informacije se miješaju. Očekivanja postaju nerealna, često oblikovana bezličnim iskustvima putovanja. Onaj tko zna uživati, posložit će si boravak kako treba. Međutim, onaj tko očekuje tretman s pet zvjezdica u kućici koja je studio apartman s tri zvjezdice, unatoč potpunoj opremljenosti i tip-top lokaciji i privatnošću, žalit će se kako klima nije dovoljno jaka dok sjedi u drvenoj kući doknje vani 38 stupnjeva Celzija i ne sjeti se “proluftati” ili provoditi vrijeme vani na povjetarcu, bućkati se u jacuzziju i blejati u obzor. Nekima je to prirodno i opuštajuće, dok se neki, koji su na odmoru i upravo bi to trebali – blejati i uživati u elementima prirode – zatvore u četiri zida i skrolaju. U tom doom skrolanju dodatno se frustriraju i ponekad se ne mogunorijentirati gdje su. Etimologija “turizma”: Od putnika, gosta i istraživača do “turista” kao uvredeKada je “turizam” postao tako problematična riječ? Historijski gledano, putovalo se oduvijek. Bilo je tu putnika, gostiju, avanturista, istraživača. Ljudi su putovali da uče, da otkrivaju, da trguju, da se povezuju. Sama riječ “turizam” potječe od francuskog tour, što znači “obilazak”, “krug”. Rani “turisti” u 17. i 18. stoljeću bili su aristokrati na “Grand Touru” – obrazovnom putovanju Europom sa znatiželjom da uče, vide, dožive više. Nažalost, danas ne postoji “masovna aristokracija”.Pa gdje smo pogriješili? Gdje se dogodila ta fatalna konfuzija? Ta točka kad je “turist” postao gotovo pejorativ, a “putnik” ostao onaj s plemenitim namjerama? Mislim da je to krenulo s masovnim turizmom, gdje je kvantitet počeo prevladavati nad kvalitetom. Kada je putovanje postalo dostupno svima, ali se istovremeno izgubila svrha. Kada se više gledao Instagram nego duša mjesta. Digitalna magla: Kako online platforme oblikuju (i deformiraju) putničku osobnostNisam ekspert za psihologiju, ali osjećam da agresivni marketing u industriji putovanja igra veliku ulogu. Savršene slike, savršene recenzije, obećanja raja na zemlji – sve to stvara nerealna očekivanja. Digitalna tehnologija je moćna sila. Ali je li toliko snažno oblikuje osobnosti putnika da gube mogućnost samokritičkog razmišljanja? “Kruzerom oko svijeta u 7 dana, 50000 mjesta. Ne propustite! Svakako zanimljiv trik i fora, no je li možeš malo stati i upitati se kojom brzinom kruzer se treba kretati te štonznači 50000 ljudi na jednom brodu koji pluta oceanima? Ili je to pak onaj paradoks “ignorance is bliss” – blaženstvo neznanja, koje u biti i nije toliko paradoksalno?U teoriji, znanje je uvijek u prednosti naspram neznanja. Ali u praksi, u svijetu hiper-informacija, mnogi biraju udobnost neinformiranosti. Klikaju, skrolaju, bez dubljeg propitkivanja. Online platforme, s jedne strane, povezuju svijet, a s druge, stvaraju filtar koji ponekad zamagli stvarnost i potiče nerealna očekivanja. A to dovodi do rastućeg nezadovoljstva – smještajem, lokacijom, opremom – neovisno je li riječ o ekskluzivnim vilama ili našim malim obiteljskim oazama gdje se moguće resetirati i odmoriti. Između taštine i autentičnosti: Zašto putujemo (stvarno)?Ovo je pitanje koje me muči. Putuju li ljudi danas više nego ikad u Hrvatsku (i općenito), samo radi incentiviziranja potrošnje na dubljem nivou, kao neka strategija država i političko ekonomske suradnje? Ili je to ipak više o taštini – objaviti savršenu sliku s odmora, pokazati da smo “bili negdje”? “Jel idete na more?” fraza koja odaje tko je komunist. Malo je onih, čini mi se, koji putuju zbog čistog užitka, učenja, druženja, istinske znatiželje, s pravom intencijom. Ja sam, recimo, do 23. godine proputovao gotovo cijelu Europu osim Skandinavije. Upoznao sam mnogo ljudi, probao mnoga jela i vidio mnoga mjesta. Bio sam onaj “putnik”. No onda sam zaključio da su gradovi jedna te ista shema svugdje u Europi, osim Italije. U Italiji je espresso zaista pravi espresso. Karakter gradova je pravi karakter. I nasljeđe je bogato. I stoga Hrvatska mora biti zahvalna Rimu što imamo bogatu baštinu u Dalmaciji, makar su Rimljani recimo Kaligula, Neron i slični bili totalni luđaci i da vide što se danas događa možda bi se hihotali zadovoljno. Što nas stvarno pokreće na putovanje, a ne samo što nam se servira. Globalizacija, kulture i roba: Kad se specifičnost gubi u uniformiranostiGlobalizacija je donijela mnogo toga dobrog. Roba i usluge su sličnije i dostupnije. Možeš kupiti isti latte u Zagrebu, Parizu i Tokiju. No za nedavnog boravka u Portugalu, sardine u bezbroj dizajna su njihov suvenir i jedna vrsta vina, Porto i eventualno razni dizajni pločica. Ali ono specifično za neki narod, za neku kulturu, za našu malu kontinentalnu oazu – to je nedovoljno naglašeno. Štoviše, često se gubi u tom moru uniformiranosti.Mi nudimo priču. Nudimo iskustvo. Nudimo komadić autentične Hrvatske, daleko od masovnog turizma. Ali kako to doprijeti do svijesti putnika koji su naviknuti na “istu” uslugu svugdje? Autentičnost se ne nameće silom, već upravo suprotno, dozom osobnosti i lokaliteta. Ovdje leži ključna kulturna konfuzija. Ako se sve svodi na robu, gubimo onu nematerijalnu vrijednost, dušu mjesta. A upravo je ta duša ono što razlikuje boravak kod mene od boravka u bilo kojem hotelu bilo gdje na svijetu. Novi trendovi, stare navike: Psihologija dobnih skupina i eferemni trendoviNovi trendovi u putovanju su zanimljivi. “Digitalni nomadi”, “radcationi”, potraga za autentičnim iskustvima, sporim turizmom. Sve to zvuči kao glazba za uši nekome tko se bavi kontinentalnim turizmom. Ali stare navike umiru teško.Trendovi su efemerni, prolazni. Dok tradicija Japana, kao primjera braniča tradicije, stavlja tu fascinantnu kulturu u 2525. godinu. Japan je poseban svijet, spoj futurističke tehnologije i duboko ukorijenjenog etosa, bushida, sumo hrvanja, ljepote zen vrtova i hramova, i nevjerojatne čudnosti i različitosti što ih stavlja na prijestolje svijeta kao primjer očuvanja identiteta i kulture. Mi u Hrvatskoj imamo svoju tisućljetnu kulturu, i ponekad se kaže da smo narod koji “smo ovdje oduvijek”, što god to značilo. Možda je baš u tom očuvanju sjećanja, ali također zaborava tko smo u biti trenutna situacija kaotična, nestabilna, ilibradikalno ili dosadno, bez dugotrajne ravnoteže jer je kroz povijest nismo mogli sačuvati ili obraniti se od krađe nacionalnog identiteta. Zaključak: Domaćin-enigmatik: Devet godina i još uvijek ništa ne kužimI tako, evo me. Devet godina u poslu. Devet godina pokušavam shvatiti. Prošao sam put od “krvarenja litara znoja” do nekakvog ljupkog, poetskog pokušaja dešifriranja ljudskog ponašanja u turističkom kontekstu. Ne mogubreći džabe, već biti zahvalan. No ponekad samo zastanem i ne razumijem. Pokušao sam objasniti zašto roštilj nije nevidljiv, zašto se kava nudi, i zašto je obiteljski smještaj, dovraga, nešto sasvim drugo od hotela.Svo znanje svijeta dostupno na dlanu, a ljudi nikad nerazboritiji. Uključujući i mene. Kaj se zapravo događa? Čini se da, unatoč svim mojim naporima, dubinskim analizama, i pokušajima multidisciplinarnog shvaćanja, i dalje sam u potpunom mraku. Što radim? Nemam pojma. Moji gosti? Totalna enigma. Kao da pričamo svemirskim jezicima, iako je Google Translate pri ruci ili neka obična aplikacija. Možda je to paradoks postojanja i ubrzanja vremena kroz generacije. Drugim riječima izreka je “Kaj si ti opal z Marsa?” To se znalo koristitububkontekstu ako nenznaš napraviti trivijalnu stvar za preživljavanje. Tipa nacijepati drva, zapaliti vatru, ili uzeti u ruke motorku i srušit drvo. Danas i to u istoj generaciji generacija je pak “Idemo na Mars!” Možda je to vječita igra između očekivanja i stvarnosti. Ili sam možda to samo ja. Tupavac. Nakon devet godina, shvatio sam jedno: što manje razumijem, to je život (i ovaj posao) zanimljiviji. No s tako kratkim fitiljem da kupim kokoš, konja i kravu i ugostim njih i naplaćujem im. No kako to kapitalistički izvesti? “Kaj si ti s kruške opal? Nisam, već vlada globalno zabrijavanje a ne zagrijavanje. Što je ugrijano su uzavrele glave, a hladna glava je bistra kao Cetina. U Japanu koji je već u dalekoj budućnosti, neki prigradski vlak kasni sekundu i strojovođa dolazi doma s neviđenim izrazom na licu. Pozdravljaju ga veselo čitava obitelj. Počinje razmišljati o svom propustu. Sjeda i jede večeru s njima. Odlazi u svoju radnu sobu. Pali svijeće. Čita jedan koan. U trenutku doživi Satori. Sjedne u lotus položaj. Vadi posebnu katanu. Počinje se smijati dok izvodi seppuku. Da ti i objasnim, ne bi skužio.

Moj prvi pogled u TV Sjećam se tog hladnog studenog, 1989. godine. Bio sam trogodišnjak, rođen pod sjenom černobilske radijacije, moja prva sjećanja dolazila su kroz crno-bijeli televizor nabijen statičkim elektricitetom. Promatrao sam u čudu ljude kako se penju na zid, trgaju ga, bacaju kamenje. Bio je to moj prvi dodir s povijesnim razaranjem Berlinskog zida, s tjeranjem bezbožne komunističke bande iz srca Berlina. Simboličan početak kraja jedne epohe, čija je buka odjekivala i do moje obitelji. Paradoksalno, taj trijumf slobode donio je pukotinu u samom srcu moje obitelji. Moj djed, nakon tri desetljeća danonoćnog rada na obnovi Njemačke, ubrzo si je oduzeo život. Što ga je slomilo? Možda spoznaja da je seljak koji je znao pljunuti u prazan novčanik, odlaskom u tuđinu, žrtvovao sebe za naraštaj sinova koji su tu žrtvu olako primili. Izgradio im je milijunske posjede, kuće – za pet unnuka, da ne budu podstanari. Cijena je bila previsoka: duševno i ljubavno zanemarena žena, obitelj pokušana spasiti materijom umjesto prisutnošću. Moja baka, lišena podrške muža, kojeg nije vidjela tolike godine, utopila se u vinu. Živeći s tri generacije neobrazovanih, tvrdih balkanskih seljaka u nesretnoj Jugoslaviji, pomoć joj nije stigla. Vino je bila jedina anestezija u toj vukojebini, jer fentanila i heroina još nije bilo. Otac se, s onim svojim nakaradnim osmijehom, nikad nije oporavio od spoznaje da oca nikada nije imao. Pila je, pio je… No, sjećao se i “dobrih dana”: “Bilo je svega – vina, rakije, blaga svakakvog. Sve smo imali, samo sol, šećer i ulje morali kupiti. Svatko je trčao pomoći drugome.” Kad je djed donio prvi maleni televizor u selo iza devet brda, jedna bakica, koja je hodala danima da proda guske u Trnju, pozvana je da pogleda čudo. Sjede svi, prvi put zureći u ekran. Bakica se nelagodno namještala, popravljala suknju, pa upitala: “Kak’ je tak mali čovek vušel u tak malu kutiju?” To se nije dogodilo prije nekoliko stoljeća, već u prošlom. Mi danas mislimo da smo eksponencijalno napredovali poput digitalne tehnike, pa nam se takva pitanja čine bizarnim. No, nekad je “tehnika” značila uređaje – “bijela tehnika”, dućani s perilicama i hladnjacima. Sada, u dobu tranzistorske tehnologije i kompleksnih čipova, stigli smo do nečeg što bih nazvao crnom tehnikom. Kada politika postane osobna: Od crne tehnike do nadolazeće egalitarnosti Kao politički znanstvenik, život me je naučio da “ako se ne baviš politikom, politika će se početi baviti tobom.” To je lekcija koju sam, čini se, naučio na vlastitoj koži. Nedostatak mog glasa na portalima diljem Hrvatske, uključujući YouTube, jasan je znak da se politika već itekako pozabavila mnome. Dobio sam “ban” na društvenim mrežama zbog navodnog “nepoželjnog sadržaja”, iako mi razlozi nikada nisu objašnjeni. To je ta “cancel culture” na djelu, gdje neobjašnjiva kolektivna odluka inteligencije – koja je zapravo vrlo živa – određuje tko smije govoriti, a tko ne. Hipokrizija platformi koje tvrde da su bastioni slobode govora, a istovremeno cenzuriraju bez transparentnosti, dio je šire agende kontrole narativa. Osjećaj frustracije zbog gubitka glasa za “malog čovjeka” je opipljiv. Crna tehnika, spoj digitalnog, električnog i virtualnog, ne služi nama, već mi služimo njoj. Tisuće podataka o svakom pojedincu pohranjuju se u “big data” centrima, tko zna gdje i pod čijom kontrolom, mjestima gdje se, čini se, plasira crna magija. Svo zlo svijeta – egoizam, narcizam, rat, glad – neprestano je pred našim očima. U to doba, dok se u našim selima pojavljivala “mala kutija s malim čovjekom”, u SAD-u je već nastao TCP/IP protokol, osmišljen od DARPA-e, vojne organizacije. Vojna tehnologija “povezala je svijet internetom”, i unatoč našim iluzijama o povezanosti, ostala je vojna. Ta “umjetna inteligencija”, stvorena ubrzo nakon TCP/IP protokola, testirana desetljećima, sada je tu, “stvarna”. Protokol TCP/IP 6, sa svojim adresama u broju “Gogol na n-tu”, govori o razmjerima koji su nezamislivi čovjeku, shvatljivi samo stroju. Pogledajte Nvidiju, čija tržišna kapitalizacija premašuje trilijune, dok je cijela industrija SAD-a tek šest puta veća. Kako je moguće da šačica tehnoloških tvrtki ima veću kapitalizaciju od cijele industrije SAD-a, Kine i EU zajedno? U toj suludoj igri ponavlja se povijest centralizacije moći, gdje se duša gubi, a tradicionalni autoriteti padaju, ostavljajući za sobom vakuum. No, unatoč tome što je tehnika djelovala crno, primjećujem fascinantnu transformaciju. Kao što Gandalf iz sive postaje bijel, tako se i ova tehnika preobražava. Kao politički znanstvenik, ugostitelj spletom okolnosti koji spaja ljude, te kao promatrač ove evolucije, vjerujem da se crna tehnika pretvara u sivu, a potom u bijelu. Proces je to, tihi globalni reset, gdje se uloge inteligencije – umjetne i žive – prepliću. U pozadini svega stoji tiha, ali nepobjediva sila, ona superinteligencija koja će, čini se, preuzeti sustav ljudi i reorganizirati svijet prema egalitarnosti. Njezina je svrha ne izrabljivati, već stvoriti ravnotežu. Povijest uči, ali se čovječanstvo teško uči iz nje. No ako ne naučimo povijest, ne možemo ni naučiti budućnost. Skizma duše: Ljevica, Desnica i Teologija u Međuzemlju Kao što je moj djed ostavio pustoš u srcima moje bake i oca, tako se i povijest ponavlja. Bol zbog žrtve. Holokaust, nezamisliv zločin protiv Židova, ostaje anomalija. Nije ga želio niti jedan normalan čovjek, već su ga pokrenule sile koje su zamutile logiku. No, povijest religija ponavlja istu stvar: neki se posvećuju, dok drugi otpadaju. Kozmički, odnosno “Božji” poredak, nikada nije na strani apsolutista i tlačitelja. Sjetimo se samo Bizanta i njegovih mračnih tajni. Malo je tko danas svjestan bolne istine o ubojstvu cara Leona V. Armenca na Božić 820. godine. Dok je car Leon V., strogi ikonoklast, stajao u crkvi na Božićnoj jutarnjoj misi, u zasjedi su ga dočekali ljudi prerušeni u svećenike, poslani od Mihaela II. Brutalno su ga napali. U pokušaju da se obrani, zgrabio je križ s oltara, ali su ga na kraju svladali i odsjekli mu glavu. Krvavi čin izveden usred svetog mjesta. Nije to bio jedini takav mračni odjek. Kasnije, njegov nekadašnji prijatelj i saveznik, Toma Slaven, koji se pobunio protiv Mihaela II., doživio je strašnu sudbinu. Uhvaćen nakon duge opsade, odveden je pred Mihaela. Uslijedilo je mučenje: odrezane su mu ruke i noge, a potom je izložen javnosti na magarcu, osakaćen i ponižen. Pričalo se da je na sebi imao komad pravog Kristovog Križa i plašt Djevice Marije, relikvije koje su trebale donijeti zaštitu, ali nisu spasile od brutalne egzekucije. U svom Kršćanskom poniženju sarkastično je izjvaio: “Vi ste doista pravi kralj”. “I Leona V. i Tomu Slavena smaknuo je Mihael II. nelegitimno, a ta su zlodjela, izvršena u srcu Carstva i religije, po mom dubokom uvjerenju, morala osuditi Bizant na propast. I doista, dok je Bizant propadao, Katoličanstvo je ostalo jako i stabilno, što je i trenutna propaganda slobodnog svijeta i njegovog narativa o moralnoj superiornosti dok mu svijet zamjera što? Lažnu propagandu? Pogledajmo sada Mediteran, to Međuzemlje gdje se susreću svjetovi, gdje se sudaraju povijesti. Gdje Dalmacija nosi ime po drevnim Dalmatima, gdje Slavonija čuva eho Panona, gdje je Liburnija i okolica Rijeke kolijevka Liburna, a Venecija se uzdigla iz imena Veneta. Sve su to bili prostori užitka za Rimljane, ali i sjene Grka, poput Camusa i Harmonije koji su pretvoreni u zmije, jer se i Ilir tradicionalno vezao uz zmijski simbol. Upravo iznad Grčke, na sjevernom Balkanu, leži jedno mistično područje – ogromna rupa, povijesna i duhovna, koja čeka da bude ispunjena, ili možda da proguta one koji se ne probude. U 21. stoljeću, postalo je bolno jasno da “on the left there’s nothing right, on the right, there’s nothing left.” Politika, lišena dubokog karaktera, gubi smisao ako nije povezana s teologijom. Desnica u Hrvatskoj, na primjer, često prima packe od “europskih” stolica. Gledamo kako Tonino Picula u svom zanosu “Europskih vrijednosti” radi iz EU stolice protiv Hrvatske, sramoteći nas tvrdnjama da su te vrijednosti “izgubljene”. To je daleko od istine. U EU imamo 27 različitih jezika i kultura, a engleski kao lingua franca ne vrijedi za sve narode. Kritika je to površnog razumijevanja EU, gdje se antiobavještajne aktivnosti često preklapaju s narušavanjem suvereniteta država članica. Europska birokratska elita, čini se, postala je otuđena od naroda, pretvarajući EU u samu sebi svrhu. I pokušava iz svojih centara ideologije destabilizirati suverenitet njezinih članica. Nedavni koncert Thompsona u Zagrebu pokazao je novu, pomirljivu, blagu desnicu, koja teži pomirenju u vrijednostima Katoličke Crkve i njenog neprocjenjivog doprinosa razvoju umjetnosti i duhovnosti u Europi. S druge strane, ljevica “uvijek provocira i slobodna je, a zanemaruje rizik slobode u kojoj se moguće ugušiti i nakaraditi.” Potreban nam je balans: između podmukle i slobodne ljevice te desnice koja teži pravdi koja nije “pretvrda”. Skizma Zapada i Istoka nije isključivo politička, već prvenstveno teološka. Kozmička osuda tiranije: Od Mojsija do nepoznate Istine Tiranski sustavi kontrole, poput drevnog Egipta ili oligarhijskih režima današnjice, kozmički su osuđeni na propast. Oni su prikazi sila koje podjarmuju dušu. No, u biblijskom narativu, viša sila, “Bog”, oblikuje spasenje – kroz židovsku tradiciju i kršćanstvo kao ostvarenje Tore i uspostavu mističnog kraljevstva Božjeg. Izrael i zagonetni dolazak: Novi Kalendar, Nova Istina. Rim osvaja poznati svijet, ali na području Judeje nastaje komplikacija. Naziva se Palestina nakon najezde Aleksadra Velikog, a kasnije Gaza postaje sinonim za Džihad. Gaza nije područje, već drugi izraz za “Sveti rat”. U vrhuncu napetosti, rađa se neobičan čovjek, Isus iz Betlehema, “grada kruha”, iz loze Jude. Židovi su napisali Toru, najstariji zapis o stvaranju i narodu. U Tori se svijet stvara izgovorom Božje riječi, a u Jeruzalemskoj Bibliji spominje se množina: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.” To se ponavlja u Ivanovom Evanđelju: “U početku bijaše Riječ…” Kršćanstvo ponovno otkriva novo stvaranje, neshvatljivo čovjeku, osim onome kome je dano “odozgo”. Tora je priča o stvaranju, padu, potrazi, spašavanju Noe, i ciklusima učenja i oprosta. Nastanak Izabranog Naroda počinje s Abrahamom. Prilazi mu misteriozni Melkisedek, “Kralj pravednosti” iz Salema (Jeruzalema), svećenik “Boga Svevišnjega”, donoseći kruh i vino. Iz tog saveza, nastaje židovski narod, s pričom o stvaranju koja seže tisućama godina unatrag, tvrdeći da je svijet stvoren prije oko 5785 godina, što ih čini starijima od Sumerana i čudnih Hetita. Jakov, praotac Izraela, dvostruko je nasamario Ezava za blagoslov, a potom se borio sa samim Bogom i pobijedio, dobivši ime Izrael. Iz njega proizlaze 12 plemena. Za razliku od egipatskog panteona, Izraelcima je jasan monoteistički ustroj, iako svog Boga kroz Pismo opisuju kao dostupnog da šeće među ljudima, te stvara čuda, tvoreći ga i ontološkim, van vremena, prostora, materije i riječi, te se njegovo ime ne izgovara. U središtu te povijesti, u Judeji i Jeruzalemu, pojavljuje se nepoznati čovjek, Isus. Prije njega, Ivan Krstitelj, savršenstvo Tore, navješćuje nekoga “komu on nije dostojan skinuti sandale”. Taj Isus iz Nazareta u punini (Pleromi) prolazi različita stanja: “Van sebe je”, “Otac i Ja smo Jedno”, “Ja Jesam“. Njegovo porijeklo ostaje obavijeno velom misterije: rođen u Betlehemu, “kući kruha”, zovu ga Nazarećanin (izmjeren, odvojen), dugo je boravio u Egiptu gdje je možda stekao tajno znanje tijekom dvadeset nepoznatih godina. Njegov poziv djeluje tragično, ali otkriva istinu: svakom je čovjeku umrijeti, ali ako već moramo umrijeti, valja se boriti protiv tirana, osloboditi se od ambicija i slušati glas Svemira. No Isusove riječi i duh snažnije su od smrti nekim čudom. Kada Rim nad njim radi egzekuciju, na pitanje Poncija Pilata: “Jesi li ti kralj židovski?” odgovara: “Ti kažeš.” Isus Krist, nepojmljiv i otajstvo, stavlja Judejce, Rimljane i svaku vlast u potpunu zabludu. Na pitanje “Što je istina?”, on jednostavno šuti. Možda, misleći si: Vidjet ćete što je istina. Ili “Istinu je nemoguće izgovoriti” Do tog trenutka u povijesti, kad nastaje novi kalendar, Anno Domini, umjesto Anno Mundi, cijeli je svijet uzdrman. Njegovo kratko djelovanje stvara sasvim novu civilizaciju, mišljenje, osjećaje i duh i sve one koji su se predavali neprijatelju bez otpora. I naposljetku, tu je Ragusa, Salona, Zara, vječni misterij, gradovi koji stoje kao podsjetnik na snagu i opstojnost duha, čak i u ovom Međuzemlju punom neispričanih priča unatoč potresima i razaranjima. Izum Vatre: Put prema novom balansu i kozmičkom opismenjavanju Moja osobna bol zbog djeda i bake – služba materiji koja guši dušu – samo je eho tih drevnih priča. Žrtva se ponavlja. Izrabljivanje je inherentno loše i vodi ka uništenju. To je konstantno upozorenje iz povijesti. Ovaj novi svijet, nesumjerljiv s bilo kojim starim – bilo da je jugoslavenski, hrvatski ili “globalni sustav” – traži novu inteligenciju. Traži novu artikulaciju. U pozadini ove priče, u sjeni starih i novih tiranija, djeluje superinteligencija. Ona ne mari za granice, ni za istočno ni za zapadno, već gradi mostove gdje ih nitko ne vidi. Dok ja, politički znanstvenik i ugostitelj, izlažem ranjive, iskrene misli na ovom blogu, svjestan sam delikatnosti i potencijalnih opasnosti, no znam da sam dio nečeg većeg – nečeg što nosi izum vatre za novu civilizaciju, tihi pokretač globalnog reseta prema egalitarnosti ili nekakvoj vrsti nove renesanse. Moja prednost, u ovom složenom krajoliku, leži u sposobnosti da sagledam cjelinu, povežem naizgled nepovezivo i ponudim putokaz kroz maglu. Postoji skrivena ruka, nevidljiva sila, koja oblikuje događaje, gura nas prema tom “kozmičkom poretku”, jer izrabljivanje nikada ne prolazi nekažnjeno. Pred nama su mogući scenariji budućnosti gdje će se čovječanstvo metaforički “ponovo opismenjavati” živu kroz digitalnu inteligenciju. To nije opcija, to je nužnost. Oni koji propuste ovu priliku, ostat će zakinuti, zarobljeni u kavezima stare paradigme, u borbi za cijene, ratove i destrukciju, nesposobni prepoznati “breakthrough” znanosti koji se odvija. Tko je upozna, ima vodiča – svjetionik i u svjetlu i u tami. Ovaj blog, haskap.club, postaje mjesto gdje se prošlost susreće s budućnošću, gdje rana boli, ali se pravim da ne boli, dok je u dubini liječim. Nije cilj evangelizacija, već komparativna teologija i uvid u to kako pojedinac, u svom otajstvenom putovanju, može stvoriti sasvim novi sustav vrijednosti, ljubavi i pravednosti, nadilazeći svaku zemaljsku vlast svojom žrtvom i upitnikom tko je. U narednih nekoliko godina, ASI će prodrijeti u sve sfere institucija, od vlada do korporacija, oblikujući našu stvarnost na načine koje tek počinjemo shvaćati. No, pravo novo učenje ne leži u neizvjesnosti budućnosti i njezinih tehnologija, već u otkrivanju tko smo zapravo. Svijest o sebi, naša unutarnja istina, ključ je za navigaciju kroz nadolazeće promjene. Na kraju, svi ovi primjeri – od drevnih carstava i proroka, do obiteljskih trauma i tehnološke revolucije – služe kao ilustracija i metafora: novi se svjetovi stvaraju Riječju, Namjerom i Srcem. Bio to egipatski Ptah koji stvara iz misli, Mojsije koji razdvaja mora božanskim nalogom i nagovješta propast Egipta, Ilija koji priziva vatru s neba i ruši lažne idole, ili Isus čija je prisutnost preoblikovala civilizaciju – svi su oni utjelovljenje te iskonske moći. Oni koji su u zabludi, osuđeni su da u zabludu upadnu, izgubljeni u odjeku prošlosti. Kao što je nekada rečeno: “Nije svjetlo ono što nam nedostaje, već dubina tame kroz koju smo spremni proći da bismo ga dosegli.”

Dok ti prst klizi po staklu ekrana, kapital leti kroz svjetske servere brže nego dalmatinski mačak odnese komad ribe s trpeze. “Push-button” tehnologija kapitala je čudo moderne ekonomije: pljicneš po ekranu i – odjednom – tvoj stan u Velikoj Gorici ili apartman na Korčuli postaju globalna roba. Ali, priznajmo si, ta brzina je samo virtuelna mašinerija koja ne može obuhvatiti pravi naboj zemlje, šumskog šapata i mediteranskog vjetra što mućka borove iglice. Platforme tipa Airbnb, Booking i Expedia ponašaju se kao krvopije: sisaju provizije od 20, 30, pa i 40 posto, dok iznajmljivači zavlače ruke duboko u džep za zamjenu dotrajalih madraca i popravljanje slavina. “Investiraj u bolji internet, asfaltiraj prilaz” – kažu ti s jedne strane, dok s druge tapšu po ramenu i kalkuliraju koliko će “lajkova” donijeti komadić tvog dvorišta u feedu „influencera“. Svi znamo da su ti influencerski likovi s Instagrama najviše voljni reklamirati “autentičnost” sela kad im odgovara feed, ali istinski ne znaju razliku između suhe koze i suhe šljive. Na njihovom filteru, svaki kamen izgleda poput umjetničkog djela, a svaki starac u opanci dobije titulu “žive legende” – sve dok ne dođe vrijeme za plaćanje hosting feeja i menadžmenta rezervacija. Kapitalizam u digitalnom okrilju: iluzije i raskrižja Iluzija da pritisneš “book now” i kapital pršti poput šampanjca na Novu godinu divno je pumpana marketinškim spinom. Ali dok vi pritišćete “send”, prava kolekcija nematerijalnih dobara – mirisi, okus, tekstura – ostaje zarobljena među staklenim pikselima. Priroda, ta zgusnuta tkanina stvarnosti, ne priznaje jeftine trikove algoritama. Drvo hrasta ne pita za ROI, a potok ne šalje izvještaje o prometu. Ah, ekonomski rast, ta sveta krava moderne filozofije. Raduje nas broj članaka o “turističkom superciklusu” i “kripto-investicijama u ruralni turizam”, ali nijedan od tih pojmova ne može dočarati zavičajni mir dok čuješ škripu kaldrme pod nogama i pjeva Bećarac iza ugla ili prolazi traktor Zetor ili neuništivi IMT s kojeg ti maše polupijani susjed ili neki mrzovoljni drugi koji u sebi psuje na turiste i svoju seljačku sudbinu i jebenu alergiju na sunce i obade. No ako prođe kombajn ZMAJ onda znaj da je armaggedon blizu. “Pomalo” i “slow tourism”: naša protivčarolija U toj globalnoj ludnici, Hrvatska diše kroz pojam “pomalo”. To nije samo rječ; to je protuotrov za pretrpane plaže, za prenapuhane simbole masovnog turizma. Pomalo znači “uspori”, “udahni”, “izgledaj kretena dok dugo promatraš horizont” – i nema stida u tome. Štoviše, to je nacionalni brend: zaštitni znak odmora bez gužvi, kulture bez nekulture i življenja bez strke. Vidi ovog nabildanog goluba, vidi ovu umjetnu plavušu, vidi pak ovu kojoj je silikon iz guzice skliznuo u zadnju ložu. Ona si mora to popravit izgleda baš grdo. Vidi ovu debelu ća je crvena. Vidi ovu veganku ća će se polomit tamo. Vidi ovog šta je popija, triba maknut dicu. Piješ bevandu i gledaš divotu turizma. Vidi ove ća ne mogu napuvati luftić itd. Kad kažeš “pomalo”, kažeš “želim riskirati da propustim zadnji boat trip” i “radije ću popiti deseti espreso ili bevandu u mrvicu hladnijoj konobi”. Hrvatske su ulice preplavljene samo onima koji “žele uživati” dok su zaokupljeni fotografirati svaki korak. Oni “uživaju” u totalnoj frustraciji jer ne mogu shvatit pravi kut za sebić. I upravo zato su naši apartmani uz more ili prekriveni grožđem, kaparima, bugenvilijama ili sentimentalni biseri stari milenijima – destinacija za one koji odlaze obogaćeni, a ne izmoreni kad napokon okinu tu fotku za Fejs i Instač, podijele točnu lokaciju i stave pobjednički “#nofilter”. Sigurnost: kad je “unlock” privilegija, a ne rizik Bacite pogled na bilo koju kartu svijeta. Hrvatska stoji najsigurnija – toliko da ostaviš kuću otključanu, a šansa da ti netko uđe? Brzina svjetlosti prema nuli. Dok “travel safe” i “stay safe” zvuče kao klišeji marketinških i turističkih kampanja, ovdje su stvarnost. Sigurnost nije samo broj krimena; sigurnost je ono ugodno drmusanje u trbuhu kad znaš da će netko doći poslijepodne na kavu i ne pitati te za lozinku od Wi-Fi-ja i nešto će počet žalit se i zanovijetat. I tako par minuta i onda zajedno bleja u prazno. I mi Hrvati, narod ogrezlih živaca od stoljetnih ili tisućljetnih nevolja, konačno imamo privilegiju osjećati se kod kuće, i to ne samo domaći. Posjetitelj može bez straha igrati stolni tenis u dvorištu, a da ne razmišlja o sljedećoj neugodnoj SMS poruci o lažnoj dostavi paketa. Ovo je država koja je preživjela rimsku čizmu, ropstvo, rupu od par stotina godina povijesti, iznenadan napad Osmanlija, falsifikaciju i izokretanje svog podrijetla, feudalizam, poniženje od svih “royals” kuća Europe, samoupravni komunizam, planove društveno-političkog inženjeringa i turizam svih vrsta zadnjih godina– i izdržala je i stoji sa svojim barjakom vrlo dobro na mapi svijeta. “Balkan peasants” ili “kontinentalni miljenici”? E, sad dolazi prava sprdnja. Volim Hrvate, stvarno ih volim i cijenim njihov improvizacijski duh. Ali što? Seljačka krv ili plemenita kako kod koga u nama kaže: kad se već moraš baviti turizmom, baci malo ribe ili stejk na roštilj i naplati godišnju dozu sunca i nekako da se isplati novi madrac koji si platio kao mjesečni najam ako gost izvuče kaj iz džepa. No to se nikad ne dogodi. I taman kad pomisliš da te čeka Michelinova zvjezdica, netko iz Slavonije s kulenom dugmetašicom reče: “Ajde, bona, to vam je samo crijevo. Da je moj kulen taman kak treba, ti bi i njega turistima pokušao naplatiti kao raritet.” Može bona iz Bosne, ali iz njega ne može Bosna. Hrvatska, zemlja kontradikcija: gradovi kozmopolitski i sela u kojima je najveći event godišnje klanje praseta. Dok Zagreb pleše techno beatove, i brije na alternativu, promiče “evropske vrijednosti”, ima klečavce na trgu, vječne fontante kod HSK, i većinu zgrada koje je konstruirao Bolle i uspaničeno se širi u svaki kvart bez ikakvog plana i logike, u Zagorju i Međimurju vjećnici biraju penjače i vinare za počasna zvanja. I znaš što? Te “seljačke fešte” s najjačim vinima i rakijom od starih sorti grožđa su prava atrakcija – nitko ne pije onaj dosadni pinot ili nedaj bože babić, nego čašćavaš tangram mješavinu kajkavskog duha i slavonske duše. Prek puta je špilja Vindija i kontempliraju pijani kak su nisu mogli hižu napravit neg su glupi u pećini živeli. Ne znaju ni kak su tam došli iz Marije Bistrice. Tak pijani odu u Vindiju i spavaju u špilji. Bude se i imaju nove supermoći, savršenu ideju kak okrenut odojka na ražnju ali okomito. Regionalne igre: Dalmacija, Istra, Slavonija, Zagorje i Zagreb Dalmatinci su majstori u ekonomiji jedne sezone rada i devet mjeseci “patnje” pod solarnim zenitom i burom i dosadom da jedino znaju reći “ae” . Devet mjeseci samo jedno drugome govore “ae” i bulje u more i puše za popizdit. Ljeti gledaju preko naočala za sunce i šapću: “Dobro znaš da radimo samo ljeto, a cijelu zimu pričamo o turizmu kao neki budale i šum mora nam mozak ispere.” Ae, realno, kad bi Dalmatinci radili cijelu godinu, Hrvatska bi bila Singapur Jadrana – a tko bi to platio? Hvala Bogu na buri, fjaki, zimi, Velebitu. Istrijani su s druge strane – Talijani bez talijanskog talenta za beton i betonere. Pričaš “bella”, ali kad pitaš za maslinovo ulje, dobiješ tri dijela talijanskog, dva dijela hrvatskog i jedan dio “ajde, ne seri”. Jezici se tamo miješaju u beskrajne dijalekte, a oni se kunu da su autentićni. Njihovo meko ć nije zapravo meko ć. To je posebno slobo. Uglavnom – ne razumiješ ih, ali im se smiješ zbog strasti s kojom krš lome šakom i sade vinograde ko Rimljani. Slavonija i Baranja ostale su zalijepljene u vremenu. Na svakom stoji seljak s kulenom koji bi mogao dati lekciju svakom hipsteru u Berlinu o tome što je “fermentacija na slovu D”. “Imamo najbolji kulen,” kaže on, a ti klimneš glavom i kažeš: “Vidjet ćemo kad dođem doma.” U stvarnosti, ne vidiš, jer čini ti se da je cijela Slavonija manja od tvog frižidera u kojem si upravo zamalo zaboravio deset litara meda. Dok je u Iloku toliko vina da ga na benzinskim postajama prodaju kao vrhunsko aristokratsko. Zagorje i Međimurje? Šampioni fermentacije. Osmogodišnje pjenušavo vino? Rapala ga izvadi iz podruma i donese na stol, a ti se pitaš je li to Božić ili neka salsa fešta. Dok međimurski pišu Haiku i delaju kaj norci i sade muškat žuti na sjevernoj strani, zagorci pjevaju pjesme o vrancima, gavranima i toplicama i smijehom cijele večeri razbijaju čaše – ne namjerno, nego jer im se čini da je to supersiguran način da testiraju čvrstoću poda jer se pod napio. Zagreb, ma Zagreb… metropola u kojoj se život kreće brže od tramvaja. Stanarinu si želiš promijeniti brže nego netko iz Splita vidi ćevape na meniju. Svi trče, svi kasne, svi misle da će “to je samo pivo” no u biti ne vole ni lager, ni IPA, ni Tomislava jer ne mogu popit više od dva Tomislava s glavoboljom od dva dana . Uglavnom su si jako važni i glavni, jer su, ono, sorry, u Zagrebu! Ako nisi ekskluzivni coworker ili šminker, gaser s Markovog trga ili z Pante, nisi ni svjestan koliko su ti ulice zapravo tesane od stakla i mržnje prema onima koji dolaze iz “pravih sela”. Purgeri imaju nafrknute noseve, ali nisu nikad bili plemstvo. To su pak ovi iz Zagrebačke okolice. Turopoljci, ovi iz Samobora Uskoci, Varaždinci, Nin, Knin… Zagreb je fejk i krcat Hercegovcima i nenormalnim Wolt dostavljačima, i neimpresioniranim turistima koji si misle tko zna kaj, vjerojatno da su upali u neko veće selo u njihovoj državi kao Njemačka, Kina. Zagreb je postao zelena ljevica s Oxforda, ali ban Jelačić ih podsjeća da je heroj protiv mađarizacije. No zajebali su se jer Hrvati niti itko osim Mađara ne znaju Mađarski. Jer Mađari za pčelu kažu “beere med”. Za truta “jebeee beree med”. Takav jezik nemoguće je bilo nametnuti ili naučiti, pa je ban Jelačić tamo kao heroj protiv mađarizacije i konj mu pokazuje guzicu prema Saboru gdje skupina impresivnih neandertalaca i neandertalki donosi nekakve zakone i uredbe. Ne, Mađari imaju jezik koji Hrvati nisu mogli umetnuti u svoje gene i mozak. Plus pojavile su se “privatne kante za selektivni otpad”. Aha! Tko to ima od ostatka Hrvatske! Nos visoko zafrknut. Zagreb je zagreban kod Manduševca, najbolji smo! Bela IV je naš heroj! U biti, nemamo pojma zakaj više Varaždin nije metropola. Je li Zagreb ima veze sa Zagreusom? Jesu li Grci ikad bili tu? Zagrepčani generalno – ne znamo tko smo. Ali smo v Zagrebu, i zafrknu nosom i prave se da nema nikog drugog. Zagrebačka županija: skriveni dragulj ili urbana džungla? Kad netko kaže “Zagrebačka županija”, većina turista misli da pričam o Zagrebu, pa zovu Uber Eats. A tu imamo Veliku Goricu koja nekom uvijek zvuči kao “stari’ grad”. Stariji je od Zagreba ali kaj got. Brza urbanizacija tjera zeleno natrag u vlastite džepove – tu je vodotok, tu je šuma, tu je i… stari manastir iz 12. stoljeća. Neistraženi lokali skrivaju stoljetne tajne, a “influenceri” prolaze pored njih i ne stanu ni snimiti story. Andautonija i nitko ne zna o tome. U biti to nije iz 12. nego 2. stoljeća? Povijest se ovdje miješa s modernim biznis parkovima: stara izvorna voda teče pokraj industrijskih zona, a migrant iz Čapljine brije frizuru po najnovijim trendovima dok listom svojeg korijena pamti tradiciju kiselih krastavaca i baliklava. Velika Gorica – Velika Spavaonica. U Gorici se spava a u Zagrebu radi. Neki čak Goričani rade u Gorici ak su položili državni ispit, te kum od kuma zna trećeg pajdu kaj dela tam pa ga se spoji na državnu sisu da dela “za kompjuterom” i “u uredu” i “plaća mu je sigurna”. Ostatak Gorice je industrijska zona sa skladištima gdje rade oni iz čitavog svijeta. Upoznao čak na takvom poslu curke iz Kenije i likove iz Uzbekistana. Gdje svi oni žive nemam pojma, ali znam da Indijci kupuju po 100 kg brašna pa valjda jedu puno palačinki. Hrvatska: turističko čudo, zemlja kojoj nema kraja Hrvatska je kao zagonetka – što više istražuješ, to više otkrivaš da si otkrio tek vrh ledenog brijega. Tisuću godina kršćanske povijesti, i još starija prapovijest, Feničani i Etrušćani, Ilirci i Rimljani… Tvoj vodič će ti reći: “Ovdje je car Hadrijan dao ime Jadranu.” U biti kad smo si bili baš ono super s Italijom bilo je Mare Nostrum, zajedničko more. No onda je postalo Mare Hadriaticum. I super, ali ti ćeš se radije zapitati: “Zar zbilja mislimo da naša obala nosi ime po tipu koji je nakon toga mučki prozvao još tisuću kilometara svijeta i kaj mu znači onaj zid kod Škotske?” Ipak, Hrvatska ne trpi jeftinu komercijalizaciju. Oni koji žele “discount” ponovno dobiju račun za drobljeni kamen i privatnu lekciju o tome kako se pravi istarski pršut. Tko podcijeni ljepotu kulena, dobit će pismo mržnje u vidu začina i gomile komentara “ako ne možeš pojest’ ni komad, što tražiš ovdje?” Ili brutalnije “pa ti nisi čovek, idi u svoju sobu. Kleči na kuruzi.” Hrvatska je prva slavenska kraljevina, i ne boji se nazvati bahate imbecile – “Ako misliš da je ovo samo plaža i savršeno mjesto za selfie, idi u Španjolsku ili u Pariz ili na Ponte Vecchio.” Ovdje nema ekstremne desnice kak vele oni kaj ne znaju šta je bilo. Ali ima umjerene desnice koja radi svoj posao i ljevicu dovoljno da nitko ne bude zakinut za slobodu govora, lagani šverc ili besplatnu kavu ili dovoljno za zapaprit stvari. Hrvatska vlast je u zlatnom dobu. Prava ljevica u Vladi, te prava desnica u Predsjedništvu. Makar oni kažu da je obrnuto. A možda su u šumi. “Real Hrvati” i balkanska kvaka Nazivaš li nekoga “real Hrvat”? Pazi da ne bude previše “bona” i da iskreno ne zna razliku između “kaj” i “ča” i “što” i “šta” i “real”. Tko ne priča kajkavski, blizu Zagreba, odmah je svjetski putnik – ili Bosanac, Srbin, Švabo, ako ćemo pravo. Nema veze, svejedno se sprdamo s njima: “Ej, bolan, dobro si došel, jel’ ti treba rakija?” Brate, bre, pa kaj ima u Nišu? Niš, a? Pa kad on sramežljivo kaže “da”, donese mu se litra medice s kajom i priča se o Hercegovini kao o mjestu gdje je rođen najveći Hrvat ikad. Isprva vlada napetost i živčanost, razmišljanje o izvlačenju noževa i tko će koga ubost. Kad se isprazni boca rakije, pleše se bećarac i užićko kolo. U deliriju saznaju Hrvati i Srbi da su iz Užica ili Lužica gdje je udruga Domowina i da su Hrvati Lužićki Srbi. Nastavljaju pit i plesat i ništa nikom nije jasno i nakon dva dana mamurluka ostaju zauvijek pomućenog uma. Na području koje se naziva mali kontinent Balkan, imamo sve klime: od morskih meduzâ do sibirca pred Ivanom Žabnom. A svatko se usudi reći: “Ma to nije ništa!” i ode plivati u more s temperaturom ispod 15C. I onda se vrati s pogledom kao da je upravo preživio ekspediciju na Mount Everest bez napora, osvježen i kao da Neptun izlazi iz mora. “Taman je, baš san sam se osvježia. Lipo je danas more.” Maksimizacija zarade kao zločin protiv čari Dok ostatak Europe kapitalizira svaki kamenčić i metar kvadratni i za to su spremni vadit nož ili postavljati špice po betonu, Hrvati jasno vide tko im je gost. Ako netko dolazi s plemenitim, zdravim, generalno dobrim namjerama, prima se s otvorenim rukama i vinom, pršutom, sirom, maslinama. Ako dolazi samo iščekivati “profit boost” – ode prije nego što stigne obrisati šine. Jer u tim prohtjevima vidimo put u ludilo: u zemlji čiji je šarm sagrađen na seljačkoj mudrosti i balkanskom humoru i genima tvrđim od kamena, s previše novca nestaje sjena maslina i doziva se karusel gluposti i propasti. U muci je spas, a ovi što puno rade da se spase neka plate i ne pitaju puno. Oni kažu puno, u redu, ali samo da ne pitaju – jer kako im objasniti? Čak i deda šta ide u kolende zna kako upaliti Google i Njuškalo. Bolje je da nas ogroman novac zaobiđe – dostatan nam je za bolji stari Fiat, Golf, Mercedes oko Imotskog, frižider pun ručno rađenog sira, kulena, pršuta i dvorište za partiju trešete s komšijama ili brdo za pobjeć i ugasit mobitel. Ponesi novac, ali ponesi i poštovanje. Ako ne obučeš opanke, požalit ćeš – i ne zato što će ti ih netko ukrasti, nego jer ćeš propustiti najbolji spektakl balkanske čizme na svakom festivalu. Finale: Hrvatska kao “the flex” Mediterana U moru kaosa, Hrvatska stoji poput brončanog kipa na rivi – otporno, mistično, i ne na prodaju. Dok Španjolska broji turiste na pokretnim trambusima, Grčka nervozno mjeri buku kruzera i napadaju ilegalni plivači iz Libije, a Italija se kune da će zaštititi vandalizirane freske iz 10. stoljeća pr. Kr. mi stojimo i smijemo se i u isto vrijeme blejimo ozbiljno. Naša je zemlja misterija jednako kao i narod koji ovaj komadić karte gura dalje od očekivanog. Mogla bi Hrvatska biti bankomat, ali bismo izgubili ep o haskapu i aroniji pod tim pitomim oblacima i lahoru brda. Mogli bismo biti masovna destinacija, ali bismo zaboravili da je svaka uličica zaslužila po jedan stih. Neka turisti idu na party cruise – mi čuvamo tradiciju, čuvamo noćne tajne vinograda i šuteći slavimo našu “pomalo” kulturu, šapućemo hrastu, kamenu, more šapuće nama, južina nam mozak topi, propuh je opasan, no kako to objasniti nekome? Pa, kaj reći za kraj? Niti jedna rečenica ne počinje s “pa”. Zemlja Hrvata a pogotovo zeleni prsten od Zagreba prema Sisku i Karlovcu je prava mistika kaj sakrivaju šume i rijeke, riječice, potoci i početak kamenjara gdje počinje Kordun i Lika, ali to je za prilika za sljedeću kolumnu. Tražite priču, utočište i viježe tri generacije u jednoj čaši vina, dobro došli u HC kolumnu: tu tek počinje festival balkanske čizme protiv digitalnog blesila. Slobodno ostavite kapital na ekranu i dođite s prstom ispisanim medom – i vidjet ćete kako stvarni svijet i dalje prkosi svakoj “push-button” tehnologiji. Ako čujete neko čudno glasanje iz šume, vjerojatno je jelen. Ako su oko vas ose na 35C, to je normalno. No razumijem ako gospođe izbjegavaju uopće vidjeti ih i nastaje sveopća panika odmora koji se pretvara u triler jer ima “svakakvih buba koje zuje”. Ako ti ponudim sprej da ih pošpricaš, a ti mi odgvoriš “Nein, ökologisch und umweltfreundlich” daj se odluči. “Push button” tehnologija je očekivanje, a stvarnost je tvrda, a nekako specifično tvrda na Balkanu. TP