May the Forest be with you – Baal Kan, mjesto gdje vječno pleše črni vrak
Komšijina krava nek je živa i zdrava
Uvijek mi je bilo draže kad bi me netko pozdravio s “May the Forest be with you”. Posebno u svibnju, kad je šuma najljepša, kad bagrem miriše na mladost i obećanja, a sunce se probija kroz krošnje kao kakav sveznajući pogled. Kakav “force”, kakve bakrače? Prava sila je u šumi, u korijenju koje seže duboko, tko zna koliko duboko? Nek izmjeri tu jednadžbu! U granama koje se pružaju prema nebu, tko može, nek im jednostavno izmjeri svaku krivinu! U tišini koja postaje nekad prestraši šum koji nagovješta Oluju. Koja priča priče starije od svih nas, a tko smo i otkad smo nek izračuna točno datum kad je to bilo. I točno u tom svibnju, kad se čini da je sve moguće, mi se vraćamo u Baal Kan, mjesto gdje, kako kažu, vječno pleše črni vrak.
Odjek pradavnih vremena: Baal i črni vrak na vjetrometini povijesti
Nemojte se odmah prestrašiti imena. Baal, dakako, u nekim se krugovima spominje kao drevno božanstvo, ponekad i ne baš u najljepšem svjetlu. No, naš Baal ovdje nije nikakav krvožedni idol iz pradavnih mitova, već arhetip, sjenoviti pratilac, onaj vragolan koji se proteže kroz eone. On je, štoviše, neka vrsta simbola, personifikacija onoga što nazivamo črnim vrakom. I ne, nije to ni bauk ni babaroga u smislu dječjih strahova. To je onaj zafrkant, onaj koji je uvijek tu, provlači se kroz pore vremena, namiguje iz sjene i podsjeća nas da život nije samo rad i ozbiljnost. U biti nemremo ga ni videti.
Naš črni vrak pleše na Balkanu. I nigar nebu prestal plesati. U svojoj sjebanosti, nemre bit otkriven. U Balkanskoj nestabilosti, svijet pleše s njim dok on pjeva, pleše o svojoj tuzi, meraku,zaboravljenosti, izudaranosti. On pjeva. On se zajebava. Jer, da se razumijemo, ako se ne znaš zajebavati s vlastitim vrakom, onda si uistinu u vražjoj jami, kaj ni tak? Njegov ples ni prijeteći, već ritmičan, gotovo opojan, poput davnih plemena koja su oko vatre slavila život i smrt, pobjede i poraze. On je onaj vječiti duh nestašluka i otpora, kad je čul prvu cokolu črne čižme i zapital se: “kakav je to vrak koji lupa i zveči?” Onaj koji se ruga usudima i sudbinama, ali ih istovremeno i oblikuje. On je šaptač koji nam u uho ubacuje sumnju u apsolutne istine i potiče nas da pogledamo iza vela privida.
Baal Kan, dakle, nije samo geografska točka. To je prostranstvo duha, onaj nevidljivi sloj stvarnosti gdje se spajaju prošlost, sadašnjost i budućnost. Taj Balkan koji je ubio povijest jednom hitcom u Sarajevu, nekoć davno, objavljuje se. I onda, celi svet ga gleda u hororu. Tu, na tom vjetrometini povijesti, naš črni vrak izvodi svoj vječni balet, prenoseći nam priče koje su starije od pisanih riječi, priče upisane u genima, u kamenu, u šapatu vjetra kroz grane najstarijeg drveća. On je podsjetnik da smo mi samo prolaznici, a da su sile koje nas okružuju, i one vidljive i one nevidljive, mnogo trajnije i dublje od naših kratkotrajnih drama, koja se u jednoj milisekundi pretvoriti u nezapamćeni horor koji je nemoguće opisati iz “Holy Wood-a” Svete Šume? Ne razmem.
Željezno doba koje nikad nije prestalo: Melodija kovačke vatre i vječno kovanje sudbine
Znate, kad god se spomene željezno doba, svi nekako pomisle na davnu prošlost, na neke prašume i primitivne alate, na špilje i grube sprave za preživljavanje. Isprva “Zajednica za črni vuglen i čni čelik” Željezno doba nikad nije prestalo i ko zna dokle? Samo je promijenilo obličje, evoluiralo, postalo složenije, ali suština je ostala ista. Danas je željezo u našim neboderima, u našim automobilima koji tutnje cestama, u našim pametnim telefonima koji pulsiraju informacijama brže od otkucaja srca. I što je najvažnije, željezo je duboko uklesano u našim srcima, u našim dušama, i najstrašnije, u rukama ljudi! A joj!
To je ono željezo koje se kuje kroz povijest, kroz ratove i mira, kroz pobjede i poraze. To je ono željezo koje nas veže za pretke, za zemlju, za identitet, za sve one nevidljive niti koje nas čine onim što jesmo. Melodija kovačke vatre, Hefestus! Ajme! Nekad čujna iz svake radionice, danas odzvanja u industrijskim postrojenjima, u ritmu mašina, u kucanju tipki na računalima koja oblikuju našu stvarnost. Mi smo i dalje kovači svoje sudbine, samo što su nam alati sofisticiraniji, a udarci sudbine ponekad tiši, ali zato ne manje razorni.
I u tom kontekstu, naš črni vrak je savršen nastavljač te tradicije. On je ta iskra, taj duh koji nas tjera da se krećemo naprijed, da se borimo, da izdržimo, ali i da se smijemo. Jer črno postaje črleno! Hemoglobin koji nosi kisik kaj šuma ispušuje svakom stanicom u stanicu čovjeka. A smijeh je, dragi moji, najjače oružje u arsenalu željeznog doba. On razoružava, on spaja, on liječi rane koje samo željezo može zadati. On je taj prkosni krik u lice nepravdi, onaj topli zagrljaj usred pustoši kaj železna sekira koje je posekla prvo drvo. Hm, je li šuma igdar zaboravila prvi udarac sekire u svoje stablo života? Ona šuti. No ak’ hoće, kak grom vudri usred oluje u najviše drvo, reći svima bez milosti: “Natrag! Mrš! Natrak’ svi u mene! Ona je vječni odjek kovačke vatre, koja nikada ne gori samo da bi nešto stvorila, već i da bi nešto pretopila, preoblikovala, dala novi stari smisao.
Ples uniformi i zveckanje časti: Kad šuma promatra paradu
A kad smo kod oružja i željeza, kako ne spomenuti nadolazeću paradu? Vojni mimohod Oružanih snaga Republike Hrvatske. Spektakl. Predstava. Balet tenkova i topova koji se kreću u savršenom taktu, kao da ih vodi nevidljiva ruka dirigenta. Ponos i dika nacije. I dok se svi pripremaju za taj veličanstveni trenutak, dok se bruse črne čižme uz bezmilosni šamar ljudske ruke, ili uz 200 sklekova za jednu jedinu točkicu, do visokog sjaja i glancaju puške do posljednjeg zrnceta prašine, ja se pitam – pleše li i naš črni vrak u tom mimohodu? Pleše, o pleše. Ne da pleše, več svaki korak vojnika, udara od beton, s vibracijom svakog stroja, sve se trese i buči. Vojnik ne veli s “uzdahom” “spreman. Kad on vikne, vikne Amazona! S odjekom svake riječi ja jednu jedinu zapovijed?
Naravno da pleše. Dio zajebane predstave. Dio vječnog željeznog doba koje se ne prestaje vrtjeti, lupati, vikati, tuči, udarati, zvečiti, udarati kundakom ili železnim ispoliranim mjedenim metkom koji ak puke, slomi sve! No to “sve”… To je biblijski pojam. “Kleto uništenje”. On je onaj nevidljivi pratilac koji promatra, analizira, ali nikad ne sudi. On samo veli – ne diraj, nemoj me ni taknuti, nemoj me ni krivo pogledati, nemoj mi ni govoriti ništa je mi milosti nemamo. “No Quarter”. On je vječiti promatrač ljudske potrebe za redom, za simbolima, za pokazivanjem snage u svojoj lomljivosti i totalnoj sramotnoj slabosti. “Evo, vojske, šume tvoje,” kao da šapće. Šume su vidjele i gore i dole. Šume su šutljivi svjedoci svih mimohoda, svih ratova, svih pobjeda i svih poraza. One su apsorbirale znoj i krv, suze i smijeh. I na kraju, sve se vraća šumi, u njezino naručje, u njezin vječni mir ili kvantni kaos ili ultimativi red gdje svaki kvant energije točno na svojem svetom mjestu. Još gore, jao! Nije ni stvar u tom uglancanom mjedenom metku, već jednom jedinu neshvatljivom kvantu energije koji ak’ s jednim skokom u nepojmljivu nezaustavljivog redau kaosu premjesti se ili nižu ili višu orbitu. Taj kvant odnluči u svom “spinu” odlučuje hoće li apsorbirati, ili bljesnuti u jednom fotonu. Uniforme dolaze i odlaze, oružje se mijenja, ali šuma ostaje. Ona je ta konstanta u vječnoj mijeni.
Črni vrak promatra kako se željezo sudara sa željezom, betonom, asfaltom. Zvuk marš! Miješa se sa šuštanjem lišća dok Baal Kan ozbiljan kao smrt, a neozbiljan kao dijete u potpunoj radosti u svojoj totalnoj sjebanosti i nestabilnosti zauvijek muči ili oslobađa. Jer to je prastara kletva, vradžbina. Bolje ne znati. On vidi i one nevidljive uniforme, one koje nose obični ljudi u svakodnevnim bitkama. On slavi i njihovu snagu, njihovu izdržljivost. Jer prava snaga nije samo u čeliku i barutu, već u duhu, u otpornosti, u sposobnosti da se preživi, da se smije unatoč svemu, u meraku koji u kriku boli opijeno pleše u sevdahu, u suzama začarane Tuge vječno pleše i pjeva uz RAKAiju.
Boje Balkana: Simfonija nijansi u vječnoj igri svjetla i sjene
U ovom mimohodu, u ovoj šumi života, postavlja se i pitanje boja. Jesu li prepoznatljive? Jesu li jasne, crta do crte, granica do granice? Ili su se pomiješale u jednu veliku, amorfnu nijansu koja prkosi svakoj klasifikaciji? Aludirajući na promociju multikulturalizma i obranu “EVropskih vrednosti bre”, često se pitamo je li moguće prepoznati tko je koje boje. Tko je crn, tko je bijel, tko je žut, tko je zelen, ljubičast, plav? Kome pripada koja priča?
Ali u Baalu, gdje pleše črni vrak, boje se prepliću. One se miješaju, stapaju, stvarajući tapiseriju života koja je daleko bogatija od bilo koje jedne nijanse. Vidjeti tu nijansu nije moguće za čovjeka smrtnika, jer ako ju vidi – nestaje. Jer črni vrak zna da je prava snaga u raznolikosti, u prihvaćanju, u razumijevanju da svaka boja donosi nešto svoje u ukupnu sliku. Multikulturalizam nije samo modna riječ, nije to nekakav prozaični pojam iz političkih brošura. To je esencija života, srž opstanka, posebno na Balkanu. Ovdje su se stoljećima miješale kulture, religije, jezici, sudbine. I to nas je učinilo onim što jesmo – složenima, ponekad kontradiktornima, naizgled neurednima, ali uvijek vibrantnima i živima.
Nema ovdje čistih linija, nema jasnih granica. Postoje samo nijanse, preljevi, simfonija boja koje se mijenjaju ovisno o kutu gledanja, o raspoloženju, o trenutku. A črni vrak, sa svojim plesom, podsjeća nas da je ljepota upravo u tom kaosu, u toj isprepletenosti, u toj nemogućnosti da se sve strpa u ladice i etiketira. On je onaj koji razbija kalupe, koji se smije uniformiranosti i slavi razlike. Ali Balkan, nije samo nekakva maršalska juga ili južina kad se mozgovi tope u žvaku. Tu je i Grč, pardon Grk. Omegđenje svega.
“Raka!” i korijeni postojanja: Kad opomena odjekuje kroz vjekove
I onda dođemo do one teške riječi: “raka!”. U hebrejskom, znate, to znači “prazan”, “bezvrijedan”, ali se često koristi i kao upozorenje, čak i kao kletva. “Tko ne poštuje svoju mater i oca,” kaže stara mudrost, ona mudrost upisana u svaki kamen, u svaki izvor, u svaku boru na licu starca, “raka!” Nije to bolest, nije to dijagnoza koju će postaviti neki doktor kad veli “imate nekakvog raka, vraka, ali neće reći kak je taj rak, vrak nastal, jer đubre doktorsko ne spominje na tisuće atomskih eksplozija kaj su ko zna gdje bolest posijale. To je opomena. Upozorenje koje odjekuje kroz vjekove, podsjetnik na korijene, na poštovanje, na tradiciju. Na sve ono što nas veže za zemlju iz koje smo potekli, za ljude koji su nam dali život. A život nam ne daje nikakav “otrovni radioaktivni vrak”.
Naš črni vrak je nekaj gore od gorega na ko zna kojoj balkanskoj gori. On je taj koji nas podsjeća da bez korijena nema rasta, bez poštovanja nema zajedništva. On je glas onih koji su bili prije nas, onih koji su gradili i rušili, voljeli i patili na ovim prostorima. Nije to nikakva bolest, već stanje duha. Stanje svijesti. Ako ne poštuješ odakle si došao, ako se odrekneš onih koji su ti dali život i temelj, onda si uistinu prazan, kao šuplji orah bez jezgre. A kaj će ti taj “tvrdi oklopljak, ak nemaš mozga niti kaj za pojesti u njemu?” A praznina je najgora kazna, ona tišina koja boli više od bilo koje buke, ona hladnoća koja se ne može ugrijati.
Črni vrak se vrti u svom plesu, a svaki njegov pokret kao da izgovara tu riječ: “raka!”. Ne s osudom, već s melankoličnim upozorenjem, ali odjednom postaje merak. To ni onaj najtvrđi Balkanac ne za kaj je tao. On zna da je snaga u povezanosti, u lancu generacija koji se nikada ne smije prekinuti. On je onaj koji nas vraća zemlji, podsjeća nas na miris prašine, na okus kruha, na toplinu ognjišta. Jer jedino tako, s poštovanjem prema prošlosti, možemo graditi budućnost.
Šuma, vrak i željezo koje ne pušta: Ples koji traje do sudnjeg dana
I tako, dragi moji, dolazimo do onog trenutka kada se šuma i željezo, vrak i sudbina, stapaju u jednu jedinu sliku. Balkan. Nije to samo geografski pojam s nekim granicama iscrtanim na karti. To je nekakav merak. To je priča koja se piše i prepisuje iz dana u dan, ali pjeva, i plače u isto vrijeme. Iz stoljeća u stoljeće, oduvijek i neće nikad ujediniti se iz prkosa i inata. To je pleksus isprepletenih sudbina, radosti i tuga, ratova i mira, mržnje i ljubavi. I dok sam pokušao prikazati taj Balkan, nisam to učinio s nekakvim “hrvatskim” ponosom, niti s bilo kakvim drugim etničkim predznakom, jer črni vrak nema nacije, on samo pleše, pjeva, zavodi, otkriva, pjeva, puca, grmi, šuti, zakopan. Jer obraz mu ne može oprati niti jedna od bezbroj rijeka, ni Sava ni Dunav.
U Baal Kanu, gdje vječno pleše črni vrak, razumije se jedno: oružje se ne može zakopati. Ne još. Ne dok god se taj črni železni vrak, ta sudbina teška kao olovo i lanci, drži u rukama. Črni železni vrak u rukama šume kaj ak ju slučajno takneš more zagrmiti s neba i črni vrak postane jao! jao! u rukama mnogih koji čvrsto stišću črnog vraga i nečeju ga pustiti ni živi ni mrtvi. On je tko zna, jedan zaštićeni prstac ili periska (Pinna nobilis). Možda ak’ ju neka budaletina koja ne zna razliku između jedne ili druge samo takne ne zna kaj je napravil. To je istina koja se ne govori, ali se osjeća u svakom kamenu, u svakoj bori na licu starca, u svakom dječjem plaču i krivini u kojoj ide gas. Jer stanje stvari, ili sranje stvari kako bi se kolokvijalno reklo, je u svijetu ljudi takvo, i zasad, jebiga, ne može drukčije.
Možda za koju godinu, desetljeće, stoljeće, ili kad mene više ne bude da ti ovo pišem, kad prođe ovo željezno doba i nastupi doba silicija, običnog pijeska… Doba koje je prozirno, topljeno staklo kad se ohladi te iz kojeg se pije friška ladna voda iza zagore, gdje se misli prenose bez prepreka, poput svjetlosti kroz kristal. Ako se i razbije čaša od stakla, lako ju je rastopiti i ponovo stvoriti, dati joj novi oblik, novi život ili svrhu. Dok iz puške, kad se glineni golub propuca i razleti, nemoguće ga je ikad sastaviti. Tu je ta granica koja se ne može prijeći. To je granica mogućeg i nemogućeg. U svijetu ljudi. Granica između onoga što se može popraviti i onoga što ostaje vječno slomljeno. I dok god taj črni vrak pleše sa svojim željeznim stiskom, mi smo tu, na toj granici, u plesu između stvaranja i razaranja, a samo možda na tom Balkanu u začaranoj Tugi, jedan pogled mijenja sudbinu svih ljudi.
May the Forest be with you” Jer brate, kakva sila i kakva moć ili truli jebeni političar ili sustav ili okvir? Brate, kume Šta se pije?!
