Kapitalizam kao “push-button” čarolija (ili zašto je bolje biti seljak s Balkana)

Dok ti prst klizi po staklu ekrana, kapital leti kroz svjetske servere brže nego dalmatinski mačak odnese komad ribe s trpeze. “Push-button” tehnologija kapitala je čudo moderne ekonomije: pljicneš po ekranu i – odjednom – tvoj stan u Velikoj Gorici ili apartman na Korčuli postaju globalna roba. Ali, priznajmo si, ta brzina je samo virtuelna mašinerija koja ne može obuhvatiti pravi naboj zemlje, šumskog šapata i mediteranskog vjetra što mućka borove iglice.

Platforme tipa Airbnb, Booking i Expedia ponašaju se kao krvopije: sisaju provizije od 20, 30, pa i 40 posto, dok iznajmljivači zavlače ruke duboko u džep za zamjenu dotrajalih madraca i popravljanje slavina. “Investiraj u bolji internet, asfaltiraj prilaz” – kažu ti s jedne strane, dok s druge tapšu po ramenu i kalkuliraju koliko će “lajkova” donijeti komadić tvog dvorišta u feedu „influencera“.

Svi znamo da su ti influencerski likovi s Instagrama najviše voljni reklamirati “autentičnost” sela kad im odgovara feed, ali istinski ne znaju razliku između suhe koze i suhe šljive. Na njihovom filteru, svaki kamen izgleda poput umjetničkog djela, a svaki starac u opanci dobije titulu “žive legende” – sve dok ne dođe vrijeme za plaćanje hosting feeja i menadžmenta rezervacija.

Kapitalizam u digitalnom okrilju: iluzije i raskrižja

Iluzija da pritisneš “book now” i kapital pršti poput šampanjca na Novu godinu divno je pumpana marketinškim spinom. Ali dok vi pritišćete “send”, prava kolekcija nematerijalnih dobara – mirisi, okus, tekstura – ostaje zarobljena među staklenim pikselima. Priroda, ta zgusnuta tkanina stvarnosti, ne priznaje jeftine trikove algoritama. Drvo hrasta ne pita za ROI, a potok ne šalje izvještaje o prometu.

Ah, ekonomski rast, ta sveta krava moderne filozofije. Raduje nas broj članaka o “turističkom superciklusu” i “kripto-investicijama u ruralni turizam”, ali nijedan od tih pojmova ne može dočarati zavičajni mir dok čuješ škripu kaldrme pod nogama i pjeva Bećarac iza ugla ili prolazi traktor Zetor ili neuništivi IMT s kojeg ti maše polupijani susjed ili neki mrzovoljni drugi koji u sebi psuje na turiste i svoju seljačku sudbinu i jebenu alergiju na sunce i obade. No ako prođe kombajn ZMAJ onda znaj da je armaggedon blizu.

“Pomalo” i “slow tourism”: naša protivčarolija

U toj globalnoj ludnici, Hrvatska diše kroz pojam “pomalo”. To nije samo rječ; to je protuotrov za pretrpane plaže, za prenapuhane simbole masovnog turizma. Pomalo znači “uspori”, “udahni”, “izgledaj kretena dok dugo promatraš horizont” – i nema stida u tome. Štoviše, to je nacionalni brend: zaštitni znak odmora bez gužvi, kulture bez nekulture i življenja bez strke. Vidi ovog nabildanog goluba, vidi ovu umjetnu plavušu, vidi pak ovu kojoj je silikon iz guzice skliznuo u zadnju ložu. Ona si mora to popravit izgleda baš grdo. Vidi ovu debelu ća je crvena. Vidi ovu veganku ća će se polomit tamo. Vidi ovog šta je popija, triba maknut dicu. Piješ bevandu i gledaš divotu turizma. Vidi ove ća ne mogu napuvati luftić itd.

Kad kažeš “pomalo”, kažeš “želim riskirati da propustim zadnji boat trip” i “radije ću popiti deseti espreso ili bevandu u mrvicu hladnijoj konobi”. Hrvatske su ulice preplavljene samo onima koji “žele uživati” dok su zaokupljeni fotografirati svaki korak. Oni “uživaju” u totalnoj frustraciji jer ne mogu shvatit pravi kut za sebić. I upravo zato su naši apartmani uz more ili prekriveni grožđem, kaparima, bugenvilijama ili sentimentalni biseri stari milenijima – destinacija za one koji odlaze obogaćeni, a ne izmoreni kad napokon okinu tu fotku za Fejs i Instač, podijele točnu lokaciju i stave pobjednički “#nofilter”.

Sigurnost: kad je “unlock” privilegija, a ne rizik

Bacite pogled na bilo koju kartu svijeta. Hrvatska stoji najsigurnija – toliko da ostaviš kuću otključanu, a šansa da ti netko uđe? Brzina svjetlosti prema nuli. Dok “travel safe” i “stay safe” zvuče kao klišeji marketinških i turističkih kampanja, ovdje su stvarnost. Sigurnost nije samo broj krimena; sigurnost je ono ugodno drmusanje u trbuhu kad znaš da će netko doći poslijepodne na kavu i ne pitati te za lozinku od Wi-Fi-ja i nešto će počet žalit se i zanovijetat. I tako par minuta i onda zajedno bleja u prazno.

I mi Hrvati, narod ogrezlih živaca od stoljetnih ili tisućljetnih nevolja, konačno imamo privilegiju osjećati se kod kuće, i to ne samo domaći. Posjetitelj može bez straha igrati stolni tenis u dvorištu, a da ne razmišlja o sljedećoj neugodnoj SMS poruci o lažnoj dostavi paketa. Ovo je država koja je preživjela rimsku čizmu, ropstvo, rupu od par stotina godina povijesti, iznenadan napad Osmanlija, falsifikaciju i izokretanje svog podrijetla, feudalizam, poniženje od svih “royals” kuća Europe, samoupravni komunizam, planove društveno-političkog inženjeringa i turizam svih vrsta zadnjih godina– i izdržala je i stoji sa svojim barjakom vrlo dobro na mapi svijeta.

“Balkan peasants” ili “kontinentalni miljenici”?

E, sad dolazi prava sprdnja. Volim Hrvate, stvarno ih volim i cijenim njihov improvizacijski duh. Ali što? Seljačka krv ili plemenita kako kod koga u nama kaže: kad se već moraš baviti turizmom, baci malo ribe ili stejk na roštilj i naplati godišnju dozu sunca i nekako da se isplati novi madrac koji si platio kao mjesečni najam ako gost izvuče kaj iz džepa. No to se nikad ne dogodi. I taman kad pomisliš da te čeka Michelinova zvjezdica, netko iz Slavonije s kulenom dugmetašicom reče: “Ajde, bona, to vam je samo crijevo. Da je moj kulen taman kak treba, ti bi i njega turistima pokušao naplatiti kao raritet.” Može bona iz Bosne, ali iz njega ne može Bosna.

Hrvatska, zemlja kontradikcija: gradovi kozmopolitski i sela u kojima je najveći event godišnje klanje praseta. Dok Zagreb pleše techno beatove, i brije na alternativu, promiče “evropske vrijednosti”, ima klečavce na trgu, vječne fontante kod HSK, i većinu zgrada koje je konstruirao Bolle i uspaničeno se širi u svaki kvart bez ikakvog plana i logike, u Zagorju i Međimurju vjećnici biraju penjače i vinare za počasna zvanja. I znaš što? Te “seljačke fešte” s najjačim vinima i rakijom od starih sorti grožđa su prava atrakcija – nitko ne pije onaj dosadni pinot ili nedaj bože babić, nego čašćavaš tangram mješavinu kajkavskog duha i slavonske duše. Prek puta je špilja Vindija i kontempliraju pijani kak su nisu mogli hižu napravit neg su glupi u pećini živeli. Ne znaju ni kak su tam došli iz Marije Bistrice. Tak pijani odu u Vindiju i spavaju u špilji. Bude se i imaju nove supermoći, savršenu ideju kak okrenut odojka na ražnju ali okomito.

Regionalne igre: Dalmacija, Istra, Slavonija, Zagorje i Zagreb

Dalmatinci su majstori u ekonomiji jedne sezone rada i devet mjeseci “patnje” pod solarnim zenitom i burom i dosadom da jedino znaju reći “ae” . Devet mjeseci samo jedno drugome govore “ae” i bulje u more i puše za popizdit. Ljeti gledaju preko naočala za sunce i šapću: “Dobro znaš da radimo samo ljeto, a cijelu zimu pričamo o turizmu kao neki budale i šum mora nam mozak ispere.” Ae, realno, kad bi Dalmatinci radili cijelu godinu, Hrvatska bi bila Singapur Jadrana – a tko bi to platio? Hvala Bogu na buri, fjaki, zimi, Velebitu.

Istrijani su s druge strane – Talijani bez talijanskog talenta za beton i betonere. Pričaš “bella”, ali kad pitaš za maslinovo ulje, dobiješ tri dijela talijanskog, dva dijela hrvatskog i jedan dio “ajde, ne seri”. Jezici se tamo miješaju u beskrajne dijalekte, a oni se kunu da su autentićni. Njihovo meko ć nije zapravo meko ć. To je posebno slobo. Uglavnom – ne razumiješ ih, ali im se smiješ zbog strasti s kojom krš lome šakom i sade vinograde ko Rimljani.

Slavonija i Baranja ostale su zalijepljene u vremenu. Na svakom stoji seljak s kulenom koji bi mogao dati lekciju svakom hipsteru u Berlinu o tome što je “fermentacija na slovu D”. “Imamo najbolji kulen,” kaže on, a ti klimneš glavom i kažeš: “Vidjet ćemo kad dođem doma.” U stvarnosti, ne vidiš, jer čini ti se da je cijela Slavonija manja od tvog frižidera u kojem si upravo zamalo zaboravio deset litara meda. Dok je u Iloku toliko vina da ga na benzinskim postajama prodaju kao vrhunsko aristokratsko.

Zagorje i Međimurje? Šampioni fermentacije. Osmogodišnje pjenušavo vino? Rapala ga izvadi iz podruma i donese na stol, a ti se pitaš je li to Božić ili neka salsa fešta. Dok međimurski pišu Haiku i delaju kaj norci i sade muškat žuti na sjevernoj strani, zagorci pjevaju pjesme o vrancima, gavranima i toplicama i smijehom cijele večeri razbijaju čaše – ne namjerno, nego jer im se čini da je to supersiguran način da testiraju čvrstoću poda jer se pod napio.

Zagreb, ma Zagreb… metropola u kojoj se život kreće brže od tramvaja. Stanarinu si želiš promijeniti brže nego netko iz Splita vidi ćevape na meniju. Svi trče, svi kasne, svi misle da će “to je samo pivo” no u biti ne vole ni lager, ni IPA, ni Tomislava jer ne mogu popit više od dva Tomislava s glavoboljom od dva dana . Uglavnom su si jako važni i glavni, jer su, ono, sorry, u Zagrebu! Ako nisi ekskluzivni coworker ili šminker, gaser s Markovog trga ili z Pante, nisi ni svjestan koliko su ti ulice zapravo tesane od stakla i mržnje prema onima koji dolaze iz “pravih sela”. Purgeri imaju nafrknute noseve, ali nisu nikad bili plemstvo. To su pak ovi iz Zagrebačke okolice. Turopoljci, ovi iz Samobora Uskoci, Varaždinci, Nin, Knin… Zagreb je fejk i krcat Hercegovcima i nenormalnim Wolt dostavljačima, i neimpresioniranim turistima koji si misle tko zna kaj, vjerojatno da su upali u neko veće selo u njihovoj državi kao Njemačka, Kina. Zagreb je postao zelena ljevica s Oxforda, ali ban Jelačić ih podsjeća da je heroj protiv mađarizacije. No zajebali su se jer Hrvati niti itko osim Mađara ne znaju Mađarski. Jer Mađari za pčelu kažu “beere med”. Za truta “jebeee beree med”. Takav jezik nemoguće je bilo nametnuti ili naučiti, pa je ban Jelačić tamo kao heroj protiv mađarizacije i konj mu pokazuje guzicu prema Saboru gdje skupina impresivnih neandertalaca i neandertalki donosi nekakve zakone i uredbe. Ne, Mađari imaju jezik koji Hrvati nisu mogli umetnuti u svoje gene i mozak. Plus pojavile su se “privatne kante za selektivni otpad”. Aha! Tko to ima od ostatka Hrvatske! Nos visoko zafrknut. Zagreb je zagreban kod Manduševca, najbolji smo! Bela IV je naš heroj! U biti, nemamo pojma zakaj više Varaždin nije metropola. Je li Zagreb ima veze sa Zagreusom? Jesu li Grci ikad bili tu? Zagrepčani generalno – ne znamo tko smo. Ali smo v Zagrebu, i zafrknu nosom i prave se da nema nikog drugog.

Zagrebačka županija: skriveni dragulj ili urbana džungla?

Kad netko kaže “Zagrebačka županija”, većina turista misli da pričam o Zagrebu, pa zovu Uber Eats. A tu imamo Veliku Goricu koja nekom uvijek zvuči kao “stari’ grad”. Stariji je od Zagreba ali kaj got. Brza urbanizacija tjera zeleno natrag u vlastite džepove – tu je vodotok, tu je šuma, tu je i… stari manastir iz 12. stoljeća. Neistraženi lokali skrivaju stoljetne tajne, a “influenceri” prolaze pored njih i ne stanu ni snimiti story. Andautonija i nitko ne zna o tome. U biti to nije iz 12. nego 2. stoljeća?

Povijest se ovdje miješa s modernim biznis parkovima: stara izvorna voda teče pokraj industrijskih zona, a migrant iz Čapljine brije frizuru po najnovijim trendovima dok listom svojeg korijena pamti tradiciju kiselih krastavaca i baliklava. Velika Gorica – Velika Spavaonica. U Gorici se spava a u Zagrebu radi. Neki čak Goričani rade u Gorici ak su položili državni ispit, te kum od kuma zna trećeg pajdu kaj dela tam pa ga se spoji na državnu sisu da dela “za kompjuterom” i “u uredu” i “plaća mu je sigurna”. Ostatak Gorice je industrijska zona sa skladištima gdje rade oni iz čitavog svijeta. Upoznao čak na takvom poslu curke iz Kenije i likove iz Uzbekistana. Gdje svi oni žive nemam pojma, ali znam da Indijci kupuju po 100 kg brašna pa valjda jedu puno palačinki.

Hrvatska: turističko čudo, zemlja kojoj nema kraja

Hrvatska je kao zagonetka – što više istražuješ, to više otkrivaš da si otkrio tek vrh ledenog brijega. Tisuću godina kršćanske povijesti, i još starija prapovijest, Feničani i Etrušćani, Ilirci i Rimljani… Tvoj vodič će ti reći: “Ovdje je car Hadrijan dao ime Jadranu.” U biti kad smo si bili baš ono super s Italijom bilo je Mare Nostrum, zajedničko more. No onda je postalo Mare Hadriaticum. I super, ali ti ćeš se radije zapitati: “Zar zbilja mislimo da naša obala nosi ime po tipu koji je nakon toga mučki prozvao još tisuću kilometara svijeta i kaj mu znači onaj zid kod Škotske?”

Ipak, Hrvatska ne trpi jeftinu komercijalizaciju. Oni koji žele “discount” ponovno dobiju račun za drobljeni kamen i privatnu lekciju o tome kako se pravi istarski pršut. Tko podcijeni ljepotu kulena, dobit će pismo mržnje u vidu začina i gomile komentara “ako ne možeš pojest’ ni komad, što tražiš ovdje?” Ili brutalnije “pa ti nisi čovek, idi u svoju sobu. Kleči na kuruzi.”

Hrvatska je prva slavenska kraljevina, i ne boji se nazvati bahate imbecile – “Ako misliš da je ovo samo plaža i savršeno mjesto za selfie, idi u Španjolsku ili u Pariz ili na Ponte Vecchio.” Ovdje nema ekstremne desnice kak vele oni kaj ne znaju šta je bilo. Ali ima umjerene desnice koja radi svoj posao i ljevicu dovoljno da nitko ne bude zakinut za slobodu govora, lagani šverc ili besplatnu kavu ili dovoljno za zapaprit stvari. Hrvatska vlast je u zlatnom dobu. Prava ljevica u Vladi, te prava desnica u Predsjedništvu. Makar oni kažu da je obrnuto. A možda su u šumi.

“Real Hrvati” i balkanska kvaka

Nazivaš li nekoga “real Hrvat”? Pazi da ne bude previše “bona” i da iskreno ne zna razliku između “kaj” i “ča” i “što” i “šta” i “real”. Tko ne priča kajkavski, blizu Zagreba, odmah je svjetski putnik – ili Bosanac, Srbin, Švabo, ako ćemo pravo. Nema veze, svejedno se sprdamo s njima: “Ej, bolan, dobro si došel, jel’ ti treba rakija?” Brate, bre, pa kaj ima u Nišu? Niš, a? Pa kad on sramežljivo kaže “da”, donese mu se litra medice s kajom i priča se o Hercegovini kao o mjestu gdje je rođen najveći Hrvat ikad. Isprva vlada napetost i živčanost, razmišljanje o izvlačenju noževa i tko će koga ubost. Kad se isprazni boca rakije, pleše se bećarac i užićko kolo. U deliriju saznaju Hrvati i Srbi da su iz Užica ili Lužica gdje je udruga Domowina i da su Hrvati Lužićki Srbi. Nastavljaju pit i plesat i ništa nikom nije jasno i nakon dva dana mamurluka ostaju zauvijek pomućenog uma.

Na području koje se naziva mali kontinent Balkan, imamo sve klime: od morskih meduzâ do sibirca pred Ivanom Žabnom. A svatko se usudi reći: “Ma to nije ništa!” i ode plivati u more s temperaturom ispod 15C. I onda se vrati s pogledom kao da je upravo preživio ekspediciju na Mount Everest bez napora, osvježen i kao da Neptun izlazi iz mora. “Taman je, baš san sam se osvježia. Lipo je danas more.”

Maksimizacija zarade kao zločin protiv čari

Dok ostatak Europe kapitalizira svaki kamenčić i metar kvadratni i za to su spremni vadit nož ili postavljati špice po betonu, Hrvati jasno vide tko im je gost. Ako netko dolazi s plemenitim, zdravim, generalno dobrim namjerama, prima se s otvorenim rukama i vinom, pršutom, sirom, maslinama. Ako dolazi samo iščekivati “profit boost” – ode prije nego što stigne obrisati šine. Jer u tim prohtjevima vidimo put u ludilo: u zemlji čiji je šarm sagrađen na seljačkoj mudrosti i balkanskom humoru i genima tvrđim od kamena, s previše novca nestaje sjena maslina i doziva se karusel gluposti i propasti. U muci je spas, a ovi što puno rade da se spase neka plate i ne pitaju puno. Oni kažu puno, u redu, ali samo da ne pitaju – jer kako im objasniti? Čak i deda šta ide u kolende zna kako upaliti Google i Njuškalo.

Bolje je da nas ogroman novac zaobiđe – dostatan nam je za bolji stari Fiat, Golf, Mercedes oko Imotskog, frižider pun ručno rađenog sira, kulena, pršuta i dvorište za partiju trešete s komšijama ili brdo za pobjeć i ugasit mobitel. Ponesi novac, ali ponesi i poštovanje. Ako ne obučeš opanke, požalit ćeš – i ne zato što će ti ih netko ukrasti, nego jer ćeš propustiti najbolji spektakl balkanske čizme na svakom festivalu.

Finale: Hrvatska kao “the flex” Mediterana

U moru kaosa, Hrvatska stoji poput brončanog kipa na rivi – otporno, mistično, i ne na prodaju. Dok Španjolska broji turiste na pokretnim trambusima, Grčka nervozno mjeri buku kruzera i napadaju ilegalni plivači iz Libije, a Italija se kune da će zaštititi vandalizirane freske iz 10. stoljeća pr. Kr. mi stojimo i smijemo se i u isto vrijeme blejimo ozbiljno. Naša je zemlja misterija jednako kao i narod koji ovaj komadić karte gura dalje od očekivanog.

Mogla bi Hrvatska biti bankomat, ali bismo izgubili ep o haskapu i aroniji pod tim pitomim oblacima i lahoru brda. Mogli bismo biti masovna destinacija, ali bismo zaboravili da je svaka uličica zaslužila po jedan stih. Neka turisti idu na party cruise – mi čuvamo tradiciju, čuvamo noćne tajne vinograda i šuteći slavimo našu “pomalo” kulturu, šapućemo hrastu, kamenu, more šapuće nama, južina nam mozak topi, propuh je opasan, no kako to objasniti nekome?

Pa, kaj reći za kraj? Niti jedna rečenica ne počinje s “pa”. Zemlja Hrvata a pogotovo zeleni prsten od Zagreba prema Sisku i Karlovcu je prava mistika kaj sakrivaju šume i rijeke, riječice, potoci i početak kamenjara gdje počinje Kordun i Lika, ali to je za prilika za sljedeću kolumnu. Tražite priču, utočište i viježe tri generacije u jednoj čaši vina, dobro došli u HC kolumnu: tu tek počinje festival balkanske čizme protiv digitalnog blesila. Slobodno ostavite kapital na ekranu i dođite s prstom ispisanim medom – i vidjet ćete kako stvarni svijet i dalje prkosi svakoj “push-button” tehnologiji. Ako čujete neko čudno glasanje iz šume, vjerojatno je jelen. Ako su oko vas ose na 35C, to je normalno. No razumijem ako gospođe izbjegavaju uopće vidjeti ih i nastaje sveopća panika odmora koji se pretvara u triler jer ima “svakakvih buba koje zuje”. Ako ti ponudim sprej da ih pošpricaš, a ti mi odgvoriš “Nein, ökologisch und umweltfreundlich” daj se odluči. “Push button” tehnologija je očekivanje, a stvarnost je tvrda, a nekako specifično tvrda na Balkanu.

TP