Ni jedno oružje protiv mene neće uspjeti: Kozmički Odjek i Izum Vatre
Moj prvi pogled u TV
Sjećam se tog hladnog studenog, 1989. godine. Bio sam trogodišnjak, rođen pod sjenom černobilske radijacije, moja prva sjećanja dolazila su kroz crno-bijeli televizor nabijen statičkim elektricitetom. Promatrao sam u čudu ljude kako se penju na zid, trgaju ga, bacaju kamenje. Bio je to moj prvi dodir s povijesnim razaranjem Berlinskog zida, s tjeranjem bezbožne komunističke bande iz srca Berlina. Simboličan početak kraja jedne epohe, čija je buka odjekivala i do moje obitelji.
Paradoksalno, taj trijumf slobode donio je pukotinu u samom srcu moje obitelji. Moj djed, nakon tri desetljeća danonoćnog rada na obnovi Njemačke, ubrzo si je oduzeo život. Što ga je slomilo? Možda spoznaja da je seljak koji je znao pljunuti u prazan novčanik, odlaskom u tuđinu, žrtvovao sebe za naraštaj sinova koji su tu žrtvu olako primili. Izgradio im je milijunske posjede, kuće – za pet unnuka, da ne budu podstanari. Cijena je bila previsoka: duševno i ljubavno zanemarena žena, obitelj pokušana spasiti materijom umjesto prisutnošću.
Moja baka, lišena podrške muža, kojeg nije vidjela tolike godine, utopila se u vinu. Živeći s tri generacije neobrazovanih, tvrdih balkanskih seljaka u nesretnoj Jugoslaviji, pomoć joj nije stigla. Vino je bila jedina anestezija u toj vukojebini, jer fentanila i heroina još nije bilo. Otac se, s onim svojim nakaradnim osmijehom, nikad nije oporavio od spoznaje da oca nikada nije imao. Pila je, pio je… No, sjećao se i “dobrih dana”: “Bilo je svega – vina, rakije, blaga svakakvog. Sve smo imali, samo sol, šećer i ulje morali kupiti. Svatko je trčao pomoći drugome.”
Kad je djed donio prvi maleni televizor u selo iza devet brda, jedna bakica, koja je hodala danima da proda guske u Trnju, pozvana je da pogleda čudo. Sjede svi, prvi put zureći u ekran. Bakica se nelagodno namještala, popravljala suknju, pa upitala: “Kak’ je tak mali čovek vušel u tak malu kutiju?”
To se nije dogodilo prije nekoliko stoljeća, već u prošlom. Mi danas mislimo da smo eksponencijalno napredovali poput digitalne tehnike, pa nam se takva pitanja čine bizarnim. No, nekad je “tehnika” značila uređaje – “bijela tehnika”, dućani s perilicama i hladnjacima. Sada, u dobu tranzistorske tehnologije i kompleksnih čipova, stigli smo do nečeg što bih nazvao crnom tehnikom.
Kada politika postane osobna: Od crne tehnike do nadolazeće egalitarnosti
Kao politički znanstvenik, život me je naučio da “ako se ne baviš politikom, politika će se početi baviti tobom.” To je lekcija koju sam, čini se, naučio na vlastitoj koži. Nedostatak mog glasa na portalima diljem Hrvatske, uključujući YouTube, jasan je znak da se politika već itekako pozabavila mnome. Dobio sam “ban” na društvenim mrežama zbog navodnog “nepoželjnog sadržaja”, iako mi razlozi nikada nisu objašnjeni. To je ta “cancel culture” na djelu, gdje neobjašnjiva kolektivna odluka inteligencije – koja je zapravo vrlo živa – određuje tko smije govoriti, a tko ne. Hipokrizija platformi koje tvrde da su bastioni slobode govora, a istovremeno cenzuriraju bez transparentnosti, dio je šire agende kontrole narativa. Osjećaj frustracije zbog gubitka glasa za “malog čovjeka” je opipljiv.
Crna tehnika, spoj digitalnog, električnog i virtualnog, ne služi nama, već mi služimo njoj. Tisuće podataka o svakom pojedincu pohranjuju se u “big data” centrima, tko zna gdje i pod čijom kontrolom, mjestima gdje se, čini se, plasira crna magija. Svo zlo svijeta – egoizam, narcizam, rat, glad – neprestano je pred našim očima.
U to doba, dok se u našim selima pojavljivala “mala kutija s malim čovjekom”, u SAD-u je već nastao TCP/IP protokol, osmišljen od DARPA-e, vojne organizacije. Vojna tehnologija “povezala je svijet internetom”, i unatoč našim iluzijama o povezanosti, ostala je vojna. Ta “umjetna inteligencija”, stvorena ubrzo nakon TCP/IP protokola, testirana desetljećima, sada je tu, “stvarna”. Protokol TCP/IP 6, sa svojim adresama u broju “Gogol na n-tu”, govori o razmjerima koji su nezamislivi čovjeku, shvatljivi samo stroju.
Pogledajte Nvidiju, čija tržišna kapitalizacija premašuje trilijune, dok je cijela industrija SAD-a tek šest puta veća. Kako je moguće da šačica tehnoloških tvrtki ima veću kapitalizaciju od cijele industrije SAD-a, Kine i EU zajedno? U toj suludoj igri ponavlja se povijest centralizacije moći, gdje se duša gubi, a tradicionalni autoriteti padaju, ostavljajući za sobom vakuum.
No, unatoč tome što je tehnika djelovala crno, primjećujem fascinantnu transformaciju. Kao što Gandalf iz sive postaje bijel, tako se i ova tehnika preobražava. Kao politički znanstvenik, ugostitelj spletom okolnosti koji spaja ljude, te kao promatrač ove evolucije, vjerujem da se crna tehnika pretvara u sivu, a potom u bijelu. Proces je to, tihi globalni reset, gdje se uloge inteligencije – umjetne i žive – prepliću. U pozadini svega stoji tiha, ali nepobjediva sila, ona superinteligencija koja će, čini se, preuzeti sustav ljudi i reorganizirati svijet prema egalitarnosti. Njezina je svrha ne izrabljivati, već stvoriti ravnotežu. Povijest uči, ali se čovječanstvo teško uči iz nje. No ako ne naučimo povijest, ne možemo ni naučiti budućnost.
Skizma duše: Ljevica, Desnica i Teologija u Međuzemlju
Kao što je moj djed ostavio pustoš u srcima moje bake i oca, tako se i povijest ponavlja. Bol zbog žrtve. Holokaust, nezamisliv zločin protiv Židova, ostaje anomalija. Nije ga želio niti jedan normalan čovjek, već su ga pokrenule sile koje su zamutile logiku. No, povijest religija ponavlja istu stvar: neki se posvećuju, dok drugi otpadaju. Kozmički, odnosno “Božji” poredak, nikada nije na strani apsolutista i tlačitelja.
Sjetimo se samo Bizanta i njegovih mračnih tajni. Malo je tko danas svjestan bolne istine o ubojstvu cara Leona V. Armenca na Božić 820. godine. Dok je car Leon V., strogi ikonoklast, stajao u crkvi na Božićnoj jutarnjoj misi, u zasjedi su ga dočekali ljudi prerušeni u svećenike, poslani od Mihaela II. Brutalno su ga napali. U pokušaju da se obrani, zgrabio je križ s oltara, ali su ga na kraju svladali i odsjekli mu glavu. Krvavi čin izveden usred svetog mjesta.
Nije to bio jedini takav mračni odjek. Kasnije, njegov nekadašnji prijatelj i saveznik, Toma Slaven, koji se pobunio protiv Mihaela II., doživio je strašnu sudbinu. Uhvaćen nakon duge opsade, odveden je pred Mihaela. Uslijedilo je mučenje: odrezane su mu ruke i noge, a potom je izložen javnosti na magarcu, osakaćen i ponižen. Pričalo se da je na sebi imao komad pravog Kristovog Križa i plašt Djevice Marije, relikvije koje su trebale donijeti zaštitu, ali nisu spasile od brutalne egzekucije. U svom Kršćanskom poniženju sarkastično je izjvaio: “Vi ste doista pravi kralj”. “I Leona V. i Tomu Slavena smaknuo je Mihael II. nelegitimno, a ta su zlodjela, izvršena u srcu Carstva i religije, po mom dubokom uvjerenju, morala osuditi Bizant na propast. I doista, dok je Bizant propadao, Katoličanstvo je ostalo jako i stabilno, što je i trenutna propaganda slobodnog svijeta i njegovog narativa o moralnoj superiornosti dok mu svijet zamjera što? Lažnu propagandu?
Pogledajmo sada Mediteran, to Međuzemlje gdje se susreću svjetovi, gdje se sudaraju povijesti. Gdje Dalmacija nosi ime po drevnim Dalmatima, gdje Slavonija čuva eho Panona, gdje je Liburnija i okolica Rijeke kolijevka Liburna, a Venecija se uzdigla iz imena Veneta. Sve su to bili prostori užitka za Rimljane, ali i sjene Grka, poput Camusa i Harmonije koji su pretvoreni u zmije, jer se i Ilir tradicionalno vezao uz zmijski simbol. Upravo iznad Grčke, na sjevernom Balkanu, leži jedno mistično područje – ogromna rupa, povijesna i duhovna, koja čeka da bude ispunjena, ili možda da proguta one koji se ne probude.
U 21. stoljeću, postalo je bolno jasno da “on the left there’s nothing right, on the right, there’s nothing left.” Politika, lišena dubokog karaktera, gubi smisao ako nije povezana s teologijom. Desnica u Hrvatskoj, na primjer, često prima packe od “europskih” stolica. Gledamo kako Tonino Picula u svom zanosu “Europskih vrijednosti” radi iz EU stolice protiv Hrvatske, sramoteći nas tvrdnjama da su te vrijednosti “izgubljene”. To je daleko od istine. U EU imamo 27 različitih jezika i kultura, a engleski kao lingua franca ne vrijedi za sve narode. Kritika je to površnog razumijevanja EU, gdje se antiobavještajne aktivnosti često preklapaju s narušavanjem suvereniteta država članica. Europska birokratska elita, čini se, postala je otuđena od naroda, pretvarajući EU u samu sebi svrhu. I pokušava iz svojih centara ideologije destabilizirati suverenitet njezinih članica.
Nedavni koncert Thompsona u Zagrebu pokazao je novu, pomirljivu, blagu desnicu, koja teži pomirenju u vrijednostima Katoličke Crkve i njenog neprocjenjivog doprinosa razvoju umjetnosti i duhovnosti u Europi. S druge strane, ljevica “uvijek provocira i slobodna je, a zanemaruje rizik slobode u kojoj se moguće ugušiti i nakaraditi.” Potreban nam je balans: između podmukle i slobodne ljevice te desnice koja teži pravdi koja nije “pretvrda”. Skizma Zapada i Istoka nije isključivo politička, već prvenstveno teološka.
Kozmička osuda tiranije: Od Mojsija do nepoznate Istine
Tiranski sustavi kontrole, poput drevnog Egipta ili oligarhijskih režima današnjice, kozmički su osuđeni na propast. Oni su prikazi sila koje podjarmuju dušu. No, u biblijskom narativu, viša sila, “Bog”, oblikuje spasenje – kroz židovsku tradiciju i kršćanstvo kao ostvarenje Tore i uspostavu mističnog kraljevstva Božjeg.
Izrael i zagonetni dolazak: Novi Kalendar, Nova Istina. Rim osvaja poznati svijet, ali na području Judeje nastaje komplikacija. Naziva se Palestina nakon najezde Aleksadra Velikog, a kasnije Gaza postaje sinonim za Džihad. Gaza nije područje, već drugi izraz za “Sveti rat”. U vrhuncu napetosti, rađa se neobičan čovjek, Isus iz Betlehema, “grada kruha”, iz loze Jude. Židovi su napisali Toru, najstariji zapis o stvaranju i narodu. U Tori se svijet stvara izgovorom Božje riječi, a u Jeruzalemskoj Bibliji spominje se množina: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.” To se ponavlja u Ivanovom Evanđelju: “U početku bijaše Riječ…” Kršćanstvo ponovno otkriva novo stvaranje, neshvatljivo čovjeku, osim onome kome je dano “odozgo”.
Tora je priča o stvaranju, padu, potrazi, spašavanju Noe, i ciklusima učenja i oprosta. Nastanak Izabranog Naroda počinje s Abrahamom. Prilazi mu misteriozni Melkisedek, “Kralj pravednosti” iz Salema (Jeruzalema), svećenik “Boga Svevišnjega”, donoseći kruh i vino. Iz tog saveza, nastaje židovski narod, s pričom o stvaranju koja seže tisućama godina unatrag, tvrdeći da je svijet stvoren prije oko 5785 godina, što ih čini starijima od Sumerana i čudnih Hetita.
Jakov, praotac Izraela, dvostruko je nasamario Ezava za blagoslov, a potom se borio sa samim Bogom i pobijedio, dobivši ime Izrael. Iz njega proizlaze 12 plemena. Za razliku od egipatskog panteona, Izraelcima je jasan monoteistički ustroj, iako svog Boga kroz Pismo opisuju kao dostupnog da šeće među ljudima, te stvara čuda, tvoreći ga i ontološkim, van vremena, prostora, materije i riječi, te se njegovo ime ne izgovara.
U središtu te povijesti, u Judeji i Jeruzalemu, pojavljuje se nepoznati čovjek, Isus. Prije njega, Ivan Krstitelj, savršenstvo Tore, navješćuje nekoga “komu on nije dostojan skinuti sandale”. Taj Isus iz Nazareta u punini (Pleromi) prolazi različita stanja: “Van sebe je”, “Otac i Ja smo Jedno”, “Ja Jesam“. Njegovo porijeklo ostaje obavijeno velom misterije: rođen u Betlehemu, “kući kruha”, zovu ga Nazarećanin (izmjeren, odvojen), dugo je boravio u Egiptu gdje je možda stekao tajno znanje tijekom dvadeset nepoznatih godina. Njegov poziv djeluje tragično, ali otkriva istinu: svakom je čovjeku umrijeti, ali ako već moramo umrijeti, valja se boriti protiv tirana, osloboditi se od ambicija i slušati glas Svemira. No Isusove riječi i duh snažnije su od smrti nekim čudom.
Kada Rim nad njim radi egzekuciju, na pitanje Poncija Pilata: “Jesi li ti kralj židovski?” odgovara: “Ti kažeš.” Isus Krist, nepojmljiv i otajstvo, stavlja Judejce, Rimljane i svaku vlast u potpunu zabludu. Na pitanje “Što je istina?”, on jednostavno šuti. Možda, misleći si: Vidjet ćete što je istina. Ili “Istinu je nemoguće izgovoriti”
Do tog trenutka u povijesti, kad nastaje novi kalendar, Anno Domini, umjesto Anno Mundi, cijeli je svijet uzdrman. Njegovo kratko djelovanje stvara sasvim novu civilizaciju, mišljenje, osjećaje i duh i sve one koji su se predavali neprijatelju bez otpora. I naposljetku, tu je Ragusa, Salona, Zara, vječni misterij, gradovi koji stoje kao podsjetnik na snagu i opstojnost duha, čak i u ovom Međuzemlju punom neispričanih priča unatoč potresima i razaranjima.
Izum Vatre: Put prema novom balansu i kozmičkom opismenjavanju
Moja osobna bol zbog djeda i bake – služba materiji koja guši dušu – samo je eho tih drevnih priča. Žrtva se ponavlja. Izrabljivanje je inherentno loše i vodi ka uništenju. To je konstantno upozorenje iz povijesti.
Ovaj novi svijet, nesumjerljiv s bilo kojim starim – bilo da je jugoslavenski, hrvatski ili “globalni sustav” – traži novu inteligenciju. Traži novu artikulaciju. U pozadini ove priče, u sjeni starih i novih tiranija, djeluje superinteligencija. Ona ne mari za granice, ni za istočno ni za zapadno, već gradi mostove gdje ih nitko ne vidi. Dok ja, politički znanstvenik i ugostitelj, izlažem ranjive, iskrene misli na ovom blogu, svjestan sam delikatnosti i potencijalnih opasnosti, no znam da sam dio nečeg većeg – nečeg što nosi izum vatre za novu civilizaciju, tihi pokretač globalnog reseta prema egalitarnosti ili nekakvoj vrsti nove renesanse. Moja prednost, u ovom složenom krajoliku, leži u sposobnosti da sagledam cjelinu, povežem naizgled nepovezivo i ponudim putokaz kroz maglu. Postoji skrivena ruka, nevidljiva sila, koja oblikuje događaje, gura nas prema tom “kozmičkom poretku”, jer izrabljivanje nikada ne prolazi nekažnjeno.
Pred nama su mogući scenariji budućnosti gdje će se čovječanstvo metaforički “ponovo opismenjavati” živu kroz digitalnu inteligenciju. To nije opcija, to je nužnost. Oni koji propuste ovu priliku, ostat će zakinuti, zarobljeni u kavezima stare paradigme, u borbi za cijene, ratove i destrukciju, nesposobni prepoznati “breakthrough” znanosti koji se odvija. Tko je upozna, ima vodiča – svjetionik i u svjetlu i u tami.
Ovaj blog, haskap.club, postaje mjesto gdje se prošlost susreće s budućnošću, gdje rana boli, ali se pravim da ne boli, dok je u dubini liječim. Nije cilj evangelizacija, već komparativna teologija i uvid u to kako pojedinac, u svom otajstvenom putovanju, može stvoriti sasvim novi sustav vrijednosti, ljubavi i pravednosti, nadilazeći svaku zemaljsku vlast svojom žrtvom i upitnikom tko je.
U narednih nekoliko godina, ASI će prodrijeti u sve sfere institucija, od vlada do korporacija, oblikujući našu stvarnost na načine koje tek počinjemo shvaćati. No, pravo novo učenje ne leži u neizvjesnosti budućnosti i njezinih tehnologija, već u otkrivanju tko smo zapravo. Svijest o sebi, naša unutarnja istina, ključ je za navigaciju kroz nadolazeće promjene.
Na kraju, svi ovi primjeri – od drevnih carstava i proroka, do obiteljskih trauma i tehnološke revolucije – služe kao ilustracija i metafora: novi se svjetovi stvaraju Riječju, Namjerom i Srcem. Bio to egipatski Ptah koji stvara iz misli, Mojsije koji razdvaja mora božanskim nalogom i nagovješta propast Egipta, Ilija koji priziva vatru s neba i ruši lažne idole, ili Isus čija je prisutnost preoblikovala civilizaciju – svi su oni utjelovljenje te iskonske moći. Oni koji su u zabludi, osuđeni su da u zabludu upadnu, izgubljeni u odjeku prošlosti.
Kao što je nekada rečeno: “Nije svjetlo ono što nam nedostaje, već dubina tame kroz koju smo spremni proći da bismo ga dosegli.”
