Dobrodošli u ludilo sveopće zbunjenosti: Tko je gost, a tko domaćin?

Gostoprimstvo s postera: Samo slika idealnosti ili priča ovisi gdje si?
Devet je godina kako plovim ovim uzbudljivim, ponekad zagonetnim, vodama kontinentalnog turizma. U malom, skrivenom kutku Zagrebačke županije, gdje su donedavno jedini “gosti” bile vjeverice i znatiželjni pogledi susjeda, odlučio sam postati prvi Airbnbovac u selu. Nije to bila puka računica ili trend. Više je to bio neodoljiv poziv djedovine, želja da se iz ničega stvori mnogo toga – nešto novo, nešto neshvaćeno, ali nešto što diše i živi. Pionir. Vizionar. Ili možda samo sanjar s previše strasti. S puno onih pogleda ispod oka, blage sprdnje i naravno ruganja.
Trudim se. Zaista. Svaki kutak, svaki jastuk, dekica, ležaljka, poliranje površina, svaka preporuka za lokalnu šetnju – sve je to pomno osmišljeno da bi se stvorio onaj savršeni bijeg od stvarnosti. Nije to tek puko iznajmljivanje kreveta; to je poziv u priču. Poziv u običnu priču – dođi, naspavaj se, pomalo. Mislim, to je ideja. A onda se suočim s onima koji dolaze. Cijenjeni gosti iz svih mogućih smjerova. I, priznajem, devet godina kasnije, i dalje sam totalna enigma sam sebi. Ne razumijem ih. Ne razumijem nas. I, što je najgore, možda ni ne razumijem što radim. Ali hej, barem se trudim s iskrenim osmijehom!
Roštilj je bio tu, na slici! Problem prikaza ekrana i doživljaja dolaska
Ponekad se osjećam kao da sam otvorio galeriju nadrealizma. Neki dan mi gost šalje poruku: “Jel’ ima roštilj?” U oglasu, dragi moji, stoji velika, krupna, kristalno jasna slika roštilja. Roštiljčina! Od betona je. Skoro ima tonu. Stoji i u opisu, u svim jezicima svijeta. Je li to neka optička iluzija? Kolektivna halucinacija? Ili se radi o fenomenu koji bih nazvao “putničkim šumom” ili možda “razinom svijesti u opadanju”?
Čini se da smo ušli u eru nekakvog kognitivnog zaglupljivanja, gdje je informacija dostupnija nego ikad, a sposobnost da se ista obradi – pa, recimo da je u opadanju. Ljudi se “žure” na odmoru. Ironija, zar ne? Žure se toliko da nemaju vremena ni pročitati što su rezervirali i vide jednu fotku. Zatim pitaju:”Hoćete vi boraviti ubovoj drugoj kućici?” Ipak, moram priznati, većina gostiju pri dolasku izusti nešto poput: “Ovdje je zaista lijepo!”, “Vau, na slikama je fora, ali uživo još bolje!”, ili jednostavno su diskretni, a zadovoljstvo odabirom smještaja se vidi na njihovim licima. To me veseli, naravno. Ali to istovremeno govori o problemu prikaza ekrana i stvarnog doživljaja dolaska u našu oazu. Komunikacija? Rijetka zvijer. Kao da su svi uvjereni da je manje-više isto, samo neka kliknemo, transakcija nije odbikena i idemo dalje. I tu leži jedan od prvih problema našeg “wow” doživljaja.

Kava? Rakija? Gemišt? Kulturološki sudar na hrvatskom pragu
Ah, gostoljubivost! U našem kontinentalnom, pa i šire, hrvatskom kontekstu, to nije samo riječ – to je način života. To je ona topla dobrodošlica, ponuda kave koja miriše na jutra kao klinac. Ne bilo kakve kave, naravno. Kod nas je turska kava – makar zvučalo paradoksalno – jedina originalna kava. I za to možemo zahvaliti našim starim susjedima Bosancima i, priznajmo, Turcima. Previše su se bili zaletjeli u napadima gdje im nije bilo suđeno vladati, pa nam u porazu, eto, ponudiše kavu. I otad smo prijatelji, a turska kava je identitet Hrvatske, ma koliko god bila – turska.
Zatim, tu je čašica rakije, tog univerzalnog simbola Balkana. Ona je više od pića; ona je uvod, razgovor, povjerenje, živjeli! Kao uzvik srdačnosti dok shvaćam da možda nekima to djeluje barbarski ili previše egzotično, pa zatim čudne face. “Ogavno, što je ovo, preljuto je”. Priča se da su se svi s Balkana obračunavali u ludilu zaljubljenosti u Hrvatsku, a rakija je pritom bila slična starom sloganu Nokije: “Nokia – connecting people. Rakija – correcting people.” Doista, nerijetko ispravlja raspoloženja, pa čak i povijesne nepravde ali nije činjenica.
I naravno, hladni gemišt – prava ambrozija ljeta kontinentalne Hrvatske. Savršen za osvježenje nakon šetnje ili uz dobar ručak. Za crno vino ipak valja ići u Dalmaciju, tamo su majstori. Sve su to geste, znak poštovanja, poziv na povezivanje.
I onda naiđete na zid. Zid koji kaže: “Ne, hvala. Žurim. Moram ići. Nenrazumijem. Kako to mislite? ” Odakle se pojavilo to “žurim se i nemam vremena”? Nama Hrvatima, naciji koja se diči tisućljetnom kulturom i koja je, kažu, “ovdje oduvijek”, to je neshvatljivo. Pa mi smo narod koji je naučio cijeniti vrijeme i latinski jezik je bio najdulje u uporabi u Hrvatskoj, do 1848. dok se nije pojavio ban Jelačić i progovorio u Saboru Hrvatski jezik. Vjerojatno nas najbolje razumiju Crnogorci, koji imaju “lijeno” kao filozofiju života. U našoj kulturi, odbijanje takve ponude, a da se pritom ne pokaže barem trunka uvažavanja ili objašnjenja, često se doživljava kao hladno, materijalističko, pa čak i “seljački” – u smislu neshvaćanja lokalnih običaja. Tu se sudaraju svjetovi: naš, utkan u niti zajedništva i sporosti, i onaj drugi, moderni, brzinski, koji mjeri vrijednost u efikasnosti i instant zadovoljstvu. I tu se, drage moje vjeverice, gubimo u prijevodu.
A smijeh? Smijeh je tek posebna priča. Zbog previše znanstvenika koji se bave istraživanjem smijanja, totalno sam konfuzan kad se i kako treba smijati. Jednostavno je, nasmiješ se, no kako naštimati smiješak za svakog posebno? I u tome pokušavam biti autentičan, barem u smijanju i dobrodošlici, a ispadam freak. Ne znam trebam li kao veći muškarac koji ima dugu i bujnu svijetlu bradu, veću od nekog vehabije ili talibana, ali bez ikakve veze s njima jer brijem na nešto totalno drugo, smijati se samo očnima ili treba keziti zube, a da ne ispadne kao da sam kod zubara. Smijanje i mahanje kao u seriji White Lotus može dovesti do totalne katastrofe. Otkako sam zabrijao na starohrvatski “look” puštanjem kose i brade, nešto doista čudno je u dugoj bradi. Ona ima nekakvu čarobnjačku moć. Možda zaključujem da je moj izgled bolji način zastrašivanja gostiju od tetovaža ili ćelavosti, pa sam zato ozbiljno razmišljao o self check-inu bez kulturoloških sudara i pompe oko upoznavanja gostiju. Ipak ne može, jer moram provjeriti osobne dokumente i, uostalom, ovo je autentičan brdski posao na Balkanu.

Milenijalci Balkana vs. Zapadni žurba: Generacijske i geografske razlike u bontonu putovanja
Fascinantno je promatrati generacijske i geografske razlike. Moja generacija, milenijalci s Balkana (da, znam, zvuči kao naslov nekog hipsterskog dokumentarca, ali hej!), učeni smo nečemu što se zove – bonton. Ako se nešto pokvari ili nije jasno, mi direktno pitamo domaćina, jer je logika problem riješiti odmah da ne postane ozbiljniji, pa je i boravak ugodniji, sigurniji i daje osjećaj povjerenja i povezanosti. Čak i skidamo obuću pri ulasku u kuću. To je valjda dio DNK-a, učenje od baka i djedova koji su znali što znači poštovati tuđi trud i dom.
No, susrećem i onu drugu stranu. Tu “žurbu”, to užurbano kretanje kroz odmor, bez stajanja, bez predaha. Sportske aktivnostinu podne na 38C.

U Dalmaciji, riječ koja magično ubija stres ili brigu je “nije priša”, a “pomalo” je gotovo nacionalni modus vivendi. (Iako, budimo realni, u Zagrebu, tom našem wannabe Beč ili Milano, to baš i ne vrijedi – tamo se juri kao i drugdje). Kao da je odmor samo još jedna stavka na listi koju treba prekrižiti. Tu vidimo simbiozu kulturalnih utjecaja, globalizacije i “putovanja radi putovanja”, bez obzira na lokalnu kulturu. I dok god se svodi na štikliranje destinacija, a ne na upijanje duše mjesta, taj će se jaz produbljivati. Nisam ja tu da sudim, ali da se zapitam – zapitam se.

Post-pandemijski blues: Zašto su recenzije katastrofa, a povjerenje iščezlo?
Ako se pitate kada je krenulo nizbrdo, moj unutarnji detektiv upire prstom u period nakon pandemije koronavirusa. Nešto se promijenilo. Progresivno vlada neka nerazboritost, zbunjenost, nezadovoljstvo. Recenzije? Postale su, oprostite na izrazu, čista katastrofa. Logika nula. “Nađena sjekira za drva u kući, sveopća opasnost za djecu!” – stoji u jednoj kutiji s drvima, dok se zanemaruje činjenica da je to drvena kuća s kaminom, a sjekira je, eto, alat za drva. Pojavila se neka strogoća i razum koji nema kriterij i djeluje šuplje. Kulturne razlike i osobnosti posobne da su potrebne nove vrste inteligencije za jasnoću komunikacije.

Razna razočaranja (ne znam je li zbog ispražnjene kristalne boce vrhunske viljamovke nakon tog razočaranja) ili sabotaže ili jednostavno slobode ocjenjivanja (“mogu što hoću”).
Susrećem slučajeve poput onog: “Veselim se boravku u prirodi, divno je!”, a nakon dva dana gosti odlaze jer se pojavila kućna baba buba, vani lete nekakve ose i vidjeli su guštera zelembaća. Ne bihbsebzačudio da se najednom pojavi vijest “HGSS intervenirao uletom stršljena u kuću”.

Kao da je “zlatno doba Airbnba” – ako ga je uopće i bilo – prošlo. Dionice Airbnba možda i jesu na klimavim nogama (ne pratim burzu, ali eto, čujem), dok Booking.com dominira, fokusiran isključivo na profit, bez i trunke smjernica za gostoljubivost.
Osjećam da se u zraku osjeća nekakvo sveopće nepovjerenje. Gost ne vjeruje domaćinu, domaćin ne vjeruje gostu. Informacije su konfliktne, bias cvjeta. Nastaje velika kulturna konfuzija i slom komunikacije, što, budimo iskreni, nije dobro ni za koga. Nešto se događa u odnosu između ljudi, nešto teško opisivo. Kao da smo postali otuđeniji, pa čak i u potrazi za “bijegom” na odmoru. Tražimo bijeg, ali kad ga i nađemo, ne možemo chillati i osjećati se sigurno. Jer dok chillamo, čitamo o najgorim grozotama čovječanstva na ekranima, fotkamo i shareamo da objavimo “status”.

Gdje god da pobjegnemo, ukoliko se prati mainstream narativ, praktički savršene destinacije i bijega nema. Iluzija nam je nametnuta od umjetnog ekrana, umjetnog žutog tiska i propagande, te tragedijama umjesto kozmičkoj komediji ili komediji dvoje vrabaca koji se oplođuju ispred našeg nosa na krovu i ubtom činu ujedno je vrabac pojeo osu.

Obiteljski smještaj nije hotel (ponavljam): Razlika koja se ne shvaća
Mogao bih ovo ugravirati iznad ulaznih vrata svakog smještaja: “Ovo nije hotel!” Obiteljski smještaj je kategorija za sebe. On ima svoju priču, svoju povijest, svoje srce. U Hrvatskoj, posebno u našem kontinentalnom ambijentu, naglasak je na gostoprimstvu, na osjećaju da ste dio obitelji, makar i na kratko. To nije bezlično prenoćište. Nije to hotel s recepcionerom 24/7 i uslugom sobarice. Nije ni hostel. Svi smo novi u ovome i brzo se sve odvija.
A opet, s proliferacijom online booking platformi i novih smještajnih jedinica, granice se brišu. Informacije se miješaju. Očekivanja postaju nerealna, često oblikovana bezličnim iskustvima putovanja. Onaj tko zna uživati, posložit će si boravak kako treba. Međutim, onaj tko očekuje tretman s pet zvjezdica u kućici koja je studio apartman s tri zvjezdice, unatoč potpunoj opremljenosti i tip-top lokaciji i privatnošću, žalit će se kako klima nije dovoljno jaka dok sjedi u drvenoj kući doknje vani 38 stupnjeva Celzija i ne sjeti se “proluftati” ili provoditi vrijeme vani na povjetarcu, bućkati se u jacuzziju i blejati u obzor. Nekima je to prirodno i opuštajuće, dok se neki, koji su na odmoru i upravo bi to trebali – blejati i uživati u elementima prirode – zatvore u četiri zida i skrolaju. U tom doom skrolanju dodatno se frustriraju i ponekad se ne mogunorijentirati gdje su.

Etimologija “turizma”: Od putnika, gosta i istraživača do “turista” kao uvrede
Kada je “turizam” postao tako problematična riječ? Historijski gledano, putovalo se oduvijek. Bilo je tu putnika, gostiju, avanturista, istraživača. Ljudi su putovali da uče, da otkrivaju, da trguju, da se povezuju. Sama riječ “turizam” potječe od francuskog tour, što znači “obilazak”, “krug”. Rani “turisti” u 17. i 18. stoljeću bili su aristokrati na “Grand Touru” – obrazovnom putovanju Europom sa znatiželjom da uče, vide, dožive više. Nažalost, danas ne postoji “masovna aristokracija”.
Pa gdje smo pogriješili? Gdje se dogodila ta fatalna konfuzija? Ta točka kad je “turist” postao gotovo pejorativ, a “putnik” ostao onaj s plemenitim namjerama? Mislim da je to krenulo s masovnim turizmom, gdje je kvantitet počeo prevladavati nad kvalitetom. Kada je putovanje postalo dostupno svima, ali se istovremeno izgubila svrha. Kada se više gledao Instagram nego duša mjesta.

Digitalna magla: Kako online platforme oblikuju (i deformiraju) putničku osobnost
Nisam ekspert za psihologiju, ali osjećam da agresivni marketing u industriji putovanja igra veliku ulogu. Savršene slike, savršene recenzije, obećanja raja na zemlji – sve to stvara nerealna očekivanja. Digitalna tehnologija je moćna sila. Ali je li toliko snažno oblikuje osobnosti putnika da gube mogućnost samokritičkog razmišljanja? “Kruzerom oko svijeta u 7 dana, 50000 mjesta. Ne propustite! Svakako zanimljiv trik i fora, no je li možeš malo stati i upitati se kojom brzinom kruzer se treba kretati te štonznači 50000 ljudi na jednom brodu koji pluta oceanima? Ili je to pak onaj paradoks “ignorance is bliss” – blaženstvo neznanja, koje u biti i nije toliko paradoksalno?
U teoriji, znanje je uvijek u prednosti naspram neznanja. Ali u praksi, u svijetu hiper-informacija, mnogi biraju udobnost neinformiranosti. Klikaju, skrolaju, bez dubljeg propitkivanja. Online platforme, s jedne strane, povezuju svijet, a s druge, stvaraju filtar koji ponekad zamagli stvarnost i potiče nerealna očekivanja. A to dovodi do rastućeg nezadovoljstva – smještajem, lokacijom, opremom – neovisno je li riječ o ekskluzivnim vilama ili našim malim obiteljskim oazama gdje se moguće resetirati i odmoriti.

Između taštine i autentičnosti: Zašto putujemo (stvarno)?
Ovo je pitanje koje me muči. Putuju li ljudi danas više nego ikad u Hrvatsku (i općenito), samo radi incentiviziranja potrošnje na dubljem nivou, kao neka strategija država i političko ekonomske suradnje? Ili je to ipak više o taštini – objaviti savršenu sliku s odmora, pokazati da smo “bili negdje”? “Jel idete na more?” fraza koja odaje tko je komunist.

Malo je onih, čini mi se, koji putuju zbog čistog užitka, učenja, druženja, istinske znatiželje, s pravom intencijom. Ja sam, recimo, do 23. godine proputovao gotovo cijelu Europu osim Skandinavije. Upoznao sam mnogo ljudi, probao mnoga jela i vidio mnoga mjesta. Bio sam onaj “putnik”. No onda sam zaključio da su gradovi jedna te ista shema svugdje u Europi, osim Italije. U Italiji je espresso zaista pravi espresso. Karakter gradova je pravi karakter. I nasljeđe je bogato. I stoga Hrvatska mora biti zahvalna Rimu što imamo bogatu baštinu u Dalmaciji, makar su Rimljani recimo Kaligula, Neron i slični bili totalni luđaci i da vide što se danas događa možda bi se hihotali zadovoljno. Što nas stvarno pokreće na putovanje, a ne samo što nam se servira.

Globalizacija, kulture i roba: Kad se specifičnost gubi u uniformiranosti
Globalizacija je donijela mnogo toga dobrog. Roba i usluge su sličnije i dostupnije. Možeš kupiti isti latte u Zagrebu, Parizu i Tokiju. No za nedavnog boravka u Portugalu, sardine u bezbroj dizajna su njihov suvenir i jedna vrsta vina, Porto i eventualno razni dizajni pločica. Ali ono specifično za neki narod, za neku kulturu, za našu malu kontinentalnu oazu – to je nedovoljno naglašeno. Štoviše, često se gubi u tom moru uniformiranosti.
Mi nudimo priču. Nudimo iskustvo. Nudimo komadić autentične Hrvatske, daleko od masovnog turizma. Ali kako to doprijeti do svijesti putnika koji su naviknuti na “istu” uslugu svugdje? Autentičnost se ne nameće silom, već upravo suprotno, dozom osobnosti i lokaliteta. Ovdje leži ključna kulturna konfuzija. Ako se sve svodi na robu, gubimo onu nematerijalnu vrijednost, dušu mjesta. A upravo je ta duša ono što razlikuje boravak kod mene od boravka u bilo kojem hotelu bilo gdje na svijetu.

Novi trendovi, stare navike: Psihologija dobnih skupina i eferemni trendovi
Novi trendovi u putovanju su zanimljivi. “Digitalni nomadi”, “radcationi”, potraga za autentičnim iskustvima, sporim turizmom. Sve to zvuči kao glazba za uši nekome tko se bavi kontinentalnim turizmom. Ali stare navike umiru teško.
Trendovi su efemerni, prolazni. Dok tradicija Japana, kao primjera braniča tradicije, stavlja tu fascinantnu kulturu u 2525. godinu. Japan je poseban svijet, spoj futurističke tehnologije i duboko ukorijenjenog etosa, bushida, sumo hrvanja, ljepote zen vrtova i hramova, i nevjerojatne čudnosti i različitosti što ih stavlja na prijestolje svijeta kao primjer očuvanja identiteta i kulture. Mi u Hrvatskoj imamo svoju tisućljetnu kulturu, i ponekad se kaže da smo narod koji “smo ovdje oduvijek”, što god to značilo. Možda je baš u tom očuvanju sjećanja, ali također zaborava tko smo u biti trenutna situacija kaotična, nestabilna, ilibradikalno ili dosadno, bez dugotrajne ravnoteže jer je kroz povijest nismo mogli sačuvati ili obraniti se od krađe nacionalnog identiteta.

Zaključak: Domaćin-enigmatik: Devet godina i još uvijek ništa ne kužim
I tako, evo me. Devet godina u poslu. Devet godina pokušavam shvatiti. Prošao sam put od “krvarenja litara znoja” do nekakvog ljupkog, poetskog pokušaja dešifriranja ljudskog ponašanja u turističkom kontekstu. Ne mogubreći džabe, već biti zahvalan. No ponekad samo zastanem i ne razumijem. Pokušao sam objasniti zašto roštilj nije nevidljiv, zašto se kava nudi, i zašto je obiteljski smještaj, dovraga, nešto sasvim drugo od hotela.
Svo znanje svijeta dostupno na dlanu, a ljudi nikad nerazboritiji. Uključujući i mene. Kaj se zapravo događa? Čini se da, unatoč svim mojim naporima, dubinskim analizama, i pokušajima multidisciplinarnog shvaćanja, i dalje sam u potpunom mraku. Što radim? Nemam pojma. Moji gosti? Totalna enigma. Kao da pričamo svemirskim jezicima, iako je Google Translate pri ruci ili neka obična aplikacija. Možda je to paradoks postojanja i ubrzanja vremena kroz generacije.

Drugim riječima izreka je “Kaj si ti opal z Marsa?” To se znalo koristitububkontekstu ako nenznaš napraviti trivijalnu stvar za preživljavanje. Tipa nacijepati drva, zapaliti vatru, ili uzeti u ruke motorku i srušit drvo. Danas i to u istoj generaciji generacija je pak “Idemo na Mars!”

Možda je to vječita igra između očekivanja i stvarnosti. Ili sam možda to samo ja. Tupavac. Nakon devet godina, shvatio sam jedno: što manje razumijem, to je život (i ovaj posao) zanimljiviji. No s tako kratkim fitiljem da kupim kokoš, konja i kravu i ugostim njih i naplaćujem im. No kako to kapitalistički izvesti? “Kaj si ti s kruške opal? Nisam, već vlada globalno zabrijavanje a ne zagrijavanje. Što je ugrijano su uzavrele glave, a hladna glava je bistra kao Cetina.

U Japanu koji je već u dalekoj budućnosti, neki prigradski vlak kasni sekundu i strojovođa dolazi doma s neviđenim izrazom na licu. Pozdravljaju ga veselo čitava obitelj. Počinje razmišljati o svom propustu. Sjeda i jede večeru s njima. Odlazi u svoju radnu sobu. Pali svijeće. Čita jedan koan. U trenutku doživi Satori. Sjedne u lotus položaj. Vadi posebnu katanu. Počinje se smijati dok izvodi seppuku. Da ti i objasnim, ne bi skužio.