Hrvatska: Sigurna kuća u susjedstvu globalne histerije

Hrvatska je danas zemlja koja živi u neobičnom, gotovo nadrealnom procjepu. Makar ako u VG šećeš danom, napokon dobiješ feeling “VG je zapravo grad”. Ako otvorite bilo koji globalni dataset o sigurnosti, vidjet ćete nas u samom vrhu – mi smo ona točka na karti gdje se još uvijek može šetati gradom u tri ujutro bez osvrtanja ili paranoje koja te sjebe u Londonu. S druge strane, ako otvorite domaće portale ili upalite TV, dobit ćete dojam da smo usred neviđenog kaosa. Taj paradoks je srž naše današnje egzistencije. Mnogi kažu ili su zainteresirani za “koliko zarađuješ” ili “koliko zarađujem” ali u RH lova nikad nije primarni faktor. Kod nas ide prvo zdravlje, familija. A pare… O parama pričaju seljaci.

Tranzicija
Godinama smo slušali frazu kako smo „zemlja u tranziciji“. Danas možemo slobodno reći: tranzicija je gotova. Hrvatska je tamo gdje je politička elita zacrtala da bude – duboko integrirana u tkivo zapadnog svijeta, od Schengena do eura i NATO i uskoro OECD.
I tu dolazimo do onoga što možemo nazvati nacionalnim makijavelizmom. Desnica u Hrvatskoj, predvođena HDZ-om, uspjela je izgurati taj projekt do kraja. Je li to učinjeno besprijekorno? Daleko od toga. Bilo je tu etičkih ponora, korupcijskih utega i propusta koji bi u „savršenim“ sustavima bili fatalni. No savršenog sustava nema. Ako i Norvešku pogledamo, oni voze Tesle, a prodaju losos kaj uzgajaju u fjordovima koji je zagađen recikliranom ribom. Norvežani su unatoč bogatstvu, lagano siromaki. No, gledajući širu sliku, ta je struja imala jasan instinkt za cilj. Makar bezobrazno korumpirani i beskrupulozni, uspjeli su. Dok su se lomila koplja, oni su gradili infrastrukturu moći koja nas je usidrila u globalnu ligu država u kojoj ne možeš ući na tržište ili riješit nešto za sitno. Kao da je RH iznjedrila iz mora i viknula “mi nismo kečap, mi smo malo jači”. To je onaj klasični makijavelistički obrat – cilj (integracija i stabilnost) je opravdao sredstva, ostavljajući nas u poziciji poželjne destinacije kojoj svijet vjeruje više nego što mi vjerujemo sami sebi. Kao lokalac, osim ako nisi usred neke birtijske šore, batina ili krađu ne buš doživel. Osim ako ti ne ukrade HDZ.

„New Money“: Kapitalizam koji raste iz radničkih cipela
U tom procesu dogodila se ključna društvena mijena: rađanje prve prave generacije hrvatskih kapitalista. Dok je većina Hrvatske i dalje ponosna radnička klasa, na plaćama i kalkulaciji mirovine, iz njezinog je krila iznikao malen, ali prodoran sloj ljudi s „novim novcem“. Taj new money, ako kapa ili fakat curi, nastao je, paradoksalno, na grbači starog sustava – koristeći resurse, nekretnine i prilike koje je ostavila prošlost, ali s potpuno novim mentalnim sklopom.
To nisu više samo „tajkuni iz devedesetih“; to su ljudi koji su shvatili da budućnost nije u čekanju državne pomoći, već u agresivnom razvoju kvalitete i bezobraznosti i iskreno, hrabrosti. Budućnost naše ekonomije i turizma ne leži u pukom razdvajanju na „gazde i sluge“, već u sinergiji nove radničke klase i kapitalista koji su i sami do jučer bili radnici. To je evolucija, a ne izdaja klase.

Ekonomist Branko Milanović u svom radu o globalnoj nejednakosti i kapitalizmu (Capitalism, Alone) sugerira da stabilnost modernih društava ovisi upravo o tom „liberalnom meritokratskom kapitalizmu“ gdje se granice između onih koji rade i onih koji posjeduju kapital počinju preklapati kroz obrazovanje i vještine.

Anomalija ljevice: Izgubljeni u prijevodu
S druge strane spektra imamo hrvatsku ljevicu, koja pati od kroničnog nedostatka autentičnosti. Ona danas djeluje kao loša kopija zapadnih progresivnih trendova i talabarenja prazne slame. Umjesto da crpi snagu iz lokalnog konteksta, radništva ili specifičnih potreba hrvatskog čovjeka, ona često uvozi gotove ideološke pakete koji su nastali u laboratorijima Berlina ili Londona. Ta ljevica nije „hrvatska“ u izvornom smislu; ona je franšiza globalnog narativa koja često promašuje bit domaće stvarnosti, baveći se problemima koji prosječnom građaninu djeluju kao luksuzna zabava dok on pokušava shvatiti kako servisirati kredit. Hrvatska ljevica možda oživi jednog dana kad oni zapravo saznaju što Hrvatskoj treba. Ako treba igrati ruski rulet, igrajmo. Ako toga nema, te ako postoji sentimet jednakosti muško=žensko, odjebite

Trioba medija: Između vriska i uspavanke
Građanin RH pokušava konzumirati ovu kompleksnu stvarnost kroz tri potpuno različita kanala:

Internet (Globalna histerija): Prozor u svijet koji nam u dnevne sobe unosi strahove o ratovima i katastrofama tisućama kilometara daleko. On nas uvjerava da je sutra kraj svijeta. Deepkafes, botovi, nesigurnost, dopaminski stroj koji ga srče i ostavlja mlade da postannu starci. Mladi, ali glavom u pećini.

Televizija (Nacionalni filter): Nudi ležerniji, gotovo ispolirani pristup. Vijesti su tu da stvore privid reda, čineći politiku predvidljivom i dalekom, poput kazališne predstave. Uglađenost, ležernost, sigurnost i obavezno nakon sranja na kraju neka dobra vijest i prognoza.

Radio (Ultimativni infotainment): Radio je najsuptilniji. Ozbiljne vijesti o inflaciji ili zakonima on „šverca“ između dva ljetna hita. Politika na radiju postaje zabavni program koji nas prati dok vozimo prema moru.

Duhovi prošlosti u trećem mileniju
Najveća anomalija našeg razvoja je to što, dok smo tehnološki i institucionalno u 21. stoljeću, duhovi Drugog svjetskog rata i dalje marširaju našim političkim tribinama. To je bizarna pojava gdje se ideologije prošlog milenija koriste kao šum u kanalu – one služe da histeriziraju javnost i zamagle pogled na stvarne probleme: nefunkcionalnost javnih službi, tromost birokracije i generalno neifnormiranu, ne educiranu javnost Hrpa budala, stoka sitnog zuba. Budućnost Hrvatske nije u tim grobovima ustaše, komunisti, ovi, oni, nego u novoj kvaliteti rada i kapitala za čistu glavu usmjerenu na biznis i kvalitetu života. Inače si kretino

Zaključak: Sigurnost kao jedina konstanta i ljepota kao mamac
Unatoč svemu – unatoč neetičnim politikama, medijskoj polarizaciji i uvoznim ideologijama – Hrvatska je uspjela ostati iznimno sigurna zemlja, i k tome, misteriozno lijepa. Naša sigurnost nije samo u policijskim statistikama; ona je u miru s kojim stranac može sjediti na kavi i nitko mu neće srat, u činjenici da se globalna histerija ovdje razbija o hridi našeg specifičnog mentaliteta koji uvijek nađe vremena za distancu od ludila. Kaj si ti lud? Pa mi imamo sve. Ne treba nam ništa. Hrvatska se poklopila upravo u to što EU želi – kružnu ekonomiju, makar to rijetko tko razumije u široj slici.

Hrvatska je danas integrirana, globalno poželjna, sigurna i lijepa je, naša. Možda put do tog cilja nije bio najčišći ili jebeno zajeban, ali smo napokon izašli iz čekaonice povijesti. Možda se “Kletva kralja Zvonimira maknula”. Sada je samo pitanje hoćemo li tu sigurnost znati čuvati ili ćemo dopustiti medijskoj buci da nam sruši kuću koju smo toliko dugo gradili. Možda smo mi stoljećima, tisućljeće nešto gradili, ali ima li nešto više od toga da smo došli gdje smo trebali? Možda je to moja osobna deluzija ili kolektivni AI dataset halucination, no Hrvatska šalje naftu. A kako ćeš verificirati vlasništvo nafte? Bitno je na nafta šiba. Šibaj, šibaj. Nek šiba kao Šibenik, ne mogu ti reći dalje išta, muti mi se imenik.