---

Siječanj daje sjećanja na prošlo ljeto

Uđite polako. Siječanj je mjesec koji nikada ne završava; on je siva mrlja na kalendaru koja se rasteže poput smrznute gume, tromo i bez kraja. Dok su prosinac krasile lažne lampice i kolektivni trans optimizma, kaosa i buke, siječanj je onaj trenutak kada se svjetla gase, a vi ostajete sami sa sobom na hladnoći koja ne grize kožu, već kuca izravno na kosti i dubinu bića.

Ovo što osjećate, možda ne svi, ali mi meteropati i koji čitamo vrijeme drugačije – taj teški, olovni pokrivač koji nazivamo depresijom siječnja – nije kvar. To je ogoljenje. Siječanj je kirurg; on siječe sve one iluzije koje smo brižno uzgajali u prosincu. On nas svlači do srži, ostavljajući nas u stanju dormancije, u onom čudnom, pospanom prostoru gdje se život ne čini kao dar, već kao dugotrajno čekanje – nečega.

Silazak kroz sedam vrata

Drevni narodi su znali da se prava snaga ne rađa na suncu, već u mraku podzemlja. Oni su to zvali Katabaza – svjesni silazak u dubinu iz koje se nitko ne vraća isti.

U Sumeru, tamo gdje je civilizacija prvi put udahnula prašinu i uklesala je na glinene pločice, zapisali su mit o Inanni, kraljici neba. Inanna odlučuje posjetiti svoju sestru Ereškigal, kraljicu podzemlja. No, podzemni svijet ima cijenu. Da bi ušla, Inanna mora proći kroz sedam vrata.

• Na prvim vratima joj skidaju krunu.
• Na drugima ogrlicu.
• Na trećima žezlo.

Sa svakim korakom dublje u siječanjsku hladnoću, ona gubi dio svog identiteta, svoje moći i svoje zaštite. Na sedma vrata stiže potpuno naga, lišena svega što ju je činilo kraljicom. To je siječanj. On nas uvlači kroz svoja vrata i oduzima nam jedan po jedan sloj zaštite dok ne ostanemo nagi pred vlastitom tugom, nepomični kao sjeme pod snijegom. Odsiječeni od samih sebe. Ništa ne uspjeva. Siječanj nas siječe, tupo ali uporno.

Perzefonin led i tišina Demetre

Grci su tu istu hladnoću siječnja, koja se čini vječnom, objasnili kroz suze majke. Kada je Had, gospodar sjena, odveo Perzefonu u svoje carstvo, njezina majka Demetra, božica plodnosti, nije samo tugovala – ona je zaustavila vrijeme.

Zima je nastala iz njezine odbijenice da svijet više bude lijep. Dok je kći “dolje”, u tišini podzemlja, majka “gore” odbija dati plod. To je ta tišina koju čujete u siječnju. To je ona praznina u vama koja ne dopušta da vas razveseli kava, razgovor ili film. To je Perzefonina dormancija. Ona jede zrno nara u Hadu, prihvaćajući tamu kao svoj privremeni dom.

Ako se osjećate zaboravno, kao da hodate kroz maglu, sjetite se da ste trenutno u Hadovim dvorima. Niste izgubljeni; vi ste samo u fazi u kojoj se život više ne događa izvana, nego se povukao u najdublje slojeve vašeg bića, tamo gdje ga mraz ne može dosegnuti. Barem mi koji živimo u sjevernoj hemisferi, gdje unatoč globalnim promjenama vremena tvrde da se samo zagrijavamo, a ne hladimo, osjećamo taj ugriz zime. Kroz tisuće godine zima je na ovim prostorima uvijek postojala i tko zna do kad će.

Haskap: Stanovnik podzemlja kao ogledalo

Malo polje haskapa. Ono je sada u potpunoj, gotovo katatoničnoj tišini. Sibirska borovnica je majstor katabaze. Ona ne bježi od hladnoće siječnja; ona je traži. Kao da tihoo šapuće “daj mi još minus temperatura, ne smijem procvjetati prerano”. Njezina biologija je postavljena tako da tek u ekstremnom mrazu, u onom “siječnju koji nikad ne završava”, njezini unutrašnji procesi počinju stvarati čuda.

Ono što mi zovemo depresijom, haskap zove akumulacijom. Dok vi nepomično gledate kroz prozor u sivo nebo, vaše tijelo i vaša psiha, baš kao i ta biljka, rade na kemiji otpornosti. Što je zima duža i siječanj suroviji, to će plod na proljeće biti snažniji, aromatičniji, slađi, ljekovitiji.

Sada ste u tom prostoru između svjetova. Svaka iluzija prosinca je odrezana. Stojite nagi na sedmim vratima Inanne. I to je najsigurnije mjesto na kojem možete biti. Jer u ovoj hladnoći, u ovoj siječanjskoj “smrti” života, nakuplja se supstanca od koje se grade novi svjetovi.

Dobrodošli u tišinu. U sljedećim koracima, ući ćemo još dublje – tamo gdje siječanjska zima prestaje biti neprijatelj i postaje portal prema onome što su drevni nazivali istinskim Ljetom. Odnosi se to na jednog Kršćana, Filipa Apostola.

Apostol Filip i tajna zimskog svijeta

Kada se odmaknemo od mitova i uđemo u prostore skrivene mudrosti, nailazimo na Apostola Filipa. Njegovi zapisi ne nude jeftinu utjehu, već radikalnu sliku stvarnosti koja objašnjava vašu neutješnost. Otkriveni su tek u prošlom stoljeću u egipatskoj pustinji.

Filip piše:

“Dok smo u ovom svijetu, za nas je zima. Skriveni smo, jer smo u zimi. Plodovi se ne skupljaju u zimi.”

Za Apostola Filipa, ovaj materijalni život nije vječno proljeće. On tvrdi da je sam svijet u kojem obitavamo zapravo Zima. Mi smo duše Ljeta koje su se našle u smrznutom carstvu jer smo došli iz svijeta koji je nezamisliv ovim promjenama i strahovima i hororima koje proživljavamo na sve strane. Zato je osjećaj težine u siječnju zapravo trenutak najveće istine – tada konačno osjećamo pravu temperaturu svijeta u kojem živimo. Osjećamo pravu bol, jer bol je jedini dokaz da živimo.

On dalje iznosi zapanjujuću tvrdnju o molitvi:

“Zbog toga nam ne priliči moliti u zimi. Ljeto slijedi nakon zime.”

Filip ne kaže da je duhovnost u siječnju uzaludna, već nas upozorava na prirodu naše molitve. Moliti u zimi često znači tražiti da zima prestane, moliti za proljeće prije nego što smo završili posao s mrazom. On nas uči da je siječanj nije vrijeme sjetne a ni žetve. Kao da nam želi reći, ono što sam ja doživio dok sam živio s Isusom i čemu sam svjedočio, nema veze s ovim svijetom. Vaše zime i vaša ljeta, obično su ništavilo!

Nedjelja svijeta i izgubljena slova

U jednom dijelu njegovih spisa, tekst postaje oštećen, kao da je sâm siječanj izbrisao slova. No, smisao ostaje čitljiv kroz naslućivanje. Filip spominje (Subotu) Nedjelju – dan koji se u siječnju čini najdužim i najpustijim.

“Nije samo [ono što je skriveno] to što će [snagom Ljeta] izniknuti, nego će i Nedjelja [koja se čini] jalovom, donijeti plod onima koji su izdržali.”

Kao da nam želi reći, nema potrebe da se ubijete od depresije siječnja i tmurnosti ovog smiješnog svijeta. Izdržite, jer svatko ima svoj poseban dan i rođenja i smrti. Nedjelja siječnja je trenutak u kojem se ništa ne miče. Ali to je privid. Pogledajte polje haskapa. Ono je sada u stanju potpune nepomičnosti, ali unutar tih grana koje nalikuju lozi događa se kemijska revolucija. Biljka pretvara škrob u šećere kako bi njezine stanice preživjele led. Što je mraz jači, to je koncentracija šećera veća.

Vaša depresija, vaša tišina, vaša nemogućnost da se radujete, sva muka kao da je veća nagrada negdje drugdje – to je vaša proizvodnja unutrašnjeg šećera. Vi se ne slamate pod teretom siječnja; vi se zgušnjavate. Postajete ljekoviti. Apostol Filip nas uči da tko žanje u zimi, taj zapravo samo čupa korijenje jer plod još nije spreman. On nas poziva da izdržimo ovu Nedjelju svijeta, jer tek tada postajemo dostojni onog “drugog Eona” – Ljeta koje ne prži, nego ispunjava. Možda i sasvim nešto više što danas je teško i zamisliti.

Između dva svijeta

Ovaj tekst je most. Između vaše siječanjske ogoljenosti, depre i boli i Filipove mudrosti, između smrznutog polja haskapa i topline koja se stvara u korijenu. Mi ne bježimo od siječnja. Mi u njega silazimo kao Inanna, spremni ostaviti sve suvišno na vratima, kako bismo u srcu zime pronašli šećer koji se ne kvari.

Dopustite si da budete kakvi jeste. Dopustite siječnju da bude dug. Jer, prema Filipu, zima je samo veo koji skriva ljeto, a naša je sjetva u ovom mrazu jedini način da na kraju doista požnjemo život.

---

Šećer u kostima i veljača koja dolazi

Možda ne mogu izgovoriti sve što osjećam u ovoj tišini. Postoje dubine u siječnju koje jezik ne može dosegnuti, one ostaju tamo, nedorečene, zakopane u smrznutom korijenju moga polja. Ali, ako me pažljivo slušate, osjetit ćete toplinu koja kuca ispod ovog leda. No zakon je da za neke ljude je uvijek “pravo vrijeme”. Siječanj dokazuje to što siječanj jest. Posjeći sve suvišno, staro, nepotrebno, teško, dotrajalo. To je toplina domaćina koji je naučio da se prava vatra ne loži vani, već u središtu vlastite sjene. Mogao bih pisati ne znam što, ali dok boravim u ovom prostoru, nisam ja nad onome tko je nazvao i prepoznao siječanj. Siječanj je kod nas svačiji.

Apostol Filip nas nije htio prestrašiti pričom o “svijetu koji je zima”. Htio nas je samo podsjetiti da smo mi ovdje, zapravo, na proputovanju. Vaša tuga, ta teška nedjeljna tišina u kojoj se nalazite, nije kraj puta. To je sjetva u mraku. Jer tko u sebi ne nosi malo zimskog mraza, malo mraka za sakriti zrno koje bi željelo propupati. taj nikada neće znati cijeniti mekoću onog Ljeta koje ne prži, već samo biva.

Između sjetve i daha

Pogledajte haskape. Oni su sada poput nas – šute, ali njihova šutnja je aktivna. Oni se zgušnjavaju. Oni uče kako biti ljekoviti. Svaka minuta vašeg tupavila u ovoj siječanjskoj Nedjelji zapravo je preobrazba škroba u najslađi antifriz. Postajete otporni. Postajete stvarni.

Siječanj nas je ogolio, odsjekao viškove, skinuo nam je maske i ostavio nas nagi na sedmim vratima. I hvala mu na tome. Jer samo naga duša može osjetiti prvi, drhtavi povjetarac promjene.

Susret s prevrtljivom veljačom

Sada, dok se siječanj polako iskrada, pred vratima stoji veljača. Ona je luda, prevrtljiva, veljača-kreveljača se i obrće našu stvarnost naglavačke. To je mjesec mojih rođendana, vrijeme kada vjetrovi mijenjaju smjer pet puta u jednom satu, zbunjujući i ptice i ljude. U veljači uvijek očekujemo neočekivano – mraz koji nas želi prevariti i sunce koje se javlja prerano, samo da bi nas podsjetilo na ono što tek dolazi. Veljača nasuprot siječnja je kratka, brza, prevrtljiva, neočekivana i pripada vodenjaku. Vodenjak kao čovjek koji nosi vrč s vodom i izlijeva je na Zemlju s Neba slika je arhetipa promjene, potopa nakon kojeg se čisti Zemlja i nastupa ožujak. Pupoljak.

Pozivam vas, kad se ovi siječanjski snjegovi počnu sasvim povlačiti, da posjetite Vrhovlje. Dođite u veljači, u taj mjesec koji se smije u lice ozbiljnosti zime. Dođite vidjeti kako se život, uporan i tih, počinje buditi iz svoje dormancije. Ljeska je prva koja cvjeta, a nakon nje haskap, koji kad veljača dopusti pušta bumbare da zuje na par stupnjeva iznad nule.

Možda nećemo pričati puno. Pokažem vam kuće, dam ključeve, butelju finog vina i ostavim vas same. To je kao novost u “boutique hospitality” svijetu, biti minimalan i optimalan. Možda ćemo samo stajati na obzoru, pustiti se tim ludim vjetrovima da nam razbaruše misli i gledati u grane koje su preživjele najgore. Jer tek kada preživite siječanjsku Nedjelju, postajete spremni za ples veljače.

Hvala vam što ste bili dio ovog hibridnog razmišljanja. Neka vaš šećer u kostima bude jak, a vaš mir neuništiv. Vidimo se na obzoru Vrhovlja nekad, u onom neizvjesnom, čudesnom vremenu koje nam stiže.

Koledari koji pjevaju “Koleda tu prid vami” dolazili su u najmračnije doba godine kako bi pjesmom prizvali plodnost, svjetlost i blagoslov.

“Mlada moma” koja uređuje dvorove je zapravo metafora života koji se priprema za buđenje. Ona je ona toplina pod ledom koja još uvijek “plete kose” svom rodu dok vani brije vjetar.

---

Vitka, vitka tanka vrba,
Na njoj sidi sojka ptica.
Nije ono sojka ptica,
Već je ono mlada moma.

Mlada moma nerazumna,
nerazumna, nenaučna,
nerazumna, nenaučna,
Al govori mlada moma.

Al govori mlada moma,
Svome rodu u govoru:
Nemoj mene razudati.

Nemoj mene razudati.
Dok uredim bracu kose,
Bracu kose i dvorove.

Kao paun svoje perje
Kud bi lećo, sve bi trepćo.
Gdje bi stao, sve bi sjalo
Mojem dragom bi zasjalo.

Sve vam zdravo i veselo bilo!

Ajmo braćo da pletemo
Da pletemo tanke biče
Da šibamo vrane konje
I volove vitoroge!

Da smo pridnji prid svojinom
Prid svojinom i družinom
Kao Misec prid Zvizdami
I Koleda tu prid vami

Sve vam zdravo i veselo bilo!