Četrdesete: Zlatno doba (za biti kompost)

Čestitam. Napunili ste četrdesetu. Visite na HZZ-u. Prema reklamama za skupe kreme i vitaminske dodatke, vi ste u naponu snage, “novo crno”. “Četrdesete nove tridesete” i nositelj životne mudrosti. Prema algoritmu za zapošljavanje, vi ste zapravo digitalni fosil koji neobjašnjivo još uvijek troši kisik i zauzima dragocjeni prostor na serveru. Zapravo industrija vam želi smrt.

Dobrodošli u arenu gdje vaše dvadesetogodišnje iskustvo hendlanja nadljudskih napora vrijedi manje od nivoa u videoigri koju igra vaš budući dvadesetogodišnji menadžer dok vas, s blagim gađenjem, intervjuira i igra Candy Crush Saga ili čak, otkrio je pazi – Tetris ili nikad nije grao Super Marija na Gameboyju.

Vaš CV više nije dokaz stručnosti, već medicinski karton koji HR skenira tražeći simptome neizbježne propasti. Ako ste mislili da će vas “znanje” spasiti, dopustite da vas razuvjerim – u svijetu “agilnog poslovanja”, vi ste spori kao dial-up modem, a ovo su pravila igre koja nitko ne izgovara naglas. “Naš screen time je 22h.” “Vaš je, oprostite, nije da smo skužili backdoor vašeg mobitela, i proveli sve ilegalne radnje, svega 2h i14min?”

“Provalili ste moj mobitel?”

Ma ne gospodine, tehnologija se zove “ako se ikad spojite na javni Wi-Fi, no nevažno je za naš razgovor.”

Tišina i blejanje tim počinje sve onim trenutkom kad uđete u drugi ured, a na recepciji vas dočeka osoba koja izgleda kao da je rođena onog tjedna kad je izašao prvi iPod. Kad kažete svoje godište, njezine se zjenice šire kao da je vidjela hologram dinosaura. To je vaš prvi susret s Ageizmom.

U njihovim očima, vi niste stručnjak; vi ste netko tko će tražiti bolovanje čim se promijeni tlak zraka i tko, posve sigurno, još uvijek koristi točku na kraju SMS poruke. Vaša diploma iz 2003. ima istu težinu kao dozvola za upravljanje parnom lokomotivom, a vaš rodni list je krunski dokaz u procesu u kojem ste unaprijed osuđeni da Vas odmah prekrižimo s velikim X i shreddat CV da ne bi slučajno netko pomislio da bi te zaposlio.
No nekako se i probijete do razgovora, dočekat će vas onaj ljubazni, plastični osmijeh koji govori “mi smo u lovi, a ovaj klošar pojavljuje se u jeftinim krpama, ne kuži da je upad Fendi odijelo. Vidite upale obraze i psihološka pitanja i onda rečenica: “Sjajni ste, stvarno, ali mislimo da ste Prekvalificirani.“

To je najljepši eufemizam za strah da ćete im oteti posao čim shvatite da nemaju pojma što rade, ili da ste jednostavno previše pametni da biste trpjeli njihova sranja za crkavicu koju nude. To je kao da vam odbiju spoj s nekim top modelom jer se boje da će im simetrija lica i linije odvratiti pažnju od TikToka jer ćete provodit previše vremena s njom. Makar to nikad nije bila ideja.

S druge strane, ako slučajno niste čuli za neki opskurni softver koji je izašao prošli utorak u 14:00 sati, postajete Nekvalificirani. Vaših petnaest godina rješavanja kriza ne vrijedi ništa jer niste certificirani za korištenje njihove digitalne klamerice. “Pa nabavio sam je s Temu-a prošli tjedan – ne važi”.

Zatim slijedi “mentalno vaganje”. Regruter vas odmjeri od glave do pete, provjeravajući uklapa li se vaš obujam struka u njihovu “dinamičnu” kulturu. Weightism i Lookism su ovdje neumoljivi; vaša sposobnost upravljanja milijunskim proračunom izravno ovisi o tome koliko se dobro uklapate u uske korporativne košulje i superskinny hlače koje čine neplodne muškarce, makar nemaju pojma da imate plavi pojas u jiu jitsu.

Ako ne izgledate kao da živite na kelju i zraku, vi ste “lijeni” makar je raštika omiljeno jelo koje pravite.

Naš tim je “aktivan”, što je šifra za to da svi izgledaju kao statisti iz reklame za jogurt, spirulinu i rižine krekere, a vi im svojim postojanjem samo kvarite kadar i prosjek godina na Instagramu zbog sile teže. No nemaju pojma da trčite 8 km tri puta dnevno i da je weightism zapravo daddy stuff. Kortizol svaki dan je na nenormalnim visinama dok hendlate malo biće od 3 mjeseca.
Dok vi prolazite pet krugova pakla testiranja i detektore laži, stolica je vjerojatno već zagrijana za nekog tko pati od teškog oblika Nepotizma.

Mali od mamine kume, koji još uvijek ne zna razliku između Reply i Reply All, niti što je Bcc a kamoci Cc, već je upisan u sustav. Vaš CV je tu samo kao papirnati avion koji održava privid zakonske procedure, dok njihova krvna veza leti privatnim mlažnjakom ravno u upravni odbor.

Ako ste kojim slučajem uzeli pauzu da biste odgojili dijete ili pokopali roditelja, čestitam – zaradili ste Gap in CV. Za moderni HR, to nije život, to je crna rupa i dokaz da ste nepouzdani jer vam je obitelj, spašavanje vlastitog života ili hodočašće, važnije od njihovog KPI izvještaja. Uz to ide i pretpostavljena Digitalna nepismenost.

Objašnjavat će vam kako se koristi “Share” gumb kao da ste upravo izašli iz pećine, jer u njihovim glavama sijeda kosa djeluje kao blokator Wi-Fi signala. Čak i ako ste programirali u Logo programu s kornjačom i osvojili županijsko priznanje s 8 godina. Dok su oni još jeli pijesak i mačji drek iz istog pješćanika, pa imaju problema s toxoplazmom, vi ste za njih netko tko se muči s daljinskim upravljačem.

Na kraju, kad prođete sve filtere Klasizma (gdje skeniraju vaš naglasak i kvart u kojem živite – kao što Hermes provjerava vaš poštanski broj da vide jeste li u kvartu gdje žive milijunaši) i samim time Obiteljskog statusa (gdje ste ili “rizik za bolovanje” ili “asocijalni čudak”), dočeka vas finalni udarac: Culture Fit.

To je “besplatna karta” za odbijanje bilo koga tko im se jednostavno ne sviđa. “Sjajni ste, ali ne uklapate se u našu vibraciju.” To u prijevodu znači da niste dovoljno neozbiljni za njihovu “ozbiljnu” firmu i da im je neugodno što ne želite sudjelovati u obveznom grupnom zagrljaju ponedjeljkom jer se ne znate smijati i čudno je grliti se na poslu.

To je taj topli doček koji vas čeka. Hodajuća ste krizna situacija koja miriše na naftalin i fiksne kamatne stope. Dobrodošli u budućnost – nadam se da ste ponijeli svoju lopatu ili palicu iz pećine, idemo ajde, po glavi lupat ove dinosaure. Previše energije gubimo na ribanje mrkve i kelja. Hajde, brže, mrkva, kelj, celer, ima tu i repe.

Luksuz normalnosti: Kad tražiš posao da bi se naučio ustajati u 5:00h iako nema smisla

Nakon što prođete sve one filtere i “vibracijske provjere”, dolazite do najzabavnijeg dijela ove korporativne farse: trenutka kad vas pitaju o vašim “očekivanjima”. Dok regruter s ponosom izgovara brojku koja bi jedva pokrila godišnje održavanje jacuzzija u vašem dvorištu, vi se morate potruditi da ne prasnete u onaj najiskreniji, najskuplji smijeh. Ona stvar samo da se smijete očima, jer izgleda “skupo”. Oni primjećuju neki miris, “ovaj miriši na skupo, možda smo pogriješili. Ne znamo” Jer, budimo realni, vi niste ovdje zbog njihove “konkurentne plaće”. Vi ste ovdje jer je tišina u vašim ladanjima postala preglasna, a vaši bankovni izvodi su počeli izgledati kao telefonski brojevi međunarodnih poziva koje više nemate na što potrošiti. Mirišem na Amouage od jučer, ali da, nije do parfema.

Vaša motivacija je za njih znanstvena fantastika. Dok oni sanjaju o bonusu kojim će pokriti ratu kredita za auto, vi sanjate o rutini. Želite onaj famozni “work-life balance”, ali u obrnutom smjeru – želite da vam “work” konačno malo poremeti “life”, jer vam je dosadilo da vam je svaki utorak zapravo subota i ispijanje egzotičnih vina i likera, makar je i to postalo dosadno pa je krenulo vježbanje i “zdrav život”. Tražite posao kao što netko drugi traži hobi: da biste imali razlog obući taj ručno krojeni sako koji košta nekoliko plaća koju nude, i da biste, čisto promjene radi, prestali trošiti vlastitu glavnicu dok sjedite doma. Pokušaj je to jednostavno kao “biti normalan s ritmom buđenja u 5:00h i tjedno provoditi oko 50h u automobilu, prva pa ler”

I tu nastaje onaj predivni, nevidljivi jaz. Vi se smijete u sebi dok vam objašnjavaju “mogućnosti napredovanja”. Napredovanje? Kamo? Ali to im ne smijete reći. Morate igrati ulogu “motiviranog kandidata” koji želi “doprinijeti timu”. Vaša želja za “ekipom s posla” zapravo je želja da čujete obične ljudske probleme, poput onog čija je tuna u zajedničkom hladnjaku, umjesto da ponovno slušate svog brokera kako analizira prinose na obveznice koje su negdje u Singapuru.

Postoji neka perverzna radost u tome da vas dvadesetogodišnjak pokušava “izdominirati” svojom LinkedIn terminologijom, dok vi diskretno provjeravate vrijeme na satu koji je Swiss Made, ali ne vrišti bogatstvo, ali šapuće “moć” onima koji znaju gledati. Vi ste tu da biste imali kamo otići ujutro, da biste osjetili onaj pritisak roka koji za vas nema nikakve egzistencijalne posljedice. Zapravo, sve u jednom trenu kolabira kao kvantna superpozicija.

Prekvalificiranost nije samo u vještinama; vi ste prekvalificirani za život koji oni poznaju. Vi ne tražite spas, vi tražite scenografiju. I dok vas pokušavaju diskriminirati zbog godina ili “rupe u CV-u”, vi ih gledate s onom blagom, superiornom simpatijom. Jer dok oni mjere vašu vrijednost kroz njihove smiješne Excel tablice, vi znate da je jedina razlika između vas i njih to što vi ovaj posao želite iz zanimacije, a oni ga – na njihovu veliku žalost – trebaju.

To je ultimativni cinizam: sjediti na sastanku o “rezanju troškova” dok u glavi računate hoćete li idući vikend odletjeti u Toskanu samo zato što vam se jede određena vrsta tjestenine Aglio e Olio. Tražiti posao u četrdesetoj nije karijerni potez; to je performans. To je pokušaj da se osjećate normalno u svijetu koji je odavno prestao biti takav. Sve se promijenilo brzo i sve je ostalo isto. Vrijedi zauvijek ona – ne može se sjediti na dvije stolice. Teoretski da, ali filozofski ne.