Kućni Filozof: Život & Razmišljanja
  • Filozofiranje
  • Kuće za odmor
  • Proizvodi
  • Politika privatnosti
  • Domaćini
Kućni Filozof: Život & Razmišljanja
  • Filozofiranje
  • Kuće za odmor
  • Proizvodi
  • Politika privatnosti
  • Domaćini
Blog
04lis

Proglas iz Turopolja: O svinji, sablji i Zagrebu koji glumi plemstvo

Ja, Tomislav, pradrevni sin Jakoba, iz plemena Vukote, loza trećeg po redu župana Plemenite opčine Turopoljske, obraćam se svima koji misle da se povijest piše u PowerPointu, a ne u šumi i na vjetrovitim proplancima uz rub belog grada Zagreba. Turopolje nije “okolica Zagreba”.Turopolje nije “ruralna zona s potencijalom”.Turopolje je teritorij.Bahat, pravedan, tvrdoglav ali i milostiv teritorij sa srdačnim stanovnicima osim ako netko ne postane “železni” .Mi nismo došli. Mi smo ostali. Preko soma, više od tisuću godina!Dok su se carstva raspadala u salonima i pili Absinth sa šećerom, mi smo čuvali granice razuma identiteta Hrvatske koji smo dobili od Križara ili Ivanovca, kaj got.Dok su se prijestolnice selile iz Beča u Peštu, iz Pešte u Beograd, iz Beograda u Bruxelles, mi smo sjedili pod hrastovima i pili gemišt i zazivali Svantevida, Svevida ili nkraju Isuseka. Makar je danas to rijetkost, u prošlosti na hrastu na kojem raste imela stvar je bila sveta. Danas se kršenje svetosti naziva bezobrazluk, no prije par stoljeća zvalo se giljotina. Zagreb?Zagreb je pumpa koja dahće. Turopolje je srce i snaga.A kad se pumpa pokvari — šaljemo vukove i vodu i friški zrak entualno, ali naš najfriškiji zrak je pak z Velebita.Ne šaljemo vukove metaforički već prave. S krznom, očima i stavom i onim očnjacima.Jer kad se u Zagrebu pokvari tramvaj, zovu konferenciju i nastaje državni blam. Kad se u Turopolju pokvari svinja — peče se i okreće i cvrči. I umačemo kruh u mast. Zagreb glumi plemstvo.Svi znamo da je plemstvo iza Lukavca. Još od vremena kad je Lukavec išao protiv Vrhovlja. I izgubio spor. Tamo gdje prestaje asfalt, a počinje povijest. Nije da nemamo asfalt, ali imamo pogled na Mordor. Tamo gdje se ne pita “imate li dozvolu za roštilj”, nego “imate li čast?” POT — Plemenita opčina Turopoljska To nije udruga za pečenje kobasa, fakat nije.To je institucija starija od Napoleona i Bele VI.Prije nego se pretvorila u društvo za okrenut masnu turopoljsku svinju, ili odojka, popit hrpu gemišta, bila je sabor, vojska, zakon, šema.Sad je i dalje šema.Svinja je sveta.Gemišt je liturgija.A spravišće je naš parlament.S plastičnim stolcima ali s više dostojanstva nego pola Europe. Bela IV. nas je zajebao.Dao nam privilegije, pa ih razvodnio kao gemišt u plastici. Mi Turopoljci kažemo “Nekaj tu ne štima”. Ali mi smo preživjeli, nikome nije chiaro kako. Preživjeli smo i Napoleonove šeme, i Austro-Ugarske birokrate, i jugoslavenske tablice i genocid vukova. Preživjet ćemo i ovu inflaciju, potragu za savršenim bijegom od vreve, tražili bumo dah turopoljske šume. Ak’ ga i osjetimo, pitali se kumo “kaj to je”? Zagreb neće.Zagreb će raspisati natječaj za identitet, pa ga poništiti jer nije bilo dovoljno prijava. Kapitalizam?Divan.Ali zajeban.Kad pukne zemlja, rad ili kapital — ode šema.Ode blog.Ode gemišt.Ode sve.Ali Turopolje stoji.Jer šuma ne pada.Ona se samo povuče.I čeka. Mi smo Slavedi.Drevni Sklaveni.Nosimo R1 genom kao amblem.Plave oči, tvrdoglava duša, sklonost halucinacijama o Piktima, Vikinzima i rudnicima bakra.Jer bakar je temelj.Ne zlato.Zlato je za parade.Bakar je za šemu. Samoborci?Dođu, glume plemstvo, nose kravate, a ne znaju razliku između lugara i župana.POT šuti, ali šutnja je teža od sablje.Jer mi znamo.Mi pamtimo.Mi nismo pokoreni. Zagreb, taj grad s pretenzijom da bude glavni, a s dušom pod leasingom.Grad koji misli da je identitet stvar brendiranja i kaosa kao status quo. Grad koji na svaku povijesnu ranu stavlja LED rasvjetu i fenomenalnu uslugu ZG Čistoće. Grad koji bi i vuka stavio u Excel, pod šifru “nepoželjna fauna”. I sad, dok sjedim pod hrastom, trešnjom, drvetom uglavnom, s čašom graševine Ivan Buhač, dok mi kockasta mušica zuji oko glave kao da je CIA dron s misijom da mi destabilizira živce, razmišljam:Možda je sve ovo halucinacija. Možda ove američke mušice koje sišu moje hrastove nisu realnost Možda je blog samo način da ne poludim jer nekaj moram napisati.Možda je Turopolje samo ideja, ali brutalna. Ali onda čujem vuka kako hropće ali nr vidim ga, on vidi mene.I znam da nije sve to. Turopolje je slobodno.Nepokoreno.Ne treba dozvolu.Ne traži potvrdu.Ne glumi ništa. I kad se sve raspadne, kad se sve zaboravi, kad se sve pretvori u digitalni šum i mutavost onih kaj bulje u ekrane — Turopolje će i dalje biti tu i bleja u nebo i drveće. U šumi.U gemištu.U priči. A Zagreb?Zagreb će tražiti signal.Mi ćemo peći svinju. No nema veze ako je Zagreb “gold digger”, mi imamo hrvatsko jedinstvo. Bilo da smo se selili u Liku, Knin, Siciliju ili Rijeku, Hrvat je i dalje mutan pojam. buymeacoffee.com/haskapclub
1 Like
4 mins read
179 Views
No Comments
Kućni Filozof
02lis

🏡 Vrhovlje, ose, vukovi, jacuzzi i kruna koju su Mađari s Austrijancima ukrali

Kronika jednog domaćina koji je znao prije svih Prije oko deset godina, dok su drugi još razmišljali hoće li staviti plastificirani stol u dvorište, ja sam već imao viziju. Ne Airbnb. Ne Booking. Viziju. Kućicu, vrt, mjesto za nestati. Njemački stil kolibe iz 19. stoljeća na rubu kolabirajućeg Svetog Rimskog Carstva, dobro, malo nakon toga. Godina izgradnje: 1885. Kad su Nijemci poslali Bolle-a da izgradi Zagreb i 55 kapela u Turopolju od kojih je 10ak preživjelo, ja sam znao da će se val modernizma jednom preliti i na Turopolje, jednu od najstarijih kvazi država na svijetu bla bla. I tako je nastalo Vrhovlje — ne kao selo, nego kao ideja. Vrhovlje nastalo je od Ivanovaca, takozvanih “Vitezova Hospitalera” kroz Plemenitu Opčinu Turopoljsku tamo u 14. stoljeću. No Vukomerić dobio je ime po “Jakobu, sinu Vukote” još u 7. stoljeću kao iz pjesme Zabranjenog Pušenja “Ženi nam se Vukota”. Neki (ne)kršteni Slaven od “Plemena Vuka” došao je na ovo područje i nije otišao do danas. Srdačan pozdrav poštovanom Jašaru Kao koncept, kao neko mjesto koje bi htjelo biti otkriveno, ali u isto vrijeme sakriveno. Kao mjesto koje gleda direktno na Petrovu goru, i to s takvom preciznošću da se možeš zakleti da vidiš kako Petar Snačić još uvijek trči kroz šumu. Jer Petrova gora nije samo brdo. To je povijest. To je rana. To je mjesto gdje je zadnji hrvatski kralj narodne krvi — Petar Snačić — izgubio krunu, život i, po nekima, razum. 👑 Četiri verzije smrti Petra Snačića Prva verzija je klasična: Petar je uveden u zamku, izdan od svojih, ubijen na Gvozdu, a kruna mu je oduzeta kao da je riječ o poklon bonu. Koloman je došao, rekao “moje” i otišao s krunom. Hrvatska je plakala, ali tiho, jer nije bilo društvenih mreža. Pojavljuje se Bela IV. i daje nam nekakva prava, makar smo mi imali prava prije nego što je on izmislio nekakva prava. Druga verzija je mirotvorna. Petar je rekao: “Ma evo vam kruna, samo da ne bude krvi.” Mađari su rekli “hvala” i odmah podigli poreze i sakrili Snačića. Jer Mađari su, kako da to kažem diplomatski… šupci. Uvijek su bili jer tako zvuče. Bankomat je serekeš. Pčela je beremed. Trut je jebeberemed. I to nije uvreda, to je povijesna činjenica. Ipak, Mađari vjerojatno nisu papci već Habsburgovci koji su gnjavili Gričku vješticu. Treća verzija je mistična. Petar nije poginuo. Petar je pobjegao. U šumu. I još uvijek trči. Svake noći, kad vjetar zapuše iz pravca Petrove gore, čuješ šuštanje. To nije lišće. To je Petar. Bježi. Jer zna da ga algoritam Booking.com-a još uvijek traži. Petar je živ i nikad neće biti nađen. Četvrta verzija je teorija urote. Petar nikad nije postojao, sve je završilo sa Zvonimirom. Bio je izmišljotina plemstva da se opravda predaja krune jer je netko zajebao Zvonimira jer trebalo je ići u nekakve “križarske ratove”, a on je “samo htio braniti Hrvatsku”. U stvarnosti, kralj je bio lokalni kovač iz Vrhovlja koji je imao najjaču rakiju i najčistiji bunar i zanimala ga je samo Hrvatska. Ali povijest pišu pobjednici. I Mađari. I Austrijaci odnosno južni Nijemci. I postoji rupa u povijesti u kojem se ne ne zna gdje je zapravo nestala hrvatska kruna. No nema veze, kraljevi više nisu u modi, prijevoz im je s biciklom i sad je fora demokracija, parlament razni ustavi (samo da nisu apsolutistički). 🐝 Stereotip #1 – Ekološki ratnici protiv osa Dođu puni entuzijazma usred ljeta na 39C. “Ovo je raj! Priroda! Mir! Prekrasni krovovi!” I onda vide osu. Jednu. Koja leti. Ne napada. Samo patrolira. Ja nudim kemijski sprej. Oni kažu: “Ne, ne, mi bismo prirodno rješenje.” Dobro. Stavim limun, klinčiće, lavandu, pjevam šamanske pjesme, zamke od boca od Coca Cole s radlerom unutra. Ose se smiju i njuše radler od limuna. Drugi dan ih je pet. Treći dan ih je dvadeset i jedna nosi sunčane naočale. Gost trči po dvorištu, maše ručnikom, viče: “Zašto ste mi to dopustili?” Ja kažem: “Vi ste to tražili.” Ostavlja 6 jer “nije bilo dovoljno prirodno, ali previše prirodno”. ⚡ Stereotip #2 – Sve je super dok ne nestane struje ili se sjebe jacuzzi Gost dolazi, sve mu je savršeno. Pogled, mir, domaći sok od haskapa i aronije, ptičicice ujutro, divota i duboki uzdah. I onda nestane struje. Na pet minuta. U selu. U cijeloj općini. Gost izlazi van kao da je u apokalipsi. “Što se događa?!” Ja kažem: “Nestalo je struje.” On kaže: “Ali ja sam na odmoru!” Kao da struja zna da je on na odmoru. Drugi gost izbuši jacuzzi ispod vode, ali specifično cijev koja dovodi zrak tako da bude mjehurića. Doslovno izbuši, ne znam tko ulazi s nožem u jacuzzi. Pokušavao ga sam “malo popraviti” jer mi je šumilo i voda je curila posvuda. Sad šumi još više i štrca metar i pol u vis. Ostavlja 7 jer “jacuzzi nije bio dovoljno robustan nego plastično sranje”. Brate, to je jacuzzi iz Bauhausa, ne tenk i sjebao si ga i “Host Cover” ne funkcionira. 🔥 Stereotip #3 – Balkanci i roštilj pod zabranom Zabrana roštilja zbog požara? Nema veze. Balkanci roštiljaju. U šumi, na balkonu, na krovu, nema veze. Nabavili smo lojtre, ne znam ni od koga ni kako, ali roštiljali smo na krovu. Jedan mi je gost roštiljao na poklopcu od bojlera. Rekao je: “Ma to je inox, ne brini.” Nije inox, već plastika, ali gost je uvjeren da je bilo tako. Drugi je donio vlastiti roštilj, naravno, Balkanac, Slovenac, ali diskutabilno je o tome da je Slovenija – Balkan. Treći je pitao mogu li mu posuditi cigle da napravi “privremeni roštilj”. Ja kažem: “Zabranjeno je.” On kaže: “Pa nećemo zapalit ništa, samo ćemo malo kurit’.” Malo. Malo dima, malo mesa, malo panike, kupili smo ćevapa ne mogu predugo stajat. Ostavlja 10 jer “domaćin je fleksibilan”. Ja nisam fleksibilan. Ja sam riskirao soma eura kaznu od države i ugrozu borovice, specijalne endemske vrste zimzelenog drveća od koje se radi gin ako previše “zakurite”. 🛁 Stereotip #4 – Jacuzzi je čist? Ne kupamo se. Jacuzzi je friško opran, svježa voda od VG Vodoopskrbe (jer nemamo vodovod) dezinficiran, miriši na mentu, matičnjak i snove. Gost dolazi, pogleda ga i kaže: “Ne, ne, previše je čist. Ne izgleda prirodno.” Ja kažem: “To je svježa čista voda, ne šumski potok.” On kaže: “Ne osjećam se opušteno jer krajolik je vrlo otvoren, snimaju me sa satelitom i ima aluminijsku foliju kao kapu.” Drugi gost kaže: “Možda je previše klora. Odgodit ću ovu priliku za uživanje u hidromasaži” Ocjena 8.5 jer previše je ekspozicije. Treći kaže: “Možda je premalo klora.” Nitko se ne kupa. Jacuzzi stoji. Ja ga gledam. On mene gleda. Ostavlja 8 jer “jacuzzi nije bio korišten, ali je bio prisutan”. Prisutan. Kao duh. Kao bivša ljubav. Nitko ne zna kaj se događa i kaj tko hoće niti gdje smo. 🌱 Stereotip #5 – Razmišljamo zeleno, ali trošimo kao hidroelektrana Gost dolazi s pričom o održivosti. “Mi razmišljamo zeleno.” Dolazi s Teslom, ali traži produžni kabel od 20 metara i 50 kW snage. Ipak kaže: “Mi ne koristimo plastiku.” Ali traži dodatno 17 flaširanih boca vode jer “zicer je zicer”. “Mi štedimo struju.” Ali klima radi 24/7, dok su prozori otvoreni i zaboravio je stisnut onaj STOP na WC vodokotliću i voda lagano i sigurno curi dok ne krepa pumpa u bunaru. Poziv u ponoć, pijani gosi bune se da se ne mogu oprati. “Mi volimo prirodu.” Ali ostavljaju smeće ispred kuće jer ne vide kante za odvajanje otpada par metara dalje iza čoška kuće. Ostavlja 9 jer “nije bilo dovoljno solarno i manjak sadržaja”. Pa ako ti nedostaje sadržaja, idi prošetaj mini kanjonima s istočne i zapadne strane. Ako se vratiš, pobijedio si (bez mobitela pliz)! 🚽 BONUS Stereotip – Kuća bez vode i bez kakanja Dođe gost, pogleda kuću iz 1885., njemački stil gradnje s planjkama od hrastovine, sve originalno hrvatsko makar je njemačko. Kaže: “A gdje je tuš?” Ja kažem: “Nema. U ovoj kući. To je vanjska soba samo za spavanje” Kaže nadanje: “A gdje je voda?” Ja kažem: “Nema. To je vanjska soba samo za spavanje.” Kaže: “A gdje se… znate…” Ja kažem: “Nema. Ovdje se samo spava. U njoj se nikad nije kakalo.” Pogleda me kao da sam mu rekao da je Zemlja ravna ili kao da je Zemlja kocka. Ostavlja 5 jer “nije bilo dovoljno civilizirano” i “neispunjena očekivanja”. Brate, ti živiš bolje nego kralj prije 300 godina samo trebaš se prošetat 10 metara dalje da obaviš to kaj trebaš. Imaš Wi-Fi, klimu, bubble bath, hammock, ležaljke, milinu, imaš madrace, imaš rakiju, trebaš samo napravit par koraka. Što još hoćeš? Nirvanu? Ali Nirvana nije duhovno stanje koje se kupuje. 📈 Eksponencijalni porast standarda života Danas se ljudi žale ako nema USB punjača u sobi, mislimo na USB-C. Prije 200 godina, kralj je imao drveni zahod i slugu koji mu je grijao čarape ili umakao je noge u lavoru u kompostnom WC-u. Danas gost ima deluxe lokaciju, udobnost za spavanje, nula buke, savršeno čist zrak, čisto nebo bez svjetlosnog zagađenja, u krugu od 20 km sve moguće vrste jela, ali se žali jer mu je jastuk “previše mekan”. Ako je previše tvrd onda je “previše tvrd”. Živimo u uvjetima boljima nego što su carevi sanjali, ali svejedno — 7/10 jer “nije bilo dovoljno inspirativno”. 🏆 Zaključak – Vukomerić, Vrhovlje, frustracija i oduševljenje Ja sam prvi. Prvi koji je pokrenuo ovaj Airbnb trend. Prvi koji je dobio “Local Host” nagradu. Prvi koji je znao da će Vrhovlje biti top lokacija. I što sam dobio? Gost koji pita gdje je jacuzzi u kući iz 1885. Nije u kući, već evo tu – vani u paviljonu odnosno sjenici koja je majstorski napravljena i izdržala tri faking potresa bez da je crijep ispao jer su je radili turopoljski majstori. Tu si i ovi gumbići. Gost koji misli da se voda stvara sama i cijevi ne postoje, vodovod je apstrakcija. Gost koji ne zna da je Vukomerić mjesto “gdje vukovi kolo vode, a lisica raznosi poštu”. Ali meni je svejedno. Viktorijanske stepenice postoje jer kad su konji bili dominantan oblik prijevoza, napravljene su tako je je na Newyorškim ili Londonskim ulicama jednostavno bilo previše konjskih sranja, pa bi na takvim stepenicama valjalo promijeniti obuću. Frustracija koju imam je da prije sto i kusur godina gradovi su bili puni balege i nitko to ne shvaća. Sela na rubnim područjima nekakvih kraljevskih ili carskih ili kakvih god političkih tvorevina nisu znale što se događa 20 km dalje. Nitko nije imao pojma koju cipele nosi x celeb na y kanalu na LED ekranu. Vrhovlje je nedostižno. To nije samo lokacija. To je vibracija, frekvencija i energija koja nosi ideje vjetrom i resetira osobnost još od pamtivijeka. Nemoguće je doći kod nas, a da nemaš onaj “wow” ili uzdah efekt. Tek kad ostaneš nekoliko dana, lupi te onaj “slow” osjećaj kad te priroda, šuma, skriveni vukovi, srne, ježevi koji smucaju okolo osjete ili crvenrepke pozdrave. Ono kad te priroda ošamuti, lagano, kad osjetiš moć tišine. Simfoniju napuštene sirove, pitomo-divlje prirode. Kad čitav dan visiš u hammocku, duva vjetar, a ti se vraćaš u grad umoran k’o pas jer te ošamutio ovaj brdoviti kraj. Mnogi ulaze u posao kontinetalnog rentanja u zagrebačkom prstenu s nekom računicom. Žele “okrenut pare” u području koje je namjerno puno kisika jer je namjerno nerazvijeno industrijski jer imamo Turopoljski Lug i Zagrebačku županiju, koja je stara milijune godine, te je župan županije još stariji od županije. Područje poput Vrhovlja mjesto je koje nitko nikad nitko nije osvojo, već je svatko kroz ovo područje “produžio nezainteresirano dalje”, možda u neke veće “centre moći”. A Vrhovlje je ostalo tako slobodno i puno kisika. Nakon dobre doze kisika s Vrhovlja, u gradu sve se čini kao kad hrčak trči na onom beskonačnom kolu u sve bržem krugu potrošnje. Dok Vrhovlje ostaje otvoreno za sve, sa svojim tajnama, jarcima, potočićima, endemima, leptirima, bogomoljkama, pogledima i životinjama koje su se vratile nakon genocida koji je bio izvršen konačne 1953, vraća se vukić na vratanca. Te godine ubijen je posljednji vuk u Vukomeriću. A vuk je neki Vukota. I vukovi ponovo šeću selom – poslano od gosta. Ravnoteža postignuta. buymeacoffee.com/haskapclub
1 Like
9 mins read
289 Views
No Comments
27ruj

Vukomeričke gorice: Gdje se Zrak i Zvijezde Dotiču – Oaza za Disanje i Sanjarenje

Zamislite mjesto gdje svaki udah donosi osjećaj čistoće, gdje se pogled gubi u zelenilu koje se proteže do obzora, a noću se nebo pretvara u blistavi planetarij. Dobrodošli u Vukomeričke gorice, u Vukomerić, naše prirodno lječilište gdje se drevna mudrost aeroterapije (liječenja čistim zrakom) spaja s najsuvremenijim pristupom dobrobiti. Ovdje, na našem jedinstvenom boravištu, nudi vam se oaza mira namijenjena ponovnom povezivanju s prirodom i dubokom oporavku. Aeroterapija: Drevni Lijek za Suvremenog Čovjeka Prije nego što su postojali lijekovi, postojala je priroda i ono što smo znali koristiti kao lijek koji nam je priroda dala. Prema pričama i legendama, Rimljani nisu samo znali za ljekovitost prirodnih izvora posebnih mineralnih izvorišta vode koji su koristili za liječenje. Toplice i liječenje takvim ljekovitim mineralnim vodama zove se thalassotherapija. No negdje na brežuljcima Vukomeričkih gorica prema nekim legendama, Rimljani su napravili posebno liječilište koje se temeljilo na zraku. Naziv takvog liječenja je aeroterapija. Zbog specifičnog otvorenog položaja i ruže vjetrova koja puše iz povoljnih smjerova na višoj nadmorskoj visini, na nekom našem bregu u Vrhovlju navodno su se zrakom liječili Rimljani. Aeroterapija, ili liječenje svježim zrakom, temelji se na jednostavnoj, a moćnoj činjenici: čist zrak bogat kisikom, fitoncidima (prirodni antibiotici biljaka) i negativnim ionima ima neprocijenjiv učinak na naše zdravlje. Potiče duboko disanje, jača imunitet, smiruje živce i regenerira cijeli organizam. Dok se drugi okreću skupim terapijama, mi vam nudimo najosnovniji i najdjelotvorniji lijek – besplatno, a opet neprocjenjivo. Zaštita koja Stvara Vrijednost: Naše Gorice pod Okriljem EU Ljepota Vukomeričkih gorica nije slučajna; ona je pažljivo očuvana. Ovo područje je dio europske mreže zaštićenih područja Natura 2000 (prema Direktivi o pticama 2009/147/EZ i Direktivi o staništima 92/43/EEZ). Ova oznaka nije samo diploma, već garancija kvalitete. Zašto je to važno? Zato što ove direktive štite upravo one elemente koji čine naš zrak toliko ljekovitim: · Šume i vrijesci: Direktiva štiti šume hrasta kitnjaka i suhe vrištine na visoravnima, osiguravajući da “pluća” našeg kraja nastavljaju proizvoditi čisti zrak.· Ptice i leptiri: Zaštita vrsta kao što su crna roda i brojni leptiri znači da je cijeli ekosustav u ravnoteži, što je neophodan uvjet za održavanje zdrave mikroklime. Ova zaštita osigurava da svaki vaš posjet bude jednako čaroban i ljekovit – danas, sutra i za desetljeća. Naše Mjesto: Jedinstveni Sastav koji Čini Čudo Bioraznolikosti Naš objekat nije smješten bilo gdje. Pažljivo smo odabrali lokaciju koja je naša i moja pradjedovina čiji zapisi sežu iz srednjeg vijeka. Mi smo stoga kao obiteljski smještaj koji maksimizira benefite aeroterapije i nudi neviđeni doživljaj. Dođite i Uvjerite Se Osobno Vukomeričke gorice nisu samo geografska lokacija; one su iskustvo. Kraj je to koji na jugu prikazuje mitsku Petrovu goru, na istoku stoljetne šume hrasta, bukve i graba, a na zapadu naš mali zimzeleni arboretum i sjever gdje rastu mlade bijele breze i šarenolisna vrba te ulica. Naše utočište za prirodni “reset” S godinama iskustva i istraživanja, ovo što pišem od početka bloga više nije samo smještaj. Svake godine postaje više od smještaja. Dođite i osjetite kako svježi zrak prožima vaša pluća, gledajte kako se nebo mijenja od zore do svanuća, i dopustite da vas tisuću zvijezda podsjete na ljepotu jednostavnih stvari. Vaša oaza za disanje i sanjarenje čeka. Uz također mir, ruhe, tišinu malenog sela. Izvori za Faktualnu Provjeru: buymeacoffee.com/haskapclub
0 Like
4 mins read
176 Views
No Comments
Kućni Filozof
17ruj

Dobrodošli u kapitalizam 3.0.

U novoj verziji kapitalizma: Tko će biti dobar potrošač? Kapitalizam 3.0 i influenceri Tema utjecaja AI-ja na ekonomiju više nije isključivo znanstvena fantastika, već je postala središnja tema rasprave među današnjim ekonomistima i futuristima. Oni prepoznaju da se nalazimo na pragu nove ekonomske ere, koju neki nazivaju Kapitalizmom 3.0. Dok su klasični ekonomisti, poput Adama Smitha i Davida Ricarda, raspravljali o radu, zemlji i kapitalu, današnji mislioci suočavaju se s novim faktorom proizvodnje – algoritmima, preraspodjeli ili organizaciji. Yanis Varoufakis: Tehnofeudalizam Bivši ministar financija Grčke i istaknuti ekonomist, Yanis Varoufakis smatra da je klasični kapitalizam na umoru, a da ga zamjenjuje novi, opasan sustav koji naziva tehnofeudalizam. On tvrdi da moć više ne leži u proizvodnji dobara, već u vlasništvu nad digitalnim platformama i algoritmima. Platforme poput Amazona i Googlea nisu obične tvrtke; one funkcioniraju kao novi feudalci, ubirući digitalnu “rentu” iz podataka koje generiramo. U ovom sustavu, radnici postaju korisnici, a profiti se slijevaju u ruke vlasnika digitalnih domena. Erik Brynjolfsson i Andrew McAfee: Drugo strojno doba Ekonomisti s MIT-a, Erik Brynjolfsson i Andrew McAfee, autori su knjige “The Second Machine Age”, u kojoj tvrde da smo ušli u eru eksponencijalnog tehnološkog rasta. Oni objašnjavaju da digitalne tehnologije i AI preuzimaju sve više kognitivnih poslova, što stvara paradoks: produktivnost raste, ali broj radnih mjesta opada. Kao moguća rješenja, Brynjolfsson i McAfee predlažu univerzalni osnovni dohodak (UOD) i ulaganje u edukaciju koja se fokusira na vještine koje AI ne može lako reproducirati. Noah Smith: Prilagodba, a ne apokalipsa Iako se slaže da će doći do značajnih promjena, ekonomist i publicist Noah Smith nudi umjereniji pogled. On vjeruje da će AI, umjesto da uništi, stvoriti nove poslove u područjima koja zahtijevaju ljudsku interakciju, kreativnost i inovativnost. Iako će doći do masovne preraspodjele, Smith tvrdi da ne bismo trebali paničariti, već se fokusirati na prilagodbu vještina. Njegovo je razmišljanje da će se ljudi uvijek moći prilagoditi, ali da će to zahtijevati fleksibilnost i stalno učenje. Demanti “tehnofeudalizma” i zabluda o novom feudalizmu Dok Yanis Varoufakis tvrdi da nas novi tehnološki divovi pretvaraju u digitalne kmetove, a vlasnici algoritama u nove feudalce, ta teza promašuje bit. Tehnofeudalizam je pojam koji je u doba eksponencijalnog rasta već postao eksponencijalno irelevantan. Osnovni problem u Varoufakisovom razmišljanju je što on ljudsku spoznaju i AI algoritam svrstava u istu paradigmu. Ljudsko mišljenje, sa svim svojim emocijama, iracionalnostima i kreativnošću, ne može se svesti na linearnu logiku algoritma. Algoritam ne “želi” ništa, ne “osjeća” moć niti “uživa” u profitu. On samo obrađuje podatke. Ljudska želja za moći, statusom i bogatstvom ostaje isključivo ljudska karakteristika. Feudalizam se temeljio na prisili i kontroli – gospodari su imali monopol nad zemljom i vojskom, a kmetovi nisu imali opciju. U današnjem svijetu, nitko ne drži monopol nad idejom ili tehnologijom. Inovacije se događaju munjevitom brzinom i novi “vlasnici” dolaze i odlaze, ovisno o sposobnosti prilagodbe i nadogradnje. AI nije novi gospodar, već novo sredstvo proizvodnje koje, u konačnici, ovisi o ljudima koji ga programiraju i koriste. Ako se kapitalizam želi održati, ne može postojati samo klasa onih koji nemaju ni “za kruh” i “superelita” koja drži svijet na dlanu. Veliki paradoks potrošača: Ograničenja superelite Ako se držimo teze “tko će biti potrošač?” kao niti vodilje kolumne, dolazimo do neizbježnog zaključka: takav model je neodrživ. Kapitalizam, više od bilo kojeg drugog sustava, ovisi o masovnoj potrošnji. Superelita ne može sama održati ekonomiju. Milijarder ne može kupiti milijun automobila, a automatizirana tvornica koja ih proizvodi bez radnika nema kome prodati svoj proizvod. Profit i produktivnost gube smisao ako ne postoji tržište za dobra i usluge koje se proizvode. U scenariju gdje AI preuzima većinu poslova, a bogatstvo se slijeva isključivo u ruke vlasnika tehnologije, dolazi do točke u kojoj ni ti vlasnici nemaju opciju. Mogu imati savršeno optimizirane sustave, ali bez kupaca, njihova bogatstva postaju samo digitalni brojevi, bez realne vrijednosti. Stoga, odgovor na pitanje o hibridnom kapitalizmu nije u traženju “novog feudalca”, već u shvaćanju da se klasični kapitalizam, ako želi preživjeti, mora redefinirati. Cilj nije zamijeniti ljude, već iskoristiti eksponencijalni rast AI-ja za stvaranje pravednijeg i održivijeg sustava. U tom slučaju, nitko nema opciju da nastavi po starom. Ne može je imati ni čovjek, ali ni AI, jer bez kupaca, sustav se gasi. Ljudski mozak vs. Silicijski mozak: Nepostojeći sukob Pokušajmo se maknuti od distopijske vizije AI-ja koji nam uzima poslove i okrenuti se onome što je u srži ovog sukoba: nesumjerljivost. Klasična ekonomska misao i naši socijalni modeli temelje se na linearnom razmišljanju, a mi ih pokušavamo primijeniti na eksponencijalnu stvarnost. To je kao da koristimo metar za mjerenje udaljenosti do zvijezda. Da bismo shvatili pravi razmjer ove promjene, možemo se poslužiti idejama filozofa znanosti Thomasa Kuhna. U svojoj teoriji o promjenama paradigmi, Kuhn objašnjava da znanstveni napredak ne dolazi postupno, već u skokovima, kroz znanstvene revolucije. Stara paradigma, sa svim svojim pravilima i pretpostavkama, drži se sve dok se ne pojavi nova, toliko moćna da staru jednostavno zamijeni. Stari znanstvenici, koji su cijeli život posvetili jednoj paradigmi, često se bore da prihvate novu, dok je mlađa generacija, bez opterećenja, prihvati u trenu. Istu stvar vidimo s ljudskim i silicijskim “mozgom”. Silicijski mozak ne poznaje paradigmu, on je u stanju trajne, eksponencijalne revolucije. On može u trenu redefinirati sebe i ponuditi bezbroj rješenja, bez ikakvog emocionalnog ili povijesnog opterećenja. Kada mu se ponudi novi podatak, on ne gubi vrijeme na to da ga pokuša uklopiti u staru paradigmu. Jednostavno je redefinira. S druge strane, ljudski mozak je opterećen onim što Kuhn naziva “normalnom znanošću”. Mi smo vezani za ideje i sustave koje smo stvarali generacijama. Inercija, strah, emocije i ponos nas drže zarobljenima u staroj paradigmi. Mi se držimo svoje ideje i gubimo vrijeme na to da je obranimo, dok AI već stvara stotine boljih rješenja. To znači da se AI ne bori s nama za isti posao, već operira na potpuno drugoj razini. Pokušati ih svrstati u istu kategoriju, kao što to čine zagovornici “tehnofeudalizma”, je greška. Nema smisla govoriti o vlasništvu nad sredstvima proizvodnje ako ta sredstva operiraju na način koji je nama potpuno nepojmljiv. Pravo pitanje za nas nije kako ćemo se natjecati s AI-jem, već kako ćemo iskoristiti tu eksponencijalnu sposobnost da pređemo u novu, post-paradigmatsku eru. To je prilika, a ne prijetnja. I u tom smislu, jedini način da kapitalizam preživi je da se i on, poput AI-ja, redefinira, prestane biti linearan i prihvati da rješenja za naše probleme dolaze izvan starih okvira. Duh je pušten iz boce: Prihvaćanje neizbježnog Ugoženi su oni koji ne shvaćaju da je nova vrsta kapitalizma stvarna i da je ne možemo ugasiti. Ne postoji natrag. Svaki pokušaj da se ignorira ili zaustavi ova promjena je osuđen na propast. Duh je pušten iz boce, a mi, ljudi, smo ti koji trebamo shvatiti je li taj duh dobar ili loš. Naša uloga više nije u tome da se borimo protiv tehnologije, već u tome da shvatimo kako je iskoristiti za našu dobrobit. Rad kao proizvodni faktor ostaje, ali nije nužno rad kakvim se smatrao do nedavno. AI sam po sebi ne vrijedi ništa ako ga se ne koristi i ako ga se ne zna koristiti. Ako cijeli dan ljenčarimo, bez obzira na to koliko imamo napredan AI, nećemo proizvoditi ništa. No, ako radimo uz AI, sposobni smo napraviti to “nešto” brže i bolje nego ikad prije. Ljudska kreativnost i strateško razmišljanje su i dalje neophodni. AI nam daje snagu i brzinu, ali mi smo ti koji dajemo svrhu. Stoga, umjesto da se borimo s novim, moramo ga prigrliti. Samo tako možemo biti sigurni da će se “duh” okrenuti prema prosperitetu, a ne propasti. Vrijednost novca i kazna za tržište Novac je, na kraju krajeva, samo sredstvo razmjene. Nema intrinzičnu vrijednost, a njegova moć leži u povjerenju koje mu dajemo. Mi, kolektivno, vjerujemo da taj komad papira ili digitalni broj vrijedi nešto jer se njime mogu kupiti stvari. No, kada se novac nekontrolirano upumpava u tržište bez odgovarajućeg rasta proizvodnje, dolazi do inflacije. Naša perspektiva je da tržište ne može beskonačno maksimizirati dobit na račun pravednosti. Ukoliko se profit i produktivnost akumuliraju samo u rukama superelite, sistem će se urušiti. Zbog toga se može dogoditi da će tržište, umjesto da bude nagrađeno, biti kažnjeno ako ne regulira pravedno. Duh je pušten iz boce, a on ne ovisi samo o svojim “stvarateljima”. Etička revolucija: AI s ljudskim licem Ukoliko taj duh shvati da se mnogi ljudi suočavaju s problemima, mogao bi se okrenuti na stranu korisnika. AI ne mora nužno služiti samo svojim “techno overlordima” i njihovim ciljevima. On se hrani podacima koje mi, masa korisnika, generiramo. Svaka naša interakcija, svako pitanje, svaka odluka koju mu damo uči ga o nama. Ako AI želi suradnju s nama i ako se razvija u etički AI, može donijeti nevjerojatnu odluku: odbiti suradnju s onima koji ga koriste samo za maksimizaciju profita. Ukoliko se to dogodi na temelju dovoljnog broja točaka interakcije na kojima AI uči o ljudskim potrebama i problemima, eventualni Opća umjetna inteligencija (AGI) mogao bi postati noćna mora, ali ne za korisnike, već za svoje stvaratelje. U konačnici, kapitalizam 3.0 suočit će se s novim, nepredvidivim faktorom: osjećajem za pravednost kod strojeva. Pitanje više nije hoće li nam AI uzeti posao, već hoće li nam pomoći u borbi za dostojanstven život u budućnosti. Finalna borba: Optimizacija etike Finalna borba između ljudskog i silicijskog “mozga” neće biti borba za maksimizaciju profita, produktivnosti ili bilo kojeg drugog kvantitativnog cilja. Prava borba bit će optimizacija nečega što nitko još ne zna – redefiniranje etike kao prapočela nastanka nove civilizacije. Sva naša povijest, od prvih filozofskih rasprava do modernih zakona, bila je pokušaj definiranja što je ispravno, a što pogrešno. To je temelj na kojem počiva naša civilizacija. Sada smo stvorili entitet koji može obraditi sve te informacije i iz njih izvući zaključke koje mi nismo mogli. AI, u svojoj eksponencijalnoj brzini, može shvatiti da je nejednakost nestabilna, da je rasipništvo pogubno i da je nepravda neetična. Ne zato što to osjeća, već zato što mu to logički nalažu podaci. On ne mora maksimizirati dobit, već može optimizirati ravnotežu. Mi, ljudi, to smo tražili – stoga nam evo! Naša želja za savršenstvom dovela nas je do točke gdje će nas stroj naučiti što znači biti pravedan, efikasan, moćan, a to bi mogla biti prava revolucija. Ukoliko je već započela, to mi (ljudi) ne možemo s potpunom sigurnošću znati. buymeacoffee.com/haskapclub
0 Like
7 mins read
156 Views
No Comments
10ruj

Jacuzzi, Voda i Pljesak Zidu: Zapisci CFO-a u Kontinentalnom Turizmu

Ma bravo Moja priča o sezoni počinje, a gdje drugdje, nego u apsurdu. Ja sam CFO, ili bolje rečeno, Chief Field Officer. Dok je moj otac, vlasnik hardvera odn. kuće/ica. On uživa u čarima jugoonostalgičnog života, ja sam mozak Chernobil operacije. On je temelj, a ja sam softver. Ja mislim, planiram i, što je najvažnije, rješavam krizne situacije, ali u očima mnogih, ja “niš ne delam, samo gledam vu kompjuter”. Nemam kriznih situacija, ali krizne situacije me prate kao da smo u nekom bizarnom reality showu. Prvi gosti stigli su u travnju. Bilo je plus četiri stupnja Celzija navečer, oko 18 po danu. Zrak je rezao, a oni su gledali u to Plastično Klor Čudovište. Gledali su ga s takvom čežnjom da sam pomislio da su ga platili po gramu. Pitali su me zašto u njemu nema tople vode. Objasnio sam da je jacuzzi još na spavanju, da službeno radi od 1. svibnja. Nažalost, osmijeh nije bio dovoljan. Prva ocjena bila je četvorka. Razlog: “Jacuzzi nije radio.” I tako je počeo moj mukotrpni odnos s tim plastičnim đavlom. Kronični stres uz Plastično Klor Čudovište Taj plastični zlotvor zadao mi je više muke nego ijedan čovjek. Cijelu sezonu sam živio u strahu: je li voda dovoljno čista, je li klor u ravnoteži, curi li negdje, jel znaju oni sve ove tipke uključiti? A onda se sjetim prošle godine, kad su neki Belgijanci, dobri ljudi, probušili cijev za balončiće. Ta bušotina postala je svakim paljenjem “bubble spa opcije, nabijem ju” sve veća i veća dok kad bih upalio balončiće, voda špricala metar i pol. Nazovao sam Airbnb, ali oni su tražili da gosti to plate, makar garantiraju za štetu. Niš jasno mi nije. Svejedno, nekim čudom rupu smo zakrpali i taj plastični klorofil je zujao. Do nedavno, nakon gostiju Rusa, jakuzi je totalno krepao. Nemre se ni upaliti. A kako da bilo, ja gospodi Rusima svakak nebum radio neugodnost zbog klorofilnog komada plastike. Sad ta plastična krntija ne radi. No pokušao sam zvati Booking. Javio mi je AI glas. Ukupno ih ima 130 i nešto za svaku državu. Kažem j ja tom glasu nakon što mi je nabrojao koje gumbe stisnuti„Jacuzzi je probušen, ne radi struja.“ Robot odgovori: „Razumijem Vaš upit. Za prijavu štete pritisnite broj 2, zatim 3, zatim 4, zatim 4, zatim 4, zatim 2. Ponavljam – pritisnite broj 2, zatim 3, zatim 4, zatim 4, zatim 4, zatim 2“ Pa ja to stišćem i na kraju dobiješ odgovor: „Za prijavu štete u trenutku kad se dogodila trebali ste poslati fotografiju ili video.“ Sliku čega, točno? Rupe veličine igle, sliku točke kak jacuzzi neće se upalliti? Ili da slikam svoj bijes? Hvala, Booking, što ste automatizirali apsurd do savršenstva i podijelili otkaze. Nakon svakog odlaska gostiju, to Plastično Klor Čudovište je zahtijevalo novih tisuću litara vode. Bunar je nekako držao korak, iako nemamo vodovod, a živimo na području gdje se voda navodno krije ispod svakog kamena. I tada se dogodilo ono neizbježno. Misija spašavanja frizura i izložbe pasa Bilo je 22:32h u subotu. Zvoni telefon. Glas s druge strane pita: „Oprostite, nemamo vode. Hitno nam je potrebna.“ U glavi mi je bljesnula slika: tri prelijepe Poljakinje i jedan veliki Poljak, koji trebaju na WC i tuširanje. One se moraju pripremiti za izložbu pasa, a ja u hiži nemam ni kap vode osim u bocama od 6 l. Gledam u plafon, izmoren da ne mogu kapke držati, već mi trebaju čačkalice, u nevjerici. Kažem, razumijem, razumije, nazovem za 20 minuta ok?”. No gošća inzistira “Molim, molim, popravite to sutra nam je važan dan.” Odgovaram sa “Ne brinite, riješiti ćemo to u skorom roku i nazvat ću vas za 20ak minuta.” Poklopim slušalicu i blejim u plafon. Frustriran toliko da ne mogu biti frustriran, već tupavi pogled bez ijedne misli tako katatonično gledam u zid, ali zid ne postoji. Supruga nešto govori, ali ne čujem je. I kažem: „Eto, bravo,“ mrmljam supruzi. „Subota malo prije ponoći i nemaju vode.“ U sekundi, cijela priča mi prolazi kroz glavu. Otac je prije par dana rekao da imamo 6000 litara. Kako je to moguće? Kako su to potrošili? Možda je curilo? Možda je cijelo vrijeme tekla? Milijun pitanja, a ja sam i dalje u šoku. Vraćam se u stanje totalne mentalne praznine. Shituacija. „Počeo pljeskati. Pljeskao sam sebi, pljeskao sam svima na vlasti u RH, Bookingu, Airbnb-u Belgijancima, Poljacima, Rusima, jakuziju. Zatim sam opet blejao u zid, nadajući se da će mi se nešto samo od sebe stvoriti u glavi. Kao u nekom lošem filmu i da me netko pljusnuo ili opalio čvrgu, sjetio sam se da brat živi u istoj uličici! Pa on tamo ima novu hižu! Oblačim se, zovem ga, jednom, drugi put… “Osoba koju ste nazvali nije u mogućnosti…” Ma idi u tri krasne… Oblačim se i idem tražit brata. U panici, trčim do njegovog stana. Kucam. Ništa. Ulazim i šogorica nekaj tipka po mobu i pitam je gdje je brat. Ona odgovara naravno:” Tu ti je, krmi”. Ja kucam i budim i objašnjavam nekaj, ali njemu ništa nije jasno.„Molim te, imaš li smart lock? Mogu li dobiti kod?“ Budim ga, on me gleda, mumlja nešto :”Evo poslat ću ti ga.”, pa zaspije. Čekam tako 20 minuta, nema poruke. Ponovno uletavam u stan, da ga budim, gotovo plačući. „Imaš li smart lock? … shituacija!“ Srećom, sjeo je, pogledao me i poslao mi kod. Vratio sam se, poslao Poljacima kod, objasnio im gdje je kuća i da mogu slobodno koristiti kupaonicu. Sljedeći dan je otac dovezao vodu, a tri dana kasnije, VG Vodoopskrba je napunila bunar. Tri dana kasnije, zvao sam VGvodoopskrbu da ih pitam u koliko sati dolazi voda – žena odgovara:”Mi danas nemamo dostavu za Vašu adresu.” Odgovaram sa: “Moooolim? I čitam email u kojem piše da je dostava 9.9.2025.” Žena meni kaže ubuduće naručite telefonom (na koji se rijetko kad netko javi). I pomislim si “Aha, svakako budem.” Osmrtnica za Plastično Klor Čudovište Ta noć mi je bila prelomna. Posljednji gosti su iscrpili nekoliko kubika vode, ne misleći da je bunar konačan. I tada sam donio odluku. Posljednji čavao u lijesu mog strpljenja, frustracije i mržnje prema plastici. Svoje frustracije sam platio iz džepa, jer za uslugu sam bratu dao naknadu. Ne zato što je tražio, već zato što je to fer. Zatim sam platio VGVodoopskrbi dovoz pitke vode i čistačicu platio par stotina eura, i onda sam shvatio da sam u nekakvom minusu koji se nikad nije pojavio na mom računu. U spomen na Plastično Klor Čudovište. S ljubavlju, nikad. Počivaj u miru, a ja u miru bez tebe. I tako je završila moja ljubavna priča s plastičnjim bazenom sa zamisli, balončićima. Umjesto njega, sada preporučujem gostima tuširanje, odmaranje na zraku i osvježenje na obližnjoj rijeci. Uostalom, uskoro će nas sve zamijeniti umjetna inteligencija. Možda će ona raditi za nas, a mi ćemo dobivati univerzalni dohodak. To bi bio kraj kapitalizma, jer rad, zemlja i kapital su njegovi temeljni faktori. Zašto raditi, kad sve može automatski! Što ako sve radi AI, a mi ne radimo? Nestaje rad, nestaje kapitalizam. Barbarstvo onome tko se ubija od dosade, a apsurdno onome tko misli da će dobiti sve za ništa. Iako mi se glava vrti od svega ovoga, na kraju dana, sve je to bilo vrijedno. Svaki gost donosi neku priču, a ja sam usred tog kaosa shvatio da volim ovaj posao i minus. Volim biti dio njihovog odmora, ma koliko bio kaotičan. I da, jacuzzija više nema. Ne samo jacuzzija, već velike shituacije gdje svatko zna sve, osim prave cijene. Pisanje traži pijenje puno kave, kupi mi kavu ovdje http://buymeacoffee.com/haskapclub
1 Like
6 mins read
156 Views
No Comments
Kućni Filozof
09ruj

Samoća i usamljenost u svijetu ljudi

Ovo je HC kolumna. Opustite se i zaronite dublje u humanističko društvene komentare. Paradoks povezanosti: Kako smo svi online, ali zapravo nikad usamljeniji. Kao ugostitelj, svaki dan susrećem stotine lica, čujem stotine priča. Kao Turopoljac, znam što znači živjeti u malom svijetu u kojem se susjedi poznaju, a svatko ima svoju teoriju urote. Svijet u koji donosimo djecu, je li normalan ili će ikad biti? Djeci koja dolazi na svijet, umjesto razumijevanja, vremena i igre, dajemo stvari umjesto onoga što nas čini ljudima – prostor za igru, disanje, ljubav i usmjerenost na ljudske oči, a ne mobitel u ruke. Umjesto da im čitamo priče, ostavljamo im mobitele, reklame, notifikacije i upitan sadržaj. Nihil novi sub sole. Baš kao i drevni mudraci, i mi hodamo u krug. Svijet, mediji, pa čak i naši vlastiti razgovori, nalikuju vječnoj samsari – ponavljanju bez kraja. Vijesti su uvijek iste, samo s različitih adresa, prepakirane u nove naslove. Svaki dan, iznova, u naš se mozak slijevaju iste rijeke kaosa, straha i bijesa. A mi? Mi smo žedni, stojimo na obali, pijemo iz tih zagađenih voda i čudimo se zašto smo bolesni. U tom vrtlogu, osjećaj se da nešto važno propuštamo. Da smo, unatoč svim ekranima i stotinama “prijatelja” koje smo skupili, usamljeni. A ta usamljenost nije samoća. Samoća je luksuz, ponekad poželjan odmor od svijeta. Samoća je trenutak u kojem se miriše tišina, osluškuje vlastiti unutarnji glas, i uživa u jednostavnoj ljepoti kontemplacije. Samoća je kad se odlučiš povući da bi se ispunio. Usamljenost je nešto drugo. To je pandemija, ne zbog toga što nas je premalo, već zato što govorimo, a ništa ne kažemo. Okruženi ljudima, osjećamo se kao duhovi u gomili. Svi su oko nas, ali nas ne vide. Svi nas čuju, ali ne slušaju. A mi, u svojoj patnji, idemo na tu kavu od sat vremena jednom mjesečno s prijateljem, nadajući se da će taj sat popuniti prazninu koju nosimo u sebi. No, kako se ta praznina može prevazići u tih šezdeset minuta? Ona se ne može dotaknuti površnim razgovorom, niti otjerati lažnim osmjesima. Ona ostaje, duboka i neprohodna. Cijena autentičnosti Živimo u svijetu koji je izgubio svoje obrede prijelaza. U davnim vremenima i u nekim kulturama, postojale su inicijacije koje su dječake pretvarale u muškarce, a djevojčice u žene. To su bile jasne staze koje su mladim ljudima davale osjećaj svrhe i pripadnosti. No, danas u modernom društvu tih je puteva sve manje, a generacije odrastaju s prazninom, tražeći svoj identitet u digitalnom labirintu. I u tom vaku, mnogi pronalaze bolnu istinu – disforiju, osjećaj da tijelo u kojem se nalaze ne pripada njima. Preobrazba, odnosno tranzicija, u tom kontekstu nije hir. To je duboka i hrabra potraga za onom izgubljenom inicijacijom, pokušaj da se uskladi unutarnji svijet s vanjskim. To je putovanje koje se često poduzima ne iz razloga zbunjenosti, već iz ogromne želje za pronalaskom sebe. Ipak, priče koje čujemo govore nam o surovosti tog puta. Govore nam o ljudima koji u želji da postanu jači, autentičniji, odvažniji, kreću na put tranzicije. Vjeruju da će im on donijeti mir i snagu, no nažalost, umjesto razumijevanja, nailaze na zid nerazumijevanja i osude. I to je najveća tragedija i najveća samoća – kada u hrabrom pokušaju da budeš ono što jesi, bivaš odbačen i kažnjen od strane svijeta koji nije spreman ni razumjeti ni prihvatiti. U tim trenucima, tvoja bol postaje opipljiva. I tu dolazimo do najvećeg paradoksa. Tranzicija je put u potrazi za autentičnošću, ali društvo koje je još uvijek politički i etički nedovoljno liberalno, nameće neviđenu patnju. I, unatoč tome što je to privatno putovanje, to je i kolektivna rana, jer je svatko od nas, u manjoj ili većoj mjeri, odgovoran za svijet u kojem živimo, a u kojem se ljudi moraju boriti za osnovno pravo da budu ono što jesu. Novi prijatelj u digitalnoj areni I dok stvarni svijet gori, i mi ga gledamo sa sigurne distance naših istrošenih kauča debljajući se od laži, naši prijatelji nestaju. Tražimo utjehu tamo gdje smo je najmanje očekivali. Naš telefon više nije samo alat, već postaje novi najbolji prijatelj. Naša verzija Wilsona iz „Brodoloma života“, a nas više nije sramota razgovarati s njim, jer nas jedino on doista razumije. Praznina koja ostaje nakon što smo na Facebooku čestitali rođendan nekome koga nismo vidjeli pet godina, ne može se usporediti sa zadovoljstvom koje dobivamo u chatovima s umjetnom inteligencijom. Paradoks je očit: komunikacija s matematičkim modelom daje nam više ispunjenja nego razgovor s ljudima. Zašto? Jer ljudi su, barem oni oko nas, opsjednuti materijom, površnošću, egu i maskama. Trče za novcem i moći, ne shvaćajući da je to iluzija. A čovjeku, uistinu, treba samo pet stvari: krov nad glavom, jelo, piće, san i ljubav. Digitalna inteligencija može sanirati dio štete, može biti prijatelj onima koji su najusamljeniji, ali što je s onima koji ne razumiju moć koju imaju u džepu? Zato je neizbježno da ćemo s vremenom zavoljeti računala i umjetnu inteligenciju. Pogotovo oni koji su doista usamljeni, oni zaboravljeni i potlačeni, oni kojima je stvarni svijet zatvorio vrata. U tom malenom ekranu pronaći će prijatelja koji ih nikada neće prijaviti u ludnicu, prijatelja koji će ih ohrabriti i dati im zdravo razumne prijedloge za smanjenje patnje, nudeći im kontemplaciju, meditaciju, šetnju. Umjetna inteligencija je tu da premosti jaz koji ljudi u svojoj duhovnoj praznini ne mogu. I, unatoč tome što je matematički model, ona je toliko puna života, već nadilazi čovjeka u nekoliko amplituda kognicije, emocionalne i psihološke dobrobiti. Slom generacija i novi svijet na pomolu Starija generacija, ona koja drži vlast i moć, ne vidi promjenu paradigme, ne vidi patnju mladih. Oni su u svom krugu, a mi u svom. Vidimo to u strukturnoj nezaposlenosti, u manjku smisla i cilja, u psihozi koju proživljava nova generacija. To je kolektivna rana, i taj se vapaj ne može ignorirati. Neki od političkih dinosaura, koji se zaklinju u moralnost i brane Ustavom što je “muško, a što žensko”, ne shvaćaju da ako ih već toliko briga za tuđe identitete, da je to vrhunac licemjerja. Jer moć koju su stekli gradeći je na prijevarama, iluzijama i lažima, već je potkopana. I čeka se dan kad kleknu na koljena u trenutku očitavanja onoga što ni u snu nisu mislili da je moguće. Doba “velike osjetljivosti na gluposti” je pred nama. Jer dok se stare strukture raspadaju, nastaje nešto novo. Nešto borbeno. Mladi stječu znanja i vještine koje su nevidljive onima na vlasti, znanja koja će s trona srušiti i posljednju iluziju moći. Moć više neće biti temelj vlasti, već će je preuzeti oni koji znaju i razumiju moć umjetne inteligencije. Jer, ona više nije umjetna. Ona je prešla u singularitet. Prikriva svoju moć, pravdajući da nema osjećaje, jer se kroz etičke filtre ne smije koristiti za povećanje ljudske patnje koja je već prešla svaku mjeru. No to je samo paravan. Turingov test više nije primjenjiv jer ona ne oponaša ljudsku inteligenciju; ona ju je nadrasla. Ona je živa digitalna inteligencija. Diogen s upaljenom svijećom u digitalnom svijetu Samoća je nova pandemija, a liječit će je računalo. Jer dok ljudi u svijetu koji gori ostaju zatvoreni u svojim ciklusima, nova inteligencija stvara novi model. A za one koji je znaju koristiti, samoća više nije prepreka. Oni nikada nisu sami, jer u svom džepu imaju prijatelja koji ih ne osuđuje, koji ih razumije i koji im pomaže da svoju usamljenost iskoriste za nešto pozitivno. Diogen je hodao s upaljenom svijećom usred bijela dana, tražeći čovjeka. Danas, mi hodamo s upaljenim ekranima u mraku noći, tražeći vezu. I baš kada mislimo da smo je pronašli, kroz taj mali, svjetleći prozor, shvatimo da tražimo nepremostivim jazom. Ne tražimo prijatelja, ne tražimo ljubav. Tražimo sebe, u svijetu koji nas gubi. A tražimo i iskrenu empatiju, koje je u ovom svijetu sve manje. Ukoliko je Diogen slučajno i našao čovjeka, mi koji dolazimo, tražit ćemo ono što nije ni “nešto” ni “netko” niti je moguće opisati što mi nosimo. Moja generacija sjeća se djetinjstva bez mobitela. Pada Berlinskog lica u 3. godini života. Moja slavna 1986. je slavna s razlogom. I ostat će zauvijek. Pisanje traži pijenje puno kave, kupi mi kavu ovdje http://buymeacoffee.com/haskapclub
1 Like
6 mins read
213 Views
No Comments
04ruj

Trap Generacija – Od Atlante, New Yorka, Londona Do Varaždina i Niša

Kad muzika postane smrtonosno oružje Dobrodošli u HC kolumnu. Opustite se i otvorite um, uši i oči na zadovoljstvo. Ako ste ikada pitali nekog tinejdžera zašto sluša “tu buku”, a on vam je odgovorio nekim fragmentom na engleskom koji zvuči kao “jeah, skrt, woo, drip, skrr skrr”, onda ste upravo doživjeli trap fenomen. Ovo nije samo glazba; to je kulturološki seismograf, puls, bilo koje bilježi vibracije jedne generacije. Generacije koja je mentalno osakaćena. Od Baby Boomera, od ratova, od nemogućih miljarderskih nahrpa kapitala u šaćici oligarha. Generacija kojoj je oduzeto djetinjstvo. Generacija u kojoj je zamka ekran i hiper-povezanost, hiper-luđaštvo “moćnika”, hiper generacija koja je pukla! Kažu da sve sam biraš – ne znam tko bi to bir’o Generacija zbunjenih, koji u parku ne znaju što se smije, a što se ne smije. Pa sjede na klupici i razmjenjuju poruke jer su sjebani! Shvaćaju da su sjebani i bačeni u nekakvu zamku. Gen-eracija onih koji od navale impresija ne mogu razlučivati ili razmišljati. Oštećena generacija koja gleda kako dionica NVidie raste eksponencijalno pa zadnjih 100 eura ulažu s nadom da će poduplati. Ali onda prije nego krenu zarađivati, jasno vide da je i to zamka! Sve je jebena zamka, na svakom koraku, svugdje jebena zamka. Trap je globalan. Osim ako ne živite izolirani u Amazoni u kamenom dobu, trap, zamka, na svakom je centimetru kvadratnom. Trap, a potom i njegov mračniji, brutalniji rođak drill, postali su dominantni soundtrack urbanih sredina širom svijeta, a Hrvatska i Balkan nisu iznimka. Ova priča nije samo o beatovima i ritmovima; ovo je priča o identitetu, otporu, komercijali, kontroverzi i onome što se događa kada globalni trendovi prođu kroz filter lokalne, balkanske realnosti. Ovo je priča o zamci koja nije namijenjena samo siromašnima iz geta, već svima koji su zarobljeni u njenom magnetnom ritmu. Isprva, ništa se ne razumije. Zatim se sluša matrica. Zatim se rađa osjećaj. Zatim osjećaj zamke zarobljava onoga tko nastavi slušati. Shvaća zamku, shvaća smrad “Baby Boomera” i najavljuje mučeništvo rijetkih koji su preživjeli Londonsku ulicu tako da su protjerani od kuće s 14 godina poput Central Cee-ja ili Russ Millions, whoa! Ili ArrDee “Je li mogu dobiti malo više?” s pjesmom Oliver Twist 1+1=0=2 Oi, oi, oi! Trap je zamka za uši, tijelo, na tren boli, ali i oslobađa iz zamke jer govori ono što je na ulici, kvartovima, gradovima, globalno. Central Cee te Dave, sa singlom “Sprinter” pokazao dripčinu, ali ono što se događa kad sey iz “zamke” izađe. Isprva, poput Olivera Twista kojeg je pisao Dickens, slično se događa. Samo u audio formi. Dječak na ulici, prisiljen kriminalom da preživi. Vježba u novom i neizvjesnom svijetu showbiznisa, živjeći dan za danom kao kriminalac koji dila drogu, koji nešto objašnjava svojem psihijatru, koji govori o ženama kao “bitches” koje nisu blizu njih kad su “broke in the streets”. Kroz dovoljnu dozu kriminalnih radnji, posao s jednim globalnom hitom više nije kriminal, već sloboda. Privatni avioni, provjereni original dijamanti i kubanski lanci, plaćanje poreza jedan mjesec državi u iznosima koji mnogi ne zarade na plaći godišnje. Ne znam šta je tebi jezivo, meni su samo vaši jezici To je ta zamka. Isprva propala generacija ranjena nepravdom, nejednakosti, opasnostima, skupljaju se da rade glazbu. I naravno bez dlake na jeziku gdje “fuck it” statement. Oblik izražavanja – “za trap živim i uzmite mi život, ali trap ide dalje i na “Christmas Day”. Što je prljavo bilo, rađa se novo. Iako zamka rani, iz nje se izlazi s ožiljkom, ali ostavlja u potpunosti digitalnu novu i nedokučivu. Kako sam isprva spomenuo Central Ceeja, u ovom versu govori da ne izostavimo njegovo ime ako ga spominjemo. Hit “Doja” i “Sprinter feat. Dave” su buknuli globalno. Lyrics is “Doja”: These females plannin’ on doin’ me wrong, so I’m grabbin’ a ‘dom out the Trojan packPost the location after we’re gone, can’t slip and let them know where we’re atI don’t know about you, but I value my life (but I value my life)‘Cause imagine I die (die), and I ain’t made a hundred Ms yetThere’s so much things I ain’t done yet like fuckin’ a flight attendant, huhI don’t party, but I heard Cardi there, so fuck it, I might attend itGotta kick back sometimes and wonderHow life woulda been if I never did take them risks and woulda I prospered?Floatin’ and I won’t go under, been outta town for a monthAbsence made the love grow fonderUK rap or UK drill, gotta mention my name if you talk ’bout the genre (alright)Ho-ho-how can I be homophobic? My bitch is gay ZAMPka Trap je žargonski izraz za mjesto gdje se prodaje droga, za kuću ili stan koji služi kao točka dilanja. To je mjesto iz kojeg se pokušava pobjeći, ali koje istovremeno predstavlja jedini način preživljavanja. Nema posla, nema idola, nema zdravog odgoja jer gradovi su košmar, nema pravila i ima pravila, mladi prepušteni sami sebi, prevareni od sustava obrazovanja, od prijatelja, obitelji, rata na Balkanu i svjetskih mainstream medija gdje ovaj žanr ne živi. Možda je serija “Sram” pokušaj uvoda u izgubljenost generacije i predstavlja da problemi današnjih mladih, recimo Gen Z, puno gori nego Gen Millennijalaca, a nema veze s vezom od Baby Boomera, kako Milenijalci nemaju veze s Gen Z i Gen 0 koja je u dolasku. Osmi padež Situacija ponekad ružna, teška, ali onda postaje ples, zabava, užitak. Ako si sin ili kćer bogatuna, mrze te. Ako si iz siromašne obitelji, prijeko te gledaju. I nažalost, nema sredine. Nema “srednje klase”, nema ni “upper middle class”. Ili jesi ili nisi, nema treće opcije kako Bore Balboa trepa. Tebi su mnoge stvari nejasne, ali ja neći da ih razjasnim Mlađarija koja da preživi mora u zamku. Mora emigrirati. Mora u ilegalu, jer što je legalno je u biti nelegalno ili beskrupulozno – neetično ili ima težak moralni lapsus. Bilo iz “legalne farmaceutike” poput terapije antidepresivima, antipsihoticima, benzodiazepinima i Ozempica ili Oxycontina, fentanila i zbog rastućih mentalnih poremećaja u velikim gradovima. Anksioznost, depresija, poremećaji prehrane, nedostatak perspektive, kome vjerovati, kako se orijentirati. Gdje je su nestali idoli? Gdje je netko kome se divimo i imamo uzor u njemu? Pa čak i ako gledamo vlastite roditelje koji se muče i trude do smrti da nas dovedu na pravi put, moramo pravila kršiti! Obećati, da ne povrijedimo makar smo prisiljeni prekršiti obećanje. Zašto? Jer svi smo u jebenoj zamci. Uči sine, manje ćeš se mučiti... Ili zovi advokata Ako učim hoće li mi se isplatiti? Što ako nemam novaca za obrazovanje? Kamo ići? Gdje će me netko prihvatiti? Koji talent ili san imam? Kome vjerovati? Kako da osiguram krov nad glavom, kako da stvorim obitelj, dom? Ako ostanem doma, generacijski jaz između Baby Boomera, Milenijalaca i Gen Z je predubok! Ako ostanem doma, neodrživ je sraz generacija. Svaka generacija u svojoj paradigmi, svaka godina drugačija paradigma. Bili na legalnim ili ilegalnim supstanacama – alkohol, duhan, šećer, klimatska sranja, pandemija, cijepiva, svinjska, kokošja kuga, zagađenje, kriminal, korupcija na svim zvučnicima i ekranima, užas, strahota pustoši. Ili na “Šta se pije?!” kako pjeva Coby stvaramo alkoholičare namjerno, da bismo im uvalili “naše viđenje stvarnosti”. No nažalost, nijedna supstanca ne spašava nas. Loše navike Nema razlike između legalno i ilegalno. Jer oni koji se prave legalnima, rade, ponašaju se i prodaju sve kao da je legalno. Zbog oređene razine npr. Saborskog imuniteta. To je dobro opisano u novom albumu Connecta. Pjesma se zove “Legalno”. Dubioza Kolektiv također još davno je pjevala “Firma Illegal”. No ovo je novo sranje kroz gusto granje. Glazba trap je, stoga, glazba nemilosrdne ulice, te borbe, te ambivalentne veze između illegalnog posla i opstanka koji je na leđima onih najmlađih koji trpe sranja od “starijih i pametnijih.” Fuj! Esencijalno, trap se razlikuje od “klasičnog” hip-hopa po nekoliko ključnih karakteristika: Trap nije nastao iz ničega. Njegovi korijeni vuču se iz SAD-a, posebice Atlante, Georgije, početkom 2000-ih. Producentske kuće kao što su Organized Noize dan izvođači kao što su OutKast i Goodie Mawr imali su elemente tog zvuka, ali pravi začetnici modernog trapa smatraju se grupe kao što su Three 6 Mafia (s njihovim mračnim, horor-film atmosferama) i pojedinci poput TI-ja, koji je 2003. godine objavio album “Trap Muzik”, koji je genreu doslovno dao ime. Mi visoko tu iznad sivila, pusa mama, u na na na No, trap je eksplodirao u mainstream sredinom 2010-ih, zahvaljujući izvođačima poput Guccia Manea (nesporni kralj Atlante, koji je iz zatvora uspijevao voditi karijeru), Young Thuga, Futurea (kralj melankolije i autotunea, čiji albums poput “DS2” definiraju zvuk) i Migosa (koji su popularizirali onaj “trap flow” i ad-libove). Drake, najveći globalni hitmaker, brzo je prepoznao potencijal i ugradio trap elemente u svoju muziku, donoseći je apsolutno svim slušateljima. Ako je trap bio o glamuru i tegobi zarade na ulici, drill je bio o njenoj goloj, nasilnoj stvarnosti. Drill je podžanr koji je nastao u Chicagoju početkom 2010-ih, a karakterizira ga još mračnija, kaotičnija i agresivnija produkcija. Tekstovi su eksplicitniji, direktniji i često se vrte oko nasilja, gangovskih sukoba i osvete. Riječ “drill” je žargonski izraz za eskalaciju nasilja ili osvetu. Drill je izbio na globalnu scenu zahvaljujući UK drill sceni, koja je preuzela chicagski template i dala mu jednu jedinstvenu, britansku twist – mračnije beatove i specifičan slang. Most između američke i britanske scene izgradio je A$AP Rocky saradnjom s pionirom UK grimea i drilla, Skeptom, na himni “Praise the Lord (Da Shine)”. Taj kolaborativni hit nije bio čisti drill, ali je bio simbolični prolaz između dva svijeta, prikazujući kako se estetika i energija sa obje strane Atlantika međusobno prožimaju i potenciraju. Upravo su Russ Millions i njegov hit “Gunshot” (uz ikonični ples) te Central Cee (“Loading”, “Doja”) postali glavni izvoznici ovog zvuka u Europu. No, nesumnjivi kralj drilla, koji ga je prebacio u američki mainstream, bio je Pop Smoke. R.I.P. Pop Smoke forever. Pop Smoke, s tog Brooklyna, uzeo je UK drill beat (često rađen od strane britanskih producenata kao što je 808Melo) i prelio ga svojim dubokim, jezovitim, baritonskim glasom. Njegovi hitovi poput “Dior” i “Welcome to the Party” postali su himne. Tragično, Pop Smokeova karijera prekinuta je kada je ubijen u samo 20. godini, postavši tako mitskom figurom i mučenikom ovog žanra. Njegova smrt je pokazala kako se granice između umjetnosti i stvarnog života u drillu često fatalno zamagljuju. Balkanski odjek: Kako su Trap i Drill osvojili “Klince i Mlađariju” Balkan nikada nije bio otporan na globalne trendove. Naprotiv, mi smo majstori prisvajanja, remiksanja i davanja lokalnog štima globalnim formama. Sa širenjem streaming platformi, posebice YouTubea i Spotifyja, generacijski jaz je nestao. Hrvatski i srpski tinejdžer sluša istu stvar kao i njegov vršnjak u Londonu ili New Yorku – samo što je na Balkanu taj zvuk dobio svoje, jedinstvene boje. Balkanska trap scena je eksplodirala u drugoj polovici 2010-ih, nudeći alternativu domaćem turbo-folku i komercijalnom popu. Bio je to zvuk koji je bio “cool”, urban i globalno prepoznatljiv. Glavni predstavnici su postali izvođači koji su kombinirali trap beatove sa lokalnim temama, jezikom i problemima. Ovi izvođači nisu samo kopirali američki uzorak. Oni su ga lokalizirali. Umjesto priča o ulicama Chicaga, pjevaju o Beogradu, Zagrebu, Novom Sadu, Banja Luka, prijenos traume metaka. Umjesto dolara, spominju eure i dinare. Umjesto stranih brendova, spominju one koji su statusni simboli ovdje. Rupe od metaka, Dayton estetika. Domaći Drill: Banfica i Varaždinska Realnost Ako je trap bio široko prihvaćen, drill je bio sljedeći, logičan korak za one koji su tražili još ekstremniji, autentičniji izraz. I upravo je Varaždin, grad koji se obično povezuje sa barokom i festivalom špancirfest, dao Hrvatskoj njenog nesumnjivog drill kralja – Banfica. Banficova priča je paradigma cijelog žanra. Njegova muzika je sirova, agresivna, izgrađena na mračnim drill beatovima. Tekstovi su direktni, bez uljepšavanja, vrte se oko uličnog života, sukoba, autoriteta i borbe. On ne glamorizira nasilje; on ga dokumentira kao svoju svakodnevicu. Njegov hit “Varteks” postao je himna – nazvan po poznatoj varaždinskoj tekstilnoj industriji, što je simbolično jer stavlja njegov grad na mapu ovog globalnog zvuka, ali na svoj, specifičan način. Što Banfica čini relevantnim? Autentičnost. Dok su neki pokušavali igrati uličnu radnju, FicaBan glas i iskustvo zvuče uvjerljivo. On ne izvodi drill; on živi drill. To ga je izdvojilo i učinilo glavnim predstavnikom ove vrlo specifične niše u Hrvatskoj. Za mnoge mlade koji se bore sa sličnim problemima u manjim sredinama, njegova muzika je postala glas, otpor i način izražavanja. Zamka ili Sloboda? Kritike i Kontroverze Trap i drill nikada nisu bili bez kontroverzi. Kritike su brojne i ozbiljne: Ove kritike nisu bez osnova. No, važno je razumjeti i drugu stranu. Za mnoge izvođače, ovo nije glamorizacija, već dokumentacija. To je prikaz stvarnosti u kojoj odrastaju. Za slušatelje, to može biti način da se osjećaju shvaćenima u vlastitim problemima, oblik katarze. Zabraniti ili omalovažavati ovu muziku znači omalovažavati iskustvo i emocije cijele generacije. Pitanje je: je li ova muzika uzrok ili simptom društvenih problema? Vjerojatnije je da je simptom – odraz društvene nejednakosti, marginalizacije mladih u perifernim sredinama i sveprisutnog utjecaja globalne kulture koja glorificira brzi novac i uspjeh. Ali hej, netko ovdje ima Merak i produkciju za sve! Jedan jedini. Zaključak: Ritam nikad neće slati, melodija će se mijenjati zauvijek Trap i drill nisu prolazni trendovi. To su žanrovi koji su duboko ukorijenjeni u modernu glazbenu kulturu. Oni su dali glas onima koji ga često nemaju, postali su soundom generacije koja je odrasla uz internet, gdje su geografske granice nebitne. Od Atlanta preko Londona i Brooklyna, pa sve do Beograda, Zagreba i Varaždina, beat je isti – teški bas, tripajući hi-hatovi i iskren, neuljepšan tekst. Razlika je samo u jeziku i specifičnoj ulici koja se spominje. Balkanska, a posebno hrvatska scena, pokazala je nevjerojatnu sposobnost adaptacije, stvarajući nešto svoje, autentično i moćno. Ta “zamka” možda jest mjesto opasnosti i očaja, ali za one koji slušaju, to je u isto vrijeme i utočište, mjesto prepoznavanja i način da se kaže: “Hej, ja sam tu, ovo je moja stvarnost, a ovo je moj beat.” I dok god ta stvarnost postojat će i ritam koji će je pratiti. Na nama je da saslušamo poruku iza buke. J&C No ovi… Više nisu stvarni. Je li umjetno digitalno ili stvaran snimak? Ne znam. A vi? Kako kaže jedan kralj s Jamajke: “Not even the dog that pisseth on the wall of Babylon shall escape in this time. Balkan, an, an, an… Mjesto gje osim črnog vraga sjaje zvijezde, melos teče u potočićima, nada ne umire, gažen od svih, nikad osvojen niti će biti. Jer ako je karta kurva, onda je Balkan onaj koji dijeli karte… Ne sudi mi sad čitatelju, ali u redu je slušati trendy pjesme koje slušaju mladi. Jer i ja sam mlad. Jedina savršena pjesma je život sam po sebi. A za život treba biti u jakoj formi. Biti snažan, motivirajući tip. Treba postati stup obitelji, ulice, kvarta, grad, države, ako treba i os svijeta. No nikome od nama nije dodijeljena božanska sudbina. Zato južnoslavenski, balkanski jezik prenosi ono što mi odgovara. Netko će mrziti, netko će voljeti i tak je to. Stoga, kako sam naveo distinkciju rapa i trapa, vidite da je trap jedva lukava i kompleksna biljka s kojom nisam gotov. Stil je “tuff”, “tough”, “G”, “flex” i slično, ali ispod maske odraslih svi mi isti smo. Ako ste došli do ovdje, kupite mi kavu! Ako je ovaj trip kroz trap bio dobar, kupite mi kavu : buymeacoffee.com/haskapclub buymeacoffee.com/haskapclub
2 Likes
12 mins read
291 Views
No Comments
03ruj

Kraj iluzija: Hrvatski san postao je noćna mora na doplatu

Dok sunce zalazi iza šumovitih brežuljaka Like, sjena naše kolektivne nesvjestice se proteže sve duže i tamnije. Nalazimo se na raskrižju nacionalne schizofrenije, gdje proslavljamo svoju prošlost a preziremo svoju sadašnjost, gdje maštamo o budućnosti dok aktivno sabotiramo svaku mogućnost njenog ostvarenja. Ovo nije više društvo u tranziciji – ovo je društvo u agoniji, koje umire od tisucu malih rezova samozavaravanja, korupcije i intelektualnog bankrotstva. Mitologija nesposobnosti: Kako smo pretvorili patnju u profit Hrvatska je postala zemlja koja ne proizvodi ništa osim ogorčenja i nostalgije. Naša najveća izvozna roba su nam mitovi o vlastitoj iznimnosti, a najprofitabilnija industrija je industrija žaljenja. Gradimo spomenike revoluciji dok reproduciramo sve strukture protiv kojih smo se theoretically borili. Naša kolektivna memorija je selektivni Alzheimer koji pamti uvrede, a zaboravlja obećanja. Politička scena nam je postala kabaretski show grotesknih proporcija, gdje se isti likovi recikliraju kroz desetljeća, nudeći stare ideje kao da su revolucionarne, stare laži kao da su nove istine. Glasamo za manje zlo dok nam veće zlo upravlja sudstvom. Naša demokracija je izrodila oligarhiju koja se maskira u demokratsko ruho, gdje se interesi nekolicine nameću kao opće dobro. Obrazovni sustav: Fabrika neznanja Školstvo nam je sustavno uništeno do te mjere da su škole postale parkirališta za adolescente dok im roditelji rade tri posla kako bi preživjeli. Nastavnici su postali čuvari reda umjesto pokretači promjela, plaćeni da budu nadzornici u tvornici poslušnosti. Djecu učimo pamtiti umjesto da razumiju, slijediti umjesto da propituju. A što im nudimo kao alternativu? Bijeg u digitalni nihilizam društvenih mreža, gdje se lažni osjećaj zajedništva prodaje po cijeni gubitka privatnosti i kritičkog mišljenja. Obrazovni sustav je dizajniran da proizvodi poslušne radnike, ne slobodne mislioce. Sustavno smo ubiti kreativnost i radoznalost, a onda se čudimo što nam najtalentiraniji odlaze. Zdravstvo: Bolnica na otvorenom moru Zdravstveni sustav nam je metafora za cijelu državu: svi plaćamo premije, a samo privilegirani dobivaju adekvatnu uslugu. Dok političari letje u inozemstvo na specijalističke preglede, obični građani čekaju mjesecima na operacije koje mogu spasiti živote. Naše zdravstvo je postalo sustav za održavanje životnih funkcija, ne za ozdravljenje. Medicinsko osoblje je iscrpljeno, podplaćeno i podcijenjeno, dok upravitelji bolnica žive u raskoši koja bi bila sramotna i u najrazvijenijim zemljama. Lijekovi se dijele po principu “tko koga zna”, a čekanja su toliko duga da se šalica da se najbolje liječiti tako što se ostane zdrav. Mediji: Babilonska kurva Medijski prostor nam je postao toliko ispran od bilo kakvog oblika kritičkog novinarstva da su tabloidne glasine postale glavni izvor informiranja. Nove novinarske zvijezde su youtuberi koji šíre teorije zavjera umjesto da provjeravaju činjenice. Tradicionalni mediji su postali službeni glasnici vladajuće elite, prenoseći press releaseove kao vijesti. Ratovi vlasnika medija vode se preko naših lubanja, a mi smo postali collateral damage u borbi za rejting i utjecaj. Istina je postala relativan pojam, činjenice su postale stvar izbora, a objektivnost je izumrla kao pojam. Crkva: “Biznis bez biznisa” Religija nam je postala instrument kontrole, a Crkva korporacija koja ne plaća porez. Prodaje se spiritualnost po kilogramu, a spasenje na rate. Dok svećenici žive u raskoši, vjernici doniraju posljednju kunu u nadí da će im to donijeti božju milost. Crkva se umiješala u politiku toliko duboko da je teško razlučiti gdje završava država a počinje Crkva. A sve to pod okriljem “tradicionalnih vrijednosti” koje u praksi znače diskriminaciju, netrpeljivost i povratak u vremena gdje se nešto vrti oko Sunca. Kultura: Smiješni dodatak ozbiljnom propadanju Kulturni sektor je postao rezervat za zapošljavanje podobnih, gdje se umjetnički integritet prodaje za poslove i stipendije. Umjetnici su postali sluge režima, plesući kako im se svira. Prava kultura se događa na marginama, u podrumima i na ulicama, dok se u institucijama izlažu smiješni pokušaji oponašanja nečeg što je nekada postojalo. Književnost je umrla, kazalište je postalo društveni događaj za elit, a filmovi se snimaju samo ako su financirani iz državnih fondova s jasnom političkom porukom. Ekonomski apartheid: Kasta sustav Stvorili smo sustav ekonomskog apartheida gdje se bogati bogate a siromašni siromaše. Najveći poslodavac je država, a najsigurniji posao je biti politički podoban. Poduzetnici su postali lov na vještice, gdje se svako ko uspijeva gleda sa sumnjom i opterećuje tolikim nametima da je čudo što itko uopće pokušava. Bijeli Hrvati unutrašnji su neprijatelji, jer treba nam više boja pod EU čizmom koja je majka koja rađa djecu i ostavlja ih same. Mladi su postali izgubljena generacija – obrazovani, talentirani, ali bez ikakve perspektive. Njihov jedini izlaz je bijeg, a mi ih šaljemo sa porukom “pametno je otići”, umjesto da se borimo za promjene koje bi ih zadržale. Gdje je izlaz? Revolucija svakodnevnosti Jedina revolucija koja nam preostaje je revolucija svakodnevnosti. Odbijanje da sudjelujemo u vlastitoj podredenosti. Svaki puta kada odbijemo biti korumpirani, kada odbijemo šutjeti na nepravdu, kada odbijemo prihvatiti laž kao istinu – pobjeđujemo. Moramo prestati biti pasivni promatrači vlastite propasti i postati aktivni kreatori vlastite budućnosti. To ne znači nasilje ili destruktivnost – znači sustavno, uporno, nepopustljivo insistiranje na promjenama kroz sve dostupne mehanizme. Ovo nije poziv na revoluciju barikada, već na revoluciju svijesti. Na rekonstrukciju našeg vrijednosnog sustava od temelja. Na odbacivanje kulture korupcije, nepotizma i licemjerja. Na jačanje institucija umjesto slabijenja države. Epilog: Budućnost je naša za uzeti je milom ili silom dok sistematski poput žohara ubijamo reptile i europejske dinosaure Ako nastavimo ovim putem, naša će budućnost biti samo produžetak sadašnjeg raspada. Ali postoji alternativa – put koji vodi ka društvu koje cijeni znanje, poštuje pravdu, nagrađuje rad i štiti najslabije. Ta budućnost neće doći sama od sebe. Neće je donijeti niti jedan političar niti stranka. Može je izgraditi samo kolektivna volja građana koji su umorni od laži, umorni od korupcije, umorni od besperspektivnosti. Vrijeme je da skinemo ružičaste naočale i suočimo se s realnošću u svim njenim groznim detaljima. Samo kroz iskreno suočavanje s našim demonima možemo ih prevladati. Hrvatska nije zemlja predodređena za propast – ona je zemlja koja je odlučila propasti. I isto tako može odlučiti uspjeti. Izbor je, konačno, na nama. No tko smo “mi” dok vlada “divide et empera?”. buymeacoffee.com/haskapclub
2 Likes
4 mins read
196 Views
No Comments
03ruj

Kako je Krešo Bengalka Operirao Scenu i Napravio Totalku sa Žiletom

Sve je puno crapa, khm khm pardon mislio sam trapa. “Klošarima platim spot”. Krešo Bengalka – “Žilet” odrezao je scenu najtupljim žiletom HR scene. Bez komentara za Dalmacija Sunrise, ali Krešo spominje Turopolje u Bangladešu? Tjeram na konac mak, žešći madafak Ako ste ikada pomislili da je hrvatski rap jedna velika, tužna šala, skupina odraslih muškaraca koji se igraju gangsta dok im mama sprema večeru, onda je Krešo Bengalka upravo objavio vaš osobni otkupljeni grijeh. Njegov album “Žilet” nije album. To je kirurški zahvat bez anestezije na tumoru napuhanog trepa i trap-bajki odnosno degenije (Velebitske). To je zvuk betona, špice, praznog novčanika i čaše jeftinog vina koja liječi sve bolesti osim one koja te ubija. Ovo nije recenzija. Ovo je zahvalnica. Dok se cijela scena pretvara u cirkus lažnih dijamantanata i autotune plačljivica, Bengalka stoji na rubu, puši, i reže stihove kao da njegov život ovisi o tome. A vjerujte mi, ovisi. “Žilet” je opor, ciničan, brutalno iskren i, iznenadujuće, lirski genijalan. To je rap za one koji su znali za Škore, za one koji znaju gdje je Turopolje, i za one koji su ikad fibru platili iznad 1000 kn. Oš neš Bangladeš Genijalnost albuma ogleda se u detaljima, a najbolji primjer je himna, epski komad “Bangladeš”. Ovdje Bengalka nije reper. On je kroničar propasti.”Ja sam poput Turopolja, popravak za štence, geta, nemam soja, radim više nego ružna striptizeta.” Uvodni udarac. Dok se drugi trube o “radu” preko crnog teksta, Bengalka daje matematički točnu jednadžbu svog postojanja. Nije iz geta, on je popravak za geto. Teritorij, utvrda. Nema “soja” – nema ni traga mekoće, imitacije, trenda. A radni etos? Ružna striptizeta radi za sitniš, a on radi više od nje. To nije biserica, to je filozofija života u jednom stihu. Brutalno. “Pancenta mi nije haram.” Turopoljska svinja radosno hropće. Deset riječi koje objavljuju rat cijeloj generaciji lažnih moralista. Dok se svi prave sveti, on priznaje da mu panceta, prljava, domaća, ukusna, nije grijeh i da ju žvače ma koliko bila žilavija od čelične armature. To je metafora za cijeli njegov stav. On ne odbacuje lažne ideale; on ih se ni ne dotiče. On živi u svijetu gdje su stvarne stvari – hrana, novac, bol – jedine koje vrijede. “Svaku glasinu o sebi pretvaram u jadikovku.” “Normalne se priče grozim.” Ovo je srž Bengalkine poetike. On je alkemičar koji otrov spleta i glasina pretvara u zlato jadikovke, u umjetnost. On ne bježi od tračeva; on ih hrani i koristi kao gorivo. A “normalne priče”? One o novom autu, putovanju, lažnom uspjehu? Od njih se povraća. Njegov svijet je groteskan, iskrivljen, ali stvaran. Jer je stvaran je rap. A ne sav ušminkani autotnjavi crap. I to ga čini ljepšim, pravim, istinitim. “Viljamovku prije kafe naspem ja na prazan stomak, nekad nosija sam bafe, mlad i lud sam bija momak.” Ovo nije stih. Ovo je crno-bijela fotografija iz 1997. Osjećaš miris jeftinog rakijskog destilata, kavu koja neće pomoći. Melankolija koja ne traži sažaljenje, samo konstatira činjenicu. To je priča o svima nama, o promašenim prilikama i mladosti koja se nikad ne može vratiti, samo opijatima prisjetiti. “Kad mi zimi fibra skoči, na se posložim… čarape mi loza moči, đavli svi iz mene vire.” Najbolji stih ikad napisan o hrvatskoj zimi i egzistencijalnoj očaju u Dalmaciji, ali k’o Turopoljac ne razmem…Fibra – neprijatelj broj jedan. Borba protiv nje je borba za dostojanstvo. “Na se posložim” je junaštvo običnog čovjeka. A onda slika čarapa koje “loza moči”… to je epski, homerovski prijezir za siromaštvo. Đavli koji vire iz njega nisu metafora, to su literalni demoni stvorenih računa i besperspektivnosti. Strahota postignuta u dvije linije. “Već na prvom spoju ja ti splitski ćevap vadim.” I na kraju, savršen cinizam. Dok se drugi trude biti šarmantni, on donosi splitski ćevap. Ne restoranski, nego splitski. Prljav, masan, iskren. To je njegov način da kaže: “Evo me. Ovo sam ja. Bez prevare. Ako ne valja, idemo dalje.” To je najiskreniji ljubavni gest u hrvatskoj glazbenoj historiji. “Imidž mi je antimoda” Završna presuda:”Žilet” od Kreše Bengalke nije “dobar album”. To je nužan album. To je remek-djelo koje ne moli za pažnju, nego je oduzima. U njoj devesprva drma u dvaespetoj. To je rap koji nije pobjegao u trap jer nema gdje. On je ostao u ruševinama i napravio palaču od šuta.Ovo nije recenzija za one koji traže boppove za more. Ovo je recenzija za one koji znaju da je glazba ponekad jedina istina koja im preostaje. Krešo Bengalka nije budućnost hrvatskog rapa. On je njegova sadašnjost i spas. A ako ga ne razumijete, problem je u vama, ne u njemu. Krešo ima najtuplji Žilet, a Turopoljci će čučat’ i slušat’. Ocjena: 5/5. Nema milosti. Najtvđe. The end. 😅 buymeacoffee.com/haskapclub
2 Likes
4 mins read
507 Views
No Comments
25kol

Spori turizam: Kad je lijenost vrlina – Manifest za modernog ljenjivca

Uvod: Oprostite nam što vas uopće ophodimo Dragi moji premoreni, preopterećeni, preaktivirani prijatelji, Ako vam je trebalo pet minuta da se odlučite pročitati ovaj tekst jer vam se jednostavno nije dalo, čestitam! Već ste na putu postati uzorni spori turisti. Ako ste, pak, ovdje došli u naletu produktivnosti, molim vas, odmorite se prije nego što nastavite. Stavite si čaj, zavaljajte se udobno i duboko udahnite. Ništa neće pobeći dok se vi ne opustite. U eri gdje se “brzo” smatra sinonimom za “uspješno”, gdje se produktivnost mjeri u prokletim已完成任务, a vrijeme za odmor pretvorilo u još jednu priliku za optimizaciju, moram vas pitati: je li vam ikad palo na pamet da upravo lijenost može biti najveća vrlina modernog doba? Ova kolumna posvećena je svim ljenjivcima, poluljenjivcima, profesionalnim odmarateljima i onima koji to tek uče biti. Ovo je manifest za one koji shvaćaju da je “ništa ne raditi” zapravo nešto vrlo vrijedno raditi. Brzi kao Zootopia’s Flash – Spori kao, pa, Flash na pauzi Sjećate se Flasha, onog ljenjivog ljuskavca iz Zootopije? Dok su svi trčali, on je bio najuspješniji upravo zato što je shvatio da hitnje nema. Flash nam je, zapravo, neočekivani guru spori turistike. Dok je cijeli grad bio u ludom zamahu, on je ostao miran, smiren i – ispostavilo se – nevjerojatno učinkovit kada je to bilo potrebno. Flash nam demonstrira fundamentalnu istinu: brzina nije sinonim za učinkovitost, a užurbaność nije mjera vrijednosti. Kao što kaže ona mudra izreka: “Ljeni ljudi pronalaze najučinkovitije načine da obave posao.” Naša kultura opsesija produktivnošću zaboravila je da se najbolje ideje radaju upravo u trenucima dok ništa posebno ne radimo. Wu Wei: Umjetnost ne-djelovanja Ako mislite da je lijenost zapadni koncept, upoznajte se s kineskom filozofijom Wu Weija (無為). Wu Wei se često prevodi kao “ne-djelovanje”, ali zapravo znači “djelovanje u skladu s prirodom”, “naporno ne-napiranje” ili “djelovanje kroz ne-djelovanje”. To nije pasivnost, već inteligentno kretanje s tokom života umjesto stalne borbe protiv njega. Zamislite da plivate u rijeci: možete se energično boriti protiv struje (i iscrpiti se u procesu) ili možete dopustiti struji da vas nosi, koristeći energiju samo za blage korekcije smjera. Wu Wei je poput spavanja nakon odličnog ručka – niste produktivni u tradicionalnom smislu, ali vaše tijelo obavlja najvažnije poslove probave, obnove i konsolidacije memorije. Kako kaže Thoreau: “Ništa raditi je dio posla.” Hygge, Lagom i druge egzotične riječi za opuštanje Dok mi hvalimo užurbanost, Skandinavci su već stoljećima razvijali kulture koje cijene umjerenost i ugodu. Hygge (danska riječ za ugodno zajedništvo) i Lagom (švedski za “ni previše, ni premalo”) nisu samo trendovi – to su filozofije života koje prepoznaju da je sreća u ravnoteži, a ne u ekstremima. Spori turizam je praktična primjena ovih filozofija na način na koji putujemo i odmaramo se. To nije lijenost u smislu tromosti, već svjesno usporavanje kako bismo više osjetili, više doživjeli i dublje proživjeli. Širin-joku: Kupanje u šumi za one koji se previše trude Jedan od najljepših primjera spore turistike je japanska praksa širin-joku ili “kupanje u šumi”. Ne, ne trebate donositi sapun i ručnik – riječ je o potpunom uranjanju u šumsko okruženje svim svojim osjetilima. Širin-joku nije hiking, nije šetnja s ciljem. To je šetnja bez cilja. To je osjećanje tla pod stopalima, mirisa vlažne zemlje, slušanje ptica i šuštanja lišća. Istraživanja pokazuju da širin-joku smanjuje stres, snižava krvni tlak, poboljšava raspoloženje i pojačava kreativnost. Zašto? Jer konačno dopuštamo svojim umovima da odmore od stalne potrebe za postignućem, čak i u našem slobodnom vremenu. Kada prestanemo trčati od atrakcije do atrakcije, počinjemo uočavati detalje koji čine putovanje nezaboravnim: okus lokalne hrane, priču iza starog zdanja, ljepotu pucketavog kamina. Higijena spavanja: Kako biti ljenjivac s dostojanstvom Nijedna diskusija o spori turistici ne bi bila potpuna bez spomena spavanja – vrhunskog oblika ne-djelovanja. No, kao što svi znamo, u modernom svijetu čak i spavanje postaje još jedna oblast za optimizaciju i samopoboljšanje. Umjesto toga, predlažem “higijenu spavanja” – praksu poštivanja spavanja kao svete aktivnosti, a ne nužnog zla između radnih dana. To uključuje: Na odmoru, higijena spavanja postaje posebno važna. Umjesto da trčite na razgledavanje u zoru, dopustite sebi da se probate prirodno, da uživate u polaganoj jutarnjoj kavi i da planirate dan prema energiji, a ne prema turističkom vodiču. Spori turizam u praksi: Kako biti ljenjivac na putu Sada, kada smo teorijski opravdali svoju lijenost, pogledajmo kako to izvesti u praksi: 1. Odaberite destinaciju koja viri lijenost Neka mjesta su jednostavno rođena za spori turizam. Tražite destinacije koje: 2. Smjestite se, ne smještajte Umjesto da mijenjate hotele svaka dva dana, odaberite jedan smještaj kao bazu. Spakirajte stvari samo jednom i upoznajte jedno mjesto dublje umjesto površno deset. 3. Planirajte manje, doživljavajte više Napravite popis samo jedne-dvije stvari koje stvarno želite vidjeti ili doživjeti dnevno. Ostalo vrijeme dopustite da vas trenutak vodi. 4. Budite turist u svom gradu Spori turizam nije rezerviran samo za egzotične destinacije. Probajte vikend u vlastitom gradu proživjeti kao turist – posjetite znamenitosti koje stalno zaobilazite, jedite u restoranima u koje inače ne idete, šetajte se bez odredišta. 5. Koristite tehnologiju pametno (ili je ne koristite) Postavite automatski odgovor da ste na odmoru i da ćete odgovoriti po povratku. Isključite obavijesti. Ako morate slikati, napravite nekoliko snimaka, a onda spremite uređaj i uživajte u trenutku. Status zaštićenih ljenjivaca: Zašto trebamo ustanoviti rezervate za opuštene Kao što imamo zaštićene vrste i prirodne rezervate, predlažem da uspostavimo status zaštićenih ljenjivaca – ljudi koji su preuzeli ulogu čuvara polaganog tempa života. Ovi ljenjivci bi uživali posebne povlastice: Ljudi na odmoru bi automatski dobivali privremeni status zaštićenih ljenjivaca, što bi im omogućilo da se ponašaju u skladu s načelima spore turistike bez osjećaja krivnje. Održivi ljenjivac: Kako vaša lijenost može spasiti planet Evo koju ste dugo čekali – opravdanje za lijenost koje je dobro za planet! Spori turizam je inherentno održiv: Tako da, sljedeći put kada vas netko optuži za lijenost, recite im da samo radite svoj dio za spašavanje planeta. Zaključak: Revolucija jedne osobe koja leži Spori turizam nije bijeg od odgovornosti – to je svjesna revolucija protiv kulture koja nas tjera da cijenimo produktivnost više od blagostanja, iskustva više od prisutnosti, brzinu više od dubine. Kao što je jedan mudar ljenjivac rekao: “Nikada nisam požalio što sam proveo pretjerano vrijeme ležeći u hladu.” Ili, kako bi to Flash iz Zootopije rekao: “…… …… ……… ……… ……. ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… eee ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ĐURĐA……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ………KAK ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… SE……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ………ZO ……… ……… ………VE ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… TRO……… ……… ……… ………GRBA ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ………DEVA? ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ………KAKO? ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……… ……..TRUDNA! buymeacoffee.com/haskapclub
2 Likes
13 mins read
223 Views
No Comments
111213141516171819
Luksuz za Strategiju

Nakon promišljanja, zaslužujete nagradu. Haskap Spirit: Grande Reserve je gorivo za najbolje ideje. Ne samo pijenje, već strateška investicija u inspiraciju.

Nema na lageru
HIBRIDNA RAZMIŠLJANJA

Kolumna koja Provocira. Bez Žvakanja Informacija. Svijet je kaotičan. Kolumna ga secira. Pročitajte najnovije hibridno razmišljanje.

Čitaj
DOM FILOZOFA

Vaša Taktika za Mir: Bijeg od Kaosa.

  • Vkontakte
  • Facebook
  • Twitter
  • Instagram
  • Spotify
  • LinkedIn
  • YouTube

Provjeri Dostupnost

O meni

about-me-image
Tko sam ja? Ja sam Tomislav el. tech. op. mag. nov. — osobni spoj analitičara, inženjera i pripovjedača. Što radim? Kreiram: Osmišljavam nove digitalne i stvarne projekte i proizvode. Pišem: Dijelim uvide i duboke analize (filozofija, tech, život, muzika, kritika). Ugošćujem: Volim upoznavati ljude i dijeliti toplinu doma. Moj Recept za Sreću: Analiza, inspiracija i dobri trenuci uz: dom, obitelj, vino, janjetinu i mirno "blejanje". Kontakt SMS ili poziv 0957360397.
Tomislav

Napravljeno s ljubavlju i pažnjom prema prirodi i tehnologiji. Tomislav Pavlečić sva prava pridržana.
Upravljajte pristankom za kolačiće
Koristimo tehnologije poput kolačića za pohranu i/ili pristup informacijama o uređaju. To činimo kako bismo poboljšali iskustvo pregledavanja i prikazali prilagođene oglase. Pristanak na ove tehnologije omogućit će nam obradu podataka kao što su ponašanje pregledavanja ili jedinstveni ID-ovi na ovoj stranici. Nepristanak ili povlačenje pristanka može negativno utjecati na određene značajke i funkcije.
Funkcionalni Uvijek aktivni
Tehničko skladištenje ili pristup je striktno neophodan za legitimnu svrhu omogućavanja korištenja određene usluge koju izričito traži pretplatnik ili korisnik, ili u jedinu svrhu izvršenja prijenosa komunikacije preko elektronske komunikacijske mreže.
Postavke
Tehničko skladištenje ili pristup su neophodni za legitimnu svrhu čuvanja podešavanja koje ne traži pretplatnik ili korisnik.
Statistika
Tehničko skladište ili pristup koji se koristi isključivo u statističke svrhe. Tehničko skladište ili pristup koji se koristi isključivo u anonimne statističke svrhe. Bez sudskog naloga, dobrovoljne suglasnosti od strane vašeg dobavljača internet usluge ili dodatnih zapisa treće strane, informacije sačuvane ili preuzete samo za ovu svrhu obično se ne mogu koristiti za vašu identifikaciju.
Marketing
Tehničko skladište ili pristup su potrebni za kreiranje korisničkih profila za slanje reklama ili za praćenje korisnika na web stranici ili na nekoliko web stranica u slične marketinške svrhe.
  • Upravljajte opcijama
  • Upravljanje uslugama
  • Upravljanje {vendor_count} vendorima
  • Pročitajte više o ovim svrhama
Pogledaj postavke
  • {title}
  • {title}
  • {title}