Kako je Krešo Bengalka Operirao Scenu i Napravio Totalku sa Žiletom
Sve je puno crapa, khm khm pardon mislio sam trapa. “Klošarima platim spot”. Krešo Bengalka – “Žilet” odrezao je scenu najtupljim žiletom HR scene. Bez komentara za Dalmacija Sunrise, ali Krešo spominje Turopolje u Bangladešu?
Tjeram na konac mak, žešći madafak
Ako ste ikada pomislili da je hrvatski rap jedna velika, tužna šala, skupina odraslih muškaraca koji se igraju gangsta dok im mama sprema večeru, onda je Krešo Bengalka upravo objavio vaš osobni otkupljeni grijeh. Njegov album “Žilet” nije album. To je kirurški zahvat bez anestezije na tumoru napuhanog trepa i trap-bajki odnosno degenije (Velebitske).
To je zvuk betona, špice, praznog novčanika i čaše jeftinog vina koja liječi sve bolesti osim one koja te ubija. Ovo nije recenzija. Ovo je zahvalnica. Dok se cijela scena pretvara u cirkus lažnih dijamantanata i autotune plačljivica, Bengalka stoji na rubu, puši, i reže stihove kao da njegov život ovisi o tome. A vjerujte mi, ovisi. “Žilet” je opor, ciničan, brutalno iskren i, iznenadujuće, lirski genijalan. To je rap za one koji su znali za Škore, za one koji znaju gdje je Turopolje, i za one koji su ikad fibru platili iznad 1000 kn.
Oš neš Bangladeš
Genijalnost albuma ogleda se u detaljima, a najbolji primjer je himna, epski komad “Bangladeš”. Ovdje Bengalka nije reper. On je kroničar propasti.”Ja sam poput Turopolja, popravak za štence, geta, nemam soja, radim više nego ružna striptizeta.” Uvodni udarac. Dok se drugi trube o “radu” preko crnog teksta, Bengalka daje matematički točnu jednadžbu svog postojanja. Nije iz geta, on je popravak za geto. Teritorij, utvrda. Nema “soja” – nema ni traga mekoće, imitacije, trenda. A radni etos? Ružna striptizeta radi za sitniš, a on radi više od nje. To nije biserica, to je filozofija života u jednom stihu. Brutalno.
“Pancenta mi nije haram.”
Turopoljska svinja radosno hropće. Deset riječi koje objavljuju rat cijeloj generaciji lažnih moralista. Dok se svi prave sveti, on priznaje da mu panceta, prljava, domaća, ukusna, nije grijeh i da ju žvače ma koliko bila žilavija od čelične armature. To je metafora za cijeli njegov stav. On ne odbacuje lažne ideale; on ih se ni ne dotiče. On živi u svijetu gdje su stvarne stvari – hrana, novac, bol – jedine koje vrijede.
“Svaku glasinu o sebi pretvaram u jadikovku.” “Normalne se priče grozim.”
Ovo je srž Bengalkine poetike. On je alkemičar koji otrov spleta i glasina pretvara u zlato jadikovke, u umjetnost. On ne bježi od tračeva; on ih hrani i koristi kao gorivo. A “normalne priče”? One o novom autu, putovanju, lažnom uspjehu? Od njih se povraća. Njegov svijet je groteskan, iskrivljen, ali stvaran. Jer je stvaran je rap. A ne sav ušminkani autotnjavi crap. I to ga čini ljepšim, pravim, istinitim.
“Viljamovku prije kafe naspem ja na prazan stomak, nekad nosija sam bafe, mlad i lud sam bija momak.”
Ovo nije stih. Ovo je crno-bijela fotografija iz 1997. Osjećaš miris jeftinog rakijskog destilata, kavu koja neće pomoći. Melankolija koja ne traži sažaljenje, samo konstatira činjenicu. To je priča o svima nama, o promašenim prilikama i mladosti koja se nikad ne može vratiti, samo opijatima prisjetiti.
“Kad mi zimi fibra skoči, na se posložim… čarape mi loza moči, đavli svi iz mene vire.”
Najbolji stih ikad napisan o hrvatskoj zimi i egzistencijalnoj očaju u Dalmaciji, ali k’o Turopoljac ne razmem…Fibra – neprijatelj broj jedan. Borba protiv nje je borba za dostojanstvo. “Na se posložim” je junaštvo običnog čovjeka. A onda slika čarapa koje “loza moči”… to je epski, homerovski prijezir za siromaštvo. Đavli koji vire iz njega nisu metafora, to su literalni demoni stvorenih računa i besperspektivnosti. Strahota postignuta u dvije linije.
“Već na prvom spoju ja ti splitski ćevap vadim.”
I na kraju, savršen cinizam. Dok se drugi trude biti šarmantni, on donosi splitski ćevap. Ne restoranski, nego splitski. Prljav, masan, iskren. To je njegov način da kaže: “Evo me. Ovo sam ja. Bez prevare. Ako ne valja, idemo dalje.” To je najiskreniji ljubavni gest u hrvatskoj glazbenoj historiji.
“Imidž mi je antimoda”
Završna presuda:”Žilet” od Kreše Bengalke nije “dobar album”. To je nužan album. To je remek-djelo koje ne moli za pažnju, nego je oduzima. U njoj devesprva drma u dvaespetoj. To je rap koji nije pobjegao u trap jer nema gdje. On je ostao u ruševinama i napravio palaču od šuta.Ovo nije recenzija za one koji traže boppove za more. Ovo je recenzija za one koji znaju da je glazba ponekad jedina istina koja im preostaje. Krešo Bengalka nije budućnost hrvatskog rapa. On je njegova sadašnjost i spas. A ako ga ne razumijete, problem je u vama, ne u njemu. Krešo ima najtuplji Žilet, a Turopoljci će čučat’ i slušat’.
Ocjena: 5/5. Nema milosti. Najtvđe. The end. 😅
