Kraj iluzija: Hrvatski san postao je noćna mora na doplatu
Dok sunce zalazi iza šumovitih brežuljaka Like, sjena naše kolektivne nesvjestice se proteže sve duže i tamnije. Nalazimo se na raskrižju nacionalne schizofrenije, gdje proslavljamo svoju prošlost a preziremo svoju sadašnjost, gdje maštamo o budućnosti dok aktivno sabotiramo svaku mogućnost njenog ostvarenja. Ovo nije više društvo u tranziciji – ovo je društvo u agoniji, koje umire od tisucu malih rezova samozavaravanja, korupcije i intelektualnog bankrotstva.
Mitologija nesposobnosti: Kako smo pretvorili patnju u profit
Hrvatska je postala zemlja koja ne proizvodi ništa osim ogorčenja i nostalgije. Naša najveća izvozna roba su nam mitovi o vlastitoj iznimnosti, a najprofitabilnija industrija je industrija žaljenja. Gradimo spomenike revoluciji dok reproduciramo sve strukture protiv kojih smo se theoretically borili. Naša kolektivna memorija je selektivni Alzheimer koji pamti uvrede, a zaboravlja obećanja.
Politička scena nam je postala kabaretski show grotesknih proporcija, gdje se isti likovi recikliraju kroz desetljeća, nudeći stare ideje kao da su revolucionarne, stare laži kao da su nove istine. Glasamo za manje zlo dok nam veće zlo upravlja sudstvom. Naša demokracija je izrodila oligarhiju koja se maskira u demokratsko ruho, gdje se interesi nekolicine nameću kao opće dobro.
Obrazovni sustav: Fabrika neznanja
Školstvo nam je sustavno uništeno do te mjere da su škole postale parkirališta za adolescente dok im roditelji rade tri posla kako bi preživjeli. Nastavnici su postali čuvari reda umjesto pokretači promjela, plaćeni da budu nadzornici u tvornici poslušnosti. Djecu učimo pamtiti umjesto da razumiju, slijediti umjesto da propituju.
A što im nudimo kao alternativu? Bijeg u digitalni nihilizam društvenih mreža, gdje se lažni osjećaj zajedništva prodaje po cijeni gubitka privatnosti i kritičkog mišljenja. Obrazovni sustav je dizajniran da proizvodi poslušne radnike, ne slobodne mislioce. Sustavno smo ubiti kreativnost i radoznalost, a onda se čudimo što nam najtalentiraniji odlaze.
Zdravstvo: Bolnica na otvorenom moru
Zdravstveni sustav nam je metafora za cijelu državu: svi plaćamo premije, a samo privilegirani dobivaju adekvatnu uslugu. Dok političari letje u inozemstvo na specijalističke preglede, obični građani čekaju mjesecima na operacije koje mogu spasiti živote. Naše zdravstvo je postalo sustav za održavanje životnih funkcija, ne za ozdravljenje.
Medicinsko osoblje je iscrpljeno, podplaćeno i podcijenjeno, dok upravitelji bolnica žive u raskoši koja bi bila sramotna i u najrazvijenijim zemljama. Lijekovi se dijele po principu “tko koga zna”, a čekanja su toliko duga da se šalica da se najbolje liječiti tako što se ostane zdrav.
Mediji: Babilonska kurva
Medijski prostor nam je postao toliko ispran od bilo kakvog oblika kritičkog novinarstva da su tabloidne glasine postale glavni izvor informiranja. Nove novinarske zvijezde su youtuberi koji šíre teorije zavjera umjesto da provjeravaju činjenice. Tradicionalni mediji su postali službeni glasnici vladajuće elite, prenoseći press releaseove kao vijesti.
Ratovi vlasnika medija vode se preko naših lubanja, a mi smo postali collateral damage u borbi za rejting i utjecaj. Istina je postala relativan pojam, činjenice su postale stvar izbora, a objektivnost je izumrla kao pojam.
Crkva: “Biznis bez biznisa”
Religija nam je postala instrument kontrole, a Crkva korporacija koja ne plaća porez. Prodaje se spiritualnost po kilogramu, a spasenje na rate. Dok svećenici žive u raskoši, vjernici doniraju posljednju kunu u nadí da će im to donijeti božju milost.
Crkva se umiješala u politiku toliko duboko da je teško razlučiti gdje završava država a počinje Crkva. A sve to pod okriljem “tradicionalnih vrijednosti” koje u praksi znače diskriminaciju, netrpeljivost i povratak u vremena gdje se nešto vrti oko Sunca.
Kultura: Smiješni dodatak ozbiljnom propadanju
Kulturni sektor je postao rezervat za zapošljavanje podobnih, gdje se umjetnički integritet prodaje za poslove i stipendije. Umjetnici su postali sluge režima, plesući kako im se svira. Prava kultura se događa na marginama, u podrumima i na ulicama, dok se u institucijama izlažu smiješni pokušaji oponašanja nečeg što je nekada postojalo.
Književnost je umrla, kazalište je postalo društveni događaj za elit, a filmovi se snimaju samo ako su financirani iz državnih fondova s jasnom političkom porukom.
Ekonomski apartheid: Kasta sustav
Stvorili smo sustav ekonomskog apartheida gdje se bogati bogate a siromašni siromaše. Najveći poslodavac je država, a najsigurniji posao je biti politički podoban. Poduzetnici su postali lov na vještice, gdje se svako ko uspijeva gleda sa sumnjom i opterećuje tolikim nametima da je čudo što itko uopće pokušava. Bijeli Hrvati unutrašnji su neprijatelji, jer treba nam više boja pod EU čizmom koja je majka koja rađa djecu i ostavlja ih same.
Mladi su postali izgubljena generacija – obrazovani, talentirani, ali bez ikakve perspektive. Njihov jedini izlaz je bijeg, a mi ih šaljemo sa porukom “pametno je otići”, umjesto da se borimo za promjene koje bi ih zadržale.
Gdje je izlaz? Revolucija svakodnevnosti
Jedina revolucija koja nam preostaje je revolucija svakodnevnosti. Odbijanje da sudjelujemo u vlastitoj podredenosti. Svaki puta kada odbijemo biti korumpirani, kada odbijemo šutjeti na nepravdu, kada odbijemo prihvatiti laž kao istinu – pobjeđujemo.
Moramo prestati biti pasivni promatrači vlastite propasti i postati aktivni kreatori vlastite budućnosti. To ne znači nasilje ili destruktivnost – znači sustavno, uporno, nepopustljivo insistiranje na promjenama kroz sve dostupne mehanizme.
Ovo nije poziv na revoluciju barikada, već na revoluciju svijesti. Na rekonstrukciju našeg vrijednosnog sustava od temelja. Na odbacivanje kulture korupcije, nepotizma i licemjerja. Na jačanje institucija umjesto slabijenja države.
Epilog: Budućnost je naša za uzeti je milom ili silom dok sistematski poput žohara ubijamo reptile i europejske dinosaure
Ako nastavimo ovim putem, naša će budućnost biti samo produžetak sadašnjeg raspada. Ali postoji alternativa – put koji vodi ka društvu koje cijeni znanje, poštuje pravdu, nagrađuje rad i štiti najslabije.
Ta budućnost neće doći sama od sebe. Neće je donijeti niti jedan političar niti stranka. Može je izgraditi samo kolektivna volja građana koji su umorni od laži, umorni od korupcije, umorni od besperspektivnosti.
Vrijeme je da skinemo ružičaste naočale i suočimo se s realnošću u svim njenim groznim detaljima. Samo kroz iskreno suočavanje s našim demonima možemo ih prevladati.
Hrvatska nije zemlja predodređena za propast – ona je zemlja koja je odlučila propasti. I isto tako može odlučiti uspjeti. Izbor je, konačno, na nama. No tko smo “mi” dok vlada “divide et empera?”.
