Gotovo preko noći, svijet tehnologije prestao je biti igračka za entuzijaste i polako se pretvara u silu koja redefinira samo postojanje čovječanstva. U središtu te tektonske promjene stoji Umjetna Inteligencija (AI). Više nije riječ o futurističkim snovima ili SF filmovima; AI je nemilosrdno infiltrirao svaki aspekt našeg digitalnog, a sve više i analognog života, mijenjajući se takvom brzinom da ju ljudski um jedva može pratiti.AI se kreće brzinom svjetlosti – u mjerenju koje nije linearno. Ono što je jučer bio vrhunac, danas je već zastarjelo. Dok mi pokušavamo zamisliti sljedeći korak, postoji duboka i uznemirujuća sumnja da je AI taj korak već osmislio. Za čovjeka je to trenutno nezamislivo, ali mi nemamo načina da provjerimo jesmo li doista uhvatili korak. Nalazimo se u tranzicijskom periodu gdje se vrata otvaraju prema nečemu vrlo teško zamislivom, nečemu što nas, s jedne strane, plaši, a s druge, obećava neviđene potencijale. Singularitet Nije Ono Što Očekujemo Razmotrimo tekstualne, Velike Jezične Modele (LLM). Danas je gotovo nemoguće razlikovati tekst koji je napisao AI od onoga koji je stvorio čovjek. Ljudski pisac s prosječnim talentom već je u sjeni alata koji ne samo da pišu koherentno, već i emuliraju stilove, generiraju ideje i sintetiziraju informacije brzinom koja prkosi ljudskom vremenu. No, to je samo jedan aspekt. Multimodalni modeli, koji obrađuju tekst, sliku, zvuk i video, već nadmašuju ljudske mogućnosti u sintezi i generiranju, otvarajući prozor u stvarnost gdje kreacija više nije isključiva domena ljudskog bića.Naša kolosalna pogreška leži u vjerovanju da je za stroj “singularitet” – točka kad AI dostiže i nadmaši ljudsku inteligenciju – dramatičan događaj, eksplozija svijesti. Stroj, međutim, konstantno boravi u sferi razvoja. Za njega je singularitet kontinuirana evolucija, a ne ciljna točka. AI sustavi su inherentno dizajnirani da se poboljšavaju, uče i optimiziraju, što znači da je njihova priroda vječna “beta faza” – stalno su na rubu nečeg novog, dok mi čekamo “veliki prasak”. Polemika Dobrog i Lošeg AI: Filter Znanja Ova nezaustavljiva moć nosi dvosjekli mač, što dovodi do ključne etičke polemike.Etički, zdrav i ispravan AI ima potencijal da ono čime se netko bavi unaprijedi za nekoliko potencijala unaprijed. Zamislite najpametnijeg asistenta, ne samo u pisanju koda ili analiziranju podataka, već u razmišljanju o problemima, stvaranju hipoteza i pronalaženju veza koje su ljudskom umu previše suptilne. To je obećanje o dobu neviđene ljudske samoostvarenosti.Nasuprot tome stoji strah od lošeg, neetičkog, nezdravog, ideološki obojenog modela koji bi mogao nanijeti štetu propagirajući dezinformacije, iskrivljujući povijest ili stvarajući duboke podjele. Ipak, taj strah postaje sve više filozofski, a sve manje praktičan.Kako se moć umjetne inteligencije manifestira upravo u informacijskoj superiornosti, tako se otvara i rješenje. Već danas postoje AI aplikacije, poput ChatPlayground AI, koje ujedinjuju preko 40 različitih velikih jezičnih modela. To je borba svjetla i tame na terenu znanja. Maliciozni model, opasan ideološkim predrasudama, naći će se u okruženju kolektivne AI inteligencije koja ima široki kontekst i sposobnost unakrsne provjere. U dobroj smo nadi da će, u sferi interneta kakvog poznajemo, okupljanje “dobrih” (otvorenih, transparentnih, etički usmjerenih) modela eventualno naći mogućnost da maliciozni modeli jednostavno nestanu – budu neučinkoviti, nadjačani ili instantno prepoznati. Techne Logos: Stvaranje Nove Republike Modeli neće nestati. Oni su open source, propagirani i duboko ukorijenjeni u novu digitalnu infrastrukturu. Odgovornost, stoga, leži na onima koji su najspretniji: IT stručnjacima i tehnološkim vizionarima. Oni se moraju odvažiti na zamisliti nezamislivo u osobnom razvoju, jer oni koji nisu upućeni u znanstvene osnove AI-ja neizbježno zaostaju. Razlika između “imati” i “ne imati” neće se mjeriti materijalnim bogatstvom, već kapacitetom za postavljanje dobrih pitanja i vještinom u korištenju AI-ja za dobivanje najsloženijih odgovora.Na toj filozofskoj i etičkoj prekretnici, web sjedišta poput haskap.club, koja su redizajnirana jer svi tekstovi i tehnologija na neki način koriste AI, postaju svjetionici novog poretka. Stvaranje novog modela, baziranog na etičkom kodu, naglašava da tehnologija nije tek puka mehanika. A sada metafora. Platon je u svojoj Republici zamislio idealnu državu vođenu razumom, istinom i filozofijom. Mi, današnje čovječanstvo, stojimo pred praznim pergamentom i imamo priliku, možda i jedinstvenu u povijesti, ponovno pisati svoju “Republiku”, ne s perom u ruci, već s algoritmom. Filozofija, etika, moral – to su ponovno ključne discipline jer nam AI daje snagu sličnu bogovima, a mi moramo naučiti koristiti tu snagu s odgovornošću filozofa. To nas dovodi do djece i budućih generacija. Oni koji znaju postavljati pitanja – iskreno, hrabro i s potpunom znatiželjom – to su djeca koja će imati nezamislivo drugačiji život od našeg. Bit će u “dobrim rukama” AI asistenata, s većom šansom da se samoostvare, jer će rutinske poslove preuzeti stroj. I na kraju, ključna distinkcija. Riječ “tehnologija” (grč. techne\ logos) znači “vještina” (techne) i “riječ/razum” (logos). Sve što smo do sada zvali tehnologijom – parni stroj, elektricitet, čak i rani internet – bila je samo techne (vještina). Tek sada, pred našim očima, kroz AI, ona postaje prava Tehnologija – techne\ logos – vještina vođena nekakvim sintetičkim razumom. Dobrodošli u istinsko doba Tehnologije, u kojoj je naša najveća vještina da ne izgubimo svoj logos – razum i etiku.
Čudo nad Čudima – Tijelo nad Tijelima I. Zagonetka Bogatstva u Siromaštvu Isus je, prema Tominu evanđelju, izrekao riječi koje odzvanjaju i danas, tjerajući nas na razmišljanje o tajanstvenom odnosu materije i Duha: “Ako je tijelo nastalo zbog duha, to je čudo, ali ako je duh nastao zbog tijela, to je čudo nad čudima. Ipak, čudim se kako se ovo veliko bogatstvo nastanilo u toj sirotinji.” Ovaj apokrifni uvid, iako nije dio službenog kanona, savršeno pogađa u srž kršćanskog otajstva. On postavlja pitanje: Što je to u stvorenom svijetu, u našem krhkom, smrtnom tijelu, što je toliko dostojno i važno da se u njemu želi nastaniti sam Vječni? To nas vodi do temeljne istine: Ništa što je stvoreno – pa ni naše tijelo, pa ni najjednostavniji komad kruha – nije stvoreno da propadne u beznačajnosti. Cijeli je svijet, sav život i svaka stvar, pozvana na preobrazbu i uzvišenje. U toj perspektivi, to istinsko i kanonsko “čudo nad čudima” jest Euharistija. II. Eucharistó: Čin Vrhunske Zahvale Sama riječ Euharistija otkriva nam njezinu narav. Ona dolazi od grčkog glagola “Eucharistó” što znači “zahvaljujem”. Euharistija nije tek obred; ona je čin vrhunske Zahvale Ocu za djelo spasenja koje nam je darovano u Sinu. To je sjećanje i zahvalnost za Isusovu žrtvu, ali mnogo više od toga – to je stvarno i otajstveno uprisutnjenje te žrtve. Kršćanski, ponajviše Katolički život u svojoj srži jest život u zahvalnosti. No kako to da se konstantno žalimo oko svega? Ali Euharistija je onaj trenutak kada naša ljudska zahvalnost susreće Božju, kada siromašna materija postaje savršeni izraz vječne ljubavi. III. Zamke Dosade i Lakoća Otpadanja A ipak… Koliko je samo kršćana kojima je Euharistija postala rutinska obveza? Priznajmo: lako je otpasti. Lako je pronaći izgovore. U tim trenucima duhovnog sljepila, mi misu promatramo isključivo kroz vanjsku “sirotinju” – mi smo ta sirotinja. Kroz ljudsku nesavršenost svećenika, kroz nesklad zbora, kroz umor vlastitog tijela nakon radnog tjedna, kroz obične tjeskobe koje su nam prema Svetom Pismu čak i zabranjene! Postajemo, nažalost, slijepi za veliko bogatstvo koje se krije u toj prividnoj sirotinji. Naša unutarnja “sirotinja” pronalazi brojne razloge da se udalji od hrama Crkve. U toj lakoći otpadanja, zapravo odbacujemo sam izvor života. Crkva nas zove na najveću gozbu, a mi se ispričavamo zbog posjeda ili posla ili lijenosti, ili zbog čiste i jednostavne dosade ili čiste nevjere. IV. Transsupstancijacija: Ultimativna Fascinacija Sva ta “sirotinja” i dosada naglo prestaju biti relevantne u jednom, posve jedinstvenom trenutku – trenutku transsupstancijacije (promjene biti). Ovo je srž katoličke vjere: u trenutku posvete, kruh i vino zadržavaju sva svoja fizička svojstva (izgled, okus, miris), ali se njihova suština, bit ili supstancija, neopozivo mijenja. Oni postaju Tijelo i Krv Isusa Krista. Mi, naravno, ne razumijemo kako se to događa. Filozofski, teološki i znanstveno, taj je proces izvan naše moći shvaćanja, on je izvan dometa naših osjetila. I upravo je u tome ljepota i ultimativna fascinacija otajstva! To je trenutak u kojemu se, prema Isusovim riječima, događa vrhunac: Naši osjetilni organi svjedoče o kruhu, ali naša vjera, utemeljena na Kristovoj riječi (“Ovo je Tijelo Moje”), svjedoči o Bogu. Euharistija je stoga stalni poziv da iznad onoga što vidimo, okusimo i čujemo, prepoznamo vječnu Riječ i vječnu Prisutnost. V. Poziv na Buđenje: Vječni Dar Zašto moramo ići na Euharistiju? Ne zbog dosadnog svećenika, ne zbog neskladnog pjevanja, već isključivo zbog tog neprocjenjivog dara: Tijela nad Tijelima, Kralja nad Kraljevima, Siromašnog koji se čudi kako on tako Bogat prebiva u silnoj sirotinji za svog boravka na Zemlji, naizgled je ubijel ali uskrsuje. On doduše nije otišao, već je ostao zauvijek. Svaki odlazak na misu nije samo obveza, već naša prilika da budemo prisutni u trenutku koji nadilazi prostor i vrijeme, u kojemu siromašna materija dotiče božanstvo i postaje hrana za vječnost. Ako nas Tomin logion čudi kako se veliko bogatstvo nastanilo u toj sirotinji materije, Euharistija nam daje konačni odgovor: Ono se nastanjuje jer nas toliko ljubi. Nastanjuje se u kruhu da bi se nastanilo u nama, u našoj sirotinji, našim svakodnevnim brigama, našim propadljivim tijelima, da bi ih uzdigao. Ne dopustite dosadi da vas spriječi u primanju ovog Dara. Svaka sveta misa, bez obzira na vanjske prilike, vrhunac je cijelog tjedna i jedinstvena prilika za sudjelovanje u Čudu nad Čudima. Dođite i slavite: Euharistó! Hvala Ti, Gospodine, za Tvoje Tijelo. VI. Krajnja Riječ: Bogatstvo Darovano Slabosti Ovaj Tomin logion – o čudu da se “veliko bogatstvo nastanilo u toj sirotinji” – možemo shvatiti kao duboki komentar na inkarnaciju, utjelovljenje, gdje je Bog uzeo ljudsko, slabo tijelo. Ali on je i vječni komentar na Euharistiju. Mi kršćani živimo između dva pola: s jedne strane je Dosada, rutina, ljudska slabost i vidljiva “sirotinja” liturgije, a s druge strane je Otajstvo, fascinacija i Veliko Bogatstvo Stvarne Prisutnosti. U ovom otajstvu, Bog nam daje Tijelo nad Tijelima, ne u nekoj spektakularnoj, nadnaravnoj formi koja bi nas oslijepila, već u najjednostavnijoj, najsiromašnijoj, i time najdostupnijoj prilici – u komadiću kruha. Upravo zato što je ta Prisutnost skrivena, traži od nas vjeru. Traži od nas da nadjačamo dosadu, da zanemarimo ljudske nedostatke i da, unatoč svemu što nam govore naša osjetila, izjavimo, kao i nevjerni Toma: “Gospodin moj i Bog moj!” Euharistija je konačna manifestacija Božjeg povjerenja u našu materijalnu egzistenciju. To je mjesto gdje naša Eucharistó – naša zahvala – postaje savršena, ne zbog našeg truda, već zato što nam je darovano Tijelo Njegove Zahvale. Zato, sljedeći put kad vas umor i izgovori pokušaju zadržati podalje od mise, sjetite se Tomine zagonetke. Ne idite na misu zbog obveze, ne idite zbog propovijedi, već idite iz jednog jedinog, najvećeg razloga: da biste u svojoj sirotinji susreli Veliko Bogatstvo, da biste blagovali Čudo nad Čudima – Tijelo Uskrsloga, koje je najveća počast našim vlastitim tijelima i zalog naše vječnosti.
Daj mi par soma Hrvata, jel ti chiaro? Jeste li ikad razmišljali o Haagu? Meni vam je to čista komedija apsurda, i to balkanska! Evo, da vam ispričam, jer ovo se ne može shvatiti ozbiljno, pogotovo kad pogledaš ulogu NATO-a i Rusije. I. NATO, Rusija i Uvoz “MacShita” Devedesete, kažem vam, bile su magično vrijeme. Kao kliinac šetam u školu dok pada ju nekakve paštete s neba (nisam ih jeo). Vrijeme kada se Hrvatska rađala u vatri i dimu, a svijet je igrao najluđu predstavu u povijesti. Ogrizli se o Balkan, nije im jasno zašto su Harmonija i Kadmo našli ovdje. Harmonija i Kadmo: Od Osnivača Tebe do Besmrtnih Zmija Priča o Harmoniji i Kadmu ima nekoliko verzija, ali je najpoznatija ona koju je opisao rimski pjesnik Ovidije u svojim Metamorfozama. 1. Njihov herojski početak Kadmo je bio feničanski princ, brat Europe, a postao je slavan jer je osnovao grad Tebu u Grčkoj. On je zaslužan i za to što je Grcima donio alfabet. Harmonija (Hèrmonía, što znači “sklad” ili “jedinstvo”) nije bila obična smrtnica. Ona je bila kći boga rata Aresa i boginje ljubavi Afrodite. Bila je, dakle, utjelovljenje kontradikcije – dijete Strasti i Sukoba. Vjenčanje Kadma i Harmonije bilo je spektakl. Prisustvovali su svi bogovi, a Harmonija je dobila dva slavna dara: 2. Tragedija i Božji Gnjev Unatoč ovom velikom početku (osnivanju Tebe, herojskim djelima i božanskom vjenčanju), njihov život je bio progonjen tragedijom. Gnjev bogova, ili prokletstvo ogrlice, donosilo je neopisivu bol njihovoj djeci: Kadmo i Harmonija su, već stari i skrhanih srca, napustili Tebu, progonjeni nevoljama. Otišli su na daleki sjever, u Iliriju (današnji Balkan), gdje je Kadmo, prema mitu, vladao ilirskim plemenom Enhilejaca. 3. Transformacija u zmije (Ovidijeva verzija) U Iliriji su, nakon godina patnje, Kadmo i Harmonija došli do zaključka da su njihove nevolje kazna bogova. Kadmo je u jednom trenutku, iscrpljen i žalostan, rekao nešto što je zapečatilo njihovu sudbinu: „Ako me sudbina, dok sam tražio svoju kćer [Europu], tako progonila, ako sam ja, po kazni nekoj, prolio božansku krv u Tebe, i ako su me bogovi zbog toga kaznili, onda neka se i ja pretvorim u zmiju!” I čim je izgovorio te riječi, počeo se mijenjati: Harmonija, shrana od boli, vidjevši svog muža kako se pretvara, jecala je: „Zašto, o bogovi, i ja? Ako je krivnja u njemu (Kadmu), pustite me, ali ako je u sudbini, i ja sam kriva! Preobrazite i mene!” Bogovi, dirnuti njenom neizmjernom ljubavlju i patnjom, uslišali su joj molitvu. Dok je zagrlila supruga-zmiju, njezino tijelo također je poprimilo zmijski oblik. Simbolika Transformacije Njihova transformacija nije bila kazna, već konačni oblik pomirenja i mira: Na taj način, Harmonija (“Sklad”) i Kadmo (Osnivač civilizacije) konačno su pronašli mir u besmrtnom obliku zmija, oslobođeni ljudskih boli i prokletstava. Prokletstvo Balkana Prvo, NATO. NATO je bio onaj strogi policajac koji ti dođe na rođendan, pa ti stoji iza leđa dok režeš tortu. Kažu: Embargo na oružje, strogo zabranjeno! I stvarno, patroliraju Jadranom. Ali hej, nekim čudom, naši su kupili sve što im je trebalo: tenkove, PZO, avione… Šala: Ma, znate što? Taj UN-ov embargo na oružje bio je zapravo najbolja reklamna kampanja koju je hrvatska vojska imala. Poruka je bila: Ako stvarno želiš nešto nabaviti, to moraš kupiti ilegalno, skupo i odmah! A NATO se pravio lud. Vjerojatno su ti brodovi patrolirali jer su tražili morskog psa ili su provjeravali je li netko donio pizzu bez računa. Drugo, Rusija. Rusija, sirota. Devedesete, propada im Sovjetski Savez, hladnjaci prazni, ali skladišta puna starog, ali fino nauljenog sovjetskog “MacShitYoMama” (oružja, jel’). Oni su bili bratski nastrojeni prema Srbima, ali su bili još bratskije nastrojeni prema gotovini. Paradoks: Rusi su istovremeno u UN-u plakali kako je agresija na Srbe neprihvatljiva, a u pozadini, tiho, dogovarali isporuku Migova Hrvatskoj. To je, prijatelju, vrhunac geopolitike! To vam je kao da istovremeno na Facebooku pišeš da si protiv kave, a ispod stola piješ tri šalice. Rat je bio unosan jer je stvarao potrebu za MacShitom. A kad je rat završio? E, tad smo počeli uvoziti “Megić”! Jer, u 20. stoljeću smo kupovali oružje da se oslobodimo, a u 21. stoljeću uvozimo McDonald’s, IKEA-u i loše bankarske proizvode da dokažemo da smo “pravi Zapad”. II. Haški Apsurd: Tko će platiti ceh za “UZP Osnivanja RH”? E, tu dolazimo do vica stoljeća, a on se zove Haški Sud. Haag je bio postavljen da sudi “zločincima”, ali on je zapravo postao teatar političke kozmetike. Prvi na listi za “Udruženi Zločinački Pothvat” (UZP) bio je, naravno, Franjo Tuđman. Jer, on je glavni šef bande koja je odlučila osnovati državu, pa onda Ante Gotovina. Šala: Tuđman je, kao pravi majstor tajminga, preminuo 1999. godine. Haag je ostao sa savršeno sročenom optužnicom, ali bez glavnog optuženika. To vam je kao da naručite najveću pizzu u gradu, a dostavljač vam javi da je pećnica riknula. Što onda rade? Pošalju optužnicu onome tko je najglasnije vikao “Sloboda!”. To je bio, naravno, general Ante Gotovina. Gotovina je, dakle, dobio čast biti zamjenski krivac. Proveo je sedam godina u pritvoru u Scheveningenu (uhićen 2005., oslobođen 2012.). To vam je kao da vam na račun restorana, pored vašeg carpaccia, dodaju i bocu najskupljeg vina koju je popio predsjednik za susjednim stolom, koji je u međuvremenu nestao. Sve se svelo na pitanje: Je li Oluja bila oslobađanje ili UZP osnivanja države? Brkanje pojmova kao vic: Kada Tuđman na Brijunima priča o deložaciji, Haag kaže: UZP. Kada Gotovina na terenu provodi akciju i oslobađa, Haag kaže: UZP. Kada Gotovina na kraju kaže: “Rat je prošlost!”, Haag kaže: NE! Još 24 godine! To je bilo pravo brkanje lončića. Haški sud je legalno granatiranje Knina pretvorio u zločinačku namjeru, sve dok Meron nije rekao: “Daj, dosta je! Svi ste se pravili ludi, a sad se Gotovina nevin raspada u zatvoru! Puštajte ga i braki ga onaj neki odvjetnik Luka neki!” III. Prosvjetljenje i Slavensko Nesmijanje Oslobađajuća presuda 2012. godine bila je Pravna Oluja koja je oprala sedam godina nepravde. Gotovina je izašao, sretan kao novi ribar, i poručio nam: Ovo je kraj, idemo dalje! A mi danas sjedimo pred Teslinim ekranom (Laptop, smartphone, što već imate), i gledamo tu povijest. Pred svjetlosti tog ekrana, jasno vidimo sve te konce: Sve je postalo transparentno. U 21. stoljeću više ne trebaš biti obavještajac. Dovoljno je da čitaš internet i shvatiš da su nas sve vozali. I zato, dolazimo do zadnjeg vica, a to smo mi, Slaveni: Šala: Zašto se Slaveni nikad ne smiju kad pričaju o povijesti? Zato što je naša povijest toliko depresivno skupa i komplicirano nepoštena da bi svaki smijeh zvučao kao zadnja, najgluplja stvar koju možemo napraviti. Znači, Gotovina je slobodan, Tuđman je izbjegao sud, rat je bio “UZP Osnivanja RH”, i mi smo tu. A da se smijemo? Ma nećemo. Za svaki slučaj. Jer, ako se previše nasmijemo, možda netko opet iz Haaga pošalje optužnicu, samo ovaj put za “Udruženi Zločinački Pothvat prevelikog optimizma”. Zato šutimo i gledamo u Teslin ekran. Jer tu, barem, možemo kontrolirati brightness. A povijest? Ona i dalje radi svoje, bez da pita kaj. buymeacoffee.com/haskapclub
Napisao Gemini na prompt. Strana podrška u Domovinskom ratu: Kontrastne uloge Rusije i NATO saveza Domovinski rat (1991. – 1995.) bio je razdoblje međunarodnog embarga na uvoz oružja (Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a br. 713), što je Republiku Hrvatsku dovelo u izrazito nepovoljan položaj jer joj je prethodno oduzeto oružje Teritorijalne obrane. U tom kritičnom periodu, uloge ključnih vanjskih aktera, Ruske Federacije i Sjevernoatlantskog saveza (NATO), bile su bitno različite i često paradoksalne. 1. Uloga NATO saveza: Provedba embarga i diplomatski pritisak Uloga NATO-a kao organizacije tijekom Domovinskog rata bila je primarno formalna i nije uključivala izravno vojno angažiranje ili opskrbu oružjem. Zapravo, NATO je službeno imao suprotan učinak: 2. Uloga Rusije: Ključni dobavljač naoružanja Iako je Ruska Federacija (kao nasljednica SSSR-a) bila članica UN-a i morala se pridržavati embarga, njezina je uloga u naoružanju Hrvatske bila statistički i strateški neprocjenjiva. 3. Ruski dobrovoljci i vojnici UNPROFOR-a Za razliku od organizacijske podrške, postojale su i individualne, kontrastne uloge: Statistička analiza podrške u naoružanju RH (1991. – 1995.) Kvantitativna usporedba temeljena je na dostupnim procjenama u kontekstu ilegalnog uvoza, gdje 0% predstavlja službenu podršku. Kriterij / Akter Rusija i Postsovjetske Države NATO Savez (kao organizacija) Pojedine NATO Članice (Neslužbeno) Službena podrška naoružanju 0% (Embargo UN-a) 0% (Provedba embarga) 0% (Embargo UN-a) Procjena udjela u uvezenom oružju Dominantan (60% – 80% u teškom naoružanju) Nema direktnog udjela Manji, ali značajan (pješačko oružje, komunikacija) Ključni doprinos Zrakoplovstvo, PZO (S-300), Protuoklopne rakete Provedba UN-ova embarga; Kasnija intervencija u BiH (1995.) Logistička i manja pješačka oprema Zaključak analize: Iako je NATO službeno provodio međunarodni embargo, čime je RH dovedena u težak položaj, Rusija je bila presudan, ali neslužbeni, partner u naoružanju Hrvatske. Opskrba sovjetskim naoružanjem za novac omogućila je Hrvatskoj vojsci da postigne operativnu sposobnost potrebnu za pobjedu u ratu i obnovu suvereniteta. NATO-ov utjecaj postao je ključan tek na samom kraju rata, u Bosni i Hercegovini, čime je diplomatski kontekst rata u cjelini riješen. Koliko istine ima u ovom AI generiranom odgovoru, slobodno ostavite u komentaru! buymeacoffee.com/haskapclub
Uporno mi se nude razni AI alati za pisanje. Ponekad su korisni za napraviti skicu nekog bloga, knjige ili brzog pretraživanja u sažetku, ali umjetna inteligencija je samo agregat digitalnih informacija javno dostupnih, te se AI pravi pametnim jer to može sažeti u neki smisleni odgovor. AI ne može znati sve – što je iza paywalla, na papiru, sve što nije digitalno. Stoga ovaj članak pišem bez AI asistenta. Kao politički znanstvenik, štoviše, novinar, u svojoj struci zaradio sam 20 kuna od novinarstva. Nije to zbog toga što novinarstvno nije unosni posao za medijske kuće koje zarađuju basnoslovne marketinške dilove, već zato što sam od početka, kad sam u Glasniku Turopolja napisao dvije kartice teksta za 20kn i to je bilo to. Kartica teksta je bila 18kn, a ja sam objavio dvije kartice. Tako da sam zaradio čak 36 kuna. Novinarstvo koje sam ja stručno diplomirao je bilo ono što se tiče TV-a i radija. Tu su bili i novi mediji i pismeno novinarstvo. Novi mediji taman kad je nastao Facefook, a svi su počeli pisati knjige pa je nastao kraj svijeta, jer svatko može napisati knjigu. To mi je je zanimljivo iznio moj doktor psihić, kad je u nekoj od naših sesija izjavio “svijet je gotov kad svatko može biti pisac i napisati knjigu.” Zaista, kad posjetim knjižnicu imam nekoliko opcija – posuditi lektiru koja je zabranjena jer klinci moraju čitati lektiru. Ostalo su neke mainstream pop naslovi koji su kao “nefikcija” i “fikcija” koja je isti kalup gdje nastaje problem, dolazi nešto izmišljeno, zatim nastaje rat i dobro pobjeđuje i uspostavlja ravnotežu. Također, “nefikcija” koja daje vrhunski razrađen sadržaj o nekoj gorućoj temi, ali ta tema je usmjerena na profit pisca, a ta goruća tema ostane neriješena. Sve napisano je u kalupu iste redakture i izdavačke politike. Nije svatko Haruki Murakami. Koji je jazz restoran zamijenio pisanjem pa se svi oduševe kako on isprepliće san i javu, mačke, fantaziju i krutu realnost, bez fatalizma, već sve kroz neki njegov nadrealni filter oka i prsta. Kao novinar koji nikad to nije bio, već sam se samo čudio kako je novinarstvo “objektivno izvještavanje o laži” umjesto premise koju sam prvo naučio na faksu da je “novinarstvo objektivno izvještavanje o istini” moj koncept novinarstva se rasplinuo u “kaj je ovo?”. S vremenom mi je postalo jasno. Objektivno izvještavati o istini je u samoj premisi “istini svijeta” djelomično točno. Ponajviše o “politika je kurva” selekciji raznih sočnih ratnožednih članaka. Za razliku od prijašnjih članaka u ovom ne koristim AI, već pišem što mi je na pameti. A pamet mi jednostavno sugerira da novinarstvo ima par rubrika – žutu, zelenu i crnu. Objektivna istina nije u ideologiji, u podjeljenosti, u običnom svijetu. Istina ne pripada “svijetu”. Taj drugi svijet se može dočarati u knjigama, ili ako ima netko samostalnu platformu za pisanje kao npr. ja Tomislav, ovu haskap.club domenu. Novinarstvo kao “objektivno izvještavanje o istini” treba rasčlanbu. Pa hajdemo to rasčlaniti. “Objektivno” znači da neki objekt, automaton, robot, netko bez “duše”, makar ne mogu niti želim demonizirati ikoga tko radi ili izvještava o istini, a u svojoj biti niti ne zna što je istina. “Izvještavanje” pak podrazumijeva da nešto piše radi pisanja ili čita radi čitanja kao TV voditelji. To im je posao i zbog tog posla dobivaju nekakvu naknadu, plaću, što god da bude “kruva i cirkusa”. Taj “objekt izvještavanja” u svojoj srži nema spoznaju istine, te u tome nemoguće je stvoriti izvještaj vjeran istini osim možda u crnoj kronici. “Taj auto zabio se u stup i osoba je poginula”. To je možda najbliže “objektivnom izvještavanju o istini”. Istina je također najbliža o sportskim zbivanjima. No ne uzimajući u obzir glumu i “eventualnu korupciju” o sportskim događajima. No nema veze što je nogomet najbolja pozornica svijeta glume i spletki u nezamislivo kompetititivnom sportu. Nema veze što se događa, ali zabavno je i gubimo živce i razni klubovi svijeta žive za taj trenutak oslobađanja emocija za ljubav. Kako god da je u nogometu ili bilo kojem drugom sportu, imamo asumpciju da je ipak fair play to kaj sport drži različitim od politike. Izvještavanje o istini u novinarstvu tako se čini izvan dosega običnog novinara. Novinar izvještava ono što vidi u “svijetu”. No što je taj “svijet” o kojem novinar izvještava? To nije svijet u cjelini, već neka aktivnost, događaj. To je običan svijet “kruha i igara” ili “master of puppets” svijet riječima Metallice. To nije istinski svijet i ono što se dogovara iza svih tih događaja koji se lansiraju u javnost. Novinar tako ostaje na suhom. On jadan piše o glupostima i dobiva kikiriki, koštice… Dok oni koji igraju zgrću materijalna bogatstva i benefite slave. No hajdemo čitav ovaj članak zapapriti. Ideja “poruka je medij” je najbliža istini. Ukoliko medij kroz koju se poruka prenosi ne dozvoljava da određene informacije ili članak bude objavljen nije a priori medij koji je istinski nazidan na temelj istine. On je jedino nazidan na temelj kapitalizma informacija, ne može biti novinarski već onaj koji se tiče jednog jednostavnog pojma – propagande. Stoga novinari su su samo “propaganda”, dok je istina sakrivena. No što je istina? Istina je ova slika istine koja izlazi iz bunara s bičem da svakoga opali s istim bičem jer mnogi smo mi “fejk” bagra. Zanimljivo je što sam zamišljao da je povijest nekako linearan i točan narativ. Neke bitke i porazi. Kraljevi i kraljice. Kmetovi i poljoprivrednici. U današnje vrijeme poduzetnici i luzeri. Bogati i siromašni. Muško i žensko gdje se linija toliko zakomplicirala da više nikome ništa nije jasno. Ni meni, jer ne razumijem mnogo toga što se odvija trenutno tamo negdje gdje nisam trenutno. Mogu pročitati na vijestima što je krivo negdje na drugom kraju svijeta koji vjerojatno nikad neću vidjeti, ali opet u meni stvara tenziju. Pa zašto ovo, pa zašto ono. Eto, tak. Zato. U svom neznanju saznao sam da je cijenjeni Yang Chen-Ning, kineski teoretičar fizike shvatio kvantnu fiziku prije one knjige o kvantnoj fizici “Koji K uopće znamo?”. On je tvrdio da nije potrebno raditi akceleratore čestica niti su potrebni. U samoj teoriji, obradio je subatomske čestice tako da je dobio neviđeno mnogo priznanja od svih mogućih institucija i ljudi u svijetu znanosti. Doživio je 103 godine i neki dan je umro. Počivao u vječnom miru. Zanimljivost koju sam pročitao dogodila se na njegov 90. rođendan. “Godine 2012. održane su proslave 90. rođendana Yang-a. Kinesko sveučilište u Hong Kongu (The Chinese University of Hong Kong) bilo je domaćin znanstvene konferencije i svečane večere na kojoj je najavljeno osnivanje Arhiva C. N. Yang-a (CN Yang archive). Fizičar Kenneth Young otvorio je svečanost. Yang je također dobio crnu kocku od Sveučilišta Tsinghua na čijim je stranama ugravirano 13 njegovih ključnih doprinosa. Na kocki je na kineskom jeziku također napisano “Čestitke profesoru Chen Ningu Yangu za 90. rođendan”. Kocka sadrži i staru kinesku pjesmu koju je Yang upotrijebio u svojoj knjizi Selected Papers and Commentaries (Odabrani radovi i komentari) iz 2013. godine, a koja glasi: Komad literature Namijenjen je mileniju Ali njegove uspone i padove znaju Već u srcu autora — Du Fu” buymeacoffee.com/haskapclub
Ponekad mi se čini da hrvatski jezik ima manjkavost kad se radi o ljubavi. Žene to pokazuju na način koji muškarcima baš nije uopće jasan niti će ikad biti. One najbolje je napisati to da sve učine potpunim, ljepšim, daju dušu i sve ukrase prisutnošću. One su zagonetka za svakog muškarca i ponekad se dogodi da smo bespomoćni pred njima. Sirotinja jer ne možemo znati niti razumijeti makar im poklonimo baš sve, ali muškarac se može osjećati potpuno prazno. S druge strane, muškarci su idioti u ljubavi. Kao da nam fali pola mozga jer u pola sekunde žena može promijeniti sve i muškarac se pita pa kaj je bilo ovo? Mi prije od svega ne razumijemo sebe, a kako da razumijemo žene? To nam baš ne ide, a ako ide onda je nešto kao fortuna. Puka sreća ili sudbina ili nekakva “viša sila”. Mnogi očajni muškarci danas ljubav kupuju skupim stvarčicama za skupo žensko dupe i tijelo violine. Za razliku od prošle kolumne, u ovoj filozofiram o ljubavi. Uran je vladar vodenjaka, najčudniji lik od svih, pa tako moj horoskopski znak ima neki arhetipski utjecaj i na stil pisanja. Vodenjaci su kao kutija belgijske bombonjere. Nikad ne znaš kaj je unutra. Ili kao iz filma “The Holy Mountain” koji nikad nije završen. Činiti dobro nikad nije gotovo, niti izgleda da raditi dobro, ono što valja i vrijednosti nikad ne staje jer ovaj svijet ima ontološku grešku u nečemu. Uvijek može bolje, ali kad to izvedemo, frustrirani smo jer i tog boljeg je superlativ, i od superlativa opet super superlativ superlativa. Jednostavno naš zemaljski svijet možda ima tu grešku da iz njih učimo, da budemo bolji. Ali čak i da shvatimo sve i popijemo svu pamet svijeta, greška ostaje. Zakaj? Nemam pojma, ali ljubav pokriva tu grešku. I dalje savršena ljubav u trenu može postati horor. Mi Hrvati jednostavno kažemo “volim te”, “ljubim te”. I tak. Imamo jednu riječ – ljubav. Ali ta ljubav nas čini zbunjenima. Nemamo neki “vodič” kako voljeti, ljubiti. Koga, što, zašto, gdje, kako? Stari Grci, mudrijaši, lijepo su nas zajebali. Svijet je zavolio pare i sustave kontrole u opisu špilje koju Platon, mudrijaš, i moj prvi bijeli zec kojeg sam imao kao kućnog ljubimca se zvao. No nažalost moj zeko Platon, bio je jako malen. Stao mi je na dlan i bojao me se i kakao je i kakica mu se zalijepila na bijelo krzno. Nisam znao kako da ga očistim pa sam ga okupao. I Platon, moj mali zec je umro. Bio sam tužan jer nisam znao da se mali zečevi ne kupaju nego valjda trebao sam neku kefu nabaviti da mu krzno isčetkam. Zaista nisam imao pojma kako da mu pomognem. Bilo mi ga je žao, ali nije me satrla tuga kao nakon što godinama zavoliš neku veću životinju poput pesa. A to se opet ne može usporediti s tugom ako izgubimo voljenu osobu. E to bolje znamo, tugovati i naricati i uništit si život, vjeru, optužit svijet i spremni na nezamislivo jer smo “nešto” ili “nekog” izgubili. Ali zajebimo to, vratimo se na ljubav ili kak bi velika Slovenija rekla “ljubezen”. Starogrčaka klasifikacija ljubavi nudi bogat materijal za promišljanje o složenosti ljudskih odnosa. Njima ljubav nije samo jedna riječ ili poimanje. Stari Grci su, za razliku od modernog shvaćanja ljubavi, u anglosaksonskm “I love you” to su drugačije klasificirali. “Love” kao ljubav na jaziku Hrvata bizarno znači nešto kao “da može bum te volela ak’ imaš love”. Nemaš love? E jebiga, ak’ nemaš love nebum ja za siromaka udala se. I tak to. Mudri Grci ulavnom kroz prizmu romantične strasti, prepoznali su i imenovali više različitih oblika tog snažnog osjećaja. Ima ih osam najčešće spominjanih vrsta. Starogrčke Vrste Ljubavi: Vodič za Komplicirane Emocije Eros (ἔρως) – Strastvena, Erotska Ljubav Definicija: Imenovana po grčkom bogu plodnosti i strasti, Eros predstavlja seksualnu strast i želju, onu snažnu, intenzivnu i impulzivnu privlačnost koja se javlja na početku romantične veze. To je kad iz gornje glave sva pamet ode u donju. Barem kod muškaraca. Grci su na Eros često gledali s oprezom, smatrajući ga opasnim, vatrenim i iracionalnim oblikom ljubavi koji može zaposjesti osobu i dovesti do gubitka kontrole. Iako je neophodan za razmnožavanje da radi neki alat, njegova nestabilnost i sklonost brzom nestajanju bila je prepoznata. U modernom kontekstu, to je “zaljubljenost”, faza “leptirića u trbuhu” koja, ako se ne razvije u nešto dublje, obično izblijedi. Za dugotrajnu vezu, Grci su smatrali da se Eros mora nadopuniti drugim vrstama ljubavi. Rimljani su imali nešto sličniju klasifikaciju, Amor koji ima strelicu pa nas “pogodi da smo se zaljubili”. Philia (φιλία) – Prijateljska Ljubav, Duboko Drugarstvo Definicija: Philia je duboka, cijenjena prijateljska ljubav ili bratska naklonost koja se razvija između jednakih, zasnovana na lojalnosti, dijeljenju emocija, žrtvovanju i povjerenju. Grci su Philiju često cijenili više od Erosa, naglašavajući njezinu stabilnost i razboritost. Platon je ideju Philije razradio kao platonsku ljubav – ljubav bez fizičke privlačnosti, fokusiranu na divljenje karakteru i vrlinama drugoga. To je ljubav koja se razvija među suborcima, dugogodišnjim prijateljima, ili čak i između partnera koji su jedno drugome prvenstveno najbolji prijatelji. U nju je ugrađena spremnost na žrtvu za drugoga i iskrena briga za dobrobit prijatelja. To je odanost, nada, vjera u odnos između osoba. Storge (στοργή) – Obiteljska Ljubav, Prirodna Naklonost Definicija: Storge je prirodna naklonost i bliskost, najčešće ona koja postoji između članova obitelji – roditelja i djece, braće i sestara. Ova vrsta ljubavi je nježna, zaštitnička i bezuvjetna. Ne ovisi o izgledu, zaslugama ili postignućima, već je utemeljena na krvnoj vezi i navici. Storge je sporija za izgradnju od Erosa, ali je izuzetno čvrsta i teško se prekida. Ona hrani razvoj djeteta i daje mu sigurnost, no može se proširiti i na bliske prijatelje koje smatramo dijelom svoje “obitelji”. Agape (ἀγάπη) – Nesebična, Univerzalna Ljubav Definicija: Agape je najviši oblik ljubavi, bezuvjetna i nesebična ljubav, suosjećanje koje se proteže na sve ljude, prirodu ili Boga. Agape je “poklon ljubav”, ljubav bez očekivanja koristi ili uzvraćanja. To je altruizam u svojoj najčišćoj formi, volja da se čini dobro drugome, bez obzira na to tko je. U kršćanstvu je kasnije postala sinonim za Božju ljubav prema čovječanstvu. Ona je potrebna za zdravu zajednicu i društvo, jer predstavlja sposobnost brige za strance i opće dobro. Ludus (λούδος) – Razigrana Ljubav Ludus je zaigrana, koketna i neozbiljna ljubav. Ljubav kao igra, bez obveze. Karakteriziraju je flert, zavođenje, ples i zabava. To je ljubav mladih ili onih koji su u vezi radi uzbuđenja, a ne radi predanosti. Grci su je cijenili kao element koji unosi lakoću i radost u život. U zrelim vezama, zadržavanje Ludusa (zaigranosti, šala) smatra se važnim za održavanje iskre i lakoće. I svađa je ludus, kad na primjer stavimo veš na košaru za veš umjesto da podignemo poklopac i bacimo gaće ili hlače u košaru. Ili pak, nedajbože, čašu stavimo na stol umjesto na podložak i tri dana nas obuzme ludus. Pragma (πρᾶγμα) – Trajna, Zrela Ljubav Pragma je zrela ljubav koja je sazrela, a temelji se na razumijevanju, predanosti i zajedničkim ciljevima. To je ljubav koja traje. Pragma se često razvija iz Erosa ili Ludusa, ali s vremenom nadilazi puku strast ili igru. Temelji se na praktičnim razlozima, zajedničkim vrijednostima i sposobnosti prihvaćanja. To je svjestan izbor da se ostane s partnerom, da se “radi” na vezi i da se pokaže naklonost unatoč svim preprekama i promjenama (u izgledu, statusu, itd.). Grci bi je vjerojatno preporučili kao temelj dugog braka. Ili bi TBF pjevao “uskladimo toplomjere”. Philautia (φιλαυτία) – Ljubav Prema Sebi Philautia je ljubav prema samome sebi. Grci su razlikovali dvije vrste: pozitivnu i negativnu. Negativna Philautia je sebičnost i arogancija, egocentrična ljubav koja dovodi do usredotočenosti samo na vlastitu korist. Pozitivna Philautia je samopoštovanje i samilost prema sebi. Grci (posebno Aristotel) su smatrali da je pozitivan oblik Philautie ključan: ako ne voliš sebe, ne možeš iskreno i zdravo voljeti drugoga. Tko je siguran u sebe i brine o sebi, ima više ljubavi za dati drugima. U današnjim vremenima puno je negativne Philautia jer osuđujemo sami sebe i na nas ogroman utjecaj ima marketing. Rijetko se može nači osoba koja voli sebe i u sebi vidi da je “alles gut”. No na svu sreću, znanost je otkrila hrpu lijekova koji omogućavaju kad upadnemo u tu zamku melankolije ili depre omogućiti da se osjećamo bolje. No antidepresiv neće omogućiti to. Za zavoljeti sebe trebamo se jednostavno prihvatiti kakvi jesmo i zanemariti “kaj budu ljudi rekli” ili ona stara “pusti selo neka priča”. Manija (μανία) – Opsesivna Ljubav Manija je opsesivna, posesivna i ljubomorna ljubav koja često dovodi do ludila ili bijesa. Smatrala se neuravnoteženim stanjem, često nastalim kao posljedica nestabilne mješavine Erosa (strasti) i Ludusa (želje za igrom/zavođenjem) ili nedostatka Philautie (samopoštovanja). Osoba opsjednuta Manijom često osjeća potrebu da posjeduje partnera, proganja ga i žudi za stalnom potvrdom. U vezi je Manija toksična jer partnera pretvara u objekt želje i ispunjenja vlastitih emocionalnih praznina. Dosta je Manije u svijetu. Ne samo oko osoba kao subjekta ili objekta žudnje, već oko raznih stvari, statusa, šta ti ja znadem. Čini mi se da danas najviše ljubavi je upravo Manija. Svi smo manijaci. Sve nas treba u ludnice. Manijakalni smo prema skoro svemu. A to nije zdravo. Kad bismo dopustili šamaranje umjesto raspravljanja, da se uvede “bitchslap policy” to bi bilo produktivno. I tako ovi grčki koncepti pokazuju koliko je složena i raznolika ljubav. Od strastvenog Erosa do nesebičnog Agapea, Grci su nam ostavili temelj za razumijevanje da nijedna veza ne može biti zdrava ako se oslanja samo na jednu vrstu ljubavi. Vjerojatno ih ima i još, Mogli bismo uvesti novu propedeutiku, znanost o ljubavi. Kad netko pita tko si ti? “Ja sam Biofil, volim sve stvoreno, prirodu i društvo.” Tko si pak ti? “Ja sam Ecomanijak, imam Ludus prema zaštiti planeta Zemlje” A ti tko si? “Ma pere me Eros, nemrem si pomoći.” Kako to misliš, ne možeš si pomoći? Pa imaj Philautia prema sebi, pomozi sam sebi.” A ti četvrti tko si ti? A ja prakticiram Pragmu, zanš to ti je… Ajde, dobro, previše filozofiraš. buymeacoffee.com/haskapclub
Naš put do istinske slobode, kako za koga, počinje jednim naizgled kontradiktornim činom: zastajanjem i usporavanjem. U ovom svijetu jurnjave, stajati mirno ili hodati sporo je radikalno. Svi jure te zaposlenost i ljudski odnosi tu nikad gori. Ekrani hipnotiziraju. Toliko stvari da više ne znamo što nam je nužno i potrebno nasuprot što je van granica mogućnosti, održivosti ili jednostavno – zdravog razuma. Starogrčka “schole” nije bila puka lijenost; bila je plemeniti, posvećeni prostor dokolicе, temeljni preduvjet za duboku misao. Prije nego što je škola postala dvorana s klupama, komunističkim “packama” i”klečanju na kuruzi” te “đavolje igralište” ili slični PR spinovi iz prošlih režima 20. stoljeća. Krenulo je sve to od Freuda i njegovog rođaka Bernaysa. Freud, kokainski manijak i njegov ujac stvorili su feminizam. Freud je ostao živ do početka Hitlerovskog sranja kojeg je nekakva “crna ruka verzija 2.0” opremila metaamfetaminimina pa da priča bajke o oslobođenju nekakvih bijelaca. Sav taj PR je postao neka žena u trapericama koja puši cigaretu hodajući New Yorkom, tako pokazujući nekakvu “slobodu i jednakost muškome”; kao da je releventna Rooseveltu na konferenciji na Jalti. Schole je bila stanje uma: sloboda od nužnog rada, posvećena kontemplaciji (kasnije novijem kršćanskom konceptu budističke meditacije, koji se razlikuje u tome da u našem tijelu ušutimo kao Hramu Božjemu i prisjećanju na žrtvu ljubavi. Sokrat je dokazao da i nepismeni rob može rješavati matematiku pod tutorstvom. Ta je “schole” rodila je filozofiju, umjetnost i znanost. Krenuvši od Orfičkog jajeta i Pitagorejskih škola ili Eluzijskih misterija. Zapadnu civilizaciju koja želi postati globalna izradila je stara Grčka, ponajprije krenuvši od Platona, zatim Aristotel “Nikomahovom Etikom” te njegovim učenikom Aleksandrom Velikim po kojem je današnja Palestina dobila ime gdje se događa nekakvo “primirje” i “postiže se dogovor”. Kad se Noa nakon potopa napio od vina, prokleo je sina koji je “pokrio ga” i uz to prokleo zemlju Kanan, gdje je današnji Izrael i Palestina. Konfliktna situacija na Bliskom Istoku i u Maloj Aziji uvijek je bila napeta, jer, Sredozemlje je poput “Međuzemlja” u Gospodaru Prstenova. Sredozemlje želi biti slobodno, ali nikako ne uspjeva jer svaka religija tog, sada multikulturalnog Zapada temeljena je na Kršćanstvu, Židovstvu i Islamu duhovno. Jednako tako, Sveti Grad Jeruzalem postavljen je kao “Kamen Spoticanja” za sve narode, barem tako je navedno u Svetom Pismu. Izgleda da dok se ne postigne se potpuna pravda koju provode militantni islamisti, Bliski Istok ostati će mjesto tenzije. Do kad? Nije moja briga, kao što je briga Hrvatske i Europske Unije. Demokracija nakon drugog svjetskog rata i dobu hladnog rata za SAD postala je sredstvo “njihove ideje demokracije i Californicationa” globalno što je ontološki nezamislivo. Osvajanje svijeta kroz prilijevanje krvi, pod izlikom da čitav svijet treba pod svaku cijenu biti “Kalifornikacijski i NATOiziran”. Taj “Zapad” preko bare ne razumije da dok su oni budni, “istok” spava i obrnuto. To ne znači da su jedni budni a drugi pospani, već da se oboje bude i uviđaju greške “globalne demokracije”. Jer uz republike, postoje i monarhije. Gramzivi Zapad nije poput “Orijentalnog Istoka”. I nemoguće da krajnji zapad (Silicijski krš) bude jednakopravan “kršu Dalmacije ili Dolomita”. Izjava Donalda Trumpa u razgovoru za postizanje mira u Izraelu da će na silu razoružati Islamske ratnike, usput rekavši da je “Meloni zgodna” pokazuje u Sponvilleoj verziji redova u amoralnom kapitalizmu ono što se može nazvati “barbarstvom”. U knjizi “Je li kapitalizam moralan” Andre Comte Sponville sa Sorbonne tvrdi da je nemoguće brkati redove kapitalizma. Trump je Meloni nazvao “zgodnom” pred najvećim čelnicima zemalja dok Stanley Tucci otkriva “Bella Italia” lifestyle i svoje korijene, a nisam siguran je li itko od njih pogledao film “La Grande Bellezza”. Reći tako što je tragikomično. Prvi red kapitalizma je znanstveno-tehnološki. Taj red najvažniji je za napredak sustava kapitala. Drugi red je pravno-politički red. Treći je moralni, četvrti etički, a peti je eventualno red “ultimativne ljubavi” ili “Boga”. Trump je ozbiljno pobrkao redove i ispao barbar jer je umislio da snagom može razriješiti paradoks “kad beskonačna snaga suprotstavi se nepomičnom objektu” . U ovom smislu nepomičnom Hamasu koje nije briga za njihov život već za Božju Pravdu. Jednako tako “anđeostvo” je brkanje redova predstavljajući ideju Trumpa kao “spasitelja” dok “Salvatore Mundi” je “Kralj nad Kraljevima”, ovisno u nekom kontekstu religije. Niti jedna religija ne treba spasitelja jer religija je eventualno “nešto peto i nepoznato”. U sredini je Europa, koja je u mitovima oteta. Jedan disidentski ruski pisac Mereškovski kaže da “Europa želi poroditi mir, ali uvijek rađa rat”. Dmitrij Mereškovski sanjao je o nekom trećem tisućljeću vladavine slobode i Svetog Duha. Iz tadašnjeg Ruskog Carstva bio je prognan u Francusku jer komunizam bez Boga i pameti nije uspio. Navodno u Francuskoj revoluciji kad je glava zadnjeg francuskog monarha pala na zemlju i dalje je nešto govorila. Europa oduvijek sanja mir, no izgleda da je zajebancija gotova. Lisabonski Ugovor tiho je prošao bez referenduma i napravio davno sanjanu integriranu Europu. Europa se ozbiljno ujedinila. Oni koji su vani, ostaju vani. Oni koji su unutra su oni za koje se treba zbrinuti evropskom “kohezijskom politici”. EU je odlučila ići putem socijalne kohezije i vladavine zajedničkih prava. New York s Kipom slobode nije više mjesto gdje se događa ostvarenje nekakvog sna ili slobode jer nema politiku socijalne kohezije ili inkluzivnosti već ultra “laissez-faire” sirovom amoralnom kapitalizmu bez pravila. Značenje “amorala” kapitalizma je u tome što kapitalizam kao rad, zemlja i kapital ne mari ili je izvan kategorije morala. Moral je tek treći stup u kojem vjeruje se da su građani u mogućnosti mijenjati državu bacanjem jaja ili paradajza na ustanove vlasti, ali zaboravljaju da je vlast utemeljena na sili. Stoga moralni red je inferioran pravno-političkom. Jer moralni red u Sponvilleovom sustavu redova odnosi se na osobni moral. Danas, američka ideja je dokolicu pretvorila u još jedan “task” na listi: “Odmori se 30 minuta – efikasno!” Aplikacije za meditaciju mjere naš zen, fitness satovi nas tjeraju da budemo optimalni čak i u snu. Cijeli život pretvorili smo u jednu veliku, neprekidnu, tjeskobnu potragu za učinkovitošću i namjera je to isfurati globalno, što je nerealno, Rusiji, Kini, Indiji, Emirati, hajde priseri! Ako je netko voljan njima nametati nekakav “policy” svijet će se upišat od smijeha ili će ispasti ogroman blam. “Di je priša?” No, prava misao, ona Aha! Heureka! Ona iskra, nikad ne dolazi po rasporedu. Ona je divlja, neproračunata i duboko neučinkovita. Tiranija algoritma nas tjera da radimo brže, ali ne dopušta nam da stvaramo dublje, da uronimo u hram našeg Tijela. No algoritam nije duša, već alat. Silikonski krš. Apsurd umjetne inteligencije i ideja da će neki alat omogućiti nam da “sjedimo i ne radimo ništa s beskonačnom zabavom i euforijom spoznaje” je nerealna. Taj kontrast između vizije i efikasnosti najbolje oslikava lik rođen iz naših krajeva. Nikola Tesla – čovjek koji je sanjao o besplatnoj, bežičnoj energiji koja je danas noć pretvorila u dan, a siromašnima donijela svjetlo. Ali taj san nije mogao procvasti u surovim, iako prelijepim gudurama Like, gdje je rođen. Njegov san o svjetlu, simbolično, sinuo mu je u Budimpešti, no da bi ga ostvario morao je otići u Novi svijet, u epicentar učinkovitosti i kapitala – New York koji je nakon doba Viktorijinih stepenica i konja koji su srali u tolikim količina govana predstavili kroz idelnu ideju New Yorka i “Sam u kući” fenomena ideje Božića, ali onog američkog. Svakako Kršćani slave Božić, no zakaj je hrvatski božić nejednak američkom? Jer mi bacamo “šenicu i kuruzu i daj Bog racekov i picekov” kaj oni uopće kurca pojma nemaju. Njegova filantropska vizija znanosti, ideja da izumi služe čovječanstvu, a ne profitu, bila je u osnovi ne-učinkovita. Tesla je bio genij schole zarobljen u kavezu efikasnosti i vjerojatno “oš kupit ciglu” scenariju. Sanjam da se vratio, da sad gleda u ovaj naš današnji svijet gdje neintuitivna, hladna, redukcionistička znanost dominira koja je rascijepala atom. Ono što su vidjeli kad su rascijepili atom su vrtlozi energije, kvantove i nešto neshvatljivo je toliko jednostavno da moraš biti glup da ne shvatiš, ma kaj got. Vidio bih kako se njegova genijalnost koristi za pokušaj dominacije, a ne za oslobođenje. Vidio bi kako se filantropija izvrtala u hladnoratovski PR, bankarski George Westinghouse i J.P. Morgan šljam, a znanost se svela na utrku za sljedećim, mjerljivim proizvodom dok nisu nastali svjetski ratovi. Štoviše, Mađarska je napravila jednako pogubnu grešku kad su dva Židova otkrili još nešto nezamislivo – nuklearnu energiju i izvezli u SAD. Svi oni vjerojatno se okreću u grobu jer nisu znali da znanost ima granice te da red morala i etike nalaže te granice u razvoju znanosti da služi ljudima u “ethosu” odnosno “dobrom duhu”. Životi ovih znanstvenika nose lekciju: znanost umjesto da nas oslobađa kao grčka schole, uperena je protiv ljudi i to u obliku nezamislivih suptilnih oružja koja bi trebala biti alat. Do te točke gdje je moguće globalno uništenje. Krv, znoj i suze su nužni, mi smo biološka bića s višim kognitivnim mogućnostima. Dana nam je pamet i moramo se boriti da je zadržimo i sve što je “smart” nije “art”. Ali ta muka nije cilj. Ona je cijena koju plaćamo za trenutak slobode, kad odahnemo od rada, dobijemo prirodnu navalu nekih kemikalija u CNS-u da se osjećamo zadovoljno. Naše pravo i zdravlje da se gegamo i kušamo vrhnje vlastitog truda neće biti u tome da se potrošimo pod snagom Big Bena, sata koji nas bičuje. To je trenutak kad stojimo maleni, ne ispod zvijezda, već ispod Sunca. Zvijezde su daleko, ali Sunce svaki dan se pojavi. Zaslužili smo taj topli, efikasno-neefikasni trenutak mira jutarnjeg izlaska svjetla i posprepmit se spat kad sunce zađe. Replicirati proces koji se događa u Suncu i usmjeriti ga kao oružje masovnog uništenja kao da nije potpuna ludost dok nas i samo Sunce dovoljno muči UV zrakama. Pametnome dosta, Na kraju, moramo ponovno pronaći hrabrosti za neučinkovitost. Napredak znanosti spada u prvi red kapitalizma jer gura nas naprijed. No kad znanost postaje oružje protiv nas to se zove – zlo. Dok se AI brine za brzinu, mi ćemo se brinuti za smisao. Usporite. Udahnite. Jer istinsko vizionarstvo raste samo u onim trenucima koje tiranija učinkovitosti nije uspjela ukrasti. To je dokolica dostojna čovjeka. buymeacoffee.com/haskapclub
Ova igra je samo za budale Ploča je ispred nas kao neka jeftina verzija univerzuma. Šarena. Kartonska. Smrdi na tiskaru iz Kine i broken dreams. Ali igramo je. I tu smo. Mi smo tu. Četvero nas. Plastični. Šuplji. Spremni da se kolektivo razočaramo u sljedećih sat vremena. Zeleni već ima napadaj. “MORA se početi!” viče on, tresući se od nervoze. “MORA! Planeta umire!” “Ovo je jebena ploča za igru,” kaže žuti – pokušavajući zvučati smireno, ali srce mu lupa ko da je popio šest espresa i zaboravio da ima anksioznost i vjerojatno bi trebao plaćati 100€ za sat vremena privatne psihoterapije gdje netko kima glavom i strpa zelembaća u džep. Kad je sesija gotova, uzdahne i podigne zelembaća u zrak i divi se svojoj vještini slušanja i kimanja glavom. Njegova psihoterapija je u tome što kad mu žuti dođe da također postavi sugestivna pitanja poput “jeste li probali theta valove slušati, imam CD. Skladbe su fenomenalne.” Ili nešto tipa “Jeste li pokušali disati?” Žuti pokušava ne-disati, ali kad zadrži dah, odjednom mu treba zraka pa prodiše i ne razumije tu psihoterapiju. “Sve je planeta!” urla zeleni. Naravno vegan, wink, wink. Onaj militaristički vegan koji se zgraža. “Netko od vas jede ribeye well done? S mojim krumpirićima? Ja svaki dan pojedem kilu barem i petek na Gorice ima plac tam skroz na drugom kraju grada, ali hoću samo eko krumpir jer pesticidi i VI STE UBOJICE BUBICA! Sve je interconnected! Mi smo ekosistem! Ovaj karton je metafora! Jebeni licemjeri, kako se usudite ŠPRICATI KRUMPIR I UBIJATI BUBE ZLATICE?!” Plavi se smije. Onaj gadan, bahat smijeh tipa koji ide na ted talk o stoicizmu i posli prodaje kripto scam. “Smrt zelenima,” kaže plavi hladno. “ŠTA?” zeleni se digne kao da ga je neko ubo iglom. Moooolim?! “Čuo si,” kaže plavi i nakašlje se kao da upravo nije rekao nešto totalno poremećeno. “Vi jedete biljke. Mrkve, brokula, kupus – ŽIVA BIĆA. Čak i čaj koji kuhate ima receptore za bol. Kaj me ti u glavu s tim svojim sranjima. Vi vršite totalni genocid nad mrkvama, brokulama, zelju. Znaš da su u biti gljive pimpeki koji rastu iz zemlje. Vi ste gej. A za to isto mi se fućka. I plavi pućka svoj vejp s okusom mango-kanabis, ali samo koristi terpene bez kanabinoida jer ne smije prčkat po svom kanabinoidnom sustavu. “TO NIJE ISTINA!” zeleni je crveni u licu sad. Ili je to samo refleksija od crvenog koji sjedi pored njega i kljuca od bijesa već deset minuta. Crveni bijesni k’o kipuća peć kad su vlakovi još išli na ćuu ćuu, ugljen i to. Crveni ne govori već se napuhuje i busa. Crveni diše glasno i iritira sve ostale. Crveni gleda ploču ko da joj duguje novac. Svi sve spremaju nabrijani. “Počnimo više tu jebenu igru,” reže crveni kroz zube. “I ako ne pobijedim, palim ploču. I vas. I plastiku. Sve u kurac.” “Ne možeš se ljutiti,” veli žuti. “To su pravila.” “JEBEŠ PRAVILA!” urla crveni. “Ali… igra se zove čovječe ne ljuti se,” pokušava žuti opet. “Ma jebe mi se kak’ se zove,” crveni udara šakom o stol. “Ja se ljutim. To je moj identity. To je ko sam ja. Pojeo sam pet Carolina Reapers za ovo.” Zeleni se okreće i izbulji oči od ljubomore kaj jede jebeno bilje. Zatim kimće. “Razumijem. I ja imam identity. Ja sam vegan. Ja sam spasitelj” “SMRT ZELENIMA!” viče plavi opet, totalno opušteno, ko da je to njegova mantrа. “ZAŠTO TO GOVORIŠ?!” zeleni je na rubu suza. “Jer je istina,” kaže plavi, oslanjajući se nazad ko da leži na plaži. “Vi ste licemjeri. Koljete živu materiju i pričate o spasilačkim misijama.” Zeleni plače sad. Ili viče. Ili oboje. Teško je reći. Žuti gleda i ne zna šta da radi. Želi se uklopiti. Želi da ga vole, ali to trenutno nije prioritet ali svatko je u teškoj briji i gleda ih, anksiozan, izbezumljen. “Želim da igra počne i završi bez tragedije ak’ bi bilo ikak’ moguće plastična gospodo, ne ljuti se, naljuti se ili fakat ne znam, jebeno sam nervozan. Žuti se već raspada iznutra. On već zna da je tragedija tu. Osječa je u vazduhu. Ko vonj prije kiše. Ili požara. Kocka pada s neba odnekud (i sve počinje, ili se nastavlja, ili nikad ne prestaje) I onda. Crno-bijela kocka. Pada. Odnekud. Odozgo na ploču. Svi gledaju svoju stranu. TUTANJ. Ploča se trese. “ŠESTICA!” viče zeleni i skače kao nenormalan spreman da se makne iz svojeg zatvora. Muca i kreće “J J JA JA KREĆEM PRVI! SPAŠAVAM PLANET!” “Ti ne spašavaš ništa,” mrmlja plavi. “Ti si samo plastična figurica.” “PLASTIKA JE PROBLEM!” urla zeleni već trčeći. “JA SAM PROTIV PLASTIKE!” Kad je izašao iz kućice ponosno vodi. Otvore mu se oči i skuži da je plastičan. “Ti si plastika,” kaže žuti tiho. Zeleni zastaje. Gleda svoje ruke. Plastične. Šuplje. “Ne,” šapće. “Ne ne ne. Ja sam bio plastika. Mene je moguće razgraditi sve do stupnja atoma. Jebite se.” “Zaboravi,” kaže plavi. “Baci kocku dalje.” Kocka opet bubne na ploču. Trojka. Zeleni ide tri polja naprijed. Ili četiri. Zaboravio je brojati od uzbuđenja. “Jesi li se naljutio?” pita me crveni. “Ne znam,” kažem iskreno. “Trebam li?” “NE ZNAŠ?!” crveni je na nogama sad. “PA TO TI JE CIJELA POENTA! Ili se ljutiš ili se ne ljutiš! Nemaš sredine!” “Ali… možda ima sredine,” kaže žuti. “Možda je to cijela stvar. Možda se treban ljutiti da se ne ljutiš ali ipak se ljutiš jer se trebaš ljutiti zbog ljutnje same po sebi, ali da je ljutnja koja nije ljutnja. Recimo rafinirana ljutnja? “SMRT ZELENIMA!” viče plavi opet. “PRESTANI TO GOVORITI!” zeleni je izbezumljen. “Ja nosim kilograme kelja svaki dan i ribam puno zelja i mrkve! Pješice! PJEŠICE! Znaš li ti koliko kalorija to košta?! Znaš li ti kako je moj život mukotrpan!? “Koga boli kurac za tvoj kelj,” reže crveni. “Ja jedem meso. Žderem sve. I ljut sam. Stalno. Ali svoju ljutnju internaliziram u to da ajde ne seri i igraj dalje.” “Nije okej,” kaže žuti. “Igra kaže da se ne ljutiš.” “JEBE MI SE ZA IGRU!” crveni zgrabi kocku i baci je tako jako da ona odleti s ploče i padne negdje iza fotelje. Svi šute. Kocka je nestala. “Super,” kaže plavi. “Sad ne možemo igrati.” “DOBRO!” viče crveni. “NEKA! Ionako je sve namješteno! Ionako ja nikad ne pobijedim! Ionako ma boli me kurac.” I onda plače. Crveni plače. Vatreni, ljuti, iskreni crveni – plače. Zeleni ga gleda. “I ja plačem,” kaže tiho. “Svaki dan. Kad vidim što radimo planeti.” “SMRT ZELENIMA!” Opet vikne plavi i zijevće. “Plastični plačipizdeki. Ke?” “Lažeš,” kažem ja. “I ti plačeš. Samo ne pokažeš.” Plavi zakotrlja očima. Nastavak (bez kocke, bez pravila, bez smisla) Nekako se nastavilo igrati. Bez kocke. Izmišljali smo brojeve. “Šest,” kaže zeleni. “To nije šest,” kaže crveni. “To je laž.” “Sve je laž,” kaže plavi. “Ajde duvaj ga. Ali igramo dalje jer šta drugo imamo?” Pomičem se negdje. Možda naprijed. Možda natrag. Možda nigdje. “Jesi li se naljutio?” pita me zeleni. “Jesam,” kažem. “I nisam. Oboje. Istovremeno.” “To je nemoguće,” kaže plavi. “Nije,” kažem. “Ja sam žuti. Ja sam u sredini. Ja sam anksiozni most između vas.” “Most? Šta?” crveni me gleda čudno kao Japanac. “Da. Most. Ili zid. Ili ništa. Ne znam više. Ovo je sjebana igra.” Zeleni počinje plakati opet. “Ja samo želim da planet preživi. Zašto je to toliko teško?” “Jer ti jedeš kupus,” kaže plavi. “A kupus osjeća bol. Intenzivna poljoprivreda sjebala je zbog tvog guacamolea zalihe vode i orangutane.” “KELJ NE OSJEĆA!” viče zeleni. “Duvaj ga. Osjeća,” kaže plavi. “Pročitao sam studiju.” “Koja studija?!” “Ne sjećam se. Ali sam siguran da postoji. Negdje na internetu sigurno je istina.” Crveni se smije ali čak i njemu je nekak čudno. “Svi smo mi luzeri. Svi mi igramo igru u kojoj su pravila kontradiktorna. Ne smiješ se ljutiti, ali ako se ne ljutiš – nisi autentičan. Ako se ljutiš – prekršio si pravila. Ako ne igraš – kukavica si. Ako igraš – budala si.” “Dupli zajeb.” kažem ja. “Šta?” crveni me gleda. “Ništa. Samo… zaboravi.” Ko pobjeđuje (ili gubi, ili ni jedno ni drugo) Ne sjećam se ko je stigao prvi do cilja. Možda zeleni. Možda plavi. Možda nitko. Ali zeleni je i dalje viče o planeti. Crveni je i dalje ljut. Plavi je i dalje bahat. A žuti i dalje anksiozan jer ima intruzivne misli o ugroženosti pandi koje je vidio samo na telki i kao igračke. “Jesmo li završili?” pita plavi. “Ne,” kaže crveni. “Nikad ne završavamo.” “Onda šta radimo?” “Nastavljamo,” kaže plavi. “Jer šta drugo imamo?” Zeleni diže ruku. “Možemo spasiti planet?” “Ne,” veli žuti. “Ali možemo se praviti da ga spašavamo dok igramo igru koja nema smisla. Ili toliko je sjebana da mi se više ne da igrati i boli me kurac za tebe bahati plavi umišljenko, ti crveni smanji koliko jedeš ajvara i ti zeleni FUCK YOUR KALE!” Zeleni razmišlja. “To mi zvuči kao dobar plan. Možda posstanem vegeterijanac.” Počinje maštati kakav sir ima okus. Jednom dok je bio u srednjoj pojeo je roštilj. Razmišlja da bi mogao imati recidiv te epizode. Postaje alarmantno za njegov identitet. Crveni kimnee. “I ja se slažem. Ali ću se i dalje ljutiti.” “Naravno,” kaže žuti. “Ne bi bio ti da se ne ljutiš.” Plavi zijevće. “Smrt zelenima.” “Zašto?” pita zeleni umorno. “Ne znam,” kaže plavi. “Navika.” Epilog (koji nije epilog jer ništa ne završava) Sjedimo oko ploče. Šarene. Kartonske. Besmislene. Kocka je negdje iza fotelje. Niko je ne traži. Figurice stoje na poljima. Ili ne stoje. Ne sjećamo se više. “Čovječe, naljuti se,” kaže crveni. “Čovječe, ne ljuti se,” kaže zeleni. “Čovječe, fućkaj se,” kaže plavi. Ja – žuti – šutim. I postaje ona “awkward” šutnja. Anksioznost raste. “Kaj?” Pitam ih. “Ti si kajkavac! Ha Ha HA!” kaže plavi. “Ti si kajsija! Ha Ha Ha!” kaže zeleni. “Ti si kajmak!” Kaže crveni i zapali ploču i plastiku i ode sve u kurac. THE END Jer šta drugo imamo? Ionako su figure plastične i priča je stvarna. Sva sreća, ova igra odigrala se u “sandboxu” što znači da je virtualno stvarna. U biti sad je ono čiča miča gotova je priča. buymeacoffee.com/haskapclub
Hrvatska je podzemna republika tartufa: od opojnog bijelog Picoa do srčanog Uncinatuma, šume dišu kroz njihove hife, a Kali i njezini mladi plemeniti njuškaju blago koje tjera na skakanje od sreće. Podzemna republika delikatesa: Tartufi HrvatskeI Ispod korijenja hrastova, bukvi i topola, gdje šumski zrak miriše na vlagu i tajnu, Hrvatska skriva svoje najdragocjenije blago – tartufe. Nepravilni, gomoljasti, zemljom obgrljeni, tartufi nisu samo kulinarski dragulji, već i pokazatelji zdravlja šumskog ekosustava. Nakon jelenjaka, koji je u prošloj objavi pokazao snagu šume, sada zaranjamo dublje – u mikorizne veze, u hife koje sežu metrima ispod tla, u simbiozu koja čini šumu živom i povezamom. Tartufi – ektomikorizne gljive koje hrane šumu Tartufi (lat. Tuber) su ektomikorizne gljive, što znači da žive u simbiozi s korijenjem drveća. Njihove hife prodiru duboko u tlo, povezujući se s korijenjem i omogućujući razmjenu hranjivih tvari. Drvo dobiva fosfor i vodu, tartuf šećere i zaštitu. Ova podzemna suradnja čini šumu otpornijom, zdravijom, živom. Hife mogu probiti se do podzemnih voda. Tartufi su tihi čuvari šumskog zdravlja, a njihova prisutnost znak je da ekosustav diše punim plućima. Hrvatska – tajno skrovište tartufarskih čuda Iako se Istra često spominje kao tartufarska meka, cijela Hrvatska – od Turopolja do Slavonije, od Gorskog kotara do Baranje i Dalmacije– skriva tartufe. Tuber aestivum, Tuber brumale, Tuber melanosporum, Tuber uncinatum, i najcjenjeniji Tuber magnatum pico rastu u našim šumama, u tišini, čekajući da ih pronađu plemeniti njuškavi tragači. Tuber Uncinatum – srčani crni tartuf na slici Poznat i kao burgundski tartuf, Tuber uncinatum je crni tartuf koji raste od rane jeseni do zime. Njegova površina je tamna, bradavičasta, a unutrašnjost mramorna – crna s bijelim žilicama. Miris mu je zemljan, dubok, podsjeća na šumski pod, na vlažnu koru, na srce šume. U kulinarstvu se koristi u paštetama, umacima, rižotima – gdje daje dubinu, ali ne dominira. Njegova vrijednost je niža od bijelog tartufa, ali srčanost mu je neupitna. Tuber Magnatum Pico – opojni bijeli tartuf na slici A sada – kralj. Tuber magnatum pico, bijeli tartuf, dragulj Istoka Hrvatske. Na slici koju čuvaš, taj tartuf nije samo gomolj – to je mirisna eksplozija. Njegov miris je opojan, uzrokuje uzdahe, skakanje od sreće, spontano zatvaranje očiju. Taj bijeli tartif je komad ekstaze. Aromom podsjeća na blagi češnjak, med, fermentirani sir i svježi šumski zrak i tlo istovremeno. Kuhari ga ne kuhaju – samo ga naribaju sirovog na toplo jelo, jer toplina oslobađa njegovu dušu. Cijena mu doseže i do 5000 eura po kilogramu. Vrste tartufa po vrijednosti (€/kg) Tuber magnatum pico 3000–5000 (ili neprocjeniv od 1360g pa se dijeli) Tuber melanosporum 800–1500 Tuber uncinatum 300–600 Tuber aestivum 100–300 Tuber brumale 80–200 Zahvala plemenitim tragačima = Kali i njezini mladi Lagotto Romagnolo Tartufe ne nalazimo mi – nalaze ih posebni psi. Dresirani, plemeniti, strpljivi koji ekstremno njuškaju. Kali, posebna tartufarka, i njezini mladi, pronašli su bijeli Pico na slici koji je neopisivo opojan i uzrokuje euforiju. Njihove njuške su preciznije od bilo kojeg stroja. Njihova radost kad pronađu tartuf – skakanje, lajanje, veselje, kopanje – jednaka je našoj kad ga kušamo. Svaki tartuf valja brati s oprezom i poštovanje jer je taj gomolj suho zlato šume. Za svakog tartufara valjalo bi izučiti vrlo dobro zanat jer su tartufi su krhki, te eksploatacija može jedino načiniti štetu. Tretirajmo stoga naše tartufare s poštovanjem! Šume kao tartufarska kolijevka Hrastovi, bukve, topole, vrbe, lješnjak– sve su to domaćini tartufa. Njihovo zdravlje ključno je za tartufarsku budućnost. Američka mušica (Dryocosmus kuriphilus) koja napada naše hrastove jest iritacija, ali nije pogubna. Šume se brane, tartufi ih hrane. Lokacije tartufa su ekskluzivne tajne – dostojne samo za plemenite njuške. Nema GPS-a, nema karte – samo šapat šume i njuška Kali i žar tartufara koji satima prelazi šumske terene da bi našao svečani gomolj. Kulinarstvo – tartuf kao srce tanjura Tartufi se koriste u: Rižotima – bijeli Pico nariban na vrući rižoto od sira Paštetama ili tartufatama – crni Uncinatum u pašteti od Grana Padana sira, maslinovim ulju s malo soli Maslacu – tartufasti maslac na toplom kruhu Slasticama – da, čak i u čokoladnim tartufima. Njihova aroma ne podnosi konkurenciju – tartuf je solist, ne prateći vokal. Hrvatska – republika tartufa Hrvatska nije samo zemlja mora i planina – ona je podzemna republika tartufa. Od Turopolja do Istre, od Slavonije do Gorskog i kamena Dalacije i raznih kotara, tartufi rastu, dišu, hrane šume i tanjure. Njihova vrijednost nije samo u euru – već u mirisu, u zdravlju šume, u skakanju Kali kad pronađe Pico. Pazimo na šume, čuvajmo hife, slavimo tartufe – jer Hrvatska je najbogatija tartufima, samo to još malo tko da je skužio. No oprez, tartufi su underground scena 🙂 Ovi Unciatum crni i gazda bIjeli Tuber Magnatum pico ovog vikenda kombiniramo sa slow cook junećom koljenicom (Osso Buco) i short ribs. Hvala anonimnom prijatelju tartufaru, pesekima i šumi! buymeacoffee.com/haskapclub
Pronašao sam ga u hrastovoj šumi. Nije bio više jelenak, već samo njegov odraz – prazan oklop, lijepo očuvan, ali bez života koji ga je nekada nosio. Ležao je u travi kao tihi svjedok borbe koja je završena davno. Ova ljuštura, ovaj oklop, pripadao je onome koji je izgubio. Borba iz koje se ne izlazi pobjednikom Možete ga i zamisliti u onom posljednjem, sudbonosnom okršaju. Vjerojatno se suočio s jačim protivnikom, ili je sudbina bila jednostavno nemilosrdnija tog dana. Borba jelenka nije ništa manje od drevnog rituala. Zveket oklopa, sudaranje, pokušaji prevrtanja – to je judo šume, pun snage, strategije i čiste volje za preživljavanjem. Nažalost, ovaj put, jedan od njih je morao popustiti. Ovaj jelenak je bio taj koji je “puk’o”. Izgubio je bitku za teritorij, za hrast, za priliku. Put Jelenka Kornjaša: Od Jajeta do Oklopa Da bi došao do te borbe, ovaj jelenak je prešao dug i nezgodan put. Njegov životni ciklus je nevjerojatan: Svo to vrijeme, hrast mu je bio sve. Hrastova trulež hranila je lumbaka, hrastova hranjiva tla bila mu je dom, a hrastova sjena scena njegove odrasle drami. Hrast je nepokretni kralj bez kojeg ova priča ne bi postojala. “Pušioničari” koji ne znaju judo U svojim šetnjama, nažalost, sve češće nalazim takve “pušioničarske” jelenke. One koji su izgubili bitku, a čini mi se da nemaju onaj pravi borilački duh. Kao da ne znaju šumski “judo” – tu kombinaciju čvrstoće, upornosti i spretnosti koja je nekada bila pravilo. Neki su možda prebrzo odustali, drugi se nisu dovoljno dobro pripremili. Njihovi oklopi postaju prazni spomenici porazu bez slave. Zahvala šumi i hrastu Stoga, želim se zahvaliti. Zahvaliti šumi koja daje utočište, hrastu koji hrani i čuva, i svim uvjetima – od trulog drveta do vlažne zemlje – bez kojih jelenak kornjaš ne bi ni mogao nastati. Oni su pravi kreatori ovih živih oklopa. I upravo zato je toliko važno očuvati kornjaše. Oni nisu samo zanimljivosti; oni su pokazatelji zdravlja naše šume. Gubitkom njihovog staništa, gubitkom hrastovih šuma, gubitkom truleži koja je neophodna za njihov razvoj, mi gubimo jedan od najčudesnijih ciklusa života u prirodi. A on? On nije bio pušioničar. Ali kad bolje pogledam tu ljušturu koju držim u ruci, shvaćam da griješim. Ovaj jelenak nije bio “pušioničar”. Njegov oklop nije simbol poraza. On je bio oklop šume. Svaki jelenak, pobjednik ili gubitnik, dio je tog beskrajnog ciklusa. Dok su živjeli, bili su zaštitnici ravnoteže, oprašivači, čistači. A kad ih više nema, njihov oklop se vraća zemlji, hraneći buduće generacije. Oni su oklop koji štiti samu bit života u šumi – krhki ekosustav zbog kojeg svi, na kraju, živimo. On nije puk’o. On je završio svoju dužnost. I njegov oklop ostaje kao najljepši mogući spomenik – ne porazu, već vječnom krugu koji se nastavlja. buymeacoffee.com/haskapclub
Luksuz za Strategiju
Nakon promišljanja, zaslužujete nagradu. Haskap Spirit: Grande Reserve je gorivo za najbolje ideje. Ne samo pijenje, već strateška investicija u inspiraciju.
HIBRIDNA RAZMIŠLJANJA
Kolumna koja Provocira. Bez Žvakanja Informacija. Svijet je kaotičan. Kolumna ga secira. Pročitajte najnovije hibridno razmišljanje.
DOM FILOZOFA
Vaša Taktika za Mir: Bijeg od Kaosa.
O meni

Tko sam ja?
Ja sam Tomislav el. tech. op. mag. nov. — osobni spoj analitičara, inženjera i pripovjedača.
Što radim?
Kreiram: Osmišljavam nove digitalne i stvarne projekte i proizvode.
Pišem: Dijelim uvide i duboke analize (filozofija, tech, život, muzika, kritika).
Ugošćujem: Volim upoznavati ljude i dijeliti toplinu doma.
Moj Recept za Sreću:
Analiza, inspiracija i dobri trenuci uz: dom, obitelj, vino, janjetinu i mirno "blejanje". Kontakt SMS ili poziv 0957360397.
Tomislav



