Jacuzzi, Voda i Pljesak Zidu: Zapisci CFO-a u Kontinentalnom Turizmu
Ma bravo
Moja priča o sezoni počinje, a gdje drugdje, nego u apsurdu. Ja sam CFO, ili bolje rečeno, Chief Field Officer. Dok je moj otac, vlasnik hardvera odn. kuće/ica. On uživa u čarima jugoonostalgičnog života, ja sam mozak Chernobil operacije. On je temelj, a ja sam softver. Ja mislim, planiram i, što je najvažnije, rješavam krizne situacije, ali u očima mnogih, ja “niš ne delam, samo gledam vu kompjuter”. Nemam kriznih situacija, ali krizne situacije me prate kao da smo u nekom bizarnom reality showu.
Prvi gosti stigli su u travnju. Bilo je plus četiri stupnja Celzija navečer, oko 18 po danu. Zrak je rezao, a oni su gledali u to Plastično Klor Čudovište. Gledali su ga s takvom čežnjom da sam pomislio da su ga platili po gramu. Pitali su me zašto u njemu nema tople vode. Objasnio sam da je jacuzzi još na spavanju, da službeno radi od 1. svibnja. Nažalost, osmijeh nije bio dovoljan. Prva ocjena bila je četvorka. Razlog: “Jacuzzi nije radio.” I tako je počeo moj mukotrpni odnos s tim plastičnim đavlom.
Kronični stres uz Plastično Klor Čudovište
Taj plastični zlotvor zadao mi je više muke nego ijedan čovjek. Cijelu sezonu sam živio u strahu: je li voda dovoljno čista, je li klor u ravnoteži, curi li negdje, jel znaju oni sve ove tipke uključiti? A onda se sjetim prošle godine, kad su neki Belgijanci, dobri ljudi, probušili cijev za balončiće. Ta bušotina postala je svakim paljenjem “bubble spa opcije, nabijem ju” sve veća i veća dok kad bih upalio balončiće, voda špricala metar i pol. Nazovao sam Airbnb, ali oni su tražili da gosti to plate, makar garantiraju za štetu. Niš jasno mi nije. Svejedno, nekim čudom rupu smo zakrpali i taj plastični klorofil je zujao. Do nedavno, nakon gostiju Rusa, jakuzi je totalno krepao. Nemre se ni upaliti. A kako da bilo, ja gospodi Rusima svakak nebum radio neugodnost zbog klorofilnog komada plastike. Sad ta plastična krntija ne radi. No pokušao sam zvati Booking. Javio mi je AI glas. Ukupno ih ima 130 i nešto za svaku državu. Kažem j ja tom glasu nakon što mi je nabrojao koje gumbe stisnuti„Jacuzzi je probušen, ne radi struja.“ Robot odgovori: „Razumijem Vaš upit. Za prijavu štete pritisnite broj 2, zatim 3, zatim 4, zatim 4, zatim 4, zatim 2. Ponavljam – pritisnite broj 2, zatim 3, zatim 4, zatim 4, zatim 4, zatim 2“ Pa ja to stišćem i na kraju dobiješ odgovor: „Za prijavu štete u trenutku kad se dogodila trebali ste poslati fotografiju ili video.“ Sliku čega, točno? Rupe veličine igle, sliku točke kak jacuzzi neće se upalliti? Ili da slikam svoj bijes? Hvala, Booking, što ste automatizirali apsurd do savršenstva i podijelili otkaze.
Nakon svakog odlaska gostiju, to Plastično Klor Čudovište je zahtijevalo novih tisuću litara vode. Bunar je nekako držao korak, iako nemamo vodovod, a živimo na području gdje se voda navodno krije ispod svakog kamena. I tada se dogodilo ono neizbježno.
Misija spašavanja frizura i izložbe pasa
Bilo je 22:32h u subotu. Zvoni telefon. Glas s druge strane pita: „Oprostite, nemamo vode. Hitno nam je potrebna.“ U glavi mi je bljesnula slika: tri prelijepe Poljakinje i jedan veliki Poljak, koji trebaju na WC i tuširanje. One se moraju pripremiti za izložbu pasa, a ja u hiži nemam ni kap vode osim u bocama od 6 l.
Gledam u plafon, izmoren da ne mogu kapke držati, već mi trebaju čačkalice, u nevjerici. Kažem, razumijem, razumije, nazovem za 20 minuta ok?”. No gošća inzistira “Molim, molim, popravite to sutra nam je važan dan.” Odgovaram sa “Ne brinite, riješiti ćemo to u skorom roku i nazvat ću vas za 20ak minuta.” Poklopim slušalicu i blejim u plafon. Frustriran toliko da ne mogu biti frustriran, već tupavi pogled bez ijedne misli tako katatonično gledam u zid, ali zid ne postoji. Supruga nešto govori, ali ne čujem je. I kažem: „Eto, bravo,“ mrmljam supruzi. „Subota malo prije ponoći i nemaju vode.“ U sekundi, cijela priča mi prolazi kroz glavu. Otac je prije par dana rekao da imamo 6000 litara. Kako je to moguće? Kako su to potrošili? Možda je curilo? Možda je cijelo vrijeme tekla? Milijun pitanja, a ja sam i dalje u šoku. Vraćam se u stanje totalne mentalne praznine. Shituacija.
„Počeo pljeskati. Pljeskao sam sebi, pljeskao sam svima na vlasti u RH, Bookingu, Airbnb-u Belgijancima, Poljacima, Rusima, jakuziju. Zatim sam opet blejao u zid, nadajući se da će mi se nešto samo od sebe stvoriti u glavi.
Kao u nekom lošem filmu i da me netko pljusnuo ili opalio čvrgu, sjetio sam se da brat živi u istoj uličici! Pa on tamo ima novu hižu! Oblačim se, zovem ga, jednom, drugi put… “Osoba koju ste nazvali nije u mogućnosti…” Ma idi u tri krasne… Oblačim se i idem tražit brata. U panici, trčim do njegovog stana. Kucam. Ništa. Ulazim i šogorica nekaj tipka po mobu i pitam je gdje je brat. Ona odgovara naravno:” Tu ti je, krmi”. Ja kucam i budim i objašnjavam nekaj, ali njemu ništa nije jasno.„Molim te, imaš li smart lock? Mogu li dobiti kod?“ Budim ga, on me gleda, mumlja nešto :”Evo poslat ću ti ga.”, pa zaspije. Čekam tako 20 minuta, nema poruke. Ponovno uletavam u stan, da ga budim, gotovo plačući. „Imaš li smart lock? … shituacija!“ Srećom, sjeo je, pogledao me i poslao mi kod.
Vratio sam se, poslao Poljacima kod, objasnio im gdje je kuća i da mogu slobodno koristiti kupaonicu. Sljedeći dan je otac dovezao vodu, a tri dana kasnije, VG Vodoopskrba je napunila bunar. Tri dana kasnije, zvao sam VGvodoopskrbu da ih pitam u koliko sati dolazi voda – žena odgovara:”Mi danas nemamo dostavu za Vašu adresu.” Odgovaram sa: “Moooolim? I čitam email u kojem piše da je dostava 9.9.2025.” Žena meni kaže ubuduće naručite telefonom (na koji se rijetko kad netko javi). I pomislim si “Aha, svakako budem.”
Osmrtnica za Plastično Klor Čudovište
Ta noć mi je bila prelomna. Posljednji gosti su iscrpili nekoliko kubika vode, ne misleći da je bunar konačan. I tada sam donio odluku. Posljednji čavao u lijesu mog strpljenja, frustracije i mržnje prema plastici. Svoje frustracije sam platio iz džepa, jer za uslugu sam bratu dao naknadu. Ne zato što je tražio, već zato što je to fer. Zatim sam platio VGVodoopskrbi dovoz pitke vode i čistačicu platio par stotina eura, i onda sam shvatio da sam u nekakvom minusu koji se nikad nije pojavio na mom računu.
U spomen na Plastično Klor Čudovište.
S ljubavlju, nikad.
Počivaj u miru, a ja u miru bez tebe.
I tako je završila moja ljubavna priča s plastičnjim bazenom sa zamisli, balončićima. Umjesto njega, sada preporučujem gostima tuširanje, odmaranje na zraku i osvježenje na obližnjoj rijeci. Uostalom, uskoro će nas sve zamijeniti umjetna inteligencija. Možda će ona raditi za nas, a mi ćemo dobivati univerzalni dohodak. To bi bio kraj kapitalizma, jer rad, zemlja i kapital su njegovi temeljni faktori. Zašto raditi, kad sve može automatski! Što ako sve radi AI, a mi ne radimo? Nestaje rad, nestaje kapitalizam. Barbarstvo onome tko se ubija od dosade, a apsurdno onome tko misli da će dobiti sve za ništa.
Iako mi se glava vrti od svega ovoga, na kraju dana, sve je to bilo vrijedno. Svaki gost donosi neku priču, a ja sam usred tog kaosa shvatio da volim ovaj posao i minus. Volim biti dio njihovog odmora, ma koliko bio kaotičan. I da, jacuzzija više nema. Ne samo jacuzzija, već velike shituacije gdje svatko zna sve, osim prave cijene.
Pisanje traži pijenje puno kave, kupi mi kavu ovdje http://buymeacoffee.com/haskapclub
