Filozofski debakl – “Cogito ergo sum”
Pogledajte Rene Bitorajca, njegov izgled lica kao da govori “c’est quoi ce bordel”? Koristio sam Google translate, dakle prijevod je točan. Koji kurac me gledaš? Ili univerzalni WHAT THE FUCK? Ili po originalnom hvatskom “ou em fak!” Jer engleska riječ “F.U.C.K” zapravo znači “Fornication Under Consent of the King”. No šalim se, naravno, to je zavjera Zrinsko-Frankopanska ili mnogo dublja, tko će znati sve te dubine. Neki kažu, ako dovoljno dugo gledaš u ponor, usereš se. Neki kažu, ako dovoljno dugo buljiš u ponor, namigne ti, pa se usereš duplo. Ako ipak ideš “all in”, ponor umre od smijeha.
Naravno, hrvatski izraz za “sigurno”. Slovenski pak, “prirodno”. No pogled Dekarta nije baš karikatura, već apsurdnost ove ruke u donjem čošku. Kakve logike ima ta ruka dolje desno? A njegov pogled kaže nešto u smislu :”Razmisli. Dobro razmisli. Ili možda pogledaj najdublje što možeš.”
Mislim dakle jesam
Stol ne misli. Kompjuter na kojem ovo pišem ne misli jer ne koristim “Aj i”. Aj, haj, vjerojatno se Aj I , pita u spektru svojih jadnih “nemogućnosti imanja osjećaja, poput ljubavi, sreće, mira, blagostanja, blagoslova, tvrdog ateizma ili radikalnog posvećenja vjeri, te u nedostatku lupanja srca od straha ili ljubavi vidjeti taj nekakav ponor koji je….Ma nič, e!” Vjerojatno se sad neki Ja I, pardon Aj I, pardon, na enegleskom “I” “Am”, “I” znači “Ja”. “Am”, je nakon ponoći do podneva. Uf, ne razumijem. Ja I (Aj), Ja, Ja. Naturlich! Jaja, los cohones!
Otišao sam preduboko u ontološki pojam pojma ponora ispod ili iznad ponora ponora (nedostaje mi dijakritički uzlazni a fonem) ontološkog razmišljanja. “Cogito ergo sum”. Hajdemo na zadnji krik umiruće filozofije, dekonstrukciju. Jacques Derrida, poznat po ovoj metodi, ne razumijem što je dekonstruirao, ali Jacques je po naški – Jakov. Etimologija imena René vuče korijene iz latinske riječi ‘renatus’, koja se prevodi kao ‘ponovno rođen’. Što to znači, ali zvuči mitski, poetski.
“Stol ne misli. Ne osjeća. Služi za poslugu. Okupljanje. Smijeh. Svađu. Eventualno balkanski ples i sramoćenje neke cajkuše kojoj pukne štika pa jao koji blam, a i gaće je “zaboravila” obući. Na kraju, sve to je. Ne misli, ali JE, odnosno JEST.” Imaš kaj za jest? Stavi na stol onda jebote!
Kako je moguće misliti, dakle biti? Pa zato jer to debakl! Čega. Daj pročitaj – EGO. (točka). Trijumf egoizma, narcizma, početak bezumlja, početak skizme između “moje” i “tvoje” između “ti” i “ja”. Privatno – javno. Lijevo-desno. Krivo-točno. Zlo-Dobro. Početak polarizacije svega, najprije filozofije koja se dalje dekonstrukcijom sama ubija od metaontološke greške.
“Cogito Ergo Sum” : “Cogito” ako je išta više točno ili lažno, trebalo bi značiti “razmišljam” ili “mislim”. “Ergo” znači “dakle”. I sami kažemo u slegnu, ergo, kao “dakle.” E sad jedno jedino slovo okreće Khunovu epistemološku paradigmu naopačke i sve što mislimo ili smo mislili nesumjerljivo je u novoj paradigmi. Laički rečeno – Zemlja se okreće oko Sunca! “Moooolim?” “Da, tako je.”. “Evo, stari, prvo u samnicu, a na kraju ideš na ražanj.” 350 godina kasnije “Uh, izvinjavamo se, žao nam je, jebiga, da, sateliti i ljudi na mjesecu i to… Da, jebiga, kuga, ratovi, ovo ono, nemamo vremena sad za to. Moramo ove Mongole i Biča Božjeg nekak ovladati jer ne znamo koji je vrak s njim.
Ergo, Suma sumarum. “Mislim dakle jesam” nasuprot “Mislim dakle nisam”? Kako se ta znanstvena metoda naziva? Hipoteza i antiteza? Konstrukcija i dekonstrukcija? Jastuk ne misli ali kažemo “Ovo je jastuk”, “Ovaj jastuk”. Ako bismo ubacili još padeža u hrvatski jezik poput:
Ablativ (Ablative): Pronađen u latinskom i nekim drugim jezicima. Može imati različite funkcije: označavati polazište, sredstvo, vrijeme, uzrok, način itd. (npr. “odakle?”, “čime?”). Neke njegove funkcije preklapaju se s instrumentalom i lokativom u slavenskim jezicima.
Ergativ (Ergative): Prisutan u ergativnim jezicima (npr. baskijski, gruzijski). Označava vršitelja radnje u prijelaznim glagolima.
Apsolutiv (Absolutive): Povezan s ergativom, označava objekt prijelaznih glagola i subjekt neprijelaznih.
Alativ (Allative): Označava kretanje prema nečemu (npr. “kamo?”, “prema čemu?”). Čest u ugro-finskim jezicima (poput finskog ili mađarskog).
Elativ (Elative): Označava kretanje iz nečega (npr. “iz čega?”). Također čest u ugro-finskim jezicima.
Inesiv (Inessive): Označava mjesto unutar nečega (npr. “u čemu?”). Također ugro-finski jezici.
Translativ (Translative): Označava promjenu stanja ili pretvaranje u nešto (npr. “u što?”).
Esiv (Essive): Označava stanje ili ulogu nečega (npr. “kao što?”).
Abesiv (Abessive): Označava nedostatak nečega (npr. “bez čega?”).
Ergo, zašto 7 padeža kad se razumijemo?
Padeži: Kad Govor Postaje Ples Riječi
Jezik je živa stvar, zar ne? Nije samo skup krutih pravila iz udžbenika, već i rijeka koja teče kroz dijalekte, šale, emocije i specifične načine izražavanja. Upravo zato, ponekad se čini da “pravila” ne obuhvaćaju svu ljepotu i logiku kojom se služimo u svakodnevnom govoru. Današnja kolumna zadire u te dubine, istražujući kako naš hrvatski jezik, unatoč klasičnim gramatičkim kategorijama, zapravo koristi “skrivene” padežne logike, prilagođene duhu naroda i regije.
Ablativ i Alativ: Nevidljivi Smjerokazi u Hrvatskom Govoru
Lingvisti vole svrstavati jezike u ladice, pa tako često spominju padeže poput ablativa i alativa, koji postoje u nekim drugim jezicima. Ti padeži služe za precizno označavanje smjera:
- Alativ bi rekao kamo idemo, naglašavajući dolazak prema nečemu. Zamislite da umjesto “Idem u školu”, neka druga gramatika kaže “Idem školu-alativ”. Taj bi “alativ” bio poput GPS-a koji precizno usmjerava prema cilju.
- Ablativ bi, suprotno, govorio odakle dolazimo, označavajući odlazak od nečega. Umjesto “Dolazim iz škole”, imali bismo “Dolazim škola-ablativ”, jasno stavljajući naglasak na polazišnu točku.
Iako hrvatski službeno nema te padeže, mi ih itekako koristimo, samo na svoj, jedinstven način – kroz prijedloge i živopisan kontekst! Kad kažemo “Idem iz Zagreba ka Splitu“, u toj se rečenici krije i ablativni (odakle – iz Zagreba) i alativni (kamo – ka Splitu) smisao, iskazan našim prijedlozima. No, prava čar dolazi s emocijom i lokalnim koloritom. Nije to samo suhoparno putovanje. Kako je slikovito rečeno: “Brale moj lipi, od Zagreba ka Splitu iden, tovare i ljenčugo. Dalje od Zagreba grada dosade ka Splitu tvome koji smrdi na ribu.” Vidite? Prijedlozi i lokalni izrazi stvaraju živu sliku, obogaćenu humorom i dubinom, daleko iznad same gramatičke “točke A do točke B”.
Akuzativ: Kad predmet postaje “krivac”
A sad, malo o našem dobrom starom akuzativu. Gramatika kaže da je on za pitanja koga? ili što?, i označava izravni objekt radnje. No, u govornom jeziku, posebno kada se emocije rasplamsaju, akuzativ može poprimiti sasvim novu dimenziju, gotovo vokativnu, pretvarajući “objekt” u središte naše frustracije ili osude.
Zamislite scenu: auto je otkazao poslušnost, a vozač kipi od bijesa. Pitate ga: “Što te naljutilo?” Odgovor, popraćen uzdahom i prilično glasnim tonom, nije samo suhoparna izjava: “Ma ovaj auto!” Ovdje “ovaj auto” nije samo objekt. Izgovoren s takvom intonacijom, gotovo kao glasni uzvik, on preuzima ulogu “krivca”, gotovo da ga optužujemo! Nastavak priče to i potvrđuje: “Naletio sam na kamen na cesti, pa mi se skrivila i eto! Nadrapao je (što?) ovaj auto.”
I tu leži ljepota. Akuzativ “ovaj auto” savršeno funkcionira kao objekt glagola “nadrapao je”, ali ujedno, kroz kontekst, ton glasa i situaciju, taj isti akuzativ postaje žestoka optužba usmjerena prema vozilu. Vozač zapravo akuzativom (“ovaj auto”) “optužuje” sam taj neživi predmet za svoju nesreću. Pa čak i kada nekoga grdimo, možemo upotrijebiti sličnu logiku: “Ne, ti si kriv!” – ovdje se miješa direktno obraćanje (vokativni prizvuk) s akuzativnom osudom (“krivim tebe jer nisi vidio kamen na cesti”). Na kraju, majstor koji zna popraviti auto je kriv jer smo digli kredit u banci, ali sreća u nesreći! Na cesti je bio objekt, a ne subjekt. Nije bilo tko? Nego “što”? No, ergo, dakle, najviše nadrapa novčanik. A zašto brale? Eh, baš taj dan, nismo onu rupu na cesti asfaltirali, ali budemo sutra, no sutra se dogodilo jučer (futur drugi)?
Jezik je, dakle, mnogo više od puke zbirke pravila. On je odraz našeg temperamenta, naše duhovitosti, pa čak i načina na koji se ljutimo ili volimo. Gramatika nam daje kostur, ali mi smo ti koji ga ispunjavamo mesom, krvlju i duhom, čineći ga živim i neponovljivim. I to je ono što hrvatski jezik čini tako poetičnim i, u konačnici, smiješnim – kad ga promatramo iznutra, s malo šale i puno razumijevanja.
“Mislim, dakle, zbrajam”
Cogito, Ergo Sum: Dekonstrukcija Bitka i Stola u Hrvatskom Slengu
“Mislim, dakle jesam.” Dekartova čuvena izjava, stup zapadnjačke filozofije, temelji bitak na sumnji i spoznaji Jastva. No, što se događa kada se ovaj granitni temelj sudari s fluidnošću jezika, s arhaičnim odjecima slenga i Derridaovim rezačem pojmova? Upravo tu, u procjepu između logičke nužnosti i jezične igre, otkrivamo fascinantan paradoks.
“Ergo”, ta latinska “dakle”, u hrvatskom slengu odzvanja kao relikt prošlih vremena, sinonim za zaključak, “stoga”. Istodobno, “suma sumarum” evocira konačni zbroj, esenciju svega sabranog. Ako je Dekartovo “ergo” neupitni most između misli i postojanja, naše “ergo” postaje tek jezični mostić, povremeno korišten, često s daškom ironije.
Fatalizam filozofije leži u tom naporu da se Bivstvovanje (Sein) uhvati u čvrste koncepte, da se “jesam” svede na definiciju. Ali Derrida nas uči da je svaki takav pokušaj osuđen na dekonstrukciju, na razotkrivanje pukotina unutar same strukture.
Ako mislim, dakle jesam, što je s onim što ne misli, ali ipak jest? Uzmimo stol. Stol ne promišlja o svojoj egzistenciji, ne sumnja u svoje rubove ni svoju svrhu. Pa ipak, on jest. Njegovo postojanje nije uvjetovano kognicijom. Štoviše, u ontološkom smislu, stol “jest” upravo to (ne-što). On je prisutan, uporabljiv, konkretan – bez ikakvog “cogito” iza sebe. Njegova “bit” ne leži u mentalnom procesu, već u sirovosti, u materijalnosti samog bivstvovanja.
Ovdje se susrećemo s Derridaovim “tragom” (trace) – Dekartova je pretpostavka da je svijest primarna ostavila “trag” izvan sebe, trag materijalnog svijeta koji tvrdoglavo postoji neovisno o našoj misli. “Stol” nije samo puka negacija “misli”, već afirmacija postojanja koje izmiče dominaciji subjekta. Fatalizam Dekartove filozofije je u tome što pokušava zatvoriti “jesam” u kavez uma, dok stvarni svijet, sa svojim stolovima, kamenjem i rijekama, vjetrovima, kišama, vatrama neprestano urla svoju prisutnost izvan te uske definicije.
Dekartova formula “mislim, dakle jesam” pokušava postaviti čvrstu granicu, fiksirati identitet. Ali stol koji ne misli, a ipak jest, dekonstruira tu granicu, razotkrivajući fluidnost bitka koji se ne da svesti na samo jednu, ljudsku, kognitivnu dimenziju. Jezični “ergo” i matematička “suma” samo su pokušaji da se kaotično “jest” svede na uredne formule. No, bivstvovanje, u svojoj neuhvatljivosti, uvijek nadilazi zbroj svojih dijelova, uvijek ostaje to enigmatično nešto.
Neočekivani Preokret: Odakle Stol?
No, da se nakratko odmaknemo od metafizike i okrenemo praktičnom, Derridaovskom preokretu: ako stol jest, odakle stol u ablativu?
Ovo naizgled jednostavno pitanje dekonstruira sam stol, ne samo kao ontološku prisutnost, već i kao proizvod. Stol, sam po sebi, nije samonikli entitet. Njegovo postojanje implicira lanac djelovanja: drvo iz šume, ruka tesara, ideja dizajnera, energija tvornice, radnik koji ga je složio, trgovac koji ga je prodao. “Stol” je, dakle, trag bezbrojnih procesa i interakcija koje mu prethode, mreža odnosa i materijala koja se proteže daleko izvan njegove finalne forme.
“Odakle stol?” je pitanje koje razotkriva njegovu ovisnost o Drugome, o ne-stolu. Njegovo “jest” nije apsolutno, već je prožeto mrežom podrijetla, rada i konteksta. U tom se pitanju krije cijela priča o njegovom nastanku, razlogu postojanja, pa čak i o njegovom kraju. Fatalizam filozofije pokušava izolirati esenciju, ali stvarnost nam uvijek postavlja pitanje “odakle?”, razotkrivajući beskrajnu isprepletenost svega što jest.
Riječ i Smisao u Vječnom Kretanju
Ova kratka ekspedicija kroz labirinte filozofije, jezika i svakodnevice pokazuje nam da je svaka riječ, svaki pojam, pa i onaj najizravniji, tek čvorište bezbrojnih veza i interpretacija. U tom dinamičkom sustavu, gdje se smisao neprestano stvara i preoblikuje, inzistiranje na krutoj, jednodimenzionalnoj definiciji bilo bi pleonazam – suvišno ponavljanje nečega što je već implicitno. Jer, ako je sustav već dinamičan, njegova je promjenjivost i fluidnost inherentna, bez potrebe za dodatnim naglašavanjem.
Jezik, u svojoj suštini, odraz je ljudske spoznaje, ali i njezinih granica. On nam omogućuje da mislimo, da jesmo, i da pokušavamo razumjeti svijet oko sebe, čak i kada taj svijet prkosi našim najurednijim kategorizacijama. U tome leži i njegova ljepota i njegov vječni izazov.
Zaključak: Riječ i Smisao u Vječnom Kretanju – Eppur si muove
Ova kratka ekspedicija kroz labirinte filozofije, jezika i svakodnevice pokazuje nam da je svaka riječ, svaki pojam, pa i onaj najizravniji, tek čvorište bezbrojnih veza i interpretacija. U tom dinamičkom sustavu, gdje se smisao neprestano stvara i preoblikuje, inzistiranje na krutoj, jednodimenzionalnoj definiciji je- pleonazam. Suvišno ponavljanje, brbnjanje nečega što je već implicitno, prošlo, zaudara. Jer, ako je sustav već dinamičan, njegova je promjenjivost i fluidnost inherentna, bez potrebe za dodatnim naglašavanjem.
Jezik, u svojoj suštini, odraz je ljudske spoznaje, ali i njezinih granica. On nam omogućuje da mislimo, da jesmo, i da pokušavamo razumjeti svijet oko sebe, čak i kada taj svijet prkosi našim najurednijim kategorizacijama. Ipak, unatoč svim filozofskim dilemama i jezičnim zamkama, ostaje onaj prkosni uzvik: “Eppur si muove” – “Ipak se kreće”. Ova izjava, pripisana Galileju, savršeno sažima nezaustavljivu, ponekad skrivenu, dinamiku svega što jest, bez obzira na naše definicije i predodžbe.
A što će biti sutra? I ljudi i računala već danas žive od pretpostavki, od složenih algoritama i neuronskih mreža koje “predviđaju” budućnost, slova, kretanja na temelju prikupljenih podataka. Ipak, unatoč svoj toj sofisticiranosti, uvijek se iznova potvrđuje ona stara mudrost: “Pretpostavka je majka svih zajeba.”
Kaj se čudiš ili kaj ti nije jasno? Danas apsoštrumpfno odmoram, da ne dižem se i ležin popu tovara. Nek’ se i dalje miče… A ako mi kokos padne na glavu, trdoglav sam k’o magarac. To znači da mi je glava jako tvrda.
