Kamen koji se kotrlja: Više od mahovine na kojoj je divno stajati bosonog
Sizife! Pa što te snašlo?!
Postoje drevne mudrosti koje nam stoljećima šapuću istine o životu, a nerijetko se iz njihove naizgled jednostavne srži otvaraju čitavi svjetovi značenja. Jedna od takvih, duboko ukorijenjena u jeziku i predaji, jest engleska poslovica “A rolling stone gathers no moss” – ili, kako bismo mi rekli, “Kamen koji se kotrlja ne skuplja mahovinu.” Na prvi pogled, mogla bi zvučati kao puko zapažanje prirode. No, kao i sve velike mudrosti, ona nas poziva na promišljanja.
U susretu s ovom izrekom, naš um, sklon istraživanju i preispitivanju, prirodno postavlja pitanja. Nije li doista tek puka fizika u igri? Pitam se, kakav je zapravo taj kamen? Je li okrugao, predodređen da se lako kotrlja, ili možda kockast, tvrdoglavo se opirući promjeni? Ako je doista okrugao, priznajem, neosporno je da na njemu mahovina neće naći uporište dok se beskonačno kreće. U biti, je takvo što uopće moguće? Ako je kocka, onda se radi o kockanju s nečime.
Zar zaista brzina određuje sve? Ako se naš kamen kotrlja 1mm u sto godina, možemo li s punom sigurnošću tvrditi da mahovina ne bi prekrila taj kamen? Možda je pitanje samo po sebi apsurdno do dolaska Olimpijade. Brže. Bolje, Jače!
A što ako priroda, u svojoj nepredvidivosti, omogući specifične uvjete? Ako je kamen, unatoč kotrljanju, nekim čudom uvijek okrenut prema jugu, a istovremeno izložen vlazi i lagano se giba – zar ne bi mogla, makar i najtananija, mahovina pronaći utočište na njegovoj sjevernoj strani, skrivenoj od sunca, gdje vlaga ljubi njegovu površinu? Zašto u Skandinavskim šuma, navodno u Finskoj, raste mnogo mahovine?
I naposljetku, možda je najdublja istina u samoj simbolici kretanja. Ako zamislimo, baš poput drevnog mita, da kamen gura Sizif, osuđen na vječan i uzaludan trud, onda je sasvim sigurno da na njemu neće narasti mahovina. Sizifov kamen je simbol patnje, neprestanog napora bez trajne nagrade, stanja u kojem nema prostora za razvoj ili ukorijenjenost. Takvo postojanje, lišeno odmora i stabilnosti, ostaje bez tragova trajnog rasta.
Ova stara poslovica, kada je podvrgnuta ovakvom preispitivanju, postaje duboka metafora za ljudsko iskustvo. Ona nas ne uči samo o prirodi, već i o prirodi oporavka, stabilnosti i pronalaženja smisla u svijetu koji se često čini nepokolebljivim. U trenucima kada se osjećamo poput kamena koji se kotrlja, izloženi neprestanim previranjima, težinom, znojem, mukom, žuljevima, ranama, važno je zapitati se: postoji li način da, unatoč svemu, nađemo svoje mjesto, dopustimo si da se ukorijenimo, da “skupimo mahovinu bez obzira na sve?” – mahovina u sjeni drevnog hrasta?
Kada se Kamen ne može zaustaviti: Poziv na nježnost i razumijevanje
U životu, mnogi od nas osjete se poput tog kamena, gurnutog nevidljivim silama, neprestano u pokretu, nesposobni da se zaustave, da pronađu mirno uporište gdje bi “mahovina” – ono što smatramo rastom, domom, utjehom – mogla narasti. Posebno je to snažan osjećaj za one koji se bore s teškim mentalnim stanjima i stigmama koji ostaju za života pacijenta. To su nekakve dijagnoze i težak teret i kamen. Prvenstveno zdravstvenog sustava i globalni teret čovjeka. U nekakvom ezaustavljivom ciklusu prevelikih tereta, pritisaka i pitanja. Depresija, shizofrenija, psihoza, shizoafektivni poremećaji, bipolarni ili borderline poremećaji, sumanutost, opsesija, narcisoidnost, neuroze osobnosti – to su stanja koja osobu mogu baciti u vrtlog neprestanog kotrljanja, gdje se čini nemogućim pronaći tlo pod nogama, a kamoli dopustiti da se išta uhvati i raste.
Ova borba često ostaje nevidljiva, skrivena iza zidova stigme i nerazumijevanja. Želim s vama podijeliti misli ne kao stručnjak, već kao onaj koji duboko suosjeća i vjeruje u potencijal za iscjeljenje. Iznad svega, vjerujem da postoji put izvan isključivo “mehaniziranih” i ponekad, čini se, okrutnih metoda farmakoterapije i sustava zdravstva, privatnog i javnog. Iako ponekad nužno, često ostavljaju ljude na marginama, nesposobne da se doista uključe u obitelj, zajednicu, ili društvo. Čini mi se da takav pristup, premda usmjeren na stabilizaciju, često propušta ono najvažnije: terapiju psihe, terapiju duše.
Razgovarajmo stoga o mentalnom, psihološkom i duševnom zdravlju, jer razlika nije samo u riječima, već i u pristupu iscjeljenju. Nije mi namjera osuđivati ni zdravstveni sustav ni pojedince koji pate, već usmjeriti da je dug put kako riješiti malignosti koji se jave u nekavom “umu” te jasno razlučiti što znači brinuti se o umjetnoj inteligenciji koja uči pa testira nove lijekove u mnogim sferama omogućujući nezamislivo, emocionalnoj dubini ljudske psihe, kao čistom ogledalu temeljnih i drevnih vrijednosti naspram komercijalim vrijednostima odnosno “tržišnim vrijednostima”. Na kraju onom najintimnijem dijelu nas koji nazivamo dušom, a čija patnja iziskuje najnježniji pristup.
Pozivam vas, bilo da ste netko tko se svakodnevno bori s ovim teškim stanjima, član obitelji, prijatelj, ili čak stručnjak koji promišlja svoju ulogu, da zajedno istražimo gdje leži tračak nade i kako možemo stvoriti okruženje u kojem se na kamenu, ma koliko se kotrljao, ipak može uhvatiti mahovina – mahovina nade, iscjeljenja i punine života.
Razlikovanje Pojmova: Mentalno, Psihološko, Duševno
Ovo je ključni dio ove HC kolumne, pogotovo ako želite izbjeći konotacije koje se mogu smatrati stigmatizirajućima ili nespojive s određenim svjetonazorima.
Mental
- Mentalno: Ovaj pojam se najčešće odnosi na kognitivne funkcije mozga. Povezan je s procesima razmišljanja, pamćenja, percepcije, učenja i rasuđivanja. Kada govorimo o “mentalnom zdravlju,” obično mislimo na sposobnost mozga da obrađuje informacije, rješava probleme i funkcionira u svakodnevnom životu. Mentalni poremećaji često imaju neurobiološku osnovu, što je područje istraživanja psihijatrije. To su stanja koja utječu na mozak kao organ. No što ako je premisa sasvim netočna? Što ako mozak uopće nije mozak, već je mozak ono što nazivamo centralnim živčanim sustavom?
Psyche
- Psihološko: Ovaj pojam je širi i obuhvaća ukupnost osobnosti, ponašanja, emocija, motivacije i međuljudskih odnosa. Psihološko zdravlje uključuje našu sposobnost da se nosimo sa stresom, gradimo smislene odnose, izražavamo emocije i donosimo odluke. Psihologija se bavi proučavanjem uma i ponašanja, a psihoterapija je primjena psiholoških principa za pomoć ljudima u rješavanju emocionalnih i bihevioralnih problema. Dakle, psihološko se odnosi na cjelovitu osobu, ne samo na mozak. Riječ “psiha” (psyche) potječe od starogrčke riječi ψυχή (psukhḗ), što znači “duša”, “um” ili “duh”. Iz grčkog, riječ je prešla u latinski kao “psyche”, a zatim u mnoge moderne jezike, uključujući i hrvatski. Podrijetlo riječi “psyche” je zanimljiva jer je povezana s konceptima života i daha. Neki znanstvenici smatraju da je “psyche” izvedena od glagola ψύχω (psycho, “puhati” ili “disati”), iako to nije široko prihvaćeno mišljenje. U grčkoj mitologiji, Psiha je personifikacija duše i često se prikazuje kao leptir, što dodatno naglašava povezanost s konceptom života i transformacije.
Duša
- Duševno: Ovo je pojam koji ima dublje, često duhovne, filozofske ili egzistencijalne konotacije. Odnosi se na unutarnji svijet pojedinca, njegovu svrhu, vrijednosti, vjerovanja i osjećaj smisla. U kontekstu vjeroispovijesti, “duša” često označava nematerijalni dio čovjeka, esenciju postojanja. Nazivanje nekoga “duševno bolesnim” može biti problematično jer sugerira defekt na samoj razini duše, što je za mnoge duboko osobno i vjersko pitanje. Možda je prikladnije govoriti o duševnoj patnji ili krizama duha, što su stanja koja mogu dovesti do mentalnih ili psiholoških teškoća, ali ne impliciraju “bolest” duše. Štoviše, korijen riječi duša je drevan.
Razumijem, želite dublje zaroniti u etimologiju riječi “duša”. To je vrlo zanimljivo i složeno pitanje jer nas vodi u same korijene jezika i drevne predodžbe o životu i bitku.
Značenje riječi “duša”
Riječ “duša” u hrvatskom jeziku, kao i u većini slavenskih jezika, nedvojbeno pripada praslavenskoj jezičnoj skupini. Njezini korijeni sežu duboko u indoeuropski prajezik, iz kojeg su se razvili i grčki, latinski, germanski (uključujući anglosaksonski) i mnogi drugi jezici.
Etimološki, riječ “duša” (praslavenski: *duša) povezana je s konceptima disanja, daha, života i duha.
Praslavenski korijen: Osnovni korijen je *duhъ (duh, dah), srodan s glagolom *duti (puhati). Sufiksom *-ša* formirana je imenica koja označava entitet povezan s dahom života.
Povezanost s dahom: U mnogim drevnim kulturama i jezicima, dah je bio izravno povezan sa životom i nevidljivom životnom snagom. Prestankom disanja prestaje i život. Stoga je “dah” često bio sinonim za “duh” ili “dušu”.
Indoeuropske veze: Riječ “duša” ima srodnike u drugim indoeuropskim jezicima, što potvrđuje njezino drevno porijeklo iz zajedničkog prajezika:
Grčki (starogrčki):
Psykhē (ψυχηˊ): Iako nije izravno fonetski srodna kao “duša” s “dahom,” grčka psykhē etimološki potječe od glagola psýkhein (ψυˊχϵιν) što znači “puhati,” “disati,” “hladiti.” Upravo ta veza s disanjem/dahom ukazuje na zajednički konceptualni korijen. Od psykhē potječe i riječ “psihologija”.
Latinski:
Anima: Latinska riječ za dušu, duh, život. Povezana je s animus (duh, um, duša) i glagolom animare (oživjeti, udahnuti život). Srodna je s grčkim ánemos (αˊνϵμος) što znači “vjetar” ili “dah”.
Spiritus: Drugi latinski termin, znači “dah,” “disanje,” “duh.” Iz njega je izvedena engleska riječ “spirit.”
Germanski (uključujući anglosaksonski):
Starovisokonjemački: Seula, Seula
Staroengleski (anglosaksonski): Sāwol (odakle moderni engleski soul). Ove su riječi također imale veze s morem i konceptom “odlaska” duše (u keltskim jezicima) ili s idejom pripadnosti. Iako točan korijen “soul” nije jednako jasan kao kod “duše” i “psykhē”, teorije ga povezuju s “morem” ili “okupljanjem”. Međutim, konceptualna veza daha i životne sile prisutna je i u germanskim jezicima, samo kroz druge srodnosti riječi (npr. njemački Geist “duh” povezan s Gästen “izdisati”).
Mali zaključak
Dakle, riječ “duša” je etimološki praslavenska, s jasnim korijenima u indoeuropskom prajeziku koji se odnose na dah, disanje i životnu silu. Upravo ta temeljna veza s dahom čini je konceptualno srodnom s grčkom psykhē (koja također potječe od “daha/disanja”) i latinskom anima (također od “daha/vjetra”).
Iako fonetski ne zvuče isto, sve ove riječi u svojim korijenima odražavaju drevno vjerovanje da je dah esencija života i nematerijalni dio bića.
Psihijatrija vs. Psihoterapija: Skrb nasuprot Terapiji
- Psihijatrija: Psihijatri su liječnici medicine koji su se specijalizirali za dijagnozu, liječenje i prevenciju mentalnih poremećaja. Njihov pristup je prvenstveno medicinski model, fokusiran na biološke aspekte mentalnog zdravlja, uključujući neurokemiju mozga. Alati kojima se služe su dijagnoza (često temeljena na DSM ili MKB klasifikacijama), farmakoterapija (propisivanje lijekova), a ponekad i druge medicinske intervencije (poput elektrokonvulzivne terapije, iako je to tema za sebe, kao i lobotomija ili pjesma od legendarnih The Doors – Ship of Fools ili izreke “Fools for Christ’s sake”.). Važno je naglasiti da je psihijatrija u svojoj srži vrsta skrbi poput pedijatrija ili gerijatrija jer pruža medicinsku podršku i upravljanje simptomima, ali ne nužno “terapiju duše.” Njezin cilj je stabilizirati stanje kako bi osoba mogla funkcionirati. kako su “disfunkcionalni”, ne mogu ni obavljati “funkciju”. A koja je “funkcija čovjeka?” Raditi, nadati se, smanjiti patnju, altruizam, dobročinstvo, dobrobit, ili jednostavno biti budala. A kako budalu popraviti?
- Psihoterapija: Psihoterapija je proces u kojem se kroz razgovor, tehniku i odnos između klijenta/pacijenta i terapeuta istražuju emocije, misli, obrasci ponašanja i životne priče. Njezin cilj je razumijevanje, iscjeljenje i osobni rast. Postoje različite škole psihoterapije (kognitivno-bihevioralna, psihoanalitička, humanistička, geštalt, sistemska itd.), ali sve one nastoje pružiti alate i uvide koji pomažu osobi da se nosi s unutarnjim sukobima, promijeni maladaptivne obrasce i poboljša kvalitetu života. Psihoterapija doista teži terapiji psihe/duše, jer radi na dubljoj razini osobnog doživljaja i postojanja. Zanimljivo, u Finskog, gdje ima mnogo mahovine postoji metoda “Otvoreni dijalog”. No ona nije sukladna u “funkciji” “kapitalizma”. Kao temeljni proizvodni faktori u kapitalizmu, rad, zemlja i kapital je lanac koji ovaj sustav drži zajedno. Ukoliko samo jedna funkcija bude eliminira, tko zna što će se stvoriti? Četiri su scenarija: Proljeće, Ljeto, Jesen, Zima. Kao treći kamenčić od Sunca, sva sreća da postoje longitude i latitude na kojima je nekad vječno ljeto, nekad vječna zima, a između proljeće i jesen.
Psihoterapija: Orkestar za Psihu i Pjesma za Dušu
Psihoterapija je proces u kojem se kroz razgovor, tehniku i odnos između klijenta/pacijenta i terapeuta istražuju emocije, misli, obrasci ponašanja i životne priče. Njezin je cilj razumijevanje, iscjeljenje i osobni rast. Postoje različite škole psihoterapije – kognitivno-bihevioralna, psihoanalitička, humanistička, geštalt, sistemska i mnoge druge – ali sve one nastoje pružiti alate i uvide koji pomažu osobi da se nosi s unutarnjim sukobima, promijeni maladaptivne obrasce i poboljša kvalitetu života. Psihoterapija doista teži terapiji psihe, terapiji duše, jer radi na dubljoj razini osobnog doživljaja i postojanja.
Zanimljivo je primijetiti kako se u zemljama bogatim mahovinom, poput Finske, razvijaju pristupi kao što je “Otvoreni dijalog”, koji se često doimaju nesukladnima s “funkcijom” modernog kapitalizma. Kapitalizam, sa svojim temeljnim proizvodnim faktorima – radom, zemljom i kapitalom – stvara lanac koji drži sustav na okupu. No, ako se samo jedna od tih funkcija naruši ili preispita, otvara se prostor za nepredviđene scenarije. Baš poput toga, mentalno zdravlje ne može se svesti na puku proizvodnju ili potrošnju.
Vivaldijeva Simfonija Oporavka: Četiri Godišnja Doba Duše
Baš kao što Vivaldi kroz “Četiri godišnja doba” oslikava neprekidni ciklus prirode, tako i ljudska psiha, a s njom i duša, prolazi kroz vlastite cikluse. Nismo li mi, kao treći kamenčić od Sunca, blagoslovljeni širinom i dužinom koje nam pružaju vječna ljeta, vječne zime, i one predivne, prijelazne trenutke proljeća i jeseni?
- Proljeće: Zamislite zoru oporavka, kada se prvi nježni sunčevi zraci probijaju kroz tmine. To je vrijeme kada se led na duši počinje topiti, kada se pojavljuju prvi zeleni pupoljci nade. Psihoterapija tada djeluje poput otopljene vode koja hrani davno žednu zemlju, potičući buđenje uspavanih osjećaja i misli. Prvi znaci energije, želja za komunikacijom, nježno otvaranje prema svijetu – to je Vivaldijevo “Proljeće” u duši, puno obećanja i novih početaka.
- Ljeto: Potom dolazi snaga “Ljeta”. U ovoj fazi, energija je na vrhuncu, rast je obilan i život buja. Osoba se osjeća stabilnije, sposobna je preuzeti aktivniju ulogu u vlastitom životu, graditi odnose i istraživati nove mogućnosti. Sunce istine grije dušu, donoseći jasnoću i snagu. Ipak, kao što ljeto nosi i intenzitet, pa čak i žeđ, tako i ova faza zahtijeva pažnju i svjesnost, da se ne izgori u pretjeranoj aktivnosti, već da se uživa u plodovima rada.
- Jesen: Nakon ljeta, neizbježno nastupa “Jesen”, vrijeme promišljanja i žetve. To je faza kada se skupljaju plodovi uloženog truda, ali i kada se uči o otpuštanju. Lišće mijenja boju i otpada, simbolizirajući prihvaćanje gubitaka, završetaka, ali i ljepotu promjene. U psihoterapijskom smislu, jesen je prilika za integraciju iskustava, za učenje iz prošlosti i pripremu za unutarnji mir. To je faza mudrosti i prihvaćanja prolaznosti.
- Zima: I naposljetku, dolazi “Zima”. Ovo nije nužno povratak u tminu krize, već je to vrijeme odmora, introspekcije i obnavljanja. Priroda miruje, a duša se povlači unutra kako bi pronašla snagu u tišini. Ponekad je to faza u kojoj se suočavamo s ostacima boli ili starim obrascima koji se ponovno javljaju, ali sada s resursima stečenim u proljeću, ljetu i jeseni. Zima nas uči strpljenju i vjeri u cikličnost života, podsjećajući nas da nakon svake zime dolazi novo proljeće.
Ovaj ples godišnjih doba, od buđenja do mirovanja, uči nas da oporavak nije linearni put, već cikličan proces. U svakom dijelu godine, kao i u svakoj fazi iscjeljenja, postoje jedinstvene lekcije i mogućnosti. I u najhladnijoj zimi, ispod snijega, ključa život, spreman za ponovno proljeće. Baš kao što Vivaldi plete note za svaki tonalitet prirode, tako i psihoterapija nastoji pronaći melodiju i ritam za svaku dušu, omogućujući joj da kroz sva svoja godišnja doba pronađe put do unutarnjeg sklada i rasta.
Bacite pogled s Vrha i PREVRNITE SIZIFA!
Dosta je bilo kotrljanja! Dosta je pasivnosti! Tražiti “smisao” je, istinski, besmisleno. Smisao nije nešto što leži tamo negdje, poput skrivene relikvije koju treba otkriti. Smisao je koncept, apstrakcija koja često paralizira. Ono što je doista bitno, ono što pokreće planine i budi uspavane duše, jest pronaći svrhu. Svrhu koja gori u vama, svrhu koja vas gura naprijed, svrhu koja se ne da zaustaviti.
Zaboravite “kamen koji se kotrlja ne skuplja mahovinu.” To je samo izgovor za one koji se boje uhvatiti ukoštac sa životom! Nema tu finih melodija, nema Vivaldija ni orkestara – ovo je sirovi, nepatvoreni hard rock, onaj koji buja iz garaža i klubova, iz žila kucavica svakog čovjeka koji je odbio biti samo kotačić u sistemu.
Mi nismo pasivni promatrači! Mi smo ljudi s krvi i kostima, s dušom koja vrišti za akcijom. Nećemo stajati po strani i gledati kako Sizif gura taj prokleti kamen. Nećemo prihvatiti da je patnja vječna. Niste osuđeni na vječito kotrljanje. Imamo zajednicu. Imamo terapiju psihe. Imamo snagu koja čuči u svakome od nas.
I zato, u trenutku apsolutne, nepokolebljive volje, dok nam znoj klizi niz čelo od same pomisli, dok se mišići stežu, dok se duša napinje i vrišti od želje za slobodom – prevrnut ćemo taj jebeni kamenčugu! Prevnut ćemo ga ne iz obijesti, već iz čistog, sirovog prkosa besmislu. Prevnut ćemo ga da pokažemo da se sudbina može mijenjati. Prevnut ćemo ga da stvorimo plato, mjesto gdje mahovina, ona prava, žestoka mahovina – mahovina otpora, oporavka, rasta i smisla – napokon može ukorijeniti i bujati.
Neka svaka stanica vašeg bića vibrira s tom spoznajom: niste samo kamen, vi ste udarac! Niste osuđeni na vječito kotrljanje. Pronađite svoju svrhu. Ona je unutar vas, glasnija od bilo kakvog vanjskog pritiska. Izbacite je van. Živite je. I onda, poput snažnog udara groma, djelujte! Prestanite tražiti smisao. Kreirajte svoju svrhu!
Onako, Hard Core rock, techno, drum, bass, trombon, gong!…. Jednog dana uživo možda i Bachove orgulje.
