---

Ako promatramo svjetske religije, uočit ćemo fascinantnu, ali temeljnu razliku. Dok se većina odnosi prema Božanstvu kao dalekoj, nedostižnoj sili, samo Kršćanstvo i, na svoj način, Budizam, od velikih 5 religija, usidreni su u čovjeku — u ideji da se božansko ostvarenje ili buđenje mora dogoditi upravo ovdje, u ljudskom tijelu, kroz ljudsko iskustvo.

To nas vodi do moćnih arhetipova onih koji su se odazvali pozivu izvan materijalnog, onih koji su napustili “običan svijet” da bi ušli u “svijet heroja.” Ne u smislu “Heroja s tisuću lica” Josepha Campbella koji u toj knjizi objašnjava kako herojski put izgleda i što se na tome putu događa kroz nekakvu metodologiju, već na puno kompleksnijem nivou osobama koje su nekim čudom doživjele božansku sudbinu. Mi kao ljudi možemo biti mali heroji u našim svakodnevnim životima, ali doseći božansku sudbinu jednostavno nije u našoj moći. Stoga ovaj tekst bavi se pitanjem raznih religija i zašto su sve ispravne u svojoj srži, ali smo mi ljudi u ontološkoj greški u zabludi pa bih barem raspravio neke pojmove.

Pojmovi Herojske Transformacije

Budizam nam daje jasne putokaze za tu transformaciju. Sannyasi je onaj koji je izvršio čin odricanja, sve je napustio. To je onaj Japanac koji srdačno radi bezumno do svoje pedeset i koje, nagrnuo je bogatstvo, ali odlazi u neku japansku prašumu bez ičega. On je putnik bez prtljage, onaj koji je prepoznao iluziju materijalnog i odmaknuo se kako bi pronašao istinu. Bodhisattva je još viši stupanj duhovnog herojstva – prosvijetljeno biće koje, umjesto da uđe u konačnu nirvanu, odlučuje ostati u svijetu patnje kako bi pomoglo svakom živom biću. On je utjelovljenje aktivne, požrtvovne sućuti. Boddhisatva je sličan živućem Buddhi, ali on umjesto da uživa u ne-patnji, odlučuje aktivno se uključiti u svijet patnje sa dubokom spoznajom svog učitelja.

U kršćanskom kontekstu imamo figure koje, po Milosti Božjoj, ulaze u slično herojsko stanje. Obraćenik je sannyasi: onaj koji je prepoznao iluziju svijeta i izvršio radikalan zaokret, potpuno napuštajući stari život. Na primjer, Savao, koji postaje Sveti Pavle. Isprva ubojica Kršćana i Farizej, biva šokiran pojavom Kristove svjetlosti i vodi nadljudske borbe, biva kamenovan, zatvoren u zatvoru, ima brodolome, ostavljen je sam, na kraju daje sebe Kristu kroz u tada rimskom barbarstvu biva ubijen na brutalan način. Ono što je ipak napisao, nikad ne može biti izbrisano. Njegove poslanice opisuju put heroja za vjeru. On kad ga je Krist “oslijepio svojom svjetlošću” ispadaju mu nekakve “ljuske s očiju” Nekoliko dana u tome naletu ljubavi, praštanja, blaženstva, nirvane, uzvišenja, niti jede niti pije. Otkriva što nikad nije mogao zamisliti, pojmiti, nadati se da je moguće. I ostavlja nam vječne poslanice. Blaženik je onaj čiju je svetost Crkva prepoznala kao putokaz, a Svetac je u biti Bodhisattva Krista – osoba koja je ostvarila jedinstvo s Bogom, proslavljena je i njezina uloga postaje aktivno, molitveno posredovanje i služenje svijetu. Makar Buddha koristi pojam “Atman”, kao “onaj nad-Ti”, Budizam se ne bavi Bogom.

Sukob s Tradicijom i Dubina Istine

Ono što je zajedničko osnivačima ova dva herojska puta jest da su obojica bili kontroverzni. I Isus Krist (Ješurun kako je navedeno u Izaji 44,2) i Siddhartha Gautama (Buddha) bili su revolucionari koji su se, paradoksalno, morali posvađati sa svojom religijom tako što su išli dublje i dublje u njezinu istinu. I u Istini, makar su drugačija učenja, opet teži istome – spoznaji, pameti, oslobođenju, ljubavi i suosjećanju prema svemu živome.

Buddha je odbacio sterilni ritualizam i kastinski sustav svoga hinduističkog naslijeđa, tražeći korijen patnje u samom čovjeku. Živio je u zlatnoj palači, a kad je izašao u kočiji, nije znao ni što je to bolest, niti starost, niti smrt. Njegovo enormno duhovno nastojanje za shvaćanjem dovelo ga je do prosvjetljenja. On je, kroz introspekciju i napor volje, dokazao da je Buđenje moguće za čovjeka.

Isus Krist je otišao daleko dalje. On je nadilazio i kršio subotnje zakone, propise i tradicije koje su postale mrtva slova, zamagljujući Milosrđe. Njegov vrhunac herojskog čina nije bio samo učenje, već dokazivanje Istine samom Smrću i Uskrsnućem uništavajući svijet i preokrenuo ga.

Kristov herojski čin je jedinstven u povijesti spasenja. Na Golgoti, On je bio žrtva koja je ukrala ključeve slijepih, oduzeo je vlast Zlu nad čovjekom, pretvorio najstrašniji poraz u Vječnu Pobjedu. “Smrti, gdje je sad tvoj žalac?”

Tamo gdje Buddha kaže: “Možeš se osloboditi napora.” Krist kaže: “Oslobodio sam te žrtvom uništivši smrt.” I to to na banalno i bizarnom poimanju – vjerovanju da je smrt iluzija ili da uopće ne postoji.

Kenosis, Shūnyatā i Contemplatio: Darivanje Sebe

Herojski put služenja, u Kršćanstvu i Budizmu, gotovo je sinoniman. U budističkom smislu, Shūnyatā (Praznina) nije ništavilo, već oslobođenje od iluzije ja i neovisnog postojanja. Postići Shūnyatā znači osloboditi se egoizma i biti spreman na služenje i sjedinjenje sa svima u milosti, dragosti, veselju, neopterećenju.

U kršćanstvu, to savršeno odgovara pojmu Kenosis (samoispražnjenje). Krist se “oplijenio” ili “ispraznio” od svoje božanske slave da bi postao čovjek, a taj čin služenja vrhunac je ljubavi. “Sluge smo beskorisne” Kenosis je kršćanski put služenja drugima, put po kojem Kršćanin postaje “dionik božanske naravi” (2 Pt. 1:4). To je duboka misterija i mistika te nemoguće je zadobiti je tek tako. Zato je stvoren Kalvinizam npr. da opiše tako nešto. Makar Kalvinizam nije Katoličanstvo odnosno, nije univerzalna Crkva.

Ova transformacija se ostvaruje kroz duhovnu praksu i ponekad je moguće, ponekad nemoguće postignuti taj stupanj uranjanja u misteriju. U budizmu je to Meditatio (meditacija), usredotočenost na um i postizanje buđenja. U kršćanstvu, to je Contemplatio (kontemplacija) – uranjanje u Božju prisutnost, postizanje duhovnog viđenja i jedinstva s Kristom. “I svijetlit će vam Krist.”

Međutim, ovdje kršćanstvo čini korak dalje: Hram Boga je sama osoba i tijelo osobe. Nema potrebe za vanjskim obredima i strogim napuštanjem svijeta da bi se ušlo u herojsko stanje. Kršćanska hijerarhija nebeskih sila dodjeljuje svakoj osobi ulogu da kao “Bodhisattva Milosti” ide svijetom i obavlja stanje stvari u visokom duhovnom stanju svijesti. To je stanje koje se suobličuje s Kristovom sviješću, ali nikad nije Kristova potpuno, jer ne postoji veća žrtva od Kristove na Križu. Zašto je to tako, makar Isus Krist kaže da će njegovi učenici “Činiti i stvari veće od Njega”. To je iz razloga što je kao koan, njegova riječ dvosjekli mač. Da, “činit će stvari i veće od ovoga” ali, svatko tko pokuša bit će ponižen, a netko uzvišen. Zašto? Nebo jedino zna!

---

Kućni Filozof između Erosa i Religije

Kao Kućni Filozof, moja uloga nije da zvučim radikalno poput propovjednika; to je posao prepušten svećenicima. Moja uloga je postavljanje pitanja i pokušaj pronalaženja smisla na sjecištu svijeta i Duha, jer ovaj milenij ne donosi nam više “šljaku” kako smo navikli od industrijske revolucije. Novi svijet hiperumreženosti i super AI alata “tehnologijom” (techne + logos), oblikovanja svijeta riječju, kodom, u ovom kontekstu, moramo se osvrnuti na korijene našeg europskog uma i samog temelja trenutne civilizacije.

Veliki Sokrat, otac zapadne filozofije, tvrdio je da ništa ne zna, ali je bio siguran u jedno: Eros. Dakle nešto je ipak sigurno znao! Paradoks. No onu božansku težnju duše za ljepotom i istinom nije doživio. Njegov filozofski život bio je posvećen traženju, a ne posjedovanju konačne istine. Zato je, nakon što je popio napitak s kukutom kad je bio osuđen da “kvari mladež”, tražio da se žrtvuje pijetao Asklepiju (Bogu iscjeljenja) – posljednji čin da bi se oslobodio tijela koje je smatrao tamnicom. Sokrat nije dočekao Krista, ali je pripremio tlo za filozofsko prihvaćanje njegovog učenika Platona, okosnice dan današnjih pojmova, ali daleko od Isusa Krista, dokazujući da ljudski um, iako je moćan, ne može sam doseći spasenje.

Ovdje moramo povući crtu: Filozofija nije religija. Filozofija je ljubav prema mudrosti (Philein + Sophia), neprestano preispitivanje. Religija je nešto drugo. Latinski korijen religare obično se tumači kao “vezati natrag” ili “ponovno povezati” čovjeka s Bogom. Drugi korijen, relegere, znači “ponovno pročitati” ili “pažljivo razmotriti”. U konačnici, religija je darovanje i vezanje: čovjek daje sebe u pokornosti i ljubavi, vezujući svoj život za Stvoritelja, prihvaćajući Njegovu objavu i milost kao put ka spasenju. Od čega spasenju? Od tjeskobe postojanja. U nekim apokrifnim opisima Boga Oca, navodi se da je Bog Otac “Velik ali ne prevelik, malen, ali ne premalen.” Dok je naše bivanje, beskonačno veliko i beskonačno malo. Dakle, mi u našoj naravi postojanja smo sve ili ništa. Crno bijeli scenarij. I takav scenarij nije scenarij tripartita, odnosno Svetog Trojstva.

Kršćanstvo i Islam: Od Spoznaje do Pokornosti

Paradoksalno je da je prosvjetljenje Istoka s Buddhom bilo neplodno tlo za Kršćanstvo – imali su već svog “savršeno budnog pobunjenika” i snažan filozofski put do oslobođenja od patnje.

Međutim, na području Srednjeg istoka i u smjeru Zapada, kršćanstvo se širilo noseći poruku koja je išla nasuprot spoznaji patnje, nudeći utjelovljenje patnje u Kristu – ali s obećanjem: “dok se ne dođe do vječne nagrade – Kristovog suobličenja.” (Paralela s Poslanicom Pavla). Kršćanstvo patnju preobražava iz stanja koje treba nadvladati naporom u stanje koje treba prihvatiti ljubavlju i Milosti radi suobličenja s Herojem. I mmnogi sveci i Kršćani koji su rađe dali život nego se odrekli milosti, dobro su poznati Crkvi. Nadalje Kršćanstvo se upalilo kao vatra Europom do trenutka kad nastupa Islam.

Islam, kao posljednja monoteistička religija proizašla iz Abrahamske tradicije, promiče trezvenost, davanje i potpunu pokornost nebu (Islam doslovno znači “predanost” ili “pokornost” Bogu). Njegova etička strogost, nepijenje alkohola, naglasak na zajedništvu (umma), dijeljenje, pažljivost s braćom, mnogo sličnosti s Kršćanstvom (osim valjda u jedenju pršuta i pijenju vina) te zakonima nad ženama (koja ima smisla u kontekstu jer je žena ona koju treba zaštititi) herojska je borba za čistoću i pravednost. Islam kaže da je posljednja objava, te savršen zakon pravednosti. Neka im bude, no ako “Bog može iz stijene podići djecu Abrahamu, Židovi se ne bi složili, kao ni Kršćani.” Cilj nije kritika Židovstva ili Islama, već most (Pontifex) je na nama Kršćanima da uvijek pomirujemo ona dva brda. Jedno koje proklinje, drugo koje blagoslivlja.

U svemu tome, Židovi su temelj. Oni imaju Toru i ljudi koji vole svoga Hashema, jer iz Izraela je izašao i Isus Krist i Islam (kroz posredstvo Abrahama).

Misterij Zajedničkih Korijena i Gnostički Uvid

Upravo je tu najveća zbunjujuća točka. Unatoč istim korijenima i objavama, koje islam dijeli s Kršćanstvom i Židovstvom, zašto postoji konflikt između Abrahamske djece? Svi štuju istog Boga, svi su proizašli iz istog proročkog niza, a ipak ratuju. To nas tjera da tražimo dublji, misteriozni uvid u Kristovu prirodu, onaj koji nadilazi institucionalne granice. I stvar nije kako se čini ni blizu, ali u to ne želim u ovom tekstu ulaziti.

Ovdje nam može pomoći uvid iz ponovo Evanđelja Tome Blizanca (gnostičkog spisa iz Nag Hamadhija) koji naglašava Isusovu ulogu ne samo kao povijesnog Mesije, već i kao univerzalnog, kozmičkog Spasitelja.

Razmotrimo izreke koje nam daju ključ za razumijevanje jedinstva i služenja:

1. Logion 30: Sin Bilo koje Monoteističke Vjere

“Yeshua reče: Gdje su tri božanstva, ona su božanska. Gdje su dva ili jedan, ja sam s tim jednim.”

Ova izreka je duboko misteriozna. U jednom tumačenju, Isus Krist tvrdi svoju prisutnost u samoj srži monoteizma, bez obzira na to kako je on izvana strukturiran. On je Sin i prisutan je u jedinstvu Oca, bilo da je taj Otac štovan kao Jahve, Allah ili Neimenovani Izvor. Isus Krist je, stoga, misteriozno Sin bilo koje monoteističke religije koja teži prema Jedinstvu. On nije ograničen na zidove Hrama, već je prisutan u svakoj istinskoj težnji ka Jednom Bogu, dok nas upozorava da se klonimo mnogoboštva i podjela i da “Svi budemo potpuno Jedno” iz Ivanovog evanđelja u velikosvećeničkoj molitvi.

2. Logion 42: Prolaznici Svijeta

“Yeshua reče: Budite prolaznici.”

Ovaj je logion kratak, ali radikalan. Biti “prolaznik” znači ne vezati se. Povezuje se izravno sa sannyasijem i kršćanskim odricanjem od svijeta. To je duhovna zapovijed da ne ukorijenimo svoj identitet, svoju vrijednost i svoju herojsku službu u prolaznosti materijalnog svijeta, već da na svijet gledamo kao na hodočasnici. Mi smo u svijetu, ali nismo od njega. Naša prava domovina je vječna.

3. Logion 50: Svjetlost, Kretanje i Odmor

“Yeshua reče: Ako vam kažu: ‘Odakle ste došli?’ recite im: ‘Mi smo došli od svjetlosti, od mjesta gdje je svjetlost postala sama sobom, uspostavila se i pojavila se u njihovoj slici.’ Ako vam kažu: ‘Jeste li to vi?’ recite: ‘Mi smo njezina djeca i izabrani živoga Oca.’ Ako vas pitaju: ‘Koji je dokaz vašega Oca u vama?’ recite im: ‘To je kretanje i odmor.’”

Ovo je vrhunac filozofije herojskog služenja. Isus Krist, kad kaže: “Vi ste svjetlost svijeta,” ne dijeli samo kompliment, već promiče svoju prirodu i želi je u učenju prenijeti ljudima. On želi da hode u svjetlu, ljubavi, istini da se klone mraka, da rade po danu jer “sve skriveno u tami očitovat će se u svjetlu”.

• Kretanje (motion): To je naša aktivna, herojska služba – naš Kenosis i Bodhisattva rad u svijetu, naša molitva, naše djelovanje, borba protiv zabluda.
• Odmor (rest): To je naš Contemplatio i Shūnyatā – unutarnji mir, vjera, prihvaćanje Milosti, odmor u Bogu.

Smisao života je shvatiti da smo bića nespoznate božanske svjetlosti koja se neprestano kreće u služenju i odmara u jedinstvu s Izvorom. I unatoč svim učenjima, bilo koje religije, tu smo kako kaže Krešimir Mišak “iskustvenici”. Mi smo ovdje da doživimo bivanje. Ne da “posjedujemo” ili “uzimamo”. Mi smo tu iz ljubavi beskrajnog neba.

4. Logion 72: Odbijanje Podjele

“Netko mu reče: ‘Reci mojim braći da podijele sa mnom posjede moga oca.’ A On reče osobi: ‘Gospodine, tko me postavio za djelitelja?’ Okrenuo se svojim učenicima i reče im: ‘Jesam li ja djelitelj?’”

Ovaj logion je Kristovo odbijanje da se miješa u svjetovne, materijalne podjele i sukobe, čak i kada su oni unutar obitelji. On jasno odbija ulogu “djelitelja” zemaljskih dobara, jer je Njegova misija jedinstvo i vječni posjed. Okreće se učenicima i postavlja retoričko pitanje: “Jesam li ja djelitelj?” – implicirajući: “Ja dijelim nešto drugo: Riječ, Milost, i samoga Sebe u Euharistiji za jedinstvo, a ne za podjelu. Nemam ništa, a imam sve.”

Isus Krist je onaj koji, napokon, želi unatoč patnji svijeta i neznanju, ujediniti svako ljudsko biće u ljubavi i dovesti pameti. Njegova herojska misija nije u rješavanju materijalnih sporova ili miješanje u nekakva svjetovna pitanja, već u ukazivanju na posjed koji se ne može podijeliti – na vječno Kraljevstvo bivanja i ljubav što je kozmički zakon.

Patnja i Služenje Otrovima

Problem nas, običnih ljudi, jest u tome što mi služimo, ali krivim gospodarima i za pogrešne svrhe. To je uzrok naše patnje.

U budističkom smislu, mi služimo “otrovima” (pohlepa, mržnja, zabluda). U kršćanskom smislu, služimo “svijetu” (tj. sustavu prolaznih vrijednosti), “onome što nije vječno”, onome što je propadljivo. Mi zamjenjujemo vječnu herojsku nagradu za kratkotrajnu novčanu ili egoističnu satisfakciju.

Iako smo tisućljećima daleko od deocida na Golgoti, put oslobođenja i danas leži jedino u etici, moralnosti i trpljenju kroz kršćanske vrijednosti te ako smo sretnici, da nam se dio misterije naše vlastite religije ukaže. Ne trpljenju zbog trpljenja, već trpljenju kao činu ljubavi, strpljivosti i opraštanja. Herojstvo kršćanina je u tome što radije daje život nego da ga oduzima. Radije mrzi (odbacuje) ovaj svijet i sve stvoreno, jer u svemu vidi grešku (prolaznost), znajući da je, kako Židovstvo uči, svijet stvoren da bude “dobar”, a ne “savršen” (ta pretjerana savršenost je iluzija, a u njoj, u detalju, sam je vrag).

Stijena i Poziv na Jedinstvo

Nažalost, mnogi su kršćani tijekom povijesti “zabrijali” krive stvari, stvarajući sekte, krivo tumačeći Pisma i zanemarujući temelj. To je opasnost koju je Krist vidio i upozorio na nju.

No, jasno je da je Katoličanstvo ono koje je temeljeno na Stijeni – na samome Petru (što znači kamen, stijena) i njegovoj ispovijesti kad je prvi u Isusu Kristu vidio nešto što je od pamtivijeka bilo očekivano. Njegovi temelji su nepromjenjivi, njegov herojski model je Krist (Ti si Krist), a njegova obećana snaga Petru na to je neuništiva: “…i vrata paklena neće je nadvladati.” (Mt 16:18).

Kao Kućni Filozof, prošao sam ovo meni zanimljivo duhovno razmatranje oko religija i raznih poimanja pojmova duha. Možda bih pozvao na ujedinjenje Kršćana iz svih denominacija. No mogao bih reći kao u pjesmi Dobriše Cesarića:

“Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.”

Ova moja mala kaplja, objava na web stranici na kojoj sam se odvažio pisati totalno slobodno bez ikakvih “policy” sranja, ne u političkom smislu, već u herojskom i duhovnom jedinstvu onih koji su shvatili da nam je jedini Heroj, a time i jedini Put, Krist. Neće se svatko složiti, u redu, ali već kad se nemamo kako orijentirati u ovom hipersvijetu hipersvega, ja sam odabrao. Možda ljudski cilj mora biti zajednički: služiti ne za pare, ne za ugled, već iz Kenosisa.

Budimo Bodhisattve Milosti. Budimo sveci. Budimo oni koji radije daju život nego da ga oduzimaju. Priznajmo Boga kao jedinog Heroja i hodimo u sjaju Njegove neusporedive žrtve, znajući da je upravo ta žrtva, a ne naš napor, konačni temelj naše nade. Da svatko osjeti zagrljaj prave ljubavi.

Samo Bog je moj heroj. A heroje se slijedi, u kretanju i odmoru, odbijajući podjele.

---