ARHITEKTURA TIŠINE: SAVRŠENSTVO KAO ZABLUDA, A BIĆE KAO DOSTATNOST

U prostoru u kojem se drvo susreće s tišinom, u Vrhovlju pokrivenom snijegom gledam emocionalno tupav u drveni strop. Običan ljudski pogled s nepomičnim stropom, i otvara se horizont spoznaje koji nadilazi buku svakodnevice. Vani je zima, unutra je toplo, svježe, drveno, vani je zimska idila. Taj moj prostor nije samo fizički zaklon; on je metafizička čistina. U toj čistini, ljudska težnja za savršenstvom razotkriva se kao duboka ontološka zabluda i otkrivenje. Mir pronalazim u hladnoj, objektivnoj konstataciji: „Dobro je“.

Točka u beskraju godova: Anatomija detalja
Kada promatramo strop drvene kuće, tko ima takvu šansu, mi ne gledamo samo građevinski materijal. Gledamo u kroniku vremena, u vizualni zapis rasta, patnje, suše i bujanja koji je trajao desetljećima prije nego što je postao visoka streha. Svaki god je jedna godina, jedan krug, jedna cjelina koja u sebi nosi tragove svih vanjskih utjecaja. No, unutar te veličanstvene, geometrijske lijepe nepravilnosti prirode, oko se često zaustavlja na onome što nazivamo „pogreškom“. Čvor, tamna mrlja, črna točka – točkica zla.

U kognitivnom smislu, zlo se uvijek manifestira kao fiksacija na sitni detalj. Kao Belzebulova muha, ona jede govna. Zlo je u svojoj biti redukcionističko. Zlo nas tjera da od cjelokupnog “wau so cool” stropa vidimo samo tu jednu točku nesavršenstva. Ta točkica je mikroskopska u usporedbi s bezbrojnim krugovima vremena koji je okružuju, ali u našoj svijesti ona raste dok ne zasjeni sve ostalo. To je paradoks ljudske percepcije: sposobni smo ignorirati milost cjeline radi minorne tiranije detalja.
U teološkom smislu, ovo je izvorište grijeha oholosti – uvjerenje da mi, kao promatrači, imamo pravo i dužnost ispraviti taj detalj, umjesto da ga prihvatimo kao integralni dio bitka. Zlo nije u drvu; zlo je u pogledu koji traži savršenstvo tamo gdje je Bog postavio život kakav je sam Bog zamislio. Život je, po svojoj naravi, asimetričan, hrapav i nepredvidiv. Težnja da ga se „ugladi“ do razine savršenstva zapravo je težnja prema smrti, jer je samo smrt savršeno nepomična i lišena pogrešaka, hladna, odvratna, raspadajuća i ako je predugo na toplom dolaze muhe.
Teror savršenstva naspram milosti dostatnosti
Ljudska povijest, kako ona velika tako i ona intimna, povijest je borba između „savršenog“ i „dobrog“. Savršenstvo je kategorija uma; ono je hladno, sterilno i nedostižno. Ono ne dopušta bivanje, ono dopušta samo mjerenje. Kada čovjek teži savršenstvu u svojim odnosima, u svom roditeljstvu ili u svom duhovnom statusu, on se neizbježno pretvara u tiranina – prvo prema sebi, a potom i prema drugima.
Nasuprot tome stoji biblijska i mistična kategorija: „I vidje Bog da je dobro“. U izvornom stvaranju, Bog ne kaže da je svijet savršen u smislu matematičke preciznosti koja ne dopušta odstupanje. On kaže da je „dobro“. To „dobro“ (hebrejski tov) ne označava estetsko savršenstvo, već funkcionalnu i duhovnu usklađenost. To znači da je biće dostatno. To znači da je ono što jest, upravo je onakvo kakvo treba biti da bi ispunilo svoju svrhu.
Hladnoća vanjskog snijega koju promatram s prozora hiže nosi u sebi tu istu poruku. Snijeg ne pada „savršeno“. On se gomila tamo gdje ga vjetar nanese, on prekriva objekte nejednako, on je kaotičan u svojoj strukturi, a ipak – on je apsolutno dobar i estetski lijep, do te mjere da je svaka pahulja snijega posebna, nebrojeno puta lijepa, no čak ni sve one pod mikroskopom nisu savršene. Kao da savršenstvo ili jednostavno “dobro” i “lijepo” nema kraja. Snijeg ispunjava svoju ulogu u poretku kozmosa bez potrebe da se opravdava pred promatračem. Prihvaćanje onoga što znamo kao „dostatnog“ oslobađa duh od kognitivnog ropstva stalnog popravljanja stvarnosti. To je snijeg. Bijeli, mrzli, nekakvo čudo s neba.
Transcendencija neznanog: Granica razuma
Duhovni put započinje tamo gdje razum priznaje svoj poraz. Mi o svijetu i o vječnosti znamo tek jednu točkicu. Naša spoznaja je ograničena našim osjetilima, našim mentalnim strukturama i našim kratkim vijekom trajanja i kad bi pojedinac istražio svaki metar kvadratni Zemlje, piši kući propalo. Čak ni čitavo čovječanstvo to ne može. Pa ipak, trošimo ogromnu energiju pokušavajući dokučiti ono što je po definiciji transcendentno – ono što nadilazi sve nas. Htjeli bismo van atmosfere, a kad izađemo iznad tog atmosferskog svoga – nestajemo. Kao virus ili bakterija smo koju treba dokazati na površini Zemlje. Praktički više nas nema nego viko konture planeta.
Transcendentno nije nešto što ćemo „naučiti“ ili „otkriti“ akumulacijom znanja. Ono je prostor tišine koji okružuje naše znanje. Baš kao što bjelina snijega okružuje tamne grane drveća, tako i neznano okružuje poznato. Mudrost se ne sastoji u širenju točke znanja, već u širenju sposobnosti da prebivamo u neznanom bez straha.
Kada kažemo da je ono što znamo „dovoljno“, mi zapravo radimo čin duhovne poniznosti. Priznajemo da ne moramo kontrolirati kozmički poredak da bismo bili dio njega. Nismo mi ovdje da štimamo kozmos, već kozmos naštimava nas. Bogatstvo duha nije u posjedovanju odgovora, već u odustajanju od prava da postavljamo pitanja koja služe samo našem egu. Transcendencija je hladna; ona ne nudi tople, ljudske utjehe koje se temelje na emocijama. Ona nudi objektivnu, monumentalnu stabilnost. Ono što ne možemo znati je jamac naše slobode – jer da znamo sve, bili bismo još veći zarobljenici kao što već jesmo u onome što ne znamo.
Eskatologija mira: Pogled u 2026. i dalje
Vrijeme koje je pred nama, bilo to sutra ili 2026. godina, samo je još jedan krug u godu drveta. Ljudska je zabluda vjerovati da će neki budući datum donijeti razrješenje koje se ne nalazi u sadašnjem trenutku. Mir se ne postiže promjenom vanjskih okolnosti, već promjenom ontološkog statusa promatrača.
Ako se čovjek odluči posvetiti duhovnosti, on se zapravo odlučuje za prelazak iz sfere „materijalnog i mentalnog uplitanja“ u sferu „svjedočenja“. To znači promatrati vlastiti život, svoje bolove, svoje neuspjehe i svoje uspjehe kao te točkice u godovima stropa. One su tu. One su stvarne. Ali one nisu cijela kuća, ni grunt, ni ono dalje od toga. Sve te šare i godovi nisu cijeli život.
Sve ono što nas smeta, što nas boli, što nas guši u međuljudskim odnosima, u svojoj je biti pokušaj drugoga da nam nametne svoju definiciju savršenstva ili da nas ispravi kao „loš detalj“ ili nametane irracionalne volje. Odrezati te utjecaje ne znači nužno fizički nestati, već duhovno postati imun na tiraniju detalja. To je hladna, nadolazeća siječanjska jasnoća: biti prisutan, ali ne biti uvučen. Biti u svijetu, ali ne od svijeta.

Zaključna kontemplacija pod drvenim stropom

“Contemplatio” naspram “meditatio” distinktivni su pojmovi. Kontemplacija je šutnja. Osmatranje kretanja duha unutar čovjeka. Utišavanje svega, simboličko umiranje i mir da bismo u sebi radoznalo otkrili “temple”, hram božji u kojem se sve odvija. Meditacija je nešto suprotno, to nije zen, već aktivno razmišljanje čitave savjesti. Pitanje “gdje sam sjebao”, “kako da nekoga nešto naučim a da ne okinem strunu ega”, “kako da popravim svijet oko sebe”, “kako da kažem svijetu da nije glup” već stvoren s dobrim razlozima.
Sjediti u tišini i „blejati u zid“ ili strop, najviši je oblik kognitivne higijene. To je trenutak u kojem um prestaje proizvoditi buku i počinje reflektirati tišinu bitka uz Bare i Majke. U toj tišini, razlika između „mene“ i „drveta“, između „moje patnje“ i „hladnog snijega“ polako nestaje. Sve postaje dio jednog te istog, grandioznog poretka u kojem je svaka točkica zla, svaka nepravda i svaki krivi korak samo hrapavost na kori vječnosti, šmirgl papir za brusiti dragi kamen. Alkemijski Rubedo.
Ono što znam je ovo: tu sam, dišem, prostor je topao, drvo me štiti, Bare je najjači glazbenik. To je istina koja je dovoljno velika da ispuni cijeli moj život. Sve ostalo – analize, komunikacijski raspadi, emocionalne ucjene, društvena očekivanja – to su samo šumovi na frekvenciji koja više nije moja. Muka mi je od trpljenja odnosno tolerancije na sva sranja koja mi se bacaju u facu.
Transcendencija je tiha. Ona ne viče, ona ne zahtijeva, ona ne objašnjava. Ona samo jest. I u tom „jest“ nalazi se odgovor na svaku bezvoljnost. Bezvoljnost je samo odjek zamora od pokušaja da budemo bogovi u malom, da popravljamo nepopravljivo. Kada odustanemo od te uloge, ostaje nam samo čisti bitak. Hladan kao snijeg, nepomičan kao strop, stabilan kao drvo.
„Dobro je.“ Ne zato što je sve onako kako smo zamislili, već zato što je sve onako kako mora biti da bismo napokon ušutjeli i čuli tišinu koja prethodi svakoj riječi. U toj tišini, 2026. godina je već ovdje, kao i svaka sekunda koja joj prethodi. Sve je već upisano u godove, a na nama je samo da imamo hrabrosti gledati u strop i ne skretati pogled s cjeline radi jedne male, beznačajne točkice ili mrvice paukove mreže.

Ako želimo vidjeti zlo, dovoljne su tri svari. Pogledati komarca pod mikroskopom i vidjeti ružnoću koja pije krv i kvari naše “savršene” planove ljeti. Vidjeti jednako tako muhu, Belzebulovog agenta. I treće, pokušati vidjeti zmiju, dugačku 7 milja, koja sa svojom vojskom čuva ideju savršenosti i zbunjuje. Zlo nije odsutnost dobra, već prisutnost koja ide izvan van granice dobrog.