Zagrebačka špržionica

Postoji taj jedan specifičan miris asfalta, pregrijanih kablova i jutarnje kave na brzinu koji te dočeka čim zakoračiš prema gradu. Nije to samo vrućina betona, to je mentalna špržionica. Mjesto gdje se ljudi svakodnevno melju između rokova, kredita i ekrana, dok im polako, gotovo neprimjetno, izmiče tlo pod nogama.

Priča se na sve strane o umjetnoj inteligenciji, o tome kako strojevi preuzimaju poslove, pišu tekstove, skladaju glazbu i donose odluke. Ali nije problem u tome što je stroj postao pametan. Problem je u tome što je prosječan čovjek ostao duboko, suštinski nepismen. Pritom ne mislim na to zna li netko čitati, pisati ili klikati po aplikacijama. Mislim na onu pravu nepismenost – nedostatak unutarnje gnoze, one temeljne duhovne spoznaje da je u cijelom ovom svemiru jedino i isključivo važan ljudski život. Kad čovjek nema tu iskru u sebi, nikakva tehnologija ga neće prosvijetliti. Samo će mu dati brži internet da ostane zarobljen u vlastitoj sitničavosti. Svaka „Karen“ ovog svijeta i dalje ostaje „Karen“, samo sada ima algoritam koji joj hrani ego i daje joj za pravo dok se svađa s prazninom.

U toj istoj špržionici puca ono što je stoljećima držalo ljude na okupu – obitelj. Gledam to i osjećam kao tihu, tešku žalopoljku svakodnevice. Onog trenutka kad muškarac na svoja leđa preuzme onu iskonsku „muku za kruh“, upada u zamku iz koje nema čistog izlaza. Ako radi, sustav ga iscijedi do zadnje kapi energije pa kući dolazi kao sjena, preumoran da bi bio prisutan. Ako je nezaposlen, pritisak okoline i vlastiti osjećaj nemoći nagrizaju ga iznutra. U oba slučaja, tradicionalno gledanje na obitelj puca po šavovima. Uloge koje su nekad davale strukturu, sigurnost i smisao više ne vrijede. Sve se svelo na puko preživljavanje i krpanje rupa, dok se toplina doma polako hladi.

A kad se dom ohladi, prazninu popunjava ekran. Ovisnost o računalu, mobitelu i tabletu dosegla je točku u kojoj roditelji više nisu ni psihički ni emotivno sposobni odgajati vlastitu djecu. Lakše je gurnuti svijetleće staklo u male ruke nego izdržati dječju znatiželju, buku i potrebu za blizinom. I tu na scenu stupa ono što možemo nazvati čistim tehno-kapitalizmom. Taj novi sustav ne treba lance ni bičeve; on tiho i elegantno preuzima kontrolu nad umovima, oblikuje želje, krade pažnju i odgaja generacije koje će više vjerovati sučelju nego vlastitoj majci ili ocu.

Kad se podvuče crta ispod cijele te buke i napretka, slika je prilično surova. Samo će rijetki – oni koji uspiju sačuvati živu, sirovu empatiju ljudi kojima su okruženi – ostati stvarni. Svi ostali polako klize u tihu izolaciju. Na kraju dana, kad se ugase svjetla u zagrebačkoj špržionici, za većinu neće ostati ni obitelj, ni susjed, ni prijatelj. Ostat će samo oni i stroj. Čovjek i njegov hladni komad plastike i stakla, u savršenoj, gluhoj tišini.