Paradoks od dva kilometra: Zašto je naše “ništa” postalo svačija loša kopija
Kad sam prvi odlučio otvoriti vrata i ponuditi ljudima luksuz bijega „usred ničega“, u Turopolju su me gledali s onom blagom, dobronamjernom nevjericom s kojom se obično promatraju ekscentrični umjetnici. Luđak to je to. Sanjar koji ima uve v glavi. Danas, nekoliko godina kasnije, očnije 10, gledaju me kroz prozore svojih novopečenih drvenih kućica s identično kupljenim plastičnim jacuzzijima i LED rasvjetom iz kineskog uvoza.
Dobrodošli u inflaciju Turopoljskog turizma — krajolik u kojem su svi odjednom shvatili gdje se nalazi kapital, ali su potpunosti zaboravili zašto ljudi uopće bježe iz grada, putuju i što nisu vidjeli te na kraju i zašto smo mi, kao, cijela femily razbili sa sekirom panj.
Umjetnost zvana 2 km paradox
Priznajem, izraz „usred ničega“ u mom je slučaju priličan geografski paradoks. Možda u selu sretnete pračovjeke ili čudne likove alternativce. Alternativci su nekad bili oni koji samo puše travu, a dogodila se transhuman renesansa. U selu svi se u nevjerici pogledavaju. Nalazimo se svega dva kilometra od asfaltirane stvarnosti, Zagreba, civilizacije i prdnemo do zračne luke Pleso. Pa ipak, onog trenutka kad kročite na imanje Haskap Cluba, ta dva kilometra djeluju kao svjetlosne godine.
To nije bila slučajnost, nego matematički precizno projektirana iluzija tišine. Tišina nije nestala,ali push button tehnologija neo kapitalizma zabrijala je na čisti zrak, bumbare, cvijeće i eko zonu. Ideja je bila jednostavna, a opet nedostižna za prosječnog rentijera: stvoriti utočište koje nudi apsolutni mir i izolaciju među nasadima sibirske borovnice i višestoljetne šume a da pritom ne morate izgubiti poluge na ovjesu automobila vozeći se tri sata po makadamu. To je bila arhitektura doživljaja, a ne samo iznajmljivanje kvadrata pod krovom. Krenulo je tak, a sad je ovak.
Pecanje na suhom i poplava imitatora
I što se dogodilo kad je model uspio? Dogodio se klasični balkanski copy-paste reflex. Turopolje je preko noći postalo poligon za proizvodnju “ruralnog luksuza” po šabloni. Iznikle su kućice na svaki korak, sa svih strana svijetli isti kataloški namještaj, a oglasnici su preplavljeni frazama o “oazama mira” i “drvenim ljepoticama”. Baš bed kaj neke uopće nemaju ni recenzije, a neki koji su se snašli kao mi imamo blizu stotke ako se ubroje oni koji ne ostavljaju recenzije. Stoga model je uspio šačici lokalnih, a drugi moraju otplaćivati loš kredit i banke omastile prste.
Problem s kopiranjem je u tome što možete prepisati formulu, ali ne možete preprepisti atmosferu. Rezultat? Tržište je preplavljeno, a rentijeri su sami sebi stvorili okruženje u kojem sada moraju — pecati u suhom. Pokušavaju prodati priču o izolaciji dok im gost s terase gleda u susjedov kompost ili sluša kosilicu s druge strane ograde. Kvantiteta je potisnula bit, a gosti su ubrzo shvatili da ‘drvena kućica’ ne znači automatski i ofce i nofce.
Zašto se original ne da replicirati?
Haskap Club nikada nije bio zamišljen kao industrija prenoćišta. Ovdje ne iznajmljujemo samo krevet i toplu vodu; nudimo mikrokozmos. Naše „usred ničega“ ima svoju boju, svoj miris i svoj jedinstveni okus sibirske borovnice. To je mjesto gdje se jutarnja kava pije uz pogled na uredne redove plodova, gdje tišina ima puni sastav i gdje luksuz ne dolazi iz plastične kade s mjehurićima, nego iz autentične estetike i prostranstva koje vas okružuje.
Za sve one koji znaju prepoznati razliku između promišljenog koncepta i brzopotezne investicije, Haskap Club ostaje ono što je bio od prvog dana: originalni pionir turopoljskog paradoksa.
Ako tražite mjesta koja su kopirana s Pinteresta, izbor je zaista golem. Ali ako želite doživjeti kako zapravo izgleda kad je “ništa” zapravo sve — znate gdje se nalazi 2 km paradox.
