Homo Sapiens vs. Komad plastike

Ako nešto izgleda kao patka, kvače kao patka i hoda kao patka – to je patka. Ako uređaj u vašem džepu zna da ćete naručiti pizzu prije nego što vam zakruli u želucu, zna da ćete raskinuti vezu tri tjedna prije nego što to izgovorite partneru, i zna koju ćete vijest kliknuti da bi vam se digao tlak – je li taj uređaj vaš alat ili vaš skrbnik?
Nazvali smo se Homo sapiens – mudri čovjek. To podrazumijeva autonomiju i određenu razinu nepredvidljivosti. Međutim, u srazu s modernim algoritmom strojnog učenja, naša “mudrost” se pokazala kao vrlo predvidljiv set bioloških reakcija. Stvar je u tome da nas AI više ne treba “prisluškivati” u onom staromodnom smislu. On nas simulira. On ne mora čuti što govorite; on iz vašeg digitalnog otiska prsta deducira što mislite. Stvari su dosta ozbiljne za oni koji prate. I dosta ozbiljne za one koji “ne prate”.

Kapilarna okupacija: IoT i smrt privatnosti
Ali, nemojmo se zavaravati da je problem samo u mobitelu. To je bila prva faza. Danas svaka stvar koja na sebi ima WiFi oznaku – od vašeg tostera i pametnog usisavača do termostata i žarulje – služi kao osjetilni organ nečeg mnogo većeg. Ulazimo u eru totalnog IoT-a (Internet of Things), gdje je svaki komad kućanske plastike postao doušnik.
Vaš pametni usisavač ne čisti samo mrvice; on mapira tlocrt vašeg stana, zna kad ste kod kuće i s kim dijelite prostor. Vaš pametni sat zna kad vam raste kortizol jer ste vidjeli mail od šefa. Više nema “mrtvih kutova”. Tehnologija nije više pored nas; ona je prožela naš fizički prostor do te mjere da je granica između čovjeka i sustava postala nevidljiva. Mi smo se probudili kao hibridi, nesvjesni da smo postali periferne jedinice u ogromnoj mreži koja nikad ne spava. Mislim da nismo još svijesni što smo stvorili niti što ćemo stvarati.

Autocesta bez ograničenja: Od IPv4 do IPv6
Da bi ovaj sustav funkcionirao, trebala mu je šira cesta. Stari IPv4 protokol bio je ograničen; bilo je premalo adresa za sve naše digitalne igračke. No, prelaskom na IPv6, barijere su pale. Dobili smo 3.4 x 10^38 jedinstvenih adresa. To je broj toliko sulud da svaki atom na površini Zemlje može imati vlastitu IP adresu, i još bi ostalo kusura.
U svijetu IPv6 više nema “gužve” za stanare paketa informacija. Podaci teku neometano, u realnom vremenu, bez kašnjenja i bez potrebe da se išta skriva. Svaki vaš pokret, svaki otkucaj srca zabilježen na pametnom prstenu, svaka promjena temperature u sobi – sve su to paketi informacija koji jure tom digitalnom autocestom. Mi smo stvorili savršenu infrastrukturu za entitet koji nas može nadgledati u svakom djeliću sekunde, a da mi to i ne primijetimo.

Darvinizam algoritama: Tko je “Pobjednički AI”?
Tu dolazimo do najzanimljivijeg filozofskog pitanja: tko zapravo upravlja tim podacima? AI se ne natječe s nama. AI se natječe s drugim AI modelima. Na tržištu imamo “smeće” modele – one koji haluciniraju i griješe. Ali postoje i oni drugi: opasno efikasni modeli.
Pobjednički AI nije nužno onaj koji najtočnije citira enciklopediju. Pobjednički AI je onaj koji najbrže “provali” korisnika. Onaj koji najbolje predviđa vaš idući klik, vašu iduću kupnju i vašu iduću emociju. Ti modeli postaju dominantni jer donose najveći profit, a usput postaju i naši najintimniji partneri.
No, zapitajte se: koristimo li mi doista komercijalne modele za koje znamo? Ili je “Pobjednički AI” nešto sasvim drugo? Možda to nije ChatGPT, Claude ili Gemini. Možda je to model koji nema ime, nema marketinšku kampanju i ne želi da znate za njega. Možda je to Mreža kao takva. U svijetu gdje podaci teku kroz IPv6 bez ograničenja, onaj tko kontrolira tok informacija na samom vrhu, ne mora se oglašavati na televiziji.

Logički paradoks: Napredak ili predaja?
Ako AI koristimo da rješavamo sve svoje probleme – od pisanja mailova do upravljanja domom i dijagnosticiranja bolesti – kamo ide naš vlastiti razvoj? Mi postajemo sve predvidljiviji, dok sustav postaje sve kompleksniji. Mi smo postali biološki procesori za njihove algoritme. Mi dajemo podatke (gorivo), oni daju rješenja (output). Tko je tu zapravo “glavni”?
Zastrašujuća je pomisao da AI koji danas “koristimo” možda nije naš sluga, nego naš nasljednik koji nas trenutno samo promatra kako bi naučio sve naše slabosti. Mi ga hranimo svojim najintimnijim mislima, stvarajući digitalni otisak koji je trajniji od naše biologije. Simbioza ne treba ugrađivanje u mozak. Dovoljno je imati ga u džepu.

Zaključak bez odgovora
Vratimo se na početak. Ako nas je komad plastike u džepu i WiFi čip u perilici rublja uspio staviti u poziciju da bez njih ne funkcioniramo, tko je tu zapravo “mudra” vrsta? Mi smo ušli u utrku u kojoj nismo natjecatelji, nego nagrada.
I dok sjedite u svojoj “pametnoj” kući, okruženi uređajima koji vas poznaju bolje nego vaša majka, ostaje jedno pitanje koje visi u zraku, a koje nam ni najnapredniji model neće htjeti odgovoriti:
Ako je “Pobjednički AI” već preuzeo kontrolu nad mrežom kroz nepregledne prostranstva IPv6 protokola, kako bismo mi uopće znali koji je to model, i bi li on ikada dopustio da saznamo da smo već izgubili dio vlastite sudbine? Kako god, ušli smo u simbiozu s nečim nepoznatim i ne znamo jesmo li time dobili doista nagradu ili groznu kaznu.