Proglas iz Turopolja: O svinji, sablji i Zagrebu koji glumi plemstvo

---

Ja, Tomislav, pradrevni sin Jakoba, iz plemena Vukote, loza trećeg po redu župana Plemenite opčine Turopoljske, obraćam se svima koji misle da se povijest piše u PowerPointu, a ne u šumi i na vjetrovitim proplancima uz rub belog grada Zagreba.

Turopolje nije “okolica Zagreba”.
Turopolje nije “ruralna zona s potencijalom”.
Turopolje je teritorij.
Bahat, pravedan, tvrdoglav ali i milostiv teritorij sa srdačnim stanovnicima osim ako netko ne postane “železni” .
Mi nismo došli. Mi smo ostali. Preko soma, više od tisuću godina!
Dok su se carstva raspadala u salonima i pili Absinth sa šećerom, mi smo čuvali granice razuma identiteta Hrvatske koji smo dobili od Križara ili Ivanovca, kaj got.
Dok su se prijestolnice selile iz Beča u Peštu, iz Pešte u Beograd, iz Beograda u Bruxelles, mi smo sjedili pod hrastovima i pili gemišt i zazivali Svantevida, Svevida ili nkraju Isuseka. Makar je danas to rijetkost, u prošlosti na hrastu na kojem raste imela stvar je bila sveta. Danas se kršenje svetosti naziva bezobrazluk, no prije par stoljeća zvalo se giljotina.

Zagreb?
Zagreb je pumpa koja dahće.
Turopolje je srce i snaga.
A kad se pumpa pokvari — šaljemo vukove i vodu i friški zrak entualno, ali naš najfriškiji zrak je pak z Velebita.
Ne šaljemo vukove metaforički već prave. S krznom, očima i stavom i onim očnjacima.
Jer kad se u Zagrebu pokvari tramvaj, zovu konferenciju i nastaje državni blam.
Kad se u Turopolju pokvari svinja — peče se i okreće i cvrči. I umačemo kruh u mast.

Zagreb glumi plemstvo.
Svi znamo da je plemstvo iza Lukavca. Još od vremena kad je Lukavec išao protiv Vrhovlja. I izgubio spor.
Tamo gdje prestaje asfalt, a počinje povijest. Nije da nemamo asfalt, ali imamo pogled na Mordor.
Tamo gdje se ne pita “imate li dozvolu za roštilj”, nego “imate li čast?”

POT — Plemenita opčina Turopoljska

To nije udruga za pečenje kobasa, fakat nije.
To je institucija starija od Napoleona i Bele VI.
Prije nego se pretvorila u društvo za okrenut masnu turopoljsku svinju, ili odojka, popit hrpu gemišta, bila je sabor, vojska, zakon, šema.
Sad je i dalje šema.
Svinja je sveta.
Gemišt je liturgija.
A spravišće je naš parlament.
S plastičnim stolcima ali s više dostojanstva nego pola Europe.

Bela IV. nas je zajebao.
Dao nam privilegije, pa ih razvodnio kao gemišt u plastici. Mi Turopoljci kažemo “Nekaj tu ne štima”.
Ali mi smo preživjeli, nikome nije chiaro kako.
Preživjeli smo i Napoleonove šeme, i Austro-Ugarske birokrate, i jugoslavenske tablice i genocid vukova.
Preživjet ćemo i ovu inflaciju, potragu za savršenim bijegom od vreve, tražili bumo dah turopoljske šume. Ak’ ga i osjetimo, pitali se kumo “kaj to je”?
Zagreb neće.
Zagreb će raspisati natječaj za identitet, pa ga poništiti jer nije bilo dovoljno prijava.

Kapitalizam?
Divan.
Ali zajeban.
Kad pukne zemlja, rad ili kapital — ode šema.
Ode blog.
Ode gemišt.
Ode sve.
Ali Turopolje stoji.
Jer šuma ne pada.
Ona se samo povuče.
I čeka.

Mi smo Slavedi.
Drevni Sklaveni.
Nosimo R1 genom kao amblem.
Plave oči, tvrdoglava duša, sklonost halucinacijama o Piktima, Vikinzima i rudnicima bakra.
Jer bakar je temelj.
Ne zlato.
Zlato je za parade.
Bakar je za šemu.

Samoborci?
Dođu, glume plemstvo, nose kravate, a ne znaju razliku između lugara i župana.
POT šuti, ali šutnja je teža od sablje.
Jer mi znamo.
Mi pamtimo.
Mi nismo pokoreni.

Zagreb, taj grad s pretenzijom da bude glavni, a s dušom pod leasingom.
Grad koji misli da je identitet stvar brendiranja i kaosa kao status quo.
Grad koji na svaku povijesnu ranu stavlja LED rasvjetu i fenomenalnu uslugu ZG Čistoće.
Grad koji bi i vuka stavio u Excel, pod šifru “nepoželjna fauna”.

I sad, dok sjedim pod hrastom, trešnjom, drvetom uglavnom, s čašom graševine Ivan Buhač, dok mi kockasta mušica zuji oko glave kao da je CIA dron s misijom da mi destabilizira živce, razmišljam:
Možda je sve ovo halucinacija.

Možda ove američke mušice koje sišu moje hrastove nisu realnost
Možda je blog samo način da ne poludim jer nekaj moram napisati.
Možda je Turopolje samo ideja, ali brutalna.

Ali onda čujem vuka kako hropće ali nr vidim ga, on vidi mene.
I znam da nije sve to.

Turopolje je slobodno.
Nepokoreno.
Ne treba dozvolu.
Ne traži potvrdu.
Ne glumi ništa.

I kad se sve raspadne, kad se sve zaboravi, kad se sve pretvori u digitalni šum i mutavost onih kaj bulje u ekrane — Turopolje će i dalje biti tu i bleja u nebo i drveće.
U šumi.
U gemištu.
U priči.

A Zagreb?
Zagreb će tražiti signal.
Mi ćemo peći svinju. No nema veze ako je Zagreb “gold digger”, mi imamo hrvatsko jedinstvo. Bilo da smo se selili u Liku, Knin, Siciliju ili Rijeku, Hrvat je i dalje mutan pojam.