Jēden dꜵn

Jēden dꜵn bu došel. Kad srētnemo bogeka mamu. Kaj bumo onda rēkli? Neki Õtec nēbeski vubija svoje sinè, ćėri, sàkati žēne. Stvoril je čovjeka kaj pljuje po svete Zemlè, kôpa jâme u koju nas u lēsu pólaže. Dȱ je taj nebeski Õtec? Dȱ ga je igdār vǐdel? Od živih nigdò, ali mama nas rani, mlēkom, mēdom, sakakim vóćem, sókakim kolꜵčima i jubavi imà kàké ȱtēc nǐgdãr nãmrè imâti.

Kozmôs, ko zmo? Mrla, nekakva ooblogaa na planetu Zemlè. To je kad se dignemo f atmosferu, k’o Dedal. I onda zgubimo krila, nemremo poleteti, od voska kaj su nam čele dale sa svojim krilima. Sramota smo mi za našu mater. Velika sramota, da veća nemremo biti. Krava zna kaj jesti, sigurno ne kukutu. A čovek nezna kaj kukuta je. Pes zna iti u podrum leći si kad je vruće i pojesti si trave kad je nekaj krivo pojel. A čovek se ko zmija sunča na suncu i kamenu i po največe žege. Isto tak po podnevnom suncu dela svoju muku da bu imal više ničega.

Još veća sramota kaj tvrdi da je čovek. Mi tu velimo negdo je gad, moralno propal, ostavil svoje, ženu, zemlu i otišel za judinim škudama daleko de trava ne raste. Ovde trava raste ko nigdar, pa čovek samo o njoj se spomina. Kak ju treba železni stroj mleti, ravnati, da čele, zmije, miševi, mravci slučajno ne najdu svoje hiže i rupe.

Mi velimo čovek za nekoga do nigdar ni svoju zemlu ostavil, do nigdar ni svoju ženu ostavil, decu otranil, negdo do je od te trave koju krave jeju jedva preživel. Mene otranila mojka koja je vapno jela i skakala od sreće kad je deda donesel komad jegera dok je Zagreba čistil s metlom od vrbe. Mojka koja je ko curica u letnim plastičnim sandalama u školu išla po najvećem snegu i ledu. Otec moj, kaj veli da mu je jedino dobro njegov otec u životu nekaj napravil se vubil na štriku. Je, išel je delati u Nemačku celi život, a svoju ženu i selo je ostavil i ona se propila i poludela. Taj mu je baš puno dobrega napravil.

Lepo su nam oci naci priredili, baš lepo su nas nafčili životu. Oci kaj nam nigdar lepu reć nisu rekli, kaj su nas tukli i strav nam u kosti zabijali. Oci kaj ne znaju reći ljubim te sine moj. Oni su delali da bi nekaj napravili, a kej su napravili? Otrova su nam dali.

Ni to bilo tak davno da se ja nemrem setiti puške koju sam držal s pet let f podrumu kad je počel rat, niti kad se zemla tresla dvaput u leto dan. Niti kad su mi rekli da se vučim pa bum manje delal. Na smetlištu sam zadnji posel moral delati da čuvam smetje, pa sam i tu dobil otkaz. Se su oni to meni hteli dobroga napraviti. A kaj su mi dobro napravili? Ništa dobro. Svest da bum u lesu jednog dana i da život ne vredi baš niš. Da se ništa ne zna. Da se čovek bedast rodi i bedast merne.

Lepo su mi to rekli i pojasnili. Al’ su se grdo zajebali. Čovek merne svaki. I čovek je proklel zemlu na kojoj živi. Nisam ju ja proklel. Još je to bilo davno. Kad je bil neki drugi i lepi svet. Čovek je mrel i pokopali su ga. Aj’ bok, vidimo se opet. Čovek ni bil tad, muški ko žene, a žene ko muški. Kad prokletstva i smrti bilo ni. Čovek je mrel, k’o da je cvet uvenul. Niš novo pod suncem. Ali onde je bilo mokro. Jedva da je na svetu čovek mogel vatru zapaliti. Nikak ju zapaliti. Kak god se trudel, vatre bilo ni. Gledel je samo i lutal, gladen, bos, iznakažen, samo da bi negde vatru našel. Kad bi ju našel, čuval ju je da se nikdar ne zgasi.

Moral ju čuvati jer je život značila. Bil je vesel oko vatre. Gledel ju se s radosti. S drugima se napokon mogel sporazmeti i progovorel je po prvi put. Takvoga veselja nigdar čovek ni imal. Zime se bojal ni. Nafčila ga je se vatra. U snegu je držal kaj je lovil divljači i spekel na vatre kad je trebalo. Voća i sega kaj ne nabral imal je isto.

Kad je leto došlo videl je kak vatra ni baš ta u koju je prije moral puvati da se ražari. Kad je videl požar bežal je i snagu takvu upoznal nigdar ni. Sveta mu je postala vatra. Moral se nafčiti kak da ju ukroti, ko lava divljega. Nafčil je i to kak su leta i zime išle.

Našel je i oker i počel črčkati po kamenu. Ali kad je kiša opala, oker bi se rastopil i više pisma ni bilo. Ni znal kaj bi od dosade pa je jemput neki čovek naredil kres, i ogradil s okerom. Kad je vatra skoz zgasla, oker je postal črleni. Gledel je kaj pak to je? Više ni bil oker koji se rastopi, i boja je postala črlena ko krv.

Nametal je posle još toga okera i počel ga je peči. Ložil je sve više drva i nametal tolko drva da je vidiel da drvo isto more kad zgori, s črnom pojom pisati i črčkati. Ali to kaj je pisal isto nikak ni mogel osim na kamenu i kad bi kiša došla, i oker žuti i čeleni i se rastopil na kamenu.

Metal je još okera na vatru koju je vužgal da vidi kaj to je. Najemput vugelj i vatra kaj ju je naredil je postala tak vruća da je sav oker postal črni. Gledel je kaj to je. Črno, tvrdo. Probal je s tim pisati, po kamenu, ali taj črni oker na kamenu je ostavil trag. Mislil si je on, kaj to črno je? Tvrđe od kamena.

Imal je komad toga črnoga kaj je metal u veliki ogenj i lupal je po kamenu. Lupal je i lupal i kamen je pukel. Kad je kamen pukel, mislil je da je kamen nekaj kaj se jedino kaj se od kamen more potrgati. A ovo črno je bilo nekaj novo. Naredil je još veći ogenj kakvog nigdar ni bilo i to po letu. Metal je to črno na vruči ogenj dok se to črno najemput ni počelo žariti ko žar drva i teći ko črleni med..

Čekal je i čekal i to črno se najemput počelo topiti ko črleni med u posudicu kaj je napravil. Imal je ščap i metnul drveni šćap u taj zažareni črni med, ali bi drevo zgorelo. Pa je ponovo to napravil. Onda se je setil da bi možda trebalo u posudi kaj mu je žena dala zagasiti taj užareni tekući vugelj kak se i vatra gasi, s vodom.

To je napravil i zvlekel iz ognja. Imal je sad nekaj kaj je gledel i ni znal kaj bi s tem. Teško je bilo. Dobil je drvo koje na sebi ima triput pečeni oker koji je postal črni. Htel je s tim probati razbiti kamen. Kad je vudril po kamenu, drška je pukla. Rasrdil se jako i zabil je to u hrastovo drvo. Komad je ostal u drevu. On ga je zvlekel van. Lupil je opet i drevo je pomalo pucalo. Malo po malo. Udaral je sve više i više. Kej norec počel je udarati i udarati. Kad je najemput vudril čul je zvuk ko kad puca kukuruza i ko kad zapuše veliki veter. Drevo se počelo naginjat i u uz buku ko grmljavino počelo opadati..

Gledel je u drevo i kad mu je došlo u pamet da je posekel drevo jer se sekiral preveć, ono je na njega opalo u ubilo na licu mesta. Prijatelj mu je došel i videl ga kak umira. Htel je reći nekaj prijatelju, ali ni mogel disati niti ikaj reći i fmrel na mestu.

Prijatelj je gledal kaj je ovaj naredil i kad je videl kaj je napravil, i on je na licu mesta mrel. Došel je treći i videl dvojicu mrtvih. Jednog kaj ga je drevo zgnečilo i mrvog. I drugoga koji je mrel i imal u ruke oruđe. Pobegel je i rekel svima kaj je videl i kaj se zdogodilo. Prvoga nisu mogli zvaditi van jer nisu ogromno drevo mogli pomeknuti. Drugi je pak mrtav ležal z nečim kaj nisu u životu videli. Debeli šćap kaj ima črni komad nečega kaj je tvrdo ko kamen.

Nisu znali kaj bi i okupili su se da se dogovoriju kaj budu ovima kaj mrtvi ležiju kod posečenog drva. Počeli su se svi jako sekirati… I plakali nad hrastom posvečenim. To nigdar videli nisu.