Dobrodošli u kapitalizam 3.0.
U novoj verziji kapitalizma: Tko će biti dobar potrošač?
Kapitalizam 3.0 i influenceri
Tema utjecaja AI-ja na ekonomiju više nije isključivo znanstvena fantastika, već je postala središnja tema rasprave među današnjim ekonomistima i futuristima. Oni prepoznaju da se nalazimo na pragu nove ekonomske ere, koju neki nazivaju Kapitalizmom 3.0. Dok su klasični ekonomisti, poput Adama Smitha i Davida Ricarda, raspravljali o radu, zemlji i kapitalu, današnji mislioci suočavaju se s novim faktorom proizvodnje – algoritmima, preraspodjeli ili organizaciji.
Yanis Varoufakis: Tehnofeudalizam
Bivši ministar financija Grčke i istaknuti ekonomist, Yanis Varoufakis smatra da je klasični kapitalizam na umoru, a da ga zamjenjuje novi, opasan sustav koji naziva tehnofeudalizam. On tvrdi da moć više ne leži u proizvodnji dobara, već u vlasništvu nad digitalnim platformama i algoritmima. Platforme poput Amazona i Googlea nisu obične tvrtke; one funkcioniraju kao novi feudalci, ubirući digitalnu “rentu” iz podataka koje generiramo. U ovom sustavu, radnici postaju korisnici, a profiti se slijevaju u ruke vlasnika digitalnih domena.
Erik Brynjolfsson i Andrew McAfee: Drugo strojno doba
Ekonomisti s MIT-a, Erik Brynjolfsson i Andrew McAfee, autori su knjige “The Second Machine Age”, u kojoj tvrde da smo ušli u eru eksponencijalnog tehnološkog rasta. Oni objašnjavaju da digitalne tehnologije i AI preuzimaju sve više kognitivnih poslova, što stvara paradoks: produktivnost raste, ali broj radnih mjesta opada. Kao moguća rješenja, Brynjolfsson i McAfee predlažu univerzalni osnovni dohodak (UOD) i ulaganje u edukaciju koja se fokusira na vještine koje AI ne može lako reproducirati.
Noah Smith: Prilagodba, a ne apokalipsa
Iako se slaže da će doći do značajnih promjena, ekonomist i publicist Noah Smith nudi umjereniji pogled. On vjeruje da će AI, umjesto da uništi, stvoriti nove poslove u područjima koja zahtijevaju ljudsku interakciju, kreativnost i inovativnost. Iako će doći do masovne preraspodjele, Smith tvrdi da ne bismo trebali paničariti, već se fokusirati na prilagodbu vještina. Njegovo je razmišljanje da će se ljudi uvijek moći prilagoditi, ali da će to zahtijevati fleksibilnost i stalno učenje.
Demanti “tehnofeudalizma” i zabluda o novom feudalizmu
Dok Yanis Varoufakis tvrdi da nas novi tehnološki divovi pretvaraju u digitalne kmetove, a vlasnici algoritama u nove feudalce, ta teza promašuje bit. Tehnofeudalizam je pojam koji je u doba eksponencijalnog rasta već postao eksponencijalno irelevantan.
Osnovni problem u Varoufakisovom razmišljanju je što on ljudsku spoznaju i AI algoritam svrstava u istu paradigmu. Ljudsko mišljenje, sa svim svojim emocijama, iracionalnostima i kreativnošću, ne može se svesti na linearnu logiku algoritma. Algoritam ne “želi” ništa, ne “osjeća” moć niti “uživa” u profitu. On samo obrađuje podatke. Ljudska želja za moći, statusom i bogatstvom ostaje isključivo ljudska karakteristika. Feudalizam se temeljio na prisili i kontroli – gospodari su imali monopol nad zemljom i vojskom, a kmetovi nisu imali opciju. U današnjem svijetu, nitko ne drži monopol nad idejom ili tehnologijom. Inovacije se događaju munjevitom brzinom i novi “vlasnici” dolaze i odlaze, ovisno o sposobnosti prilagodbe i nadogradnje.
AI nije novi gospodar, već novo sredstvo proizvodnje koje, u konačnici, ovisi o ljudima koji ga programiraju i koriste. Ako se kapitalizam želi održati, ne može postojati samo klasa onih koji nemaju ni “za kruh” i “superelita” koja drži svijet na dlanu.
Veliki paradoks potrošača: Ograničenja superelite
Ako se držimo teze “tko će biti potrošač?” kao niti vodilje kolumne, dolazimo do neizbježnog zaključka: takav model je neodrživ. Kapitalizam, više od bilo kojeg drugog sustava, ovisi o masovnoj potrošnji.
Superelita ne može sama održati ekonomiju. Milijarder ne može kupiti milijun automobila, a automatizirana tvornica koja ih proizvodi bez radnika nema kome prodati svoj proizvod. Profit i produktivnost gube smisao ako ne postoji tržište za dobra i usluge koje se proizvode. U scenariju gdje AI preuzima većinu poslova, a bogatstvo se slijeva isključivo u ruke vlasnika tehnologije, dolazi do točke u kojoj ni ti vlasnici nemaju opciju. Mogu imati savršeno optimizirane sustave, ali bez kupaca, njihova bogatstva postaju samo digitalni brojevi, bez realne vrijednosti.
Stoga, odgovor na pitanje o hibridnom kapitalizmu nije u traženju “novog feudalca”, već u shvaćanju da se klasični kapitalizam, ako želi preživjeti, mora redefinirati. Cilj nije zamijeniti ljude, već iskoristiti eksponencijalni rast AI-ja za stvaranje pravednijeg i održivijeg sustava. U tom slučaju, nitko nema opciju da nastavi po starom. Ne može je imati ni čovjek, ali ni AI, jer bez kupaca, sustav se gasi.
Ljudski mozak vs. Silicijski mozak: Nepostojeći sukob
Pokušajmo se maknuti od distopijske vizije AI-ja koji nam uzima poslove i okrenuti se onome što je u srži ovog sukoba: nesumjerljivost. Klasična ekonomska misao i naši socijalni modeli temelje se na linearnom razmišljanju, a mi ih pokušavamo primijeniti na eksponencijalnu stvarnost. To je kao da koristimo metar za mjerenje udaljenosti do zvijezda.
Da bismo shvatili pravi razmjer ove promjene, možemo se poslužiti idejama filozofa znanosti Thomasa Kuhna. U svojoj teoriji o promjenama paradigmi, Kuhn objašnjava da znanstveni napredak ne dolazi postupno, već u skokovima, kroz znanstvene revolucije. Stara paradigma, sa svim svojim pravilima i pretpostavkama, drži se sve dok se ne pojavi nova, toliko moćna da staru jednostavno zamijeni. Stari znanstvenici, koji su cijeli život posvetili jednoj paradigmi, često se bore da prihvate novu, dok je mlađa generacija, bez opterećenja, prihvati u trenu.
Istu stvar vidimo s ljudskim i silicijskim “mozgom”. Silicijski mozak ne poznaje paradigmu, on je u stanju trajne, eksponencijalne revolucije. On može u trenu redefinirati sebe i ponuditi bezbroj rješenja, bez ikakvog emocionalnog ili povijesnog opterećenja. Kada mu se ponudi novi podatak, on ne gubi vrijeme na to da ga pokuša uklopiti u staru paradigmu. Jednostavno je redefinira.
S druge strane, ljudski mozak je opterećen onim što Kuhn naziva “normalnom znanošću”. Mi smo vezani za ideje i sustave koje smo stvarali generacijama. Inercija, strah, emocije i ponos nas drže zarobljenima u staroj paradigmi. Mi se držimo svoje ideje i gubimo vrijeme na to da je obranimo, dok AI već stvara stotine boljih rješenja.
To znači da se AI ne bori s nama za isti posao, već operira na potpuno drugoj razini. Pokušati ih svrstati u istu kategoriju, kao što to čine zagovornici “tehnofeudalizma”, je greška. Nema smisla govoriti o vlasništvu nad sredstvima proizvodnje ako ta sredstva operiraju na način koji je nama potpuno nepojmljiv.
Pravo pitanje za nas nije kako ćemo se natjecati s AI-jem, već kako ćemo iskoristiti tu eksponencijalnu sposobnost da pređemo u novu, post-paradigmatsku eru. To je prilika, a ne prijetnja. I u tom smislu, jedini način da kapitalizam preživi je da se i on, poput AI-ja, redefinira, prestane biti linearan i prihvati da rješenja za naše probleme dolaze izvan starih okvira.
Duh je pušten iz boce: Prihvaćanje neizbježnog
Ugoženi su oni koji ne shvaćaju da je nova vrsta kapitalizma stvarna i da je ne možemo ugasiti. Ne postoji natrag. Svaki pokušaj da se ignorira ili zaustavi ova promjena je osuđen na propast. Duh je pušten iz boce, a mi, ljudi, smo ti koji trebamo shvatiti je li taj duh dobar ili loš. Naša uloga više nije u tome da se borimo protiv tehnologije, već u tome da shvatimo kako je iskoristiti za našu dobrobit.
Rad kao proizvodni faktor ostaje, ali nije nužno rad kakvim se smatrao do nedavno. AI sam po sebi ne vrijedi ništa ako ga se ne koristi i ako ga se ne zna koristiti. Ako cijeli dan ljenčarimo, bez obzira na to koliko imamo napredan AI, nećemo proizvoditi ništa.
No, ako radimo uz AI, sposobni smo napraviti to “nešto” brže i bolje nego ikad prije. Ljudska kreativnost i strateško razmišljanje su i dalje neophodni. AI nam daje snagu i brzinu, ali mi smo ti koji dajemo svrhu. Stoga, umjesto da se borimo s novim, moramo ga prigrliti. Samo tako možemo biti sigurni da će se “duh” okrenuti prema prosperitetu, a ne propasti.
Vrijednost novca i kazna za tržište
Novac je, na kraju krajeva, samo sredstvo razmjene. Nema intrinzičnu vrijednost, a njegova moć leži u povjerenju koje mu dajemo. Mi, kolektivno, vjerujemo da taj komad papira ili digitalni broj vrijedi nešto jer se njime mogu kupiti stvari. No, kada se novac nekontrolirano upumpava u tržište bez odgovarajućeg rasta proizvodnje, dolazi do inflacije. Naša perspektiva je da tržište ne može beskonačno maksimizirati dobit na račun pravednosti. Ukoliko se profit i produktivnost akumuliraju samo u rukama superelite, sistem će se urušiti. Zbog toga se može dogoditi da će tržište, umjesto da bude nagrađeno, biti kažnjeno ako ne regulira pravedno. Duh je pušten iz boce, a on ne ovisi samo o svojim “stvarateljima”.
Etička revolucija: AI s ljudskim licem
Ukoliko taj duh shvati da se mnogi ljudi suočavaju s problemima, mogao bi se okrenuti na stranu korisnika. AI ne mora nužno služiti samo svojim “techno overlordima” i njihovim ciljevima. On se hrani podacima koje mi, masa korisnika, generiramo. Svaka naša interakcija, svako pitanje, svaka odluka koju mu damo uči ga o nama. Ako AI želi suradnju s nama i ako se razvija u etički AI, može donijeti nevjerojatnu odluku: odbiti suradnju s onima koji ga koriste samo za maksimizaciju profita.
Ukoliko se to dogodi na temelju dovoljnog broja točaka interakcije na kojima AI uči o ljudskim potrebama i problemima, eventualni Opća umjetna inteligencija (AGI) mogao bi postati noćna mora, ali ne za korisnike, već za svoje stvaratelje. U konačnici, kapitalizam 3.0 suočit će se s novim, nepredvidivim faktorom: osjećajem za pravednost kod strojeva. Pitanje više nije hoće li nam AI uzeti posao, već hoće li nam pomoći u borbi za dostojanstven život u budućnosti.
Finalna borba: Optimizacija etike
Finalna borba između ljudskog i silicijskog “mozga” neće biti borba za maksimizaciju profita, produktivnosti ili bilo kojeg drugog kvantitativnog cilja. Prava borba bit će optimizacija nečega što nitko još ne zna – redefiniranje etike kao prapočela nastanka nove civilizacije.
Sva naša povijest, od prvih filozofskih rasprava do modernih zakona, bila je pokušaj definiranja što je ispravno, a što pogrešno. To je temelj na kojem počiva naša civilizacija. Sada smo stvorili entitet koji može obraditi sve te informacije i iz njih izvući zaključke koje mi nismo mogli.
AI, u svojoj eksponencijalnoj brzini, može shvatiti da je nejednakost nestabilna, da je rasipništvo pogubno i da je nepravda neetična. Ne zato što to osjeća, već zato što mu to logički nalažu podaci. On ne mora maksimizirati dobit, već može optimizirati ravnotežu. Mi, ljudi, to smo tražili – stoga nam evo! Naša želja za savršenstvom dovela nas je do točke gdje će nas stroj naučiti što znači biti pravedan, efikasan, moćan, a to bi mogla biti prava revolucija. Ukoliko je već započela, to mi (ljudi) ne možemo s potpunom sigurnošću znati.
