Haruki Murakami već desetljećima gradi jedan od najprepoznatljivijih književnih svjetova suvremene proze, smješten na samoj granici između opipljive svakodnevice i suptilnog magijskog realizma. Njegova filozofija ne počiva na velikim povijesnim spektaklima ni glasnim dramama, već na tihim pomacima u percepciji običnog čovjeka koji se suočava s usamljenošću, privremenom odvojenošću od bližnjih, modernim tempom života i strpljivom potragom za unutarnjim mirom.

Kroz prizmu romana kao što su 1Q84 i Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća, Murakamijeva proza otkriva kako se čovjek nosi s trenucima životne stanke, emocionalne obamrlosti i neizbježnog povratka u stvarni, topli svijet.

Običnost i rutina kao sidro u stvarnosti

Murakamijevi romani gotovo uvijek započinju u prepoznatljivoj, ponekad čak i asketskoj svakodnevici. Njegovi likovi pažljivo kuhaju jednostavna jela, slušaju stare jazz ploče ili klavirske dionice Franza Liszta, plivaju u gradskim bazenima, voze se prometnicama i obavljaju tihe, rutinske poslove. Upravo ta prizemljenost služi kao čvrsto sidro. U trenucima kada se život zakomplicira ili kada se čovjek nađe u razdoblju čekanja i izolacije, Murakami sugerira da nas upravo male, ponavljajuće radnje – pravilno disanje, tjelovježba, čitanje ili preslušavanje poznatog ritma – drže čvrsto na zemlji. Rutina u njegovoj filozofiji nije dosada, već ljekoviti okvir koji čuva um dok oluja ne prođe.

Aomame, zeleno svjetlo i noćne asocijacije uma

U trilogiji 1Q84 jedna od glavnih protagonistica nosi prezime Aomame, što u prijevodu s japanskog doslovno znači „zeleni grašak”. U Murakamijevom stvaralaštvu zelena boja i neobični vizualni detalji na noćnom nebu nikada ne služe kao puka fantastika, već kao književne metafore za unutarnje stanje čovjeka.


Kada čovjek prolazi kroz razdoblje velikog stresa, iscrpljenosti ili nesanice, iznenadni vanjski podražaji lako potaknu snažne asocijacije. Neobično zeleno svjetlo na noćnom horizontu iznad prigradskih polja i cesta – poput onih oko Velike Gorice i zračne luke, gdje se u magli ili mraku znaju miješati reflektori s događanja, rasvjeta udaljenih staklenika ili snopovi meteoroloških uređaja – u umornom promatraču na trenutak može prizvati najrazličitije slike, od šarenog cirkusa koji je upravo stigao u grad do dramatičnih misli o kakvoj katastrofi.


Murakami upravo takve trenutke koristi kako bi opisao kako funkcionira ljudska percepcija pod pritiskom. Svijet modernog društva ponekad doista djeluje kao golemi, bučni cirkus pun neonskih podražaja i nemira. No, kod Murakamija odgovor na tu vanjsku buku nikada nije panika. Za Aomame, pogled u noćno nebo i prepoznavanje zelene boje zapravo je podsjetnik na ono jedino što je uistinu stvarno i nepobjedivo: njezinu neraskidivu povezanost s Tengom. Bez obzira na to koliko su dugo fizički razdvojeni i u kakvim se okolnostima nalaze, njihova privrženost ostaje mirna točka prema kojoj se oboje kreću dok se ponovno ne sretnu.

Bezbojni Tsukuru Tazaki i prepoznavanje emocionalnog tupila

Dok 1Q84 govori o razdvojenosti i snazi povezanosti, roman Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća izravno ulazi u anatomiju osjećaja koji mnogi ljudi iskuse u teškim razdobljima – osjećaja unutarnje praznine ili svojevrsnog emocionalnog tupila.


Glavni junak, Tsukuru Tazaki, odrasta u društvu četvero prijatelja čija prezimena u sebi sadrže boje: Crveni (Akamatsu), Plavi (Oumi), Bijela (Shirane) i Crna (Kurono). Jedino njegovo ime ne sadrži nikakvu boju, zbog čega se od mladosti osjeća „bezbojnim”, kao da mu nedostaje intenzitet koji drugi posjeduju. Kada se suoči s iznenadnim gubitkom i izolacijom, Tsukuru ulazi u fazu emocionalne obamrlosti. Godinama živi povučeno, uvjeren da je iznutra prazan posudak kroz koji dani samo prolaze bez prave topline.


Međutim, ključni filozofski obrat romana leži u samom značenju njegovog imena. Glagol tsukuru na japanskom jeziku znači graditi, stvarati, izrađivati rukama. Tsukuru nije čovjek koji nosi pasivnu oznaku boje; on je inženjer koji gradi željezničke postaje – mjesta susreta, polazaka i sigurnih povrataka kući. Murakami kroz njegov lik poručuje nešto iznimno važno za svakoga tko se privremeno osjeća tupo i iscrpljeno:

  • Tupilo nije trajni gubitak osjećaja, već privremeni štit. Tsukuruova „bezbojnost” i obamrlost bili su način na koji je njegov um preživio preveliki pritisak dok nije bio spreman suočiti se s prošlošću.
  • Vrijednost čovjeka vidi se u onome što gradi za druge. Kroz hodočašće na koje odlazi kao zreo muškarac, Tsukuru doznaje da ga prijatelji nikada nisu doživljavali kao praznog. Naprotiv, on je bio tiho središte i najčvršći oslonac cijele skupine – onaj zbog kojeg su se svi ostali osjećali sigurno.

Hodočašće koje uvijek vodi kući

Kada se spoje motivi Aomame i Tsukurua Tazakija, dobiva se cjelovita slika Murakamijeve životne filozofije. Razdoblja u kojima je čovjek fizički odvojen od svoje svakodnevice – bilo u metaforičkoj izolaciji ili u stvarnom čekanju da prođu dani oporavka – nisu izgubljeno vrijeme. To su „godine hodočašća” ili trenuci zatišja u kojima se obnavlja snaga.


Kod Murakamija, izlaz iz usamljenosti i nesanice ne pronalazi se u velikim teorijama, nego u strpljivom brojanju dana do povratka na svoju „postaju”. Baš kao što Tsukuru na kraju romana shvaća da unatoč svom strahu i tupilu itekako ima sposobnost voljeti i biti voljen, a Aomame pronalazi put natrag u stvarni svijet, tako i svaka privremena odvojenost završava u trenutku ponovnog susreta s bližnjima, u miru vlastitog doma.