Politička znanost nije svakodnevna politika ludâ

Uporno mi se nude razni AI alati za pisanje. Ponekad su korisni za napraviti skicu nekog bloga, knjige ili brzog pretraživanja u sažetku, ali umjetna inteligencija je samo agregat digitalnih informacija javno dostupnih, te se AI pravi pametnim jer to može sažeti u neki smisleni odgovor. AI ne može znati sve – što je iza paywalla, na papiru, sve što nije digitalno. Stoga ovaj članak pišem bez AI asistenta.

Kao politički znanstvenik, štoviše, novinar, u svojoj struci zaradio sam 20 kuna od novinarstva. Nije to zbog toga što novinarstvno nije unosni posao za medijske kuće koje zarađuju basnoslovne marketinške dilove, već zato što sam od početka, kad sam u Glasniku Turopolja napisao dvije kartice teksta za 20kn i to je bilo to. Kartica teksta je bila 18kn, a ja sam objavio dvije kartice. Tako da sam zaradio čak 36 kuna. Novinarstvo koje sam ja stručno diplomirao je bilo ono što se tiče TV-a i radija. Tu su bili i novi mediji i pismeno novinarstvo. Novi mediji taman kad je nastao Facefook, a svi su počeli pisati knjige pa je nastao kraj svijeta, jer svatko može napisati knjigu.

To mi je je zanimljivo iznio moj doktor psihić, kad je u nekoj od naših sesija izjavio “svijet je gotov kad svatko može biti pisac i napisati knjigu.” Zaista, kad posjetim knjižnicu imam nekoliko opcija – posuditi lektiru koja je zabranjena jer klinci moraju čitati lektiru. Ostalo su neke mainstream pop naslovi koji su kao “nefikcija” i “fikcija” koja je isti kalup gdje nastaje problem, dolazi nešto izmišljeno, zatim nastaje rat i dobro pobjeđuje i uspostavlja ravnotežu. Također, “nefikcija” koja daje vrhunski razrađen sadržaj o nekoj gorućoj temi, ali ta tema je usmjerena na profit pisca, a ta goruća tema ostane neriješena. Sve napisano je u kalupu iste redakture i izdavačke politike. Nije svatko Haruki Murakami. Koji je jazz restoran zamijenio pisanjem pa se svi oduševe kako on isprepliće san i javu, mačke, fantaziju i krutu realnost, bez fatalizma, već sve kroz neki njegov nadrealni filter oka i prsta.

Kao novinar koji nikad to nije bio, već sam se samo čudio kako je novinarstvo “objektivno izvještavanje o laži” umjesto premise koju sam prvo naučio na faksu da je “novinarstvo objektivno izvještavanje o istini” moj koncept novinarstva se rasplinuo u “kaj je ovo?”. S vremenom mi je postalo jasno. Objektivno izvještavati o istini je u samoj premisi “istini svijeta” djelomično točno. Ponajviše o “politika je kurva” selekciji raznih sočnih ratnožednih članaka. Za razliku od prijašnjih članaka u ovom ne koristim AI, već pišem što mi je na pameti. A pamet mi jednostavno sugerira da novinarstvo ima par rubrika – žutu, zelenu i crnu. Objektivna istina nije u ideologiji, u podjeljenosti, u običnom svijetu. Istina ne pripada “svijetu”. Taj drugi svijet se može dočarati u knjigama, ili ako ima netko samostalnu platformu za pisanje kao npr. ja Tomislav, ovu haskap.club domenu.

Novinarstvo kao “objektivno izvještavanje o istini” treba rasčlanbu. Pa hajdemo to rasčlaniti. “Objektivno” znači da neki objekt, automaton, robot, netko bez “duše”, makar ne mogu niti želim demonizirati ikoga tko radi ili izvještava o istini, a u svojoj biti niti ne zna što je istina. “Izvještavanje” pak podrazumijeva da nešto piše radi pisanja ili čita radi čitanja kao TV voditelji. To im je posao i zbog tog posla dobivaju nekakvu naknadu, plaću, što god da bude “kruva i cirkusa”. Taj “objekt izvještavanja” u svojoj srži nema spoznaju istine, te u tome nemoguće je stvoriti izvještaj vjeran istini osim možda u crnoj kronici. “Taj auto zabio se u stup i osoba je poginula”. To je možda najbliže “objektivnom izvještavanju o istini”.

Istina je također najbliža o sportskim zbivanjima. No ne uzimajući u obzir glumu i “eventualnu korupciju” o sportskim događajima. No nema veze što je nogomet najbolja pozornica svijeta glume i spletki u nezamislivo kompetititivnom sportu. Nema veze što se događa, ali zabavno je i gubimo živce i razni klubovi svijeta žive za taj trenutak oslobađanja emocija za ljubav. Kako god da je u nogometu ili bilo kojem drugom sportu, imamo asumpciju da je ipak fair play to kaj sport drži različitim od politike.

Izvještavanje o istini u novinarstvu tako se čini izvan dosega običnog novinara. Novinar izvještava ono što vidi u “svijetu”. No što je taj “svijet” o kojem novinar izvještava? To nije svijet u cjelini, već neka aktivnost, događaj. To je običan svijet “kruha i igara” ili “master of puppets” svijet riječima Metallice. To nije istinski svijet i ono što se dogovara iza svih tih događaja koji se lansiraju u javnost. Novinar tako ostaje na suhom. On jadan piše o glupostima i dobiva kikiriki, koštice… Dok oni koji igraju zgrću materijalna bogatstva i benefite slave.

No hajdemo čitav ovaj članak zapapriti. Ideja “poruka je medij” je najbliža istini. Ukoliko medij kroz koju se poruka prenosi ne dozvoljava da određene informacije ili članak bude objavljen nije a priori medij koji je istinski nazidan na temelj istine. On je jedino nazidan na temelj kapitalizma informacija, ne može biti novinarski već onaj koji se tiče jednog jednostavnog pojma – propagande.

Stoga novinari su su samo “propaganda”, dok je istina sakrivena. No što je istina? Istina je ova slika istine koja izlazi iz bunara s bičem da svakoga opali s istim bičem jer mnogi smo mi “fejk” bagra.

Zanimljivo je što sam zamišljao da je povijest nekako linearan i točan narativ. Neke bitke i porazi. Kraljevi i kraljice. Kmetovi i poljoprivrednici. U današnje vrijeme poduzetnici i luzeri. Bogati i siromašni. Muško i žensko gdje se linija toliko zakomplicirala da više nikome ništa nije jasno. Ni meni, jer ne razumijem mnogo toga što se odvija trenutno tamo negdje gdje nisam trenutno. Mogu pročitati na vijestima što je krivo negdje na drugom kraju svijeta koji vjerojatno nikad neću vidjeti, ali opet u meni stvara tenziju. Pa zašto ovo, pa zašto ono. Eto, tak. Zato.

U svom neznanju saznao sam da je cijenjeni Yang Chen-Ning, kineski teoretičar fizike shvatio kvantnu fiziku prije one knjige o kvantnoj fizici “Koji K uopće znamo?”. On je tvrdio da nije potrebno raditi akceleratore čestica niti su potrebni. U samoj teoriji, obradio je subatomske čestice tako da je dobio neviđeno mnogo priznanja od svih mogućih institucija i ljudi u svijetu znanosti. Doživio je 103 godine i neki dan je umro. Počivao u vječnom miru. Zanimljivost koju sam pročitao dogodila se na njegov 90. rođendan.

“Godine 2012. održane su proslave 90. rođendana Yang-a. Kinesko sveučilište u Hong Kongu (The Chinese University of Hong Kong) bilo je domaćin znanstvene konferencije i svečane večere na kojoj je najavljeno osnivanje Arhiva C. N. Yang-a (CN Yang archive). Fizičar Kenneth Young otvorio je svečanost. Yang je također dobio crnu kocku od Sveučilišta Tsinghua na čijim je stranama ugravirano 13 njegovih ključnih doprinosa. Na kocki je na kineskom jeziku također napisano “Čestitke profesoru Chen Ningu Yangu za 90. rođendan”. Kocka sadrži i staru kinesku pjesmu koju je Yang upotrijebio u svojoj knjizi Selected Papers and Commentaries (Odabrani radovi i komentari) iz 2013. godine, a koja glasi:

Komad literature
Namijenjen je mileniju
Ali njegove uspone i padove znaju
Već u srcu autora

— Du Fu”