Ova igra je samo za budale

Ploča je ispred nas kao neka jeftina verzija univerzuma. Šarena. Kartonska. Smrdi na tiskaru iz Kine i broken dreams. Ali igramo je. I tu smo. Mi smo tu. Četvero nas. Plastični. Šuplji. Spremni da se kolektivo razočaramo u sljedećih sat vremena.

Zeleni već ima napadaj.

“MORA se početi!” viče on, tresući se od nervoze. “MORA! Planeta umire!”

“Ovo je jebena ploča za igru,” kaže žuti – pokušavajući zvučati smireno, ali srce mu lupa ko da je popio šest espresa i zaboravio da ima anksioznost i vjerojatno bi trebao plaćati 100€ za sat vremena privatne psihoterapije gdje netko kima glavom i strpa zelembaća u džep. Kad je sesija gotova, uzdahne i podigne zelembaća u zrak i divi se svojoj vještini slušanja i kimanja glavom.

Njegova psihoterapija je u tome što kad mu žuti dođe da također postavi sugestivna pitanja poput “jeste li probali theta valove slušati, imam CD. Skladbe su fenomenalne.” Ili nešto tipa “Jeste li pokušali disati?” Žuti pokušava ne-disati, ali kad zadrži dah, odjednom mu treba zraka pa prodiše i ne razumije tu psihoterapiju.

“Sve je planeta!” urla zeleni. Naravno vegan, wink, wink. Onaj militaristički vegan koji se zgraža. “Netko od vas jede ribeye well done? S mojim krumpirićima? Ja svaki dan pojedem kilu barem i petek na Gorice ima plac tam skroz na drugom kraju grada, ali hoću samo eko krumpir jer pesticidi i VI STE UBOJICE BUBICA! Sve je interconnected! Mi smo ekosistem! Ovaj karton je metafora! Jebeni licemjeri, kako se usudite ŠPRICATI KRUMPIR I UBIJATI BUBE ZLATICE?!”

Plavi se smije. Onaj gadan, bahat smijeh tipa koji ide na ted talk o stoicizmu i posli prodaje kripto scam.

“Smrt zelenima,” kaže plavi hladno.

“ŠTA?” zeleni se digne kao da ga je neko ubo iglom. Moooolim?!

“Čuo si,” kaže plavi i nakašlje se kao da upravo nije rekao nešto totalno poremećeno. “Vi jedete biljke. Mrkve, brokula, kupus – ŽIVA BIĆA. Čak i čaj koji kuhate ima receptore za bol. Kaj me ti u glavu s tim svojim sranjima. Vi vršite totalni genocid nad mrkvama, brokulama, zelju. Znaš da su u biti gljive pimpeki koji rastu iz zemlje. Vi ste gej. A za to isto mi se fućka. I plavi pućka svoj vejp s okusom mango-kanabis, ali samo koristi terpene bez kanabinoida jer ne smije prčkat po svom kanabinoidnom sustavu.

“TO NIJE ISTINA!” zeleni je crveni u licu sad. Ili je to samo refleksija od crvenog koji sjedi pored njega i kljuca od bijesa već deset minuta. Crveni bijesni k’o kipuća peć kad su vlakovi još išli na ćuu ćuu, ugljen i to.

Crveni ne govori već se napuhuje i busa. Crveni diše glasno i iritira sve ostale. Crveni gleda ploču ko da joj duguje novac. Svi sve spremaju nabrijani.

“Počnimo više tu jebenu igru,” reže crveni kroz zube. “I ako ne pobijedim, palim ploču. I vas. I plastiku. Sve u kurac.”

“Ne možeš se ljutiti,” veli žuti. “To su pravila.”

“JEBEŠ PRAVILA!” urla crveni.

“Ali… igra se zove čovječe ne ljuti se,” pokušava žuti opet.

“Ma jebe mi se kak’ se zove,” crveni udara šakom o stol. “Ja se ljutim. To je moj identity. To je ko sam ja. Pojeo sam pet Carolina Reapers za ovo.”

Zeleni se okreće i izbulji oči od ljubomore kaj jede jebeno bilje. Zatim kimće. “Razumijem. I ja imam identity. Ja sam vegan. Ja sam spasitelj”

“SMRT ZELENIMA!” viče plavi opet, totalno opušteno, ko da je to njegova mantrа.

“ZAŠTO TO GOVORIŠ?!” zeleni je na rubu suza.

“Jer je istina,” kaže plavi, oslanjajući se nazad ko da leži na plaži. “Vi ste licemjeri. Koljete živu materiju i pričate o spasilačkim misijama.”

Zeleni plače sad. Ili viče. Ili oboje. Teško je reći.

Žuti gleda i ne zna šta da radi. Želi se uklopiti. Želi da ga vole, ali to trenutno nije prioritet ali svatko je u teškoj briji i gleda ih, anksiozan, izbezumljen.

“Želim da igra počne i završi bez tragedije ak’ bi bilo ikak’ moguće plastična gospodo, ne ljuti se, naljuti se ili fakat ne znam, jebeno sam nervozan. Žuti se već raspada iznutra.
On već zna da je tragedija tu. Osječa je u vazduhu. Ko vonj prije kiše. Ili požara.

---

Kocka pada s neba odnekud (i sve počinje, ili se nastavlja, ili nikad ne prestaje)

I onda.

Crno-bijela kocka.

Pada.

Odnekud. Odozgo na ploču. Svi gledaju svoju stranu.

TUTANJ.

Ploča se trese.

“ŠESTICA!” viče zeleni i skače kao nenormalan spreman da se makne iz svojeg zatvora. Muca i kreće “J J JA JA KREĆEM PRVI! SPAŠAVAM PLANET!”

“Ti ne spašavaš ništa,” mrmlja plavi. “Ti si samo plastična figurica.”

“PLASTIKA JE PROBLEM!” urla zeleni već trčeći. “JA SAM PROTIV PLASTIKE!” Kad je izašao iz kućice ponosno vodi. Otvore mu se oči i skuži da je plastičan.

“Ti si plastika,” kaže žuti tiho.

Zeleni zastaje. Gleda svoje ruke. Plastične. Šuplje.

“Ne,” šapće. “Ne ne ne. Ja sam bio plastika. Mene je moguće razgraditi sve do stupnja atoma. Jebite se.”

“Zaboravi,” kaže plavi. “Baci kocku dalje.”

Kocka opet bubne na ploču. Trojka.

Zeleni ide tri polja naprijed. Ili četiri. Zaboravio je brojati od uzbuđenja.

“Jesi li se naljutio?” pita me crveni.

“Ne znam,” kažem iskreno. “Trebam li?”

“NE ZNAŠ?!” crveni je na nogama sad. “PA TO TI JE CIJELA POENTA! Ili se ljutiš ili se ne ljutiš! Nemaš sredine!”

“Ali… možda ima sredine,” kaže žuti. “Možda je to cijela stvar. Možda se treban ljutiti da se ne ljutiš ali ipak se ljutiš jer se trebaš ljutiti zbog ljutnje same po sebi, ali da je ljutnja koja nije ljutnja. Recimo rafinirana ljutnja?

“SMRT ZELENIMA!” viče plavi opet.

“PRESTANI TO GOVORITI!” zeleni je izbezumljen. “Ja nosim kilograme kelja svaki dan i ribam puno zelja i mrkve! Pješice! PJEŠICE! Znaš li ti koliko kalorija to košta?! Znaš li ti kako je moj život mukotrpan!?

“Koga boli kurac za tvoj kelj,” reže crveni. “Ja jedem meso. Žderem sve. I ljut sam. Stalno. Ali svoju ljutnju internaliziram u to da ajde ne seri i igraj dalje.”

“Nije okej,” kaže žuti. “Igra kaže da se ne ljutiš.”

“JEBE MI SE ZA IGRU!” crveni zgrabi kocku i baci je tako jako da ona odleti s ploče i padne negdje iza fotelje.

Svi šute.

Kocka je nestala.

“Super,” kaže plavi. “Sad ne možemo igrati.”

“DOBRO!” viče crveni. “NEKA! Ionako je sve namješteno! Ionako ja nikad ne pobijedim! Ionako ma boli me kurac.”

I onda plače. Crveni plače. Vatreni, ljuti, iskreni crveni – plače.

Zeleni ga gleda. “I ja plačem,” kaže tiho. “Svaki dan. Kad vidim što radimo planeti.”

“SMRT ZELENIMA!” Opet vikne plavi i zijevće. “Plastični plačipizdeki. Ke?”

“Lažeš,” kažem ja. “I ti plačeš. Samo ne pokažeš.”

Plavi zakotrlja očima.

---

Nastavak (bez kocke, bez pravila, bez smisla)

Nekako se nastavilo igrati. Bez kocke. Izmišljali smo brojeve.

“Šest,” kaže zeleni.

“To nije šest,” kaže crveni. “To je laž.”

“Sve je laž,” kaže plavi. “Ajde duvaj ga. Ali igramo dalje jer šta drugo imamo?”

Pomičem se negdje. Možda naprijed. Možda natrag. Možda nigdje.

“Jesi li se naljutio?” pita me zeleni.

“Jesam,” kažem. “I nisam. Oboje. Istovremeno.”

“To je nemoguće,” kaže plavi.

“Nije,” kažem. “Ja sam žuti. Ja sam u sredini. Ja sam anksiozni most između vas.”

“Most? Šta?” crveni me gleda čudno kao Japanac.

“Da. Most. Ili zid. Ili ništa. Ne znam više. Ovo je sjebana igra.”

Zeleni počinje plakati opet. “Ja samo želim da planet preživi. Zašto je to toliko teško?”

“Jer ti jedeš kupus,” kaže plavi. “A kupus osjeća bol. Intenzivna poljoprivreda sjebala je zbog tvog guacamolea zalihe vode i orangutane.”

“KELJ NE OSJEĆA!” viče zeleni.

“Duvaj ga. Osjeća,” kaže plavi. “Pročitao sam studiju.”

“Koja studija?!”

“Ne sjećam se. Ali sam siguran da postoji. Negdje na internetu sigurno je istina.”

Crveni se smije ali čak i njemu je nekak čudno. “Svi smo mi luzeri. Svi mi igramo igru u kojoj su pravila kontradiktorna. Ne smiješ se ljutiti, ali ako se ne ljutiš – nisi autentičan. Ako se ljutiš – prekršio si pravila. Ako ne igraš – kukavica si. Ako igraš – budala si.”

“Dupli zajeb.” kažem ja.

“Šta?” crveni me gleda.

“Ništa. Samo… zaboravi.”

---

Ko pobjeđuje (ili gubi, ili ni jedno ni drugo)

Ne sjećam se ko je stigao prvi do cilja. Možda zeleni. Možda plavi. Možda nitko.

Ali zeleni je i dalje viče o planeti. Crveni je i dalje ljut. Plavi je i dalje bahat. A žuti i dalje anksiozan jer ima intruzivne misli o ugroženosti pandi koje je vidio samo na telki i kao igračke.

“Jesmo li završili?” pita plavi.

“Ne,” kaže crveni. “Nikad ne završavamo.”

“Onda šta radimo?”

“Nastavljamo,” kaže plavi. “Jer šta drugo imamo?”

Zeleni diže ruku. “Možemo spasiti planet?”

“Ne,” veli žuti. “Ali možemo se praviti da ga spašavamo dok igramo igru koja nema smisla. Ili toliko je sjebana da mi se više ne da igrati i boli me kurac za tebe bahati plavi umišljenko, ti crveni smanji koliko jedeš ajvara i ti zeleni FUCK YOUR KALE!”

Zeleni razmišlja. “To mi zvuči kao dobar plan. Možda posstanem vegeterijanac.” Počinje maštati kakav sir ima okus. Jednom dok je bio u srednjoj pojeo je roštilj. Razmišlja da bi mogao imati recidiv te epizode. Postaje alarmantno za njegov identitet.

Crveni kimnee. “I ja se slažem. Ali ću se i dalje ljutiti.”

“Naravno,” kaže žuti. “Ne bi bio ti da se ne ljutiš.”

Plavi zijevće. “Smrt zelenima.”

“Zašto?” pita zeleni umorno.

“Ne znam,” kaže plavi. “Navika.”

---

Epilog (koji nije epilog jer ništa ne završava)

Sjedimo oko ploče. Šarene. Kartonske. Besmislene.

Kocka je negdje iza fotelje. Niko je ne traži.

Figurice stoje na poljima. Ili ne stoje. Ne sjećamo se više.

“Čovječe, naljuti se,” kaže crveni.

“Čovječe, ne ljuti se,” kaže zeleni.

“Čovječe, fućkaj se,” kaže plavi.

Ja – žuti – šutim. I postaje ona “awkward” šutnja.

Anksioznost raste.

“Kaj?” Pitam ih.

“Ti si kajkavac! Ha Ha HA!” kaže plavi.

“Ti si kajsija! Ha Ha Ha!” kaže zeleni.

“Ti si kajmak!” Kaže crveni i zapali ploču i plastiku i ode sve u kurac.

THE END

Jer šta drugo imamo?

Ionako su figure plastične i priča je stvarna.

Sva sreća, ova igra odigrala se u “sandboxu” što znači da je virtualno stvarna.

U biti sad je ono čiča miča gotova je priča.