🏡 Vrhovlje, ose, vukovi, jacuzzi i kruna koju su Mađari s Austrijancima ukrali
Kronika jednog domaćina koji je znao prije svih
Prije oko deset godina, dok su drugi još razmišljali hoće li staviti plastificirani stol u dvorište, ja sam već imao viziju. Ne Airbnb. Ne Booking. Viziju. Kućicu, vrt, mjesto za nestati. Njemački stil kolibe iz 19. stoljeća na rubu kolabirajućeg Svetog Rimskog Carstva, dobro, malo nakon toga. Godina izgradnje: 1885. Kad su Nijemci poslali Bolle-a da izgradi Zagreb i 55 kapela u Turopolju od kojih je 10ak preživjelo, ja sam znao da će se val modernizma jednom preliti i na Turopolje, jednu od najstarijih kvazi država na svijetu bla bla. I tako je nastalo Vrhovlje — ne kao selo, nego kao ideja. Vrhovlje nastalo je od Ivanovaca, takozvanih “Vitezova Hospitalera” kroz Plemenitu Opčinu Turopoljsku tamo u 14. stoljeću. No Vukomerić dobio je ime po “Jakobu, sinu Vukote” još u 7. stoljeću kao iz pjesme Zabranjenog Pušenja “Ženi nam se Vukota”. Neki (ne)kršteni Slaven od “Plemena Vuka” došao je na ovo područje i nije otišao do danas.
Srdačan pozdrav poštovanom Jašaru
Kao koncept, kao neko mjesto koje bi htjelo biti otkriveno, ali u isto vrijeme sakriveno. Kao mjesto koje gleda direktno na Petrovu goru, i to s takvom preciznošću da se možeš zakleti da vidiš kako Petar Snačić još uvijek trči kroz šumu.
Jer Petrova gora nije samo brdo. To je povijest. To je rana. To je mjesto gdje je zadnji hrvatski kralj narodne krvi — Petar Snačić — izgubio krunu, život i, po nekima, razum.
👑 Četiri verzije smrti Petra Snačića
Prva verzija je klasična: Petar je uveden u zamku, izdan od svojih, ubijen na Gvozdu, a kruna mu je oduzeta kao da je riječ o poklon bonu. Koloman je došao, rekao “moje” i otišao s krunom. Hrvatska je plakala, ali tiho, jer nije bilo društvenih mreža. Pojavljuje se Bela IV. i daje nam nekakva prava, makar smo mi imali prava prije nego što je on izmislio nekakva prava.
Druga verzija je mirotvorna. Petar je rekao: “Ma evo vam kruna, samo da ne bude krvi.” Mađari su rekli “hvala” i odmah podigli poreze i sakrili Snačića. Jer Mađari su, kako da to kažem diplomatski… šupci. Uvijek su bili jer tako zvuče. Bankomat je serekeš. Pčela je beremed. Trut je jebeberemed. I to nije uvreda, to je povijesna činjenica. Ipak, Mađari vjerojatno nisu papci već Habsburgovci koji su gnjavili Gričku vješticu.
Treća verzija je mistična. Petar nije poginuo. Petar je pobjegao. U šumu. I još uvijek trči. Svake noći, kad vjetar zapuše iz pravca Petrove gore, čuješ šuštanje. To nije lišće. To je Petar. Bježi. Jer zna da ga algoritam Booking.com-a još uvijek traži. Petar je živ i nikad neće biti nađen.
Četvrta verzija je teorija urote. Petar nikad nije postojao, sve je završilo sa Zvonimirom. Bio je izmišljotina plemstva da se opravda predaja krune jer je netko zajebao Zvonimira jer trebalo je ići u nekakve “križarske ratove”, a on je “samo htio braniti Hrvatsku”. U stvarnosti, kralj je bio lokalni kovač iz Vrhovlja koji je imao najjaču rakiju i najčistiji bunar i zanimala ga je samo Hrvatska. Ali povijest pišu pobjednici. I Mađari. I Austrijaci odnosno južni Nijemci. I postoji rupa u povijesti u kojem se ne ne zna gdje je zapravo nestala hrvatska kruna. No nema veze, kraljevi više nisu u modi, prijevoz im je s biciklom i sad je fora demokracija, parlament razni ustavi (samo da nisu apsolutistički).
🐝 Stereotip #1 – Ekološki ratnici protiv osa
Dođu puni entuzijazma usred ljeta na 39C. “Ovo je raj! Priroda! Mir! Prekrasni krovovi!” I onda vide osu. Jednu. Koja leti. Ne napada. Samo patrolira. Ja nudim kemijski sprej. Oni kažu: “Ne, ne, mi bismo prirodno rješenje.” Dobro. Stavim limun, klinčiće, lavandu, pjevam šamanske pjesme, zamke od boca od Coca Cole s radlerom unutra. Ose se smiju i njuše radler od limuna. Drugi dan ih je pet. Treći dan ih je dvadeset i jedna nosi sunčane naočale. Gost trči po dvorištu, maše ručnikom, viče: “Zašto ste mi to dopustili?” Ja kažem: “Vi ste to tražili.” Ostavlja 6 jer “nije bilo dovoljno prirodno, ali previše prirodno”.
⚡ Stereotip #2 – Sve je super dok ne nestane struje ili se sjebe jacuzzi
Gost dolazi, sve mu je savršeno. Pogled, mir, domaći sok od haskapa i aronije, ptičicice ujutro, divota i duboki uzdah. I onda nestane struje. Na pet minuta. U selu. U cijeloj općini. Gost izlazi van kao da je u apokalipsi. “Što se događa?!” Ja kažem: “Nestalo je struje.” On kaže: “Ali ja sam na odmoru!” Kao da struja zna da je on na odmoru. Drugi gost izbuši jacuzzi ispod vode, ali specifično cijev koja dovodi zrak tako da bude mjehurića. Doslovno izbuši, ne znam tko ulazi s nožem u jacuzzi. Pokušavao ga sam “malo popraviti” jer mi je šumilo i voda je curila posvuda. Sad šumi još više i štrca metar i pol u vis. Ostavlja 7 jer “jacuzzi nije bio dovoljno robustan nego plastično sranje”. Brate, to je jacuzzi iz Bauhausa, ne tenk i sjebao si ga i “Host Cover” ne funkcionira.
🔥 Stereotip #3 – Balkanci i roštilj pod zabranom
Zabrana roštilja zbog požara? Nema veze. Balkanci roštiljaju. U šumi, na balkonu, na krovu, nema veze. Nabavili smo lojtre, ne znam ni od koga ni kako, ali roštiljali smo na krovu. Jedan mi je gost roštiljao na poklopcu od bojlera. Rekao je: “Ma to je inox, ne brini.” Nije inox, već plastika, ali gost je uvjeren da je bilo tako. Drugi je donio vlastiti roštilj, naravno, Balkanac, Slovenac, ali diskutabilno je o tome da je Slovenija – Balkan. Treći je pitao mogu li mu posuditi cigle da napravi “privremeni roštilj”. Ja kažem: “Zabranjeno je.” On kaže: “Pa nećemo zapalit ništa, samo ćemo malo kurit’.” Malo. Malo dima, malo mesa, malo panike, kupili smo ćevapa ne mogu predugo stajat. Ostavlja 10 jer “domaćin je fleksibilan”. Ja nisam fleksibilan. Ja sam riskirao soma eura kaznu od države i ugrozu borovice, specijalne endemske vrste zimzelenog drveća od koje se radi gin ako previše “zakurite”.
🛁 Stereotip #4 – Jacuzzi je čist? Ne kupamo se.
Jacuzzi je friško opran, svježa voda od VG Vodoopskrbe (jer nemamo vodovod) dezinficiran, miriši na mentu, matičnjak i snove. Gost dolazi, pogleda ga i kaže: “Ne, ne, previše je čist. Ne izgleda prirodno.” Ja kažem: “To je svježa čista voda, ne šumski potok.” On kaže: “Ne osjećam se opušteno jer krajolik je vrlo otvoren, snimaju me sa satelitom i ima aluminijsku foliju kao kapu.” Drugi gost kaže: “Možda je previše klora. Odgodit ću ovu priliku za uživanje u hidromasaži” Ocjena 8.5 jer previše je ekspozicije. Treći kaže: “Možda je premalo klora.” Nitko se ne kupa. Jacuzzi stoji. Ja ga gledam. On mene gleda. Ostavlja 8 jer “jacuzzi nije bio korišten, ali je bio prisutan”. Prisutan. Kao duh. Kao bivša ljubav. Nitko ne zna kaj se događa i kaj tko hoće niti gdje smo.
🌱 Stereotip #5 – Razmišljamo zeleno, ali trošimo kao hidroelektrana
Gost dolazi s pričom o održivosti. “Mi razmišljamo zeleno.” Dolazi s Teslom, ali traži produžni kabel od 20 metara i 50 kW snage. Ipak kaže: “Mi ne koristimo plastiku.” Ali traži dodatno 17 flaširanih boca vode jer “zicer je zicer”. “Mi štedimo struju.” Ali klima radi 24/7, dok su prozori otvoreni i zaboravio je stisnut onaj STOP na WC vodokotliću i voda lagano i sigurno curi dok ne krepa pumpa u bunaru. Poziv u ponoć, pijani gosi bune se da se ne mogu oprati. “Mi volimo prirodu.” Ali ostavljaju smeće ispred kuće jer ne vide kante za odvajanje otpada par metara dalje iza čoška kuće. Ostavlja 9 jer “nije bilo dovoljno solarno i manjak sadržaja”. Pa ako ti nedostaje sadržaja, idi prošetaj mini kanjonima s istočne i zapadne strane. Ako se vratiš, pobijedio si (bez mobitela pliz)!
🚽 BONUS Stereotip – Kuća bez vode i bez kakanja
Dođe gost, pogleda kuću iz 1885., njemački stil gradnje s planjkama od hrastovine, sve originalno hrvatsko makar je njemačko. Kaže: “A gdje je tuš?” Ja kažem: “Nema. U ovoj kući. To je vanjska soba samo za spavanje” Kaže nadanje: “A gdje je voda?” Ja kažem: “Nema. To je vanjska soba samo za spavanje.” Kaže: “A gdje se… znate…” Ja kažem: “Nema. Ovdje se samo spava. U njoj se nikad nije kakalo.” Pogleda me kao da sam mu rekao da je Zemlja ravna ili kao da je Zemlja kocka. Ostavlja 5 jer “nije bilo dovoljno civilizirano” i “neispunjena očekivanja”. Brate, ti živiš bolje nego kralj prije 300 godina samo trebaš se prošetat 10 metara dalje da obaviš to kaj trebaš. Imaš Wi-Fi, klimu, bubble bath, hammock, ležaljke, milinu, imaš madrace, imaš rakiju, trebaš samo napravit par koraka. Što još hoćeš? Nirvanu? Ali Nirvana nije duhovno stanje koje se kupuje.
📈 Eksponencijalni porast standarda života
Danas se ljudi žale ako nema USB punjača u sobi, mislimo na USB-C. Prije 200 godina, kralj je imao drveni zahod i slugu koji mu je grijao čarape ili umakao je noge u lavoru u kompostnom WC-u. Danas gost ima deluxe lokaciju, udobnost za spavanje, nula buke, savršeno čist zrak, čisto nebo bez svjetlosnog zagađenja, u krugu od 20 km sve moguće vrste jela, ali se žali jer mu je jastuk “previše mekan”. Ako je previše tvrd onda je “previše tvrd”. Živimo u uvjetima boljima nego što su carevi sanjali, ali svejedno — 7/10 jer “nije bilo dovoljno inspirativno”.
🏆 Zaključak – Vukomerić, Vrhovlje, frustracija i oduševljenje
Ja sam prvi. Prvi koji je pokrenuo ovaj Airbnb trend. Prvi koji je dobio “Local Host” nagradu. Prvi koji je znao da će Vrhovlje biti top lokacija. I što sam dobio? Gost koji pita gdje je jacuzzi u kući iz 1885. Nije u kući, već evo tu – vani u paviljonu odnosno sjenici koja je majstorski napravljena i izdržala tri faking potresa bez da je crijep ispao jer su je radili turopoljski majstori. Tu si i ovi gumbići. Gost koji misli da se voda stvara sama i cijevi ne postoje, vodovod je apstrakcija. Gost koji ne zna da je Vukomerić mjesto “gdje vukovi kolo vode, a lisica raznosi poštu”.
Ali meni je svejedno. Viktorijanske stepenice postoje jer kad su konji bili dominantan oblik prijevoza, napravljene su tako je je na Newyorškim ili Londonskim ulicama jednostavno bilo previše konjskih sranja, pa bi na takvim stepenicama valjalo promijeniti obuću. Frustracija koju imam je da prije sto i kusur godina gradovi su bili puni balege i nitko to ne shvaća. Sela na rubnim područjima nekakvih kraljevskih ili carskih ili kakvih god političkih tvorevina nisu znale što se događa 20 km dalje. Nitko nije imao pojma koju cipele nosi x celeb na y kanalu na LED ekranu.
Vrhovlje je nedostižno. To nije samo lokacija. To je vibracija, frekvencija i energija koja nosi ideje vjetrom i resetira osobnost još od pamtivijeka. Nemoguće je doći kod nas, a da nemaš onaj “wow” ili uzdah efekt. Tek kad ostaneš nekoliko dana, lupi te onaj “slow” osjećaj kad te priroda, šuma, skriveni vukovi, srne, ježevi koji smucaju okolo osjete ili crvenrepke pozdrave. Ono kad te priroda ošamuti, lagano, kad osjetiš moć tišine. Simfoniju napuštene sirove, pitomo-divlje prirode. Kad čitav dan visiš u hammocku, duva vjetar, a ti se vraćaš u grad umoran k’o pas jer te ošamutio ovaj brdoviti kraj.
Mnogi ulaze u posao kontinetalnog rentanja u zagrebačkom prstenu s nekom računicom. Žele “okrenut pare” u području koje je namjerno puno kisika jer je namjerno nerazvijeno industrijski jer imamo Turopoljski Lug i Zagrebačku županiju, koja je stara milijune godine, te je župan županije još stariji od županije.
Područje poput Vrhovlja mjesto je koje nitko nikad nitko nije osvojo, već je svatko kroz ovo područje “produžio nezainteresirano dalje”, možda u neke veće “centre moći”. A Vrhovlje je ostalo tako slobodno i puno kisika. Nakon dobre doze kisika s Vrhovlja, u gradu sve se čini kao kad hrčak trči na onom beskonačnom kolu u sve bržem krugu potrošnje. Dok Vrhovlje ostaje otvoreno za sve, sa svojim tajnama, jarcima, potočićima, endemima, leptirima, bogomoljkama, pogledima i životinjama koje su se vratile nakon genocida koji je bio izvršen konačne 1953, vraća se vukić na vratanca. Te godine ubijen je posljednji vuk u Vukomeriću. A vuk je neki Vukota. I vukovi ponovo šeću selom – poslano od gosta. Ravnoteža postignuta.
