O zaštiti okoliša [zanovijetanje]

Rant posting

Rant (eng. – zanovijetanje) je postao popularan način online izražavanja u kojem se iznosi negodovanje o specifičnoj temi.

Mnogi korisnici interneta znaju zanovijetati oko mnogočega. Kako se bliži sezona radova u vrtu, a danas je kišni dan savršen za nešto napisati, došao sam na ideju da napravim originalni rant.
Danas želim gunđati o jednoj temi, a to je zaštita okoliša. Ima nešto u meni što ne podnosi smeće. Em što je moj djed Franjo radio u ZG Čistoći čitav život, em što je moj prvi posao bio EU projektWASTE NO WASTE o brizi za zaštitu okoliša. Tako i ja, negdje u svom DNK zapisu imam alergiju na smeće i poriv da uklanjam smeće – sve dok to mogu.

Osobno uvrijeđen

Kad vidim smeće, vidim uvredu i ozljedu. Ta uvreda i ozljeda je prava jer tko god uništava okoliš, uništava, ne moj, nego naš zajednički dom, planet Zemlju koja nas hrani. Uništavanje okoliša nije privatna stvar nego javna i svačija. Kako je ovo jedini dom kojeg imamo, u njemu smeće postaje svakim danom sve nepodnošljivije. Nakon svake veće oluje, odnekud dolaze čestice smeća u moje dvorište. Gotovo svakom šetnjom napunim džepove nekakvim sitnim otpatcima koji dolaze ni sam ne znam od kud. Tu su nekakve špage, vrećice, boce, škarnicli, maramice… Pun mi je kufer više toga da tuđe smeće dolazi na moje dvorište. A ovaj put frustracija se popela na novu razinu.

Odakle smeće?

Ne znam ni sam odakle dolazi, niti znam kako da se borim s time. Možda s tuđih dvorišta, možda s divljih odlagališta, možda s neba! Ovaj put je frustracija prešla svaku mjeru. Smeće se popelo toliko visoko, na granu stare divlje trešnje koja je vrlo visoka. Zvao sam vatrogasce da mi posude ljestve, oni ne žele izlaziti na teren zbog ovoga. Raspitivao sam se postoji li policija za zaštitu okoliša, nisam našao ništa na tu temu. Već sam prošlo ljeto prijavio komunalnim službama o nekim divljim odlagalištima otpada, prošli su mjeseci, odlagališta su i dalje ista, nitko nije mrdnuo prstom. Mogao bih prstom upirati u svakoga – u javne službe, u susjeda, u ovog, u onog, ali na kraju, krivnju snosim ja.

Krivo je more

Upitao sam se – kako sam ja kriv što je ova folija, koja se vijori poput bijele paučine na prekrasnoj divljoj trešnji, odmah preko puta mog dvorišta dospjela BAŠ na TO mjesto. Kriv sam JA. Ponavljat ću to.
Kriv sam JA.
Kriv sam JA.
Kriva sam JA.
To su već tri JA. To smo već MI.
Jesmo li pobjednici ili luzeri? Bez obzira što je smeće u tvom dvorištu, ja imam problem s tim. Stoga, imamo zajednički problem. Kako ćemo ga riješiti? Ono što mogu reći je u ovom videu ispod. Svatko ima izbor. I oči. I pamet. I slobodu izbora. Na nama je odluka.

Nije sve tako bijelo

U nadi da će se ljudi probuditi i osvjestiti da okoliš treba čuvati, haskapi su se već probudili i s njima bumbari koji rade svoj posao po vjetru, po hladnoći i ništa ih ne može zaustaviti od skupljanja slatkoće cvjetova. Oni vole što rade i možda možemo od njih najviše naučiti. I’ll just leave you with that.