Turopolje ima svoje mogute

Legende su žive

Provodeći većinu ove beskrajne 2020te okružen šumama hrasta, bukve i graba, na našem imanju u Vukomeriću, doživjeh čuda. Područje Vukomerićke gorice spada pod Turopolje. Koje je poznato po drvenoj građi kojoj je osnova hrast. Jer je ovo područje bogato hrastom, a ovdje se mogu naći veličanstveni stoljetni hrastovi koji izazivaju osjećaj velikog poštovanja i nadahnuća kao i ostaci baštine drvene gradnje koja je u 18. stoljeću bila izrazita. Osim što na našem imanju imamo neke primjerke takvih hrastova koji oduzimaju dah, znao bih samo gledati u čudu takvo stvorenje koje ni ne znam kako bih opisao, osim da govori ako se dovoljno dobro sluša.

Lockdown

Cijela situacija s virusom nije me toliko ticala osim što sam mogao dobiti više uvida u sile i čuda prirode tijekom najkriznije situacije lockdowna. Tako sam jedno večer čuo neko neobično rikanje. Zvuk nije bio nikakav kakav sam do sad čuo. Možda je slična rika nekog velikog srndaća u noći, ali ova rika je bila slična rici srndaća koji kao da mi i nešto želi reći. Bila je mrkla mrak, toplo ljetno večer. Iznad mene oblak Mliječnog puta, Jupiter i Saturn na jugu, Venera tek na izlazu jer je bilo skoro već jutro. Na stopalima sam osjećao jutarnju rosu i krenuo prema tom zvuku prema svojoj šumi u mrklom mraku. Osjećao sam i uzbuđenje i mrvicu straha u isto vrijeme, jer hodati bos po mraku prema šumi nije za one koji su strašljivi. No morao sam se približiti i otkriti što se to nalazi u šumi. Najednom ponovo sam čuo zvukove, poput nekakvih bića koja imaju šuštava zvonca i kao da se hiholje. Našao sam se u voćnjaku haskapa, gledajući taj višestoljetni hrast i čučao jer nešto je bilo tamo.

Najednom, na najvećem hrastu na našem imanju koji možda ima i 200 godina, možda i više, tko zna, stvorio se šum vjetra i glasno šuštanje. Kao da nešto živi u tim krošnjama i trči kroz krošnju ostavljajući za sobom zvuk neobičnog šuma, sličnog kao tihi zvončići, vjetar i hihot. Čučao sam i slušao tu nekakvu prisutnost, no nisam znao što je to osim što se prisutnost osjetila i čula kao šum zvonkog vjetra, unatoč tome što vjetra uopće nije bilo. Vratio sam se u kuću i otišao spavati pitajući se što bi to moglo biti.

Mitska bića iz Turopolja

Ove godine Muzej Turopolja predstavio je jednu od legendi Turopolja. Onu o Mogutima. Priča se da su Moguti mitska stvorenja iz Turopolja. Oni su prema legendi čuvari pojedinih sela i mjesta. Kad bi došlo do opasnosti i bilo potrebno, pojavljivali bi se kao zaštitnici od opasnosti. Ne tako davno ljudi bi ih dozivali da im pomognu kad bi se pojavila bolest ili glad. No ono što je specifično o njima je da su vezani za hrastove. Govori se da su mogli upravljati munjama, tučom, i vremenom. O njima postoje još mnoge verzije ali o tome se više može saznati iz nove knjige odnosno slikovnice Zdenka Bašića koji je u suradnji s Muzejom Turopolja došla na police knjižara.

Slikovnicu možete nabaviti u Muzeju Turopolja ili kupiti online preko npr. Školske knjige. Ispred Muzeja Turopolja trenutno je maleni postav koji donosi vizualnu priču o Mogutima i legendi ovog kraja. Svatko koga zanima ova priča može posjetiti i muzej. Kako još uvijek vrijeme pandemije nije prošlo, muzej možete i posjetiti virtualno stoga pogledajte dolje i prođite po muzeju.

Iz vlastitog iskustva, sad znam da to nešto šuštavo, što govori čudnim glasom i hoda po krošnjama mojih hrastova koje čuvam, za uzvrat oni čuvaju i Turopolje. Možda je to mogut i možda su u šumi! Kod nas možete prenoćiti, možda vas posjeti mogut! Bez brige, oni su čuvari. Do čitananja ili viđenja!