Tajanstvene legende Vukomerića – Zemlja koja šapće

Dobro došli u Vukomerićke gorice, gdje tišina nije prazna, već puna šapata. Ovdje, gdje je nekoć šumilo Panonsko more, zemlja još uvijek priča. Samo treba stati. I slušati.

Ovaj kraj pamti. Pamti prije nego što su došle ceste, prije nego što su došli satovi, prije nego što je zaborav pokrio sve što je disalo sporo. Legende koje ovdje dijelimo nisu samo priče – one su ključevi. Ključevi za razumijevanje šume, izvora, vjetra i tihe boli koju ponekad osjetimo, a ne znamo odakle dolazi.

Legenda o Brdu koje pamti more

Djevojka Lira i brat Taran žive uz obalu Panonskog mora. Lira skuplja školjke, Taran gađa ribu kamenjem, a djed priča da će more nestati. Jedne noći Lira pali vatru na splavu. More progovara: “Tko mi donosi vatru, neka postane stijena.” Splav postaje brdo. Danas stoji u Vukomeriću, gdje lišće šumi kao valovi.

Legenda o Izvoru što šapuće u snu

Mladić Dan iznova sanja isto: u snu ga izvor zove imenom “Mirud”. Pokušava ga pronaći budan, ali uzalud. Sve dok ne zaspe pod starim hrastom i ne probudi se uz topli izvor. U vodi su ruke zemlje. Otada, Dan hoda tiho i više ne sanja. Ali zna tko je bio.

Legenda o Stablu koje pjeva kad puše jugo

Hrast na rubu čistine pjeva kad jugo puše. U njemu živi glas djevojke Anike koja je pjevala svom voljenom Jakši, splavaru. Nikad se nije vratio. Jedne noći ušla je u drvo. Sad pjeva vjetrom. Neki gosti zaplaču, ne znajući zašto.

Legenda o kamenu što grije ruke mrtvih

Na zaravni zvanoj Tiha duma stoji kamen koji nikad nije hladan. Kažu da duše mrtvih dolaze noću da ogriju ruke. Prvi ga je otkrio Nojan, sanjajući ženu s plamenom koji vjetar gasi. Dotaknuo je kamen i osjetio toplinu djetinjstva. Kamen je i danas tamo. Ako grije kad ga dotakneš, nisi sam.

Ako si i ti osjetio šapat zemlje dok si hodao ovim stazama, možda te i priča traži.