Priča o zadnjem vuku u Vukomeriću

Vukomerić je selo koje je naseljeno još od kraja osamnaestog stoljeća. Selo je to mnogih šaputanja, priča, muke, komedije, tragedije, copranja, veselja, nade i radosti i radišnosti. Ono što je tamo u zraku priča svoju priču. Priča nije za svačije uši, jer to je priča vukova. Još strašnije od toga, to je kazna zadnjeg vuka. Lagano brdovita zona i početak Balkana, to su Vukomerićke gorice. Ako je rijeka Sava granica Balkana i Europe, onda su Vukomerićke gorice početak brdovitog Balkana. Može tako biti, a i ne mora. Jer granice su imaginarne i pogled seže do tamo gdje možemo vidjeti. Jer je područje bogato šumama, izvorima, riječicama i potocima, dubokim zdencima, brlozima i divljači ono je oduvijek bilo nezanimljivo osvajačima radi svog položaja. Nit’ sim’ nit’ tam’. Zemlja u Vukomerićkim goricama izrazito je plodna i sastoji se od nanosa zemlje koje je nastao isušivanjem Panonskog mora. Stoga je zemlja vrlo “mlada” nazovimo to tako.

S pogledom na Petrovu goru i spomenik na Petrovoj gori koji kad mu se približi djeluje kao iz filma u kojem se love zombiji, tako i pogled na brežuljke koji pričaju svoje davne priče nije bio teritorij koji je bio zanimljiv osvajačima.

Rijeka Kupa je blizu i ljeti ima kupača. Voda je topla i obično je bistra i plitka za dobre sezone.

Vukomerić bio je doduše zanimljiv prolaznicima, poreznicima, feudalcima, vojnicima i popovima koji su od seljaka uzimali svoj dio. No kako god bili zastrašujući oni i kako god nemilosrdno oduzimali blaga, znali su seljaci sakriti svoja blaga.

Tako postoji jedna priča u selu. Kad je gorjela Petrova gora i kad je moj djed gledao požar i pokolj na Petrovoj gori na kojoj zombiji i kosti šalju svoju jezivu priču oštrim, hladnim i mokrim crvenim vjetrovima koji šalju miris klanja, na izvidnici s koje se može vidjeti sve, gledali su kako gori gora. Moji djedovi gledali su te vatre. Jer su se vojnici vraćali putem kroz Vukomerić, seljani su saznali na vrijeme da vojnici dolaze. Kad su se vojnici vraćali s pohoda, bili su vrlo gladni i izmoreni. Dolazili su u svačiju kuću i željeli su sa sobom ponijeti čim više hrane.

No dočulo se da oni dolaze. Tako su seljaci pripremili jedna zajednička kola, natovarili na njih brašna, ulja, šećera, suhog mesa, masti, vina i rakije tako da su se kola napunila. Uzeli su jednog vola koji je odvukao kola duboko u šumu, između dva mala brda. Kad su vojnici došli u selo, zavladao je strah i trepet. Tražili su da im daju svu hranu što imaju i da ih ugoste. Seljaci su ih ugostili, vojnici su se napili i najeli i rekli : hajde da vidimo što imate u svojim komarama!

Naravno, pa kak’ ne, slobodno si pogledajte kaj imamo. I odveli su ih u komare koje su zjapile prazne. Tada su vojnici rekli – pa si ste stvarno siromasi, nemate ništa! Imamo tu malo vina, rakije i evo krumpira. Ako hoćete uzmite. I vojnici su uzeli zadnje što su seljaci imali. Dok su vojnici spavali u selu, seljani su bili s njima i bili u strahu. Ložili su vatru da im svima bude toplo, a vojnici su zaudarali po strahu i bijesu. Sljedeće jutro kad su vojnici otišli, seljani su ih ispratili drščući.

Vojnici su rekli – treba nam hrane i pića za put. Ovo malo što imate, to uzimamo. Evo, ako ikad treba i ako se ikad vidimo, mi ćemo vam zapamtiti ovo. I tako su otišli. Kad su vojnici otišli, seljani su otišli u šumu, vratili kola i ponovo napunili svoje komare. Vojnici se više nisu vraćali u selo.

No jednog dana, došli su popovi u selo bez najave sa svojim kolima i ministrantima. Seljani su ih ugostili rekao je pop – desetina ide nama. Djed ga je ispratio do komare koja je bila puna brašna, ulja, masti, suhog mesa, gorkog pelina, mente, luka i krumpira. Tako je pop sa svojima uzeo desetinu i stavio na kola. Bili vi meni živi i zdravi, evo vam blagoslov u kući ovoj. I bilo je mirno jedno vrijeme.

Jednog dana, u selu su se pojavili lovci jer seljani su ostajali bez jaja, bez kokoši i bez par svinja. Pričalo se da je u par sela dalje da je vuk pojeo sve ovce. Lovci su došli u lov i tako su jednog dana upucali nekoliko lisica i jednog vuka.

Donijeli su mrtvog vuka u selo i rekli, evo ovaj vuk je pojeo one ovce. Bio je to velik vuk, tako velikog vuka priča se još nisu vidjeli nikad. Zaudarao je po opasnosti, a imao je oštru dlaku i bio je sasvim siv. Oči su mu bile razgoračene, a usta i kljove velike poput prsta. Lovci nisu znali da je to bio zadnji vuk.

Tog ljeta, u selu je bila jedna coprnica. Ona je farbala jaja i podmetala ih drugima u dvorišta. Smišljala je razne kletve i tako su se u selu jednog dana svi posvađali. Jedan mali dječak iz sela priča se našao je jedno jaje i zgazio ga, a bilo je obojano raznim bojama i stavljeno u pašinjak. Kad ga je zgazio, nešto je strašno zasmrdjelo i vidio je da je jaje pokvareni mućak i pobjegao je. Kad je omirisao taj miris u njega je priča se je ušao duh i on je postao čudan. Od onda priča se, u selu je ostalo svega par hiža i nitko više ni sa kim nije razgovarao jer je mali dječak počeo pričati čudne priče koje nitko nije razumio. Ponašao bi se čudno, režao bi na ljude i svađao se sa svima. Kad je dječak odrastao i otišao u šumu  vidio je jednog dana velikog sivog vuka. Gledali su se tako jedno vrijeme i nisu se bojali. Pomislio je, vuk je došao natrag u selo i mogao je dobro njušiti i lutao je po brdima i opet će praviti probleme. Vuk je znao svaku jazbinu, ulovio bi svakog zeca, a bilo je obilje srna i srndaća. Taj vuk obilno je jeo i narastao je ogroman. On je imao divljači u izobilju, rupa i skloništa u izobilju.

Jednog dana dječak je ponovo otišao u šumu u lov na vrganje. Tog dana ulovio je najveći vrganj ikad, imao je skoro dva kilograma. Kad ga je isčupao, osjetio je ponovo nekakav čudan miris koji je zaudarao. Bio je to miris nekakve opasnosti, miris onog vuka i miris jajeta. Kad se približio, vidio je ogromnog vuka, jako velikog trbuha, vuk je bio veći od njega, kako spava. Pobjegao je glavom bez obzira u strahu.

Kad se vratio u selo i ispričao da je vidio vuka koji ima velik trbuh i da spava i da je ubrao vrganj od dva kilograma nitko mu nije vjerovao. On je nagovarao da idu s njim u šumu da im pokaže vuka i vrganj. I jedan njegov prijatelj iz sela odlučio je ići s njim u šumu. Kad su došli u šumu, vrganj je bio tamo, ali vuku nije bilo ni traga. Uzeli su vrganj i odnijeli u selo. Kad su vidjeli vrganj, svi su se začudili. Pitali su ih je li tamo bio i vuk. Oni su rekli, nismo ga vidjeli. Tog dana svi su napravili kajganu od jednog vrganja i cijelo selo je jelo tu kajganu. Kad su svi zaspali, mali dječak je razmišljao o velikom vuku, većem od njega.

Pogledao je bolje kroz prozor i ponovo ga je vidio kako prolazi po njegovom dvorištu. Bio je to onaj isti veliki vuk okruglog trbuha, a s njim je bio još jedan vuk koji je izgledao još veći i jači i strašniji. Ali oni su produžili ni ne obraćajući pozornost na dječaka. Nikad se više nisu sreli. Sljedeći dan, nestalo je nekoliko kokoši ali priča se da je to jer ipak ima tamo još mnogo lisica.

TP