Plesanje na povjetarcu i mlada crvenrepka
Istočni vjetar
Nekad se nema puno toga za reći osim da je lijepo sjediti na miru i osjećati kako puše lagani istočni vjetar. Vjetar, odnekud dolazi i nemamo pojma gdje odlazi. Tako i sve ono za što se čvrsto držimo, s vremenom gubimo snagu i sve sklizne iz čvrstog stiska svega što mislimo da posjedujemo. Život je kao vjetar, nekad kao bura, nekad kao lagani povjetarac. Najbolje je plesati na povjetarcu. Dolazi i odlazi, nevidljiv, jedino ga je moguće osjetiti. Može biti strašan i razoran, a nekad blag. Nekad ga nema i onda ga trebamo.
Crvenrepka
Na oko 200m nadmorske okružen šumom i vedrim nebom moguće je sve zaboraviti na kratko. Kad se sve zaboravi, onda se živi u trenutku. Stoga ništa novo, sve je kako je oduvijek i bilo. Savršeno posloženo. Tranquility. Smiraj. Melodija. Sklad.
Danas sam sretan jer svako malo do mene dolazi mlada crvenrepka koja čitav dan pokušava naučiti kako uloviti nekog insekta. Priča oko crvenrepki je bila jako aktualna za mene osobno jer smo imali gnijezdo gdje su crvenrepke već godinama na terasi boravile i tijekom sezone izlegle bi se i odrasle bi do tri generacije tih sramežljivih ptičica u jednoj sezoni.
Kroz mnogo godina sam ih promatrao i pokušao shvatiti ih više. Naučio sam na primjer, da ako gledam u smjeru njihovog gnijezda ili ako bih bio na terasi, one ne bi nahranile svoje mlade niti bi ušle u svoje gnijezdo. Stalno sam se morao praviti da nemam pojma gdje im je gnijezdo i da ih ne vidim. Slijetale bi uokolo noseći crve ili insekte u kljunu i čekale da se maknem kako bi one nahranile ptiće.
Naučio sam o njima dosta. Da su sramežljive. Da imaju savršenu ravnotežu tako da vibriraju svojim narančasto crvenim repom. Let im je specifičan i izgleda kao savršena sinusoida. Vole me promatrati i s vremenom su me upoznale. No ove godine se dogodilo nešto neobično.
Jednog dana spazio sam lastavice kako lete oko terase i spazile su da crvenrepke imaju gnijezdo ispod strehe. U nekoliko dana vidio sam da su ih lastavice istjerale i da su počele žbukati svoje gnijezdo na mjestu gdje je gnijezdo crvenrepki. Sad upravo gledam lastavicu kako se brine o svojim mladima i umjesto crvenrepki, na terasi sad žive lastavice. Jedno vrijeme nisam viđao crvenrepke i bio sam nekako tužan radi toga što su ih lastavice nakon toliko godina istjerale.
No onda me danas iznenadila mlada crvenrepka koja mi je prišla dok sam bio izvaljen u svojoj visećoj ležaljci. Bila je od mene svega jedan metar i još je imala čak i paperje. Gledao sam što radi i shvatio sam da je zaigrana. Ta mala ptičica toliko me razveselila da sam počeo malo i plesati i bio sam sretan što su ipak tu negdje njezini roditelji uspjeli podići jednu novu generaciju.
Kljucala je po puteljku, skakala po travi, slijetala na maleni japanski javor, pa na mlade breze, pa opet skakala po travi i pokušavala uloviti nekog insekta. Izgledalo je kljuca nasumično, možda nešto uspije nakljucati, ali shvatio sam da se igra i uči u isto vrijeme. I nekad treba tako malo, jedna zaigrana mlada ptičica, lagani povjetarac, vedro nebo da zaboravim sve ostalo. I tu sam jak, jer ne znam što me puklo, osim čista radost i smisao života u veselom skakanju malene ptičice. Upravo ju gledam i zajebava me.
Raznolikost ptičjeg svijeta indikator je zdravlja ekosustava. Gotovo 85% haskapa pojele su ptice. Kosevi, drozdovi, škvorci, neke ptice kojima ne znam ni ime. Stoga nisam želio ni stavljati mreže, već dati nešto i njima. Ostavio sam haskape u visokoj travi, te nakon što sam pokosio svu visoku travu, uspio sam ubrati bobica dovoljno za 10L likera koje su bile zaštićene od trave. I za uzvrat svako jutro i večer, dolaze sive pastirice, kosevi, toliko mnoštvo ptica da njihov pjev ponekad ujutro zvuči kao huk nekog mora, kad se sve udruže i zapjevaju rano ujutro. Tako znam da sam na zdravom mjestu, a njihov pjev zuči gotovo tekuće, nekakva melodija koja mi zahvaljuje što im omogućavam da žive bezbrižno u mome dvorištu. I čini mi se da one to pamte.
