Litanije za zaštitu prirode

Jesen govori bojama

S dolaskom jeseni sve se mijenja. Boje, temperature, ciklus. Jesen najavljuje sebe kao ona koja žanje i uvodi u novo. Rast se zaustavlja, sve staro se čisti, odbacuje i priprema nas za mirovanje. Ona daje i svoje plodove, koji su uvijek gotovo egzotični. Dunja. Što smo uspjeli ubrati, sad je tome kraj. Nastaje vrijeme nestabilnosti, odvojili smo se od ludila ljeta, i nastupila je jesen koja se pokazuje kao mudra donositeljica čarolije koja priprema prirodu da ode spavati.

S početkom jeseni neću pisati niti govoriti što radim jer je to očito, već ću pisati nadahnut pojavom jeseni. Jer ponekad čovjek se zaljubi u svoje djelo, rad i trud da zaboravi da je izvan manije čitavog tog postizanja nečega važnog oko nas i dalje zemaljski svijet i sva čuda u njemu. Toliko se znamo zanesti ulogom i personom i počinjemo vjerovati da je maska ono što jesmo. Kad skinemo tu masku i pogledamo se onako “hladno u oči” shvatimo da smo obmanuti, da nikako da se suočimo s pravom prirodom onoga što jesmo. Stoga ODin ima za reći nešto svojim jezikom i prstima.

Zaštitničke litanije

Odgovoran sam za prirodu koja me okružuje da ju čuvam i ostavljam samo otiske svojih koraka u njoj, koji će nestati nakon kiše i snijega. Neka moji koraci budu sve što ostaje. Neka tako bude.

Uzimam što mi je potrebno od bogate prirode da moje tijelo i duh budu u harmoniji s prirodom i njenim čudesnim silama. Neka pohlepa i blasfemija budu daleko od mene. Neka tako bude.

Priroda i čovječanstvo su jedno i ne mogu se odvojiti, stoga nemam strah od sveopćeg uništenja i klimatskih promjena nego nadu u uspješnu mjeru mudrosti prirode. Neka klimatske promjene pokažu uzvišenost prirode nad čovjekom i budem zaštićen od njenog bijesa. Neka tako bude.

Zahvalan sam za kišu, snijeg, sunce, oblake, hladnoću, vrućinu, mjesec i zvijezde. Neka moje usne ne mrmljaju protiv prirode već neka moje oči budu svjedokom koji stoji na rubu beskonačnosti. Neka tako bude.

Sve je kako je oduvijek bilo. Nemam strah od prolaznosti, kao što prolaze godišnja doba, tako će naum prirode prolaziti i ja ću biti zahvalan i veseo. Neka veselje i zahvalnost nikad ne zaboravim, čak i ako je nebo tmurno. Neka tako bude.

Sve što je od smrtnika je prolazno. Neka moje misli budu daleko od prolaznosti i usidrene u vječni sjaj zakona prirode i planeta Zemlje koja je moj dom, gdje god da naslonim glavu. Neka tako bude.

Gdje vidim smeće, pospremiti ću ga u džep i očistiti put kojim hodam. Neka budem ponizan ispod sjajnog, besprijekornog, čistog i veličanstvenog sunca. Neka tako bude.

Šume, potoci, planine, i sav život u njima izvor mi je nadahnuća, odmora i sigurnosti. Neka ne zaboravim čuvati drveće i šumske zvijeri, jer nisam okrutan unatoč svojoj snazi. Neka tako bude.

Jasno razmišljanje i razlučivanje dar je uma. Osjećanje je dar srca. Neka to dvoje budu u skladu i kad hodam nepoznatim šumskim putevima, da mi ptice pokazuju put, a vukovi poštovanje. Neka tako bude.

Svo umijeće dolazi iz prirode. Povezan sam s njom i nikad nisam sam. Neka očaj i slijepilo ne obuzmu moje oči gledajući ljudski stvorene mašine, već da budu uvijek otvorene prema prirodi koja pokazuje svoju veličanstvenost. Neka uvijek mogu vidjeti jasno. Neka tako bude.