Sunce se već povlačilo iza valovitih obala Panonskog mora. Nije to bilo more kakvo danas poznajemo, nego tiho, široko i gusto, nalik na san koji se razvlači nad zemljom. Obale su bile obrasle trstikom, a pod nogama je škripao pijesak pun školjaka i ostataka života koji se nije dao imenovati.

Na jednoj takvoj obali živjela je Lira, djevojka mirna poput vode pred plimu. Imala je oči boje mahovine i prste koji su uvijek nešto držali: školjke, sjemenke, riječi. Njezin mlađi brat Taran bio je njezina suprotnost – nemiran, pun pitanja, uvijek s kamenčićem u ruci koji je gađao izmišljene neprijatelje.

Njihov djed, Starac Než, bio je čuvar pamćenja. Sjedio bi kraj vatre svake večeri i govorio:

“Ovo more nije vječno. Doći će dan kad će se voda povući, a vi ćete misliti da je zemlja umrla. Ali zemlja nikad ne umire – samo šuti kad mi zaboravimo slušati.”

Lira nije razumjela. Kako nešto toliko veliko može nestati? No jedne večeri, dok su svi spavali, osjetila je potrebu da napravi nešto što nitko nikada nije: donijeti vatru moru.

Na starom splavu, napravljenom od grana vrbe i zavezanih snopova trstike, zapalila je baklju. More je bilo mirno, ali iznutra je nešto ključalo. Kad je plamen dotaknuo površinu, zrak je postao gust, a more je zaurlalo – ne glasno, nego duboko, kao da se planina srušila u nutrini svijeta.

I tada je čula riječi, ne ušima, nego kostima:

“Tko mi donosi vatru, neka postane stijena i čuva me zauvijek.”

U tom trenu, splav se pretvorio u kamen. Lira nije nestala – postala je brdo, oblik u krajoliku koji se ne mijenja, ali koji osjeća svaku kap kiše.

Taran je godinama tražio sestru. Starac Než je umro šutke, znajući istinu. A danas, ako se popneš na to jedno, neobično zaobljeno brdo u Vukomeriću, kad puše vjetar sa juga i kad lišće šušti kao valovi – osjetit ćeš da te netko gleda. Blago, staro, i bez riječi.

Stari ljudi šapću:

“To brdo pamti. Ne zato što mora. Nego zato što voli.”