Listopad… I još malo priče

Standard

Stigao je listopad vrlo brzo, a kad sam pisao o ekstremnim temperaturama kao da je bilo prekjučer. Jesen je počela s gljivarenjem i sve je bilo puno vrganja i raznih gljiva. Čak su rasli i kraljevski vrganji koji rastu svake prijestupne. Nisam ni jednog doduše našao ali našao sam ovog mališana koji mi je bio jako drag i nalazio se u šumi tik do naših haskapa. Nisam ga ni ubrao, nego samo poslikao i pustio ga nek odraste i izbaci spore.

Boletus edulis - vrgalj

Boletus edulis – vrgalj

U listopadu odradilo se zadnje šišanje trave ove godine i čišćenje oko grmova. Jedino što je preostalo je pobacati organsko hranjivo još dok traje jesen i sezona je završila, barem što se tiče radova u vrtu.

Gljivarski malč pretvorio se u kompost i oko biljaka sve je puno prirodnog komposta koji se počeo  raspadati i dobivati lijepu smeđu boju. Preko ljeta zaustavio je rast korova i nije bilo potrebno okopavati osim tu i tamo malo počupati i očistiti oko grma. Ova metoda s gljivarskim malčem pokazala se jako dobrom.

Haskap i kompost

Haskap i kompost

Ovaj mjesec su i boce s likerom završene. Dobile su završni touch s pčelinjim voskom i otprilke dobilo se ono što se tražilo, jedna zanimljiva kreacija koju bi bilo zgodno vidjeti negdje u dućanu ili pokloniti posebnoj osobi kao unikatan poklon. No na to će trebati pričekati još bolju verziju spremnu za tržište, usavršenu i spremnu da zadovolji i one najzahtjevnije. Marljivo radimo i smišljamo kako ugoditi i stvoriti savršeni proizvod baš za vas.

haskap-orchard-vocnjak

Haskap spirit u svjetlijem izdanju. Još se razvija i nestrpljivo očekuje da se pojavi na nekom meniju ili polici. No morati ćemo pričekati još barem jednu sezonu. Do tada sigurno će još biti mnogo riječi o tome što se događa. Čitamo se!

haskap-spirit-crafted

Haskap Spirit 2017

TP

10 razloga radi kojih sam zahvalan ovaj mjesec

Standard

Srpanj se bliži kraju pa sam odlučio napisati objavu za kraj mjeseca. Jednu večer šetao sam gradom s prijateljima i čuo kako neki ljudi koji sjede na klupici konstantno ponavljaju bože pomozi, bože ovo, bože ono. Mi smo se jako dobro nasmijali i netko od nas se upitao zašto ljudi češće ne kažu – bože hvala na ovom, hvala na onom itd.

Prva stvar koje smo se sjetili bilo je – bože hvala na toplinskom udaru od 36 stupnjeva celzijevih. Bez toplinskog udara ne bi postojalo ljeto i ne bismo se imali oko čega žaliti. Da je uvijek savršeno toplo ne bi bilo niti klima uređaja. Da je sve savršeno, zašto bismo uopće i mi postojali? Da je tako, vjerojatno bi svijet bio ekstremno dosadno mjesto prepuno tupoglavih stvorenja koji uopće ne razmišljaju. Kakav bi to bio svijet gdje sve funkcionira onako kako zamislimo da treba funkcionirati? O čemu bismo uopće mislili u takvom slučaju? Razmišljanje nam ne bi bilo potrebno u tom scenariju. Zato sam odlučio razmisliti i napisati deset razloga radi kojih sam ovaj mjesec zahvalan.

Zahvalan sam što voluharice nisu pojele korjenje svih haskapa

I poljski miševi moraju nešto jesti. Jako vole korjenje haskapa i tako su uništili oko petnaestak haskapa. No nešto mora jesti i poljske miševe. Svjedočio sam velikom igrokazu škanjaca koje sam gledao dok rade svoju predstavu na nebu. Letjeli su gotovo iznad mene dok sam potajice gledao sve to s terase. Skvičali i tako uzbuđivali miševe da izađu iz rupa. Dok se odjednom nisu počeli strmoglaviti i grabiti miševe kao nekakav desert. Priroda radi čovjeku štetu iz perspektive čovjeka. No iz perspektive prirode, čovjek nema pojma o tajnama prirode.

Zahvalan sam pticama što su pozobale sve bobice aronije

U svega tjedan dana, bobice aronije su nestale. Kad sam primjetio da bobice nestaju primijetio sam drozdove kako slijeću i goste se. Neki drozdovi jedu velike količine voća i raznih sjemenki. Potom probave neoštećene sjemenke, pomoću čega se rasprostranjuju neke biljke. Drozdovi rasprostranjuju sjeme imele na neki poseban način. Sjemenka im se zalijepi za perje, pa dođu na neko drvo ga očiste. Sjemenka pada na granu i nakon nekog vremena naraste nova imela. Sedam vrsta drozdova je kritično ugroženo. Pet vrsta je ugroženo. Osamnaest vrsta je osjetljivo. Za dvadeset dvije vrste je najmanja zabrinutost. To znači da su drozdovi osjetljivi i ugroženi i obožavaju aroniju. Stoga ne mogu biti ljut na njih već im zaželjeti zdrave i jake mlade i neka ostanu gdje jesu. Prema ovoj studiji 21% ptičjih vrsta je gotovo pred izumiranjem i 6.5% je izumrlo radi loših procesa u ekosustavima. Projekcije indiciraju da će do 2100te godine 6-14% svih ptičjih vrsta izumrijeti, a 7-25% (28-56% na oceanskim otocima) će biti funkcionalno izumrlo. Važni procesi ekosustava, a posebno truljenje, oprašivanje i raznošenje sjemenki će biti u padu. Zdravlje ekosustava mjeri se u raznolikosti ptičjeg svijeta. Na svu sreću, mi imamo obilje mnogih ptica ovdje i želimo da tako i ostane.

Zahvalan sam što je kiša pala u pravi čas

Unatoč suši i jakom sunčevom zračenju, vlaga u zemlji ispod malča oko haskapa bila je vlažna i u najsušnijem vremenu. Haskapi doduše teško podnose visoke vrućine i lišće im je postalo tamno radi snažnog sunčevog zračenja. Kiša je pala u pravi čas i tako pomogla voćnjaku da dobije novu nijansu zelenog. Neke sorte haskapa su ostale zelene, dok su neke dobile tamnoljubičastu boju. Kiša je spaljeni teren pretvorila u svega nekoliko dana u blago zeleni teren i pomogla da se stvari barem malo stabiliziraju. Hvala kiši.

Zahvalan sam što sam naučio kako napraviti fini liker od haskapa

Liker od haskapa je gotov i poseban je, ali vrlo drugačijeg profila nego prošle sezone. Naučio sam da je potrebno mnogo vremena za dobiti top proizvod i mnogo pokušaja i promašaja. Slično kao i u vinarstvu, za dobiti pravo vino potrebno je izvući brojke i svaka godina nosi svoj potpis. Za sljedeću sezonu liker će biti spreman za ponudu onima koji žele zasladiti nepce s dubokim tamnim aromama ovog voća. Zahvalan sam sam sebi što sam napravio nešto fino.

Zahvalan sam svima koji se bave uzgojem haskapa

Hrabar potez je uzgajati voće za koje nitko nema pojma što je. U Hrvatskoj postoji svega dvadesetak registriranih proizvođača koji se vjerojatno pitaju isto pitanje kao i ja – kako dobiti najfiniji haskap i predstaviti potrošačima haskap kao iznimno bobičasto voće koje će zavoljeti jednom kad probaju onaj vrhunski uzgojen. Svi koji se trude proizvesti haskap i plasirati ga na tržište i od tog posla živjeti spadaju u junačku priču. To nije baš tako easy. Zahvalan sam svima koji su se usudili.

Zahvalan sam svima onima koji su me posjetili, kontaktirali i pitali za savjete

U svega šest mjeseci nakon što je pokrenut ovaj blog dobio sam mnoge upite emailom, telefonom i nekoliko posjeta uz mnoge pohvale i pitanja na koja nisam mogao dati 100% točan odgovor jer tek trebam postati pravi stručnjak. Na primjer – koliko se može zaraditi uzgojem, koje sorte nabaviti, je li obavezno navodnjavanje, gdje kupiti sadnice, kako saditi haskap u zemlji koja ima pH 4.5. Na mnoga pitanja sam pokušao dati odgovore u nekim od svojih prijašnjih objava. Onome tko želi uzgajati haskap iz užitka i strasti, vjerojatno će imati uspjeha i savladati izazove. Zahvalan sam svima onima koji žele stvarati novotarije, izazove i vole okus rizika jer bavljenje agrikulturom je takav posao.

Zahvalan sam na uspješnosti bloga

Posjećenost bloga raste svaki mjesec i bliži se brojci od 6000 pogleda, više od 1600 jedinstvenih posjetitelja iz više od 40 država cijelog svijeta. Te brojke u usporedbi s velikim blogovima su dakako malene, ali pokazuju da se se haskap pretražuje online. Projekcije za budućnost su povoljne i uz dodatni digitalni posao nakon što naši haskapi počnu biti produktivni u punom potencijalu i brojke će biti više, ali za sad je dovoljno biti ohrabren i ovakvim statistikama.

Zahvalan sam što smo zaradili prvih 5 zvjezdica na Airbnb-u

Naš Airbnb smještaj dobio je svoju prvu peticu. Za disruptivnu tehnologiju poput Airbnb-a vrlo je važno biti spreman naučiti pravila platforme te pokazati gostoljubivost i spretnu komunikaciju. Dobar domaćin je ljubazan, spretan i spreman pružiti gostu nezaboravan doživljaj. Potrebno je i ponuditi ono što Hrvatska skriva, a to su mala mjestašca koja imaju svoje priče dovoljno daleko od grada i dovoljno blizu prirodi. Zahvalan gost je zahvalan domaćin.

Zahvalan sam što imam 24/7 posao umjesto 9-5

Umjesto radnog vremena od devet do pet može se odabrati dvadeset četiri sata na dan, sedam dana u tjednu. Pa tko bi to sebi napravio? Možda se to ne čini kao razborit izbor jer većinom odaberemo ono poznato nego da se se uputimo u nepoznato. Strah od nepoznatog je temeljni čovjekov strah i uvijek se čini lakše odabrati ono poznato, a ekstremno teško prihvatiti ono što je skroz nepoznato i otići u tome smjeru. Bez obzira što je mnogo toga nepoznatog na horizontu, zahvalan sam na tome što učim svaki dan.

Zahvalan sam što sam dio nove generacije 

Teško je točno definirati čime se bavim. Spadam u skupinu milenijalaca, u takozvanu generaciju Y. Generaciju milenijalaca obilježava da su rođeni u osamdesetima, devedesetima i ranim dvijetisućima. Ova generacija je označena kao generacija djece baby boomera; koja je upoznata s komunikacijskim, medijskim i digitalnim tehnologijama. U mnogim dijelovima svijeta njihovo odrastanje je uključivalo liberalni pristup politici i ekonomiji. Velika recesija imala je utjecaj na tu generaciju jer je uzrokovala rekordnu razinu nezaposlenosti među mladima i mogućim dugoročnim ekonomskim i društvenim štetama ovoj generaciji. Osobno sam osjetio kako je bilo prije 2008. i posljedice su se osjetile vrlo brzo nakon toga. Isprva volim misliti da sam poljoprivrednik, ali sam jednako tako i novinar i blogger, fotograf, snimatelj, dizajner, marketingaš i PR, domaćin i proizvođač i trgovac i filozof i najviše od svega, prirodoljubiv.

TP

Što je Nordgod?

Standard

nordgod_logo_2U hladnoći sjevera nužno je maksimalno upotrijebiti resurse u kratkom periodu i naoružati se oklopom protiv mnogih prirodnih nedaća koje donosi tundra i sjeverna obratnica. Nordgod zvuči ozbiljno, kao da dolazi sa zvijezde Polaris. Izgovor djeluje drvenasto, gusto, nepoznato, udaljeno, friško i borbeno. Tako je bilo u početku.

Jednoga dana žena vrač iz nekog plemena u tundri skupljala je korijenje i lišće te je otkrila plave bobice koje je nabrala i odnijela u selo gdje su živjeli, blizu rijeke Rael. Svi iz plemena isprobali su nove bobice, ali glavni šaman odlučio je da je šteta takve iznimne bobice trošiti već je odlučio kako ih sačuvati tijekom cijele sezone i koristiti za lijek i napitak koji bi davao snagu, optimizam i zdravlje.

Šaman je radio mjesecima na receptu koji bi bio idealan za njegovo pleme. Nakon mnogo mućkanja, nakon omjera koje je naučio, nakon mnogih eksperimentiranja, izmiksao je napitak. Kad su oni iz plemena probali napitak preobrazili su se u snažne i visoke ljude s dugom kosom, Postali su Nordi, a napitak su nazvali Nordgod.

Jer je životna energija u napitku bila toliko snažna, koju su nazvali Od, napitak je imao snagu da ih preobrazi u ljude koji su bili otporni na sve sjeverne nedaće, da dobiju iznimnu snagu i uvid, a također bi se zabavljali pijući Nordgod. Od tada, Nordgod je njihov napitak koji piju u svojim kućama, tik do rijeke Rael.

Nordi su jaki, tvrdoglavi i iznimni ratnici. Otporni su na smrzavanje, rado ratuju i entuzijastični su prema vođenju rata i poznati su po brutalnosti. Jer su iznimno vješti u sjevernim uvjetima gdje su dani predugi ili ih uopće nema, morali su pronaći utjehu, snagu i užitak.

Tako je bilo u početku. Kad su živjeli Nordi,  Nordgod je njihova ostavština. Isti napitak za nove ljude. Uskoro dostupan onima koji se usude uživati i pobjeđivati.

TP

Duboka čežnja za proljećem

Standard

Duga je zima, i hladna i izgleda nepomična. Slična je nekoj vrsti kazne, zapovjedi da se spava, da se odmara, da se štedi, da nada ponovo dolazi uskoro. Nije ovo neka od najgorih zima, bilo je puno gorih. No je li može zima uopće biti loša, kad ona pokazuje život koji je oguljen od svog lijepog zelenog tkanja intenzivnih boja obučenog u najljepši kontast . Drveća izgledaju popust strašila pod njenom vlašću. Tlo djeluje neprobojno. Zrak gotovo gust.

cica_maca

Zima ima svoju boju, bijelu ili smeđu, ili sivu koja se nalazi većinom u gradu. Jer zima oštećuje život i tjera ga na odmor, mi dosta često ne znamo odmarati kako treba. Unatoč tome što tražimo pravi odmor, rijetko koji odmor je pravi odmor da možemo ustati vedri i osvježeni i reći sami sebi da smo imali pravi odmor kakav treba biti. Većinom se budimo s glavoboljama uz agresivne zvukove i načine buđenja. Kao da smo u nekakvom ratu.

Jer je zima odmaranje prirode i oblik čišćenja od nepotrebnog, ona pročišćuje i jača i nas i ona želi da ju osjetimo. Najviše nas podsjeća da smo toplokrvni, da trebamo toplinu i zajedništvo. Jer se zimi sav život u prirodi skriva u svojim jazbinama i rupama i sanja svoje i zajedničke snove, zima nas tjera da se stisnemo i da osjetimo njenu moć da nam pokaže da je ona gospodarica koja dopušta ponovo novom životu da jedino preko nje pokaže novo odijelo, nove boje, sve novo. No ona uvijek mora doći da nas stisne, da nas iscijedi, da nam pokaže tko mi jesmo. A tko smo mi prema njoj? Sićušna bića koje ona u svega par trenutaka može oboriti s nogu. Unatoč svojoj moći, ona nije nemilosrdna.

tlo_zima

Jer je zima toliko moćna i jer je ona element, ideja, snaga i podsjećanje na to da pred njom možemo drhtati kao bespomoćni miševi, treba ju osjetiti i prihvatiti takvu kakva jest. Jer je i odozgo većinom siva, plašt nad našim glavama je uporno siv, ona ne dopušta čak ni suncu da pobijedi dok ona vlada.

Jer ona vlada moćno i nemilosrdno, ona jednako tako i čuva, ona je zakon, ona je hladna da bismo mi mogli biti jedni s drugima. Jer je teško biti jedno s drugim zbog vječne zapetljanosti, često ju gledamo kao neprijateljicu, kao onu koja nam onemogućava umjesto da ju sa strahopoštovanjem osjetimo i pohvalimo da je toliko iskrena, moćna i snažna.

Pozdrav zimi, iz toplog kutka moje radne sobe.

TP

drveca_zima

 

Priča o zadnjem vuku u Vukomeriću

Standard

Vukomerić je selo koje je naseljeno još od kraja osamnaestog stoljeća. Selo je to mnogih šaputanja, priča, muke, komedije, tragedije, copranja, veselja, nade i radosti i radišnosti. Ono što je tamo u zraku priča svoju priču. Priča nije za svačije uši, jer to je priča vukova. Još strašnije od toga, to je kazna zadnjeg vuka. Lagano brdovita zona i početak Balkana, to su Vukomerićke gorice. Ako je rijeka Sava granica Balkana i Europe, onda su Vukomerićke gorice početak brdovitog Balkana. Može tako biti, a i ne mora. Jer granice su imaginarne i pogled seže do tamo gdje možemo vidjeti. Jer je područje bogato šumama, izvorima, riječicama i potocima, dubokim zdencima, brlozima i divljači ono je oduvijek bilo nezanimljivo osvajačima radi svog položaja. Nit’ sim’ nit’ tam’. Zemlja u Vukomerićkim goricama izrazito je plodna i sastoji se od nanosa zemlje koje je nastao isušivanjem Panonskog mora. Stoga je zemlja vrlo “mlada” nazovimo to tako.

vukomeric

S pogledom na Petrovu goru i spomenik na Petrovoj gori koji kad mu se približi djeluje kao iz filma u kojem se love zombiji, tako i pogled na brežuljke koji pričaju svoje davne priče nije bio teritorij koji je bio zanimljiv osvajačima.

petrova-gora

Rijeka Kupa je blizu i ljeti ima kupača. Voda je topla i obično je bistra i plitka za dobre sezone.

kupa

Vukomerić bio je doduše zanimljiv prolaznicima, poreznicima, feudalcima, vojnicima i popovima koji su od seljaka uzimali svoj dio. No kako god bili zastrašujući oni i kako god nemilosrdno oduzimali blaga, znali su seljaci sakriti svoja blaga.

Tako postoji jedna priča u selu. Kad je gorjela Petrova gora i kad je moj djed gledao požar i pokolj na Petrovoj gori na kojoj zombiji i kosti šalju svoju jezivu priču oštrim, hladnim i mokrim crvenim vjetrovima koji šalju miris klanja, na izvidnici s koje se može vidjeti sve, gledali su kako gori gora. Moji djedovi gledali su te vatre. Jer su se vojnici vraćali putem kroz Vukomerić, seljani su saznali na vrijeme da vojnici dolaze. Kad su se vojnici vraćali s pohoda, bili su vrlo gladni i izmoreni. Dolazili su u svačiju kuću i željeli su sa sobom ponijeti čim više hrane.

No dočulo se da oni dolaze. Tako su seljaci pripremili jedna zajednička kola, natovarili na njih brašna, ulja, šećera, suhog mesa, masti, vina i rakije tako da su se kola napunila. Uzeli su jednog vola koji je odvukao kola duboko u šumu, između dva mala brda. Kad su vojnici došli u selo, zavladao je strah i trepet. Tražili su da im daju svu hranu što imaju i da ih ugoste. Seljaci su ih ugostili, vojnici su se napili i najeli i rekli : hajde da vidimo što imate u svojim komarama!

Naravno, pa kak’ ne, slobodno si pogledajte kaj imamo. I odveli su ih u komare koje su zjapile prazne. Tada su vojnici rekli – pa si ste stvarno siromasi, nemate ništa! Imamo tu malo vina, rakije i evo krumpira. Ako hoćete uzmite. I vojnici su uzeli zadnje što su seljaci imali. Dok su vojnici spavali u selu, seljani su bili s njima i bili u strahu. Ložili su vatru da im svima bude toplo, a vojnici su zaudarali po strahu i bijesu. Sljedeće jutro kad su vojnici otišli, seljani su ih ispratili drščući.

Vojnici su rekli – treba nam hrane i pića za put. Ovo malo što imate, to uzimamo. Evo, ako ikad treba i ako se ikad vidimo, mi ćemo vam zapamtiti ovo. I tako su otišli. Kad su vojnici otišli, seljani su otišli u šumu, vratili kola i ponovo napunili svoje komare. Vojnici se više nisu vraćali u selo.

lucelnica

No jednog dana, došli su popovi u selo bez najave sa svojim kolima i ministrantima. Seljani su ih ugostili rekao je pop – desetina ide nama. Djed ga je ispratio do komare koja je bila puna brašna, ulja, masti, suhog mesa, gorkog pelina, mente, luka i krumpira. Tako je pop sa svojima uzeo desetinu i stavio na kola. Bili vi meni živi i zdravi, evo vam blagoslov u kući ovoj. I bilo je mirno jedno vrijeme.

Jednog dana, u selu su se pojavili lovci jer seljani su ostajali bez jaja, bez kokoši i bez par svinja. Pričalo se da je u par sela dalje da je vuk pojeo sve ovce. Lovci su došli u lov i tako su jednog dana upucali nekoliko lisica i jednog vuka.

Donijeli su mrtvog vuka u selo i rekli, evo ovaj vuk je pojeo one ovce. Bio je to velik vuk, tako velikog vuka priča se još nisu vidjeli nikad. Zaudarao je po opasnosti, a imao je oštru dlaku i bio je sasvim siv. Oči su mu bile razgoračene, a usta i kljove velike poput prsta. Lovci nisu znali da je to bio zadnji vuk.

Tog ljeta, u selu je bila jedna coprnica. Ona je farbala jaja i podmetala ih drugima u dvorišta. Smišljala je razne kletve i tako su se u selu jednog dana svi posvađali. Jedan mali dječak iz sela priča se našao je jedno jaje i zgazio ga, a bilo je obojano raznim bojama i stavljeno u pašinjak. Kad ga je zgazio, nešto je strašno zasmrdjelo i vidio je da je jaje pokvareni mućak i pobjegao je. Kad je omirisao taj miris u njega je priča se je ušao duh i on je postao čudan. Od onda priča se, u selu je ostalo svega par hiža i nitko više ni sa kim nije razgovarao jer je mali dječak počeo pričati čudne priče koje nitko nije razumio. Ponašao bi se čudno, režao bi na ljude i svađao se sa svima. Kad je dječak odrastao i otišao u šumu  vidio je jednog dana velikog sivog vuka. Gledali su se tako jedno vrijeme i nisu se bojali. Pomislio je, vuk je došao natrag u selo i mogao je dobro njušiti i lutao je po brdima i opet će praviti probleme. Vuk je znao svaku jazbinu, ulovio bi svakog zeca, a bilo je obilje srna i srndaća. Taj vuk obilno je jeo i narastao je ogroman. On je imao divljači u izobilju, rupa i skloništa u izobilju.

vuglji1-copy

Jednog dana dječak je ponovo otišao u šumu u lov na vrganje. Tog dana ulovio je najveći vrganj ikad, imao je skoro dva kilograma. Kad ga je isčupao, osjetio je ponovo nekakav čudan miris koji je zaudarao. Bio je to miris nekakve opasnosti, miris onog vuka i miris jajeta. Kad se približio, vidio je ogromnog vuka, jako velikog trbuha, vuk je bio veći od njega, kako spava. Pobjegao je glavom bez obzira u strahu.

Kad se vratio u selo i ispričao da je vidio vuka koji ima velik trbuh i da spava i da je ubrao vrganj od dva kilograma nitko mu nije vjerovao. On je nagovarao da idu s njim u šumu da im pokaže vuka i vrganj. I jedan njegov prijatelj iz sela odlučio je ići s njim u šumu. Kad su došli u šumu, vrganj je bio tamo, ali vuku nije bilo ni traga. Uzeli su vrganj i odnijeli u selo. Kad su vidjeli vrganj, svi su se začudili. Pitali su ih je li tamo bio i vuk. Oni su rekli, nismo ga vidjeli. Tog dana svi su napravili kajganu od jednog vrganja i cijelo selo je jelo tu kajganu. Kad su svi zaspali, mali dječak je razmišljao o velikom vuku, većem od njega.

crkva_pisarovina

Pogledao je bolje kroz prozor i ponovo ga je vidio kako prolazi po njegovom dvorištu. Bio je to onaj isti veliki vuk okruglog trbuha, a s njim je bio još jedan vuk koji je izgledao još veći i jači i strašniji. Ali oni su produžili ni ne obraćajući pozornost na dječaka. Nikad se više nisu sreli. Sljedeći dan, nestalo je nekoliko kokoši ali priča se da je to jer ipak ima tamo još mnogo lisica.

two-wolves

TP